Majstor za osmijeh

30 srpanj 2021


Iris je pospremala odjeću u torbe. Nikada nije znala dobro procijeniti što joj treba na putovanju, a što ne. Što ako se vrijeme naglo pogorša ili ako bude nesnosno vruće, a njima nešto nedostaje? Misli su joj letjele po kući i zalazile u sve ormare i ladice. Sto puta je pregledala novčanik jesu li dokumenti i kartice na mjestu. Ponavljala mu je svakih pet minuta kako ujutro ne smiju zaboraviti punjač za mobitel.

- Ti si moj tehnolog za sve! – pogledao ju je i djetinjasto se nasmijao tako da je istovremeno podignuo obje obrve.

Okrenula se i namrgodila.

- Što bi ta izjava trebala značiti? – nastavila je spremati stvari i brojati koliko je čarapa pripremila.

- Paaaa, to bi značilo da si moja organizatorica, sekretarica, njegovateljica, kuharica… Sve si! Ne mogu se sjetiti što sve radiš za mene, ali uvijek uradiš sve! – tu rečenicu je svaki dan istaknuo ispočetka. Reci mi što si tužna! Vidim da se čudno ponašaš. - dodao je zabrinuto.

- Recimo da mi u glavi svira „O Fortuna“ jer ću vidjeti svekrvu, „Can Can“ jer ćemo vidjeti prijatelje, „Labuđe jezero“ jer ćemo ići na more i Vivaldijeva „Oluja“ jer ću vidjeti svoje doma. Znaš kako to ide, „svakog gosta, tri dana dosta!“. – Iris se prebacila na peglanje i u glavi stvarala slike kako će sve izgledati jer ipak nije nikog vidjela skoro dvije godine.

- Huh, gospođice, ovdje imamo kašu različitih melodija! – hihotao je i stavljao ruke na njene bokove.

- Budalo, ja sam ozbiljna, a ti me zezaš! – pravila se da joj smeta, a najradije bi prasnula u smijeh.

- Gospođice, opustite se! Kud' vam se žuri? Pegla nigdje neće pobjeći. – rastezao je rečenice i zadirkivao je.

- Uvijek to radiš, zar ne? Nasmijavaš me dok sam pod stresom i zaokupljena mislima? – peglala je njegovu plavu majicu za sutrašnji put.

- Eh, vidi, ti si ona ozbiljna i glas razuma, ali ponekad zaboraviš biti opuštena i nasmijana. Taaaa- daaa, u tim slučajevima sam vaš majstor za osmijeh, gospođice! Zamisli da zalutaš negdje takva namrgođena, smrknuta i u brigama. Sve nevolje bi se odmah prikrpale za tebe! – razmahao se objašnjavajući svoju ulogu u kriznim situacijama.

- Ajde ti, majstore ili vojniče, kako si ono napomenuo… Idi tamo u kupaonicu i potrpaj svoje „deziće“ i pjenu za brijanje u kozmetičku torbicu. - nastavila je s procesom priprema.

- Jasno, šefice! Smatraj obavljenim! Aliii, svejedno još ti za svaki slučaj baci pogled. Ti ćeš bolje znati ako nešto fali. Obavim i onda može maženje? – namiguje i šalje dugi niz "zračnih pusa".

- Navečer? Pogledaj koliko me još posla čeka. – pokazivala je rukom na neraspoređene stvari po cijeloj sobi.

- Da, ma može, nema problema! Zaboravio sam da smo u Njemačkoj. U skladu s tim, moramo imati termin za maženje? – okrenuo je očima i odlazio prema kupaonici.

- Vidjela sam te! Vidim te i dalje! Ajde, dođi po zagrljaje! – počela je namigivati i ugasila peglu.



Ostavljam Vam svima zagrljaje! Ovim kratkim, brzinskim tekstom se odjavljujem i pripremam za sutrašnji put u Hrvatsku, gdje stižem nakon više od godinu dana! Srce mi je veliko kao kuća! Svaku večer prije spavanja ću pročitati i prokomentirati Vaše divne postove! Puno pusa!!!





Oznake: pusa, pozdrav, Hrvatska, Ljetovanje.., more, godišnji odmor, fikcija

Idemo na more:)

25 srpanj 2021



- Osvojio sam zelenu kartu. Tanja, osvojio sam je! Možeš li vjerovati? Idemo u Ameriku! Ne mogu vjerovati da sam uspio! Imamo je i na konju smo! – Luka je skakao od sreće dok je ulazila u stan.

- Stvarno? Baš mi je drago! – nabacila je kiseli osmijeh, a on nije dobio povratnu informaciju koju je očekivao.

- Fakat? Nisi zadovoljna? Pa nemoj me... Znaš šta, mislio sam da ćeš biti oduševljena! - klimao je glavom u nevjerici.

- Ej, ma sve si krivo shvatio. Sretna sam! Znam sve procedure, rokove i obaveze dalje. Idemo skupa i u svemu smo nas dvoje. – Tanja mu je prišla i nježno ga zagrlila. U grlu joj je stajala knedla, a misli su letjele; „Kako ću ja to?“.

- Ne znam, nisi mi se baš činila najsretnijom kada sam ti rekao. - u nevjerici je podignuo obrve.

- Ovdje mi je obitelj. Kako ću ih ostaviti? – sjela je na trosjed i pogledala ga.

- Ma nemoj, a ja ti nisam obitelj? Samo što se nismo vjenčali, Tanja. Jesi li svjesna što govoriš? Podržavala si moje ideje i do sada nisi progovorila ni „A“ protiv. U procesu zatvaranja obrta sam zbog naših dogovora. – tri crte na čelu su mu se naborale od ljutnje.

- A znam, ali kako da sam tada rekla „ne“? Bio si toliko zanesen, a ja sam fakat bila uvjerena da ništa od toga. Volim svoj posao, mislim da bi mi se srce slomilo. - snuždila se.

- Stvarno? Zavidna razina sebičnosti! Prvo me toliko vremena guraš u nešto, a na kraju mi pokazuješ srednjaka. Hoćeš reći, ako odem... Veza nam je na rubu propasti? - sjeo je i stavio ruke na lice.

- Nemoj tako. Gle... - prekinuo je njen pokušaj spašavanja situacije.

- Ne mogu održavati vezu na daljinu. Znaš kakav sam. Kakav je to život? Odluka je veoma laka: ili mi ili prekid. Vidiš da mi trenutno ne ide ovdje i da sam stalno na početku. Ovo je prilika života! Sve sam podredio tebi, a ti jednom ne možeš učiniti nešto za naš boljitak. Nikad te nisam ništa tražio. Htjela si živjeti u Zadru, ok, išao sam. Selidba u Zagreb, opet sam pristao. Sve tvoje želje o putovanjima su ispunjene. Budi precizna, molim te, ajde. Reci što je na stvari! - nabrajao je.

- Želiš znati što je? Ne mogu više. Nemam više volje za nas! Umorila sam se, žao mi je. - gledala je u pod.

- Žao ti je? Jesi ti normalna? Dao sam ti devet godina života! Dogovarali smo brak. Praktički si živjela pola veze u kući mojih roditelja. Kod tete si stanovala u Sesvetama dvije godine besplatno za vrijeme diplomskog jer je znala da doma imaš tešku situaciju. Moja mater ti sprema svaki dan jelo prije posla kako ne bi imala problema s gastritisom. Vodio sam te u Veneciju prošle godine samo da napišeš kvalitetan završni. Voziš naše automobile! Padam nisko jer ovo nabrajam, ali zar tebe nije nimalo sram? Ne mogu ti opisati koliko sam bijesan! Ne poznajem te i tu stajem. Što još trebam znati?- u očima su mu bile suze.

- Luka, žao mi je. Spojila nas je prometna nesreća. Ja znam kako ovo sve zvuči, ali bila sam premlada. - prekinuo je njena opravdanja.

- Premlada prije godinu ili dvije da prekineš ovu farsu? Bilo je dobro dok je budala plaćala, a sada si nam tako jadno okrenula leđa. - stao je ispred zida, naslonio čelo i zatvorio oči.

- Gle, nisam znala kako da ti kažem... - pokušala ga je dodirnuti.

- Ma pusti me! Šta nisi znala? A danas si znala? - odmicao se od nje.

- Šta da ti kažem? Imam drugog, čujemo se nekoliko tjedana. - izbacila je iz sebe kao iz topa. Napokon je puknula po svim šavovima.


- Čekaj, ti mene zajebavaš? Šališ se? - dignuo je ruke da joj pokaže da se udalji i šokirano stao zaleđen. Ostajao je bez zraka i pokušavao je sjesti.

- Oprosti mi, molim te! Žao mi je što ti nisam rekla! Znam da sam trebala. - kleknula je ispred njega i gledala ga u oči.

Dignuo je glavu i mrtvo hladno izgovorio.

- Jedino što želim je da uzmeš stvari momentalno, ostaviš ovdje sve ključeve i odjebeš iz mog života. Sad je meni jasno zašto tebe i tvoju obitelj zovu krpeljima. Ova budala te više neće slušati ni trena. Doviđenja! Nema dalje! Tutto finito, hasta la vista baby ili kako god želiš! Ne trebaš mi nikada reći zašto i nemoj slučajno pokušavati jer znam što sam radio krivo. Volio sam te i sve bespogovorno uradio za tebe, za nas i živio sam u dimenziji za koju sam mislio da je zajednička. Nikada nisam sumnjao u tebe. Nadam se da udarac nakon tvog buđenja neće biti jako bolan. Da, slomljen sam, ali ovo... Ne želim ti pokloniti epitete jer... Ma nema priče više. Makni mi se s očiju. Bolje sada, nego da si čekala još koju godinu. - crvenio se od bijesa. Ustao je i otišao u svoju radnu sobu.

Sjela je na pod i gledala neko vrijeme u kopije fovističkih slika na zidu koje je odabrala. Mrzila ih je i nema pojma zašto ih je kupila jer su joj odvratne. Kao povjesničarka umjetnosti, voljela je sve osim fovizma. Prošlo je nekoliko sati od njenog odlaska. On je zaspao nad radnim stolom. Zazvonio je mobitel i probudio ga. Papiri su mu se zalijepili za lice zbog suza.

- Luka, gdje si? Hoćeš li doći dolje? Vidjela sam Tanju da je otišla s prtljagom. Ide na put? - začuđeno je upitala njegova majka.

- Briga me gdje ide. Mama, dobio sam na lutriji. Višestruki dobitak u jednom danu. Zelenu kartu za Ameriku i slobodu. Hoćeš da idemo danas na more? Treba mi.- upitao je uz razvlačenje svake riječi zbog pogleda u daljinu i razmišljanja o budućnosti.

- Čuj, ovaj, dobro sine. Nije mi ništa jasno. - zbunjeno je zastala.

- Idem spremiti nešto robe u torbu pa siđem. Uzmi svoje i idemo. Sve ću ti ispričati. Ti voziš! - odlučno je izgovarao, posezao za vlažnim maramicama da obriše lice i krenuo dalje.









Oznake: ljubav, prekid, život, fikcija, more, odmor, amerika, Lutrija

Puding, sapunice i taškice

20 srpanj 2021



- Alkohol je veliko zlo. Najveće, dijete moje. - izgovarala je starica buljeći u scene na televizoru.

- To uvijek govoriš. Zakaj? - uzvratila je pitanjem jedanaestogodišnja djevojčica.

- Nemoj se ljuljat' na stolici! Buš opala. - upozoravajućim tonom se okreće prema djevojčici i ubija muhe po stolu.

- A daj mi reci! Znam da nikad nećeš! - djevojčica je uporno moljakala.

- Nemam ti kaj reć'. - nastavlja gledati meksičku seriju.

- Joj, sigurno imaš. Samo si ti takva i nikad nećeš ništ' ispričat'. - djevojčica koluta očima i proširuje rupicu na stolnjaku.

- Nemoj trgat' to! Bum te poslala doma! Jesi me došla zajebavat' sim? - starica je zakreštala.

- Pa kad mi nećeš reć'... - zacvilila je.

- Nemam nikaj puno za ispričat'. Udala sam se sa šesnaest. - starica se nagnula nad stol i počela slagati cigarete.

- Koliko je pradeda imao godina? - ubacila se djevojčica.

- Dvadeset i tri. Daj me pusti da ispričam kaj imam. Donesi mi vode. Pazi kak' hodaš, još samo fali da opet padneš s kriglom pa da imaju posla u ambulanti. - oblačila je svoj plavi prsluk.

- Ajd', ajd'. Slušam te. - trčala je prema vodi i nabacila osmijeh od uha do uha jer je napokon namolila za neku priču.

- On je bio u ratu, kasnije smo se vjenčali. To buš sve učila u školi o ratu. Bio je negdje u sklopu njemačke vojske. Nisam ga ispitivala nikad jer nije bio doborovoljan odlazak, dokumente je pobacao prije povratka u Zagreb da ga ne nađu. Nije htio pričat' o tome jer nije volio rat i politiku. Rodila sam Jasnu, a dvije godine poslije tvog dedu. Tvoj pradjed se zatim propio, a zajedno s njim sam i ja pila. Kad su Elizabeta i Ivan znali bit' zločesti, dao im je da biraju hoće li ih on istuć' ili mogu uzeti remene pa jedan drugog tuć'. Bio je na psihijatriji, a ja sam ostala s djecom. Sabrala sam se. - pričala je udubljena u izradu cigareta. Bijesno je povlačila spravicu koja je ubacivala duhan u filter.

- Rekao mi je deda da je skupljao žohare i igrao se s njima dok je bio mali. Zato što ste vi pili i niste pazili na njih? - djevojčica je nastavila ispitivati.

- Da. Beta se propila kasnije dok se razvodila od prvog muža. Rekla je bratu: "Moji roditelji su pili, pit ću i ja.". - nastavila je pričati.

- Rekla mi je baka jednom da je teta Beta došla kod njih na ručak, otišla u WC i ostavila ispod školjke male boce nekog pića. - prepričala je ono što je prije saznala.

- Sigurno. Trećeg muža je upoznala u birtiji. On je isto imao problema s alkoholom. Nakon što ti je pradjed izašao s liječenja, više nikad nismo imali alkohol u kući. Prošlo je neko vrijeme, a mene je udario kamion u Heinzlovoj. - vratila se unazad ponovno.

- Aaaa, čekaj, zato uvijek kažeš da dok si živa moraš pit' one plavo - bijele kapsule? - sjetila se djevojčica.

- Da, to me s kamionom, ajmo reć', spasilo. Velika kazna i opomena. - palila je cigaretu.

- Još imam samo jedno pitanje. Čekaj, zato ti stalno za Betinu kćer govoriš da je sirotica? Ona ima malo nekih problema zato što je nisu dobro odgajali? Rekla je baka da ju je Beta slala kod vas dok ste se preselili na selo samu sa sedam godina iz Zagreba na bus i tak' svaki vikend na put od 2 sata? - znatiželjno nastavlja s pitanjima.

- Je, slala ju je stalno. - srknula je svoj hladni čaj.

- Nikad ne bih rekla ništa od toga. Jel' ti zato više voliš Nataliju kao unuku od moje mame? Zato što je imala težak život, tata ju je napustio i sve ostalo? Bako, ja možda imam jedanaest godina, ali sam vidjela da ti je zamrzivač prazan. Dala si joj sve od mesa kaj imaš. Zašt' je toliko braniš? Nije ona mala, ima muža i djecu. Ajde reci, tko je bio s tobom prošle zime kad te ulovila gripa i kad si dehidrirala? Ja sam pazila na tebe i donijela ti lijekove koje meni mama daje kad sam bolesna jer nisi dala da kažem da ti je loše. Onda su te vozili u zadnji čas na hitnu. Uvijek sve moji roditelji urade za tebe, a čini mi se da više voliš Naticu. Ona samo uzima sve od tebe, a ti uvijek daješ. Znam da se i djed ljuti na tebe zbog toga. - ljulja se na stolici.

- Volim ih jednako, samo mi je Natalije oduvijek žao. Više je provela vremena sa mnom i dedom, nego sa svojom mamom. - objašnjava iza oblaka dima.

- A mene voliš? - udara baku lagano šakom u rame.

- No, no, to me boli. Naravno da te volim, s tobom sam najviše vremena i jesi ti mala, ali si mi najbolja prijateljica. - dodiruje joj obraz.

- Hoćeš ti meni danas pokazat kak' se slaže frizura s onim tvojim škarama što ih gurneš u peć i staviš na kosu? I skuhat' puding? Kakav imaš? - diže se, otvara ormarić i pregledava vrećice pudinga.

- Hoćemo danas bananu? Pitala sam sinoć mamu da te pusti sa mnom na zabavu penzionera jer ide Katina unuka i Matina isto, ali nije bila oduševljena. Rekla je da ne može. Ajde, danas ćemo složit probnu frizuru da pokažemo mojim bapcima kaj znači duga kosa sa 75. - smijala se glasno i gasila televizor.

- Hoćeš mi ostavit' sve štikle, torbice, nakit i bunde kad umreš? Znaš koliko ih volim nosit' i šetat' u njima. Jooooj, a ne mislim da budeš umrla, nego samo da znaš da ih volim. Nemoj se ljutit'! Pogotovo one cipele od zelene zmijske kože koje si nabavila u Trstu. - djevojčica je pogladila punđu na glavi starice.

Silna si. Ja ću do 105. živjet'. Neke stvari su stare oko pedeset godina. Odi sim da ti pokažem kapicu s mrežicom preko očiju koju sam imala na vjenčanju 1949. To je najstarije kaj čuvam. - hvata je za ruku, vodi u sobu do ormara i pokazuje.

- Vauuuu! Smijem si to stavit' sad dok sam u kući? Baš je prekrasna! - opčinjeno je vrti po rukama i dodiruje mrežicu.

- Smiješ, a ja idem puding slagat'. Počinje nam druga serija u frtalj dva, moram se požurit'.

Perdoname mi amor! - smijala se djevojčica oponašajući likove iz sapunica i plešući odjevena u bakinu maslinastu plisiranu haljinu.







Da se udaljimo malo od fikcije... Volite li Vi "stare stvari"? Osjećate li se kao da su one Vaš "uređaj" za putovanje kroz vrijeme?









Oznake: fikcija, pria, fotografija, život, ljubav, razgovor, prošlost, sapunice, puding, odjeća, moda

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.