- Znaš, do zadnjeg trenutka sam mislila da se šališ o odlasku. Poslije toliko vremena, još uvijek ne mogu vjerovat' da si daleko. Mogla si ovdje... Sve si izgradila.

- Mogla sam, ali mi je želja bila nešto drugo. Nisam imala ničiju podršku za najvažnije životne događaje. Mogla sam, ali sam slušala sebe. Ne dijelim više planove unaprijed jer mi ne treba obeshrabrivanje, demotivacija i svima omiljena: "Uništit ćeš si život!". Zahvalna sam na brizi, ali sputavanje je glomazan teret. Kako se postaviš, tako se ophode prema tebi. Nisam požalila što nisam slušala. U suprotnom bih odabrala tuđe riječi, snove, strahove i granice. Naravno, treba uzeti u obzir tko i kakve savjete daje.

- Ti si me podsjetila na sve ono što se sama nisam usudila. Povremeno sam mislila da će mi život proći pored mene i bez mene. Nisam bila hrabra za napuštanje sigurne i mirne luke. Mogla sam, nisam, a toliko sam trebala...

- Nikad nije kasno podignuti sidro. Ne boj se oluja, uvijek će ih biti!

Oznake: razgovor, odluke, rizik, život, planovi

Klarine plave oči su bile pune suza, a smeđe pjegice utopljene u crvenilu obraza. Gledala je svoj odraz u malenom okruglom ogledalu i prekrižila ono što vidi crvenim ružem. Podignula je poklopac kante za smeće i bacila ogledalo. Počela se smijati, istovremeno tiho plakati, pustila je vodu i zalila obraze hladnom vodom. Lice joj se iskrivilo od bola. Spustila se pokraj vrata, naslonila na njih, sklupčala svoje tijelo i jecala.

- Klara, požuri se, zakasnit' ćeš na fakultet! – dobacila je mama iz kuhinje.

Slušala je radio i pripremala grah koji se borio u zraku s Klarinim parfemom.

- Ja stvarno ne razumijem o čemu misli ta današnja mladež. – mrmljala je sebi u bradu.

Klara je pripremila kozmetičku torbicu i uredila se. Nacrtala je obrve, stavila sjenilo i maskaru, napravila konturu lica i nanijela tamnosmeđi ruž.

Mama je kucala i otvarala vrata. Jedva je disala od radosti i brzine kojom priča.

- Jesi li platila upisninu za pravo? Ne mogu vjerovati da ideš na upis prve godine! Tako smo sretni! Tata će ti platiti sve što treba, srećo moja. Samo ti uči! Kasnije ćeš nam ispričati kako je bilo. - Klara nije slušala što govori.

- Bože, kakvo ti je to lice? Ne misliš da imaš malo previše šminke? Operi to s lica jer izgledaš plastično. Što će ti tata reći kad te vidi takvu? - dodala je još jednu uputu nakon što joj je uočila lice.

Klara se odijevala te istovremeno tražila novčanik. U torbu je spremila popis stvari koje će kupiti poslije obavljenog upisa.



•••

Moram kupiti:

set olovaka za crtanje,

dasku za crtanje,

papire dimenzija A3,

pak papir,

sredstvo za fiksiranje crteža,

ugljen,

akrilne boje,

drvene bojice i flomasteri,

šiljilo i gumica.

•••



- Mama, moram ići. Ide mi bus za deset minuta. – navlačila je na stopala glomazne smeđe gležnjače.

- Pazi na sebe! Kad se vraćaš doma? - viknula je iz susjedne prostorije.

Klara nije uzvratila odgovor. Stavila je slušalice u oba uha i pustila Nirvanu. Imala je dovoljno vremena i odlučila je pješačiti do fakulteta. Promatrala je boje jeseni te usput fotografirala igru vjetra i lepršavog lišća. Zadovoljno je promatrala fotografiju koju će večeras stvoriti na papiru. Bila je fascinirana prizorom i potaknuta da promisli o novoj tetovaži. Prošle godine je počela u tajnosti učiti i vježbati tetoviranje.

Toliko je požrtvovno čekala ovaj dan. Stajala je ispred natpisa “Tekstilno - tehnološki fakultet” i glasno se smijala. Kapljice kiše su počele skidati stare boje. Večeras će im napokon priznati upis modnog dizajna, pokazati dvije tetovaže koje posjeduje, a zatim je komotno mogu izbaciti iz kuće. Tako im višemjesečno urlanje neće biti uzalud bačeno u vjetar. Usuđuje se skočiti s mola i plivati bez prestanka. Plan će proplivati.

Ona i njeni snovi počinju jedinstveno disati. Tuđi nisu više dolazili u obzir. Predugo su joj bili teret. Došlo je vrijeme da počne živjeti isključivo svoje. Duboko je udahnula, raširila ruke, otvorila oči i potrčala prema širom otvorenim vratima fakulteta.

Oznake: story time, jesen, melankolija, freedom, snovi, planovi, Crtež