- Udahni. Izdahni. Slobodno se otvori. Čitam ti s lica da si tužna. Što se dogodilo? - gledao je u nju iz narančastog naslonjača svakog petka. Zajedno su odlučili da je to najbolja solucija. Petak je njen "dan za metak". Dan za otpuštanje otpada koji je orbitirao u njenom sustavu. Nije se sramila potražiti nekog neutralnog za razgovor, iako joj je mama pet puta ponovila da ju je sram. Drugi bi mogli saznati. Drugi će sigurno saznati. Što ako drugi saznaju? Što onda? Kakvo će opravdanje izgovoriti kolegicama na poslu?

- Muči me...Premršava si. Moraš se "podebljati" malo. Vidiš li kako su ti noge tanke? Pogledaj se malo bolje u ogledalo. Hraniš ti nju što? Vidi je, kako je mršava. Jede li ona išta? Ručice su ti tanke kao da imaš deset godina. Sad si starija. Trebala bi nabaviti koju kilu. Kako ćeš takva jednog dana iznijeti trudnoću? - nabrajala je i mahala rukama. Brzo, ljutito i potrebito. Grlo joj se osušilo, a oči žarile. Zastala je i čekala njegovu reakciju.

- Kako se osjećaš zbog toga?

- Poljulja me. Prije je bila u pitanju bol. Ponavljam poput papige: "Zdrava sam. Jedem normalno i kilaža mi je okvirno ista od srednje škole.". Poslije se teško osloboditi misli. Zašto bi se uopće morala opravdavati nekome?

- Što bi im poručila u tim trenucima? - crtao je po papiru razne oblike i slušao što govori.

- Prestanite vršiti pritisak, ocjenjivati, procjenjivati, nametati, prozivati, savjetovati kako bi ljudi oko vas trebali izgledati. Uživajte u brizi o sebi i vlastitom životu! Vježbajte empatiju. Zašto bi se morali utopiti u bazenu ideala, tuđih očekivanja i mišljenja? Što bih time postigla? Proglasili bi me totalnom luđakinjom.

- Body shaming je veoma prisutan u svakodnevnom životu. Posebice na društvenim mrežama. Mjere nisu problem. Takvi smo, kakvi smo - taman smo. Problem je neugodna kultura koja se ukorijenila. Moraš znati da tuđi standardi nisu realni. Oni su projekcija njihove percepcije, želja i svega što ih čini. Bitno je tvoje vlastito zdravlje i osjećaji. Ljudi imaju potrebu komentirati, zabadati svoj nos u tuđe brige i tuđi život. Mnogima je lakše kritizirati, nego uputiti pohvalu.
Mene su zvali Casper zbog svijetle puti. Gdje god bih došao, netko je morao prokomentirati: ajme meni pa ti si kao zombi, što se ne sunčaš... Znam da najviše pogađaju riječi bliskih osoba.

- Svjesna sam da bližnji brinu. Neupitno, ali ta brižnost ima granice. S vremenom postaje bombardiranje koje se samo širi, širi i svi si dozvoljavaju sugerirati i prokomentirati. - prekinula ga je u njegovom izlaganju.

- Ta praksa neće nikada nestati, a ti se moraš truditi pronaći vlastiti obrambeni mehanizam.

- Ja sam ga izgradila. Zapravo, brine me, tko će obraniti krhke? One u razvoju koji tek grade i oblikuju svoju ličnost? Što društvo čini po tom pitanju? Čula sam u tramvaju ženu koja je govorila svom sinu "ne budeš se ti meni ukrmio i nosio nadimak poput XY ". Dijete je treptalo i šutjelo. Što će drugo? Što može? Osjetljiva sam, ali uistinu mi je lakše kad s vama pretresem sve.

Oznake: psihologija, body shaming, diversity, razgovor, motivacija, briga o sebi i drugima, mentalno zdravlje

Dan XY

- Biste li odrezali svoju dugu kosu na naš zahtjev? Tako bi se dodatno fizički uklopili u naš kolektiv.

- Hvala na odvojenom vremenu, ali shvatih da doista niste poslodavac za mene. Sretno i doviđenja!

Dan YX

- Kada imate bolno menstrualno krvarenje, ne ustručavajte se, ostanite kod kuće. Isto tako, radno vrijeme se može prilagoditi ili možete odabrati home office. Uvijek imate izbor. Ne želimo da je menstrualna bol tabu u našem poslovnom okruženju.

- Oprostite, ali čujem li Vas dobro?

Oznake: poslovi, poslodavci, razgovor, inozemstvo, društvo, ponašanje, Stop

- Znaš, do zadnjeg trenutka sam mislila da se šališ o odlasku. Poslije toliko vremena, još uvijek ne mogu vjerovat' da si daleko. Mogla si ovdje... Sve si izgradila.

- Mogla sam, ali mi je želja bila nešto drugo. Nisam imala ničiju podršku za najvažnije životne događaje. Mogla sam, ali sam slušala sebe. Ne dijelim više planove unaprijed jer mi ne treba obeshrabrivanje, demotivacija i svima omiljena: "Uništit ćeš si život!". Zahvalna sam na brizi, ali sputavanje je glomazan teret. Kako se postaviš, tako se ophode prema tebi. Nisam požalila što nisam slušala. U suprotnom bih odabrala tuđe riječi, snove, strahove i granice. Naravno, treba uzeti u obzir tko i kakve savjete daje.

- Ti si me podsjetila na sve ono što se sama nisam usudila. Povremeno sam mislila da će mi život proći pored mene i bez mene. Nisam bila hrabra za napuštanje sigurne i mirne luke. Mogla sam, nisam, a toliko sam trebala...

- Nikad nije kasno podignuti sidro. Ne boj se oluja, uvijek će ih biti!

Oznake: razgovor, odluke, rizik, život, planovi

siđi
zaustavi košmar
šapni:
gotovo je
probudite se

obriši suze
zagrli djecu svoju

- Kako si danas? Što radiš?

- Probudio me avion u 4 sata. Više nisam mogla spavati. Sjetila sam se odmah strahota koje smo proživljavali devedesetih. Nikad neću zaboravit' kaj mi je prije svega rekla jedna kolegica: "Igra medo kod komšije, evo njega i kod mene!" I dogodilo se. Ja, stara, s osam razreda škole ne mogu shvatit' da još nisu naučili kako je rat automatski poraz, tragedija i sramota.

- Znam. Jedino o tome razmišljam.

- Hoćeš mi diktirati da zapišem molitvu za prestanak rata?

Oznake: mir, sloboda, razgovor, ljubav, Molitva, svijet

- Alkohol je veliko zlo. Najveće, dijete moje. - izgovarala je starica buljeći u scene na televizoru.

- To uvijek govoriš. Zakaj? - uzvratila je pitanjem jedanaestogodišnja djevojčica.

- Nemoj se ljuljat' na stolici! Buš opala. - upozoravajućim tonom se okreće prema djevojčici i ubija muhe po stolu.

- A daj mi reci! Znam da nikad nećeš! - djevojčica je uporno moljakala.

- Nemam ti kaj reć'. - nastavlja gledati meksičku seriju.

- Joj, sigurno imaš. Samo si ti takva i nikad nećeš ništ' ispričat'. - djevojčica koluta očima i proširuje rupicu na stolnjaku.

- Nemoj trgat' to! Bum te poslala doma! Jesi me došla zajebavat' sim? - starica je zakreštala.

- Pa kad mi nećeš reć'... - zacvilila je.

- Nemam nikaj puno za ispričat'. Udala sam se sa šesnaest. - starica se nagnula nad stol i počela slagati cigarete.

- Koliko je pradeda imao godina? - ubacila se djevojčica.

- Dvadeset i tri. Daj me pusti da ispričam kaj imam. Donesi mi vode. Pazi kak' hodaš, još samo fali da opet padneš s kriglom pa da imaju posla u ambulanti. - oblačila je svoj plavi prsluk.

- Ajd', ajd'. Slušam te. - trčala je prema vodi i nabacila osmijeh od uha do uha jer je napokon namolila za neku priču.

- On je bio u ratu, kasnije smo se vjenčali. To buš sve učila u školi o ratu. Bio je negdje u sklopu njemačke vojske. Nisam ga ispitivala nikad jer nije bio doborovoljan odlazak, dokumente je pobacao prije povratka u Zagreb da ga ne nađu. Nije htio pričat' o tome jer nije volio rat i politiku. Rodila sam Jasnu, a dvije godine poslije tvog dedu. Tvoj pradjed se zatim propio, a zajedno s njim sam i ja pila. Kad su Elizabeta i Ivan znali bit' zločesti, dao im je da biraju hoće li ih on istuć' ili mogu uzeti remene pa jedan drugog tuć'. Bio je na psihijatriji, a ja sam ostala s djecom. Sabrala sam se. - pričala je udubljena u izradu cigareta. Bijesno je povlačila spravicu koja je ubacivala duhan u filter.

- Rekao mi je deda da je skupljao žohare i igrao se s njima dok je bio mali. Zato što ste vi pili i niste pazili na njih? - djevojčica je nastavila ispitivati.

- Da. Beta se propila kasnije dok se razvodila od prvog muža. Rekla je bratu: "Moji roditelji su pili, pit ću i ja.". - nastavila je pričati.

- Rekla mi je baka jednom da je teta Beta došla kod njih na ručak, otišla u WC i ostavila ispod školjke male boce nekog pića. - prepričala je ono što je prije saznala.

- Sigurno. Trećeg muža je upoznala u birtiji. On je isto imao problema s alkoholom. Nakon što ti je pradjed izašao s liječenja, više nikad nismo imali alkohol u kući. Prošlo je neko vrijeme, a mene je udario kamion u Heinzlovoj. - vratila se unazad ponovno.

- Aaaa, čekaj, zato uvijek kažeš da dok si živa moraš pit' one plavo - bijele kapsule? - sjetila se djevojčica.

- Da, to me s kamionom, ajmo reć', spasilo. Velika kazna i opomena. - palila je cigaretu.

- Još imam samo jedno pitanje. Čekaj, zato ti stalno za Betinu kćer govoriš da je sirotica? Ona ima malo nekih problema zato što je nisu dobro odgajali? Rekla je baka da ju je Beta slala kod vas dok ste se preselili na selo samu sa sedam godina iz Zagreba na bus i tak' svaki vikend na put od 2 sata? - znatiželjno nastavlja s pitanjima.

- Je, slala ju je stalno. - srknula je svoj hladni čaj.

- Nikad ne bih rekla ništa od toga. Jel' ti zato više voliš Nataliju kao unuku od moje mame? Zato što je imala težak život, tata ju je napustio i sve ostalo? Bako, ja možda imam jedanaest godina, ali sam vidjela da ti je zamrzivač prazan. Dala si joj sve od mesa kaj imaš. Zašt' je toliko braniš? Nije ona mala, ima muža i djecu. Ajde reci, tko je bio s tobom prošle zime kad te ulovila gripa i kad si dehidrirala? Ja sam pazila na tebe i donijela ti lijekove koje meni mama daje kad sam bolesna jer nisi dala da kažem da ti je loše. Onda su te vozili u zadnji čas na hitnu. Uvijek sve moji roditelji urade za tebe, a čini mi se da više voliš Naticu. Ona samo uzima sve od tebe, a ti uvijek daješ. Znam da se i djed ljuti na tebe zbog toga. - ljulja se na stolici.

- Volim ih jednako, samo mi je Natalije oduvijek žao. Više je provela vremena sa mnom i dedom, nego sa svojom mamom. - objašnjava iza oblaka dima.

- A mene voliš? - udara baku lagano šakom u rame.

- No, no, to me boli. Naravno da te volim, s tobom sam najviše vremena i jesi ti mala, ali si mi najbolja prijateljica. - dodiruje joj obraz.

- Hoćeš ti meni danas pokazat kak' se slaže frizura s onim tvojim škarama što ih gurneš u peć i staviš na kosu? I skuhat' puding? Kakav imaš? - diže se, otvara ormarić i pregledava vrećice pudinga.

- Hoćemo danas bananu? Pitala sam sinoć mamu da te pusti sa mnom na zabavu penzionera jer ide Katina unuka i Matina isto, ali nije bila oduševljena. Rekla je da ne može. Ajde, danas ćemo složit probnu frizuru da pokažemo mojim bapcima kaj znači duga kosa sa 75. - smijala se glasno i gasila televizor.

- Hoćeš mi ostavit' sve štikle, torbice, nakit i bunde kad umreš? Znaš koliko ih volim nosit' i šetat' u njima. Jooooj, a ne mislim da budeš umrla, nego samo da znaš da ih volim. Nemoj se ljutit'! Pogotovo one cipele od zelene zmijske kože koje si nabavila u Trstu. - djevojčica je pogladila punđu na glavi starice.

Silna si. Ja ću do 105. živjet'. Neke stvari su stare oko pedeset godina. Odi sim da ti pokažem kapicu s mrežicom preko očiju koju sam imala na vjenčanju 1949. To je najstarije kaj čuvam. - hvata je za ruku, vodi u sobu do ormara i pokazuje.

- Vauuuu! Smijem si to stavit' sad dok sam u kući? Baš je prekrasna! - opčinjeno je vrti po rukama i dodiruje mrežicu.

- Smiješ, a ja idem puding slagat'. Počinje nam druga serija u frtalj dva, moram se požurit'.

Perdoname mi amor! - smijala se djevojčica oponašajući likove iz sapunica i plešući odjevena u bakinu maslinastu plisiranu haljinu.

Da se udaljimo malo od fikcije... Volite li Vi "stare stvari"? Osjećate li se kao da su one Vaš "uređaj" za putovanje kroz vrijeme?

Oznake: fikcija, pria, fotografija, život, ljubav, razgovor, prošlost, sapunice, puding, odjeća, moda