Trnoružica se ne želi probuditi
nije otkrila svoj ikigai
omotala se u papir
ona je origami
cvijet
ptica
zmaj
živi u baroku
šeta Barcelonom
ne voli ples
šmrče burmut
miriše na francuske parfeme
pije talijanska vina
pomaže u hospiciju
belji se grofu
spasila je Snjeguljicu
pobjegla od princa
želi biti usidjelica


ring ring
dostava IKEA

bolje zapiši u čarobnu bilježnicu
što je potrebno svijetu
i poželi
možda se ostvari

Oznake: pisanje, bilježnica, snovi, želje, zbirka

Klarine plave oči su bile pune suza, a smeđe pjegice utopljene u crvenilu obraza. Gledala je svoj odraz u malenom okruglom ogledalu i prekrižila ono što vidi crvenim ružem. Podignula je poklopac kante za smeće i bacila ogledalo. Počela se smijati, istovremeno tiho plakati, pustila je vodu i zalila obraze hladnom vodom. Lice joj se iskrivilo od bola. Spustila se pokraj vrata, naslonila na njih, sklupčala svoje tijelo i jecala.

(Crtež M.P.)


- Klara, požuri se, zakasnit' ćeš na fakultet! – dobacila je mama iz kuhinje.

Slušala je radio i pripremala grah koji se borio u zraku s Klarinim parfemom.

- Ja stvarno ne razumijem o čemu misli ta današnja mladež. – mrmljala je sebi u bradu.

Klara je pripremila kozmetičku torbicu i uredila se. Nacrtala je obrve, stavila sjenilo i maskaru, napravila konturu lica i nanijela tamnosmeđi ruž.

Mama je kucala i otvarala vrata. Jedva je disala od radosti i brzine kojom priča.

- Jesi li platila upisninu za pravo? Ne mogu vjerovati da ideš na upis prve godine! Tako smo sretni! Tata će ti platiti sve što treba, srećo moja. Samo ti uči! Kasnije ćeš nam ispričati kako je bilo. - Klara nije slušala što govori.

- Bože, kakvo ti je to lice? Ne misliš da imaš malo previše šminke? Operi to s lica jer izgledaš plastično. Što će ti tata reći kad te vidi takvu? - dodala je još jednu uputu nakon što joj je uočila lice.

Klara se odijevala te istovremeno tražila novčanik. U torbu je spremila popis stvari koje će kupiti poslije obavljenog upisa.



•••

Moram kupiti:

set olovaka za crtanje,

dasku za crtanje,

papire dimenzija A3,

pak papir,

sredstvo za fiksiranje crteža,

ugljen,

akrilne boje,

drvene bojice i flomasteri,

šiljilo i gumica.

•••



- Mama, moram ići. Ide mi bus za deset minuta. – navlačila je na stopala glomazne smeđe gležnjače.

- Pazi na sebe! Kad se vraćaš doma? - viknula je iz susjedne prostorije.

Klara nije uzvratila odgovor. Stavila je slušalice u oba uha i pustila Nirvanu. Imala je dovoljno vremena i odlučila je pješačiti do fakulteta. Promatrala je boje jeseni te usput fotografirala igru vjetra i lepršavog lišća. Zadovoljno je promatrala fotografiju koju će večeras stvoriti na papiru. Bila je fascinirana prizorom i potaknuta da promisli o novoj tetovaži. Prošle godine je počela u tajnosti učiti i vježbati tetoviranje.

Toliko je požrtvovno čekala ovaj dan. Stajala je ispred natpisa “Tekstilno - tehnološki fakultet” i glasno se smijala. Kapljice kiše su počele skidati stare boje. Večeras će im napokon priznati upis modnog dizajna, pokazati dvije tetovaže koje posjeduje, a zatim je komotno mogu izbaciti iz kuće. Tako im višemjesečno urlanje neće biti uzalud bačeno u vjetar. Usuđuje se skočiti s mola i plivati bez prestanka. Plan će proplivati.

Ona i njeni snovi počinju jedinstveno disati. Tuđi nisu više dolazili u obzir. Predugo su joj bili teret. Došlo je vrijeme da počne živjeti isključivo svoje. Duboko je udahnula, raširila ruke, otvorila oči i potrčala prema širom otvorenim vratima fakulteta.

Oznake: story time, jesen, melankolija, freedom, snovi, planovi, Crtež

Noge su mi umorne nakon kamenog puteljka, stopala više nemaju volje. Stoji plašljivo na vrhu brežuljka iza trnovite haljine. Nosila sam svjetlucave cipelice i polako ušetala... Vrata i prozore sam jedvice otvorila. Zidovi su bili puni plijesni, a parket je ispuštao zvukove cvileža. Klimave drvene stepenice prema visinama, a na tavanu gnijezdo stršljena. Krov je prokišnjavao posvuda. Evo me u radnom odijelu. Stojim sa špahtlom i kistom u ruci. Bršljan je počeo rasti iznad poluraspadnutog kreveta. Miris vlage para nosnice. Alat me čeka u podrumu gdje puzaju žohari. Kuća se smješkala padu zidova, rasutoj cigli i stvaranju rupe koja guta sve oko sebe. Nije htjela novog vlasnika. Umorila se i iscrpila od svih prethodnih stanara. Miševi i štakori trče uz rubove prostorija. Skoro sam svaku kost polomila kako bih obnovila kuću u koju sam vjerovala. Osvojila me odbačena i poluraspadnuta.

Napokon sjedim na izglancanom podu. Postavila sam posvuda ogledala da sama vidi odraz čistoće. Oprosti što ponekad promatram i ležim bez riječi. Hajde reci, kakva sam stanarka? Jesam li ozlijedila tvoje zidove? Pustila sam nježne note da lelujaju između tvojih prostorija. Sjećaš li se koliko smo dugo bili bez struje? Zaigraj šah prije počinka uz izgaranje svijeće. Možda potraje dugo u noć i ponovno završimo u zagrljaju koprene ušutkanog neba.


Priznajem, namjerno sam provalila i ušetala u skrovište gdje želim biti do kraja života. Nisam otrčala iza spaljene zemlje, a sve je u zjenicama izgaralo. Od ulaska, premda i bez kamina mi je bilo toplo. Otvaram oči, držim se za kvaku kojoj nije trebao ključ. Cipelice su same našle mapu i put za useljenje do pravog srca. Dotakni svoje zidove, znam da se crvene. Tvrđavo moja, vidim da si baš to htjela. Vrtjeti me bez prestanka u praznoj plesnoj dvorani, a tvrdila si da najgore plešeš.

Oznake: ljubav, snovi, život, partner, veza, brak