Spustila je torbu na pod, bacila ključ u zdjelicu koju su ponijeli za uspomenu iz Londona i potrčala do spavaće sobe. Otvorila je sva vrata na ormaru. Dotaknula svaku ladicu. Bacila je salonke s nogu u vrata. Uzela je mobitel u ruke i još jednom otvorila njegov kontakt. Blokirao ih je. Ispraznio svoje stvari iz stana. Zgrabila je vazu koju su birali prije useljena i bacila je u zid. Voda, komadići keramike i tulipani su prekrili pod. Sjela je ispred tog polomljenog oltara. Suze su joj razmrljale maskaru. Trebala je maramice, ali nije ju bilo briga. Puzala je da se ponovno dočepa mobitela. Upisala je šifru zajedničke aplikacije za mobilno bankarstvo. 0 HRK. 0 €. Ništa. Legla je na pod i zatvorila oči.

- Karte ili mi. Karte ili mi. Karte ili mi. - ponavljala je u glavi rečenicu.
- Obećavam, neću nikad više. Volim vas. - lagano je lupala dlanom po vinilu i počela pjevati "Eternal flame". Pjevala bi kad joj je bilo najgore.
Čula je korake po stepenicama. Zvono se oglasilo. Ustala je, stala ispred ogledala i dlanovima obrisala mrlje po licu. Zatvorila je vrata iza sebe i pohitala do ulaznih.

- Bok mama. Dobila sam dvije petice danas, ali sam zaboravila napisati zadaću iz glazbenog. Nikad je nemamo pa se nisam sjetila. O - o, tužna si. - djevojčica je spustila torbu, istovremeno proučavajući njene izraze lica.

- Nas dvije ćemo sve uspjeti. Nas dvije zajedno. Najgore je učiti na vlastitoj koži, ali...- pružila joj je ruku i povela je prema kauču.

- Otišao je? Nema ga više? Mama, nemoj se brinuti i biti tužna da se ne razboliš. Što bih ja bez tebe? Ne bojim se, sve dok imam tebe. - zagrlila ju je snažno oko struka.

Oznake: život, pria, ljubav, djeca, obitelj, problemi, ovisnosti

Mama, Stela i Indira su se polako odmicale od trgovačkog centra. Ovo je prvi put da su izvele mamu u grad nakon tatine smrti.
- Ja bih se vratila po onu pop art majicu u Desigual. Stvarno mi se sviđa. Bit će mi krivo što je nisam uzela. – Stela je imala problema s odlukama. Bile su joj teret i uzrok nervoze.
- Ti idi, a mi ćemo prošetati do trga. Nazovi nas kad stigneš. – brižna Indira je uvijek imala razumijevanja za stariju sestru koju je smatrala emotivnom mimozom. Primila je mamu za ruku i krenule su dalje. Mama je stisnula svoje oči kao da potvrđuje Steli da je voli.

Vratila se i kupila što je htjela. Strpala majicu u torbicu koja je uvijek bila nemarno pretrpana papirima. Šarene krafne u izlogu su je namamile da ih kupi. Nikada im nije mogla odoljeti. Nosila je malenu papirnatu vrećicu u rukama i koračala prema tramvajskoj stanici. Gledala je golube, kip u blizini, harmonikaša i slušala škripanje tramvaja u blizini. Prepustila se spokoju, izvukla krafnu iz vrećice i počela jesti. Pucanj je otjerao ptice, čuo se jeziv vrisak i krenuo je stampedo.
Nosio je zelenu šiltericu na glavi, a u rukama je odmah prepoznala Remington 7400. Znala je domet i opasnu namjenu. Naučila je napamet iz Lovačkog vjesnika. I dalje se nije micala.
- U nikoga se nikada ne uperuje oružje! – zabljesnula joj je očeva rečenica u glavi.
Čovjek je ležao dvadesetak metara ispred nje. Upucao je sljedećeg koji je nepomično stajao i gledao krvnika kako dolazi. Približavao se.
- Pogriješila sam. Ne smijem ga gledati. – nije se mogla pomaknuti. Ispustila je krafnu iz ruku. Hitro je prebacila torbicu preko tijela. Ovo je bio prvi put da je imala ljubičaste Nike tenisice na nogama. Mama ih je kupila za Božić, iako je Stela inzistirala da ih ne želi jer ne voli tenisice. Mrzila je ravnu obuću. Došao je do nje. Zabuljila se u bijesne plave oči, dugačak nos i crnu kosu ispod šilterice. Srce joj je lupalo kao da će iskočiti iz tijela. Koža joj se naježila, a njen lik postao sve manji i manji.

- Počni trčati! – prosiktao je kroz zube. Pucao je u ženu na suprotnoj strani ulice.
Osjetila je bol u tijelu. Pogledala ga i čekala da puca.
- Kreni ili si gotova! Trči više! – urlao je iz petnih žila.
Okrenula se i počela trčati. Ništa oko sebe nije više čula.
- Hvala Bogu da si obula tenisice! Hvala Bogu što trčiš već četrnaest godina! – ponavljala je lude rečenice u glavi i trčala. Računala je put do svog starog fakulteta. Mapirala ulice u kojima možda ima grmlja. Nije se htjela okrenuti. Ulicama je odjekivalo vrištanje, pucnjevi, plač i zvukovi sirena. Nije marila za semafore, zebre i automobile. Htjela se dokopati Cvjetnog mosta. Sigurno je trčao iza nje. Morala se okrenuti, a nije htjela. Mora na trenutak. Nije imala vremena propitkivati zašto se ovo događa, kako je postala lovina i čime je ovo zaslužila. Mama joj je jutros pročitala horoskop koji je tvrdio da će dobiti zgoditak na lutriji. Nije vidjela ljude na ulici. Ništa osim svog života. Pretrčala je pet ulica. Nije znala puca li za njom ili u druge. Čula je probijanje metala mecima i lom stakla.
Dotrčala je do mosta i pogledala lijevo, zatim desno prema njemu. Bio joj je za petama. Naciljao ju je i zastao. Stala je na most i skočila dolje. Ne želi mu se predati. Pala je na desnu stranu tijela. U gležnju i koljenu se javila bol. Morala je ustati. Stao je na most te pucao po šinama i šljunku. Strah je otupio bol. Prvi put nije plakala. Grlo joj je bilo suho. Skočio je za njom i psovao. Udaljavala se i ulazila u tunel.

- Još bi samo trebalo da se vlak pojavi. – pokušala je organizirati misli u glavi. Lijeva sljepoočnica je treperila. Jeka je signalizirala njegove korake po šljunku. Upamtila je pogled. Viši je od nje i jači minimalno četrdeset kilograma. Bližio se kraj tunela. Ljudi su stajali na tramvajskoj stanici u blizini.
Zovite policiju i trčite! – pustila je snažno glas iz zadnjeg atoma snage. Ponovno se začulo pucanje. Muškarac na stanici je posegnuo za mobitelom, povukao djecu i počeli su trčati u smjeru sporedne ulice.
Približavala se žutim neoklasicističkim zgradama. Ovdje je bila „s njim“ prošlo ljeto. Nije imala vremena sanjariti o razgovorima, mogućnostima i dodirima. Morala se okrenuti. Bio je iza nje. Trčao je zavidnom brzinom. Sirene policije i hitne pomoći su odjekivale sve jače i jače. Ponovno je vidjela ženu kako pada. Razmišljala je o mami koja mrzi dolaziti u grad i sestri koja se toliko veselila današnjoj kupovini. Vjerovala je da su na trgu. Možda su čule nešto. Ne želi ovo stvorenje dovesti do njih.

- Stani! – vikao je. Nije poslušala. Sigurno nije računao da je iznimno dobra u trčanju. Poželjela je upalu mišića u trajanju od mjesec dana, ali život mu neće dati. Ubrzala je tempo. Pokušala je ući u Mišju ulicu, ali ugledala je djecu u daljini. Nastavila je prema Saturnovu trgu. U torbici joj je mobitel počeo vibrirati. Policijski automobili su zaokružili sve u krugu od pedeset metara. On je ciljao nju, oni njega. Pala je na zemlju. Spustila se i legla. Raširila je ruke i noge kao da će raditi anđela u snijegu. Tijelo joj je gorjelo, pulsiralo, treslo se od napora, pluća su je pekla, a oči nisu imale prostora za suze. Zažmirila je. Govorili su joj, a ona ništa nije čula.

- Znala sam da si ti. Srce me je boljelo kao da ću dobiti infarkt. Počelo me gušiti. – mama je kroz suze govorila dok se približavala. Ona i Indira su je zagrlile. Mama je stala ispred Stele i uputila ljutit pogled prema automobilu koji je odvodio monstruma.
- Ja ovo ne bih mogla. Bile su izvanredne vijesti na svim digitalnim panoima po gradu. Svjedok je rekao kuda se uputio taj čovjek s puškom i opisao ženu koju je natjerao u bijeg. Dobila sam napad panike. – Indira joj je stiskala ruke dok je izgovarala. Liječnici su se pokušavali probiti do Stele.
- Mama, kupi mi krafnu od vanilije. Nemoj mi više nikad čitati horoskop. – dobacila je zadihano i pustila da joj izmjere tlak.

Oznake: pria, psihologija, mogućnosti, strah, trčanje

- Alkohol je veliko zlo. Najveće, dijete moje. - izgovarala je starica buljeći u scene na televizoru.

- To uvijek govoriš. Zakaj? - uzvratila je pitanjem jedanaestogodišnja djevojčica.

- Nemoj se ljuljat' na stolici! Buš opala. - upozoravajućim tonom se okreće prema djevojčici i ubija muhe po stolu.

- A daj mi reci! Znam da nikad nećeš! - djevojčica je uporno moljakala.

- Nemam ti kaj reć'. - nastavlja gledati meksičku seriju.

- Joj, sigurno imaš. Samo si ti takva i nikad nećeš ništ' ispričat'. - djevojčica koluta očima i proširuje rupicu na stolnjaku.

- Nemoj trgat' to! Bum te poslala doma! Jesi me došla zajebavat' sim? - starica je zakreštala.

- Pa kad mi nećeš reć'... - zacvilila je.

- Nemam nikaj puno za ispričat'. Udala sam se sa šesnaest. - starica se nagnula nad stol i počela slagati cigarete.

- Koliko je pradeda imao godina? - ubacila se djevojčica.

- Dvadeset i tri. Daj me pusti da ispričam kaj imam. Donesi mi vode. Pazi kak' hodaš, još samo fali da opet padneš s kriglom pa da imaju posla u ambulanti. - oblačila je svoj plavi prsluk.

- Ajd', ajd'. Slušam te. - trčala je prema vodi i nabacila osmijeh od uha do uha jer je napokon namolila za neku priču.

- On je bio u ratu, kasnije smo se vjenčali. To buš sve učila u školi o ratu. Bio je negdje u sklopu njemačke vojske. Nisam ga ispitivala nikad jer nije bio doborovoljan odlazak, dokumente je pobacao prije povratka u Zagreb da ga ne nađu. Nije htio pričat' o tome jer nije volio rat i politiku. Rodila sam Jasnu, a dvije godine poslije tvog dedu. Tvoj pradjed se zatim propio, a zajedno s njim sam i ja pila. Kad su Elizabeta i Ivan znali bit' zločesti, dao im je da biraju hoće li ih on istuć' ili mogu uzeti remene pa jedan drugog tuć'. Bio je na psihijatriji, a ja sam ostala s djecom. Sabrala sam se. - pričala je udubljena u izradu cigareta. Bijesno je povlačila spravicu koja je ubacivala duhan u filter.

- Rekao mi je deda da je skupljao žohare i igrao se s njima dok je bio mali. Zato što ste vi pili i niste pazili na njih? - djevojčica je nastavila ispitivati.

- Da. Beta se propila kasnije dok se razvodila od prvog muža. Rekla je bratu: "Moji roditelji su pili, pit ću i ja.". - nastavila je pričati.

- Rekla mi je baka jednom da je teta Beta došla kod njih na ručak, otišla u WC i ostavila ispod školjke male boce nekog pića. - prepričala je ono što je prije saznala.

- Sigurno. Trećeg muža je upoznala u birtiji. On je isto imao problema s alkoholom. Nakon što ti je pradjed izašao s liječenja, više nikad nismo imali alkohol u kući. Prošlo je neko vrijeme, a mene je udario kamion u Heinzlovoj. - vratila se unazad ponovno.

- Aaaa, čekaj, zato uvijek kažeš da dok si živa moraš pit' one plavo - bijele kapsule? - sjetila se djevojčica.

- Da, to me s kamionom, ajmo reć', spasilo. Velika kazna i opomena. - palila je cigaretu.

- Još imam samo jedno pitanje. Čekaj, zato ti stalno za Betinu kćer govoriš da je sirotica? Ona ima malo nekih problema zato što je nisu dobro odgajali? Rekla je baka da ju je Beta slala kod vas dok ste se preselili na selo samu sa sedam godina iz Zagreba na bus i tak' svaki vikend na put od 2 sata? - znatiželjno nastavlja s pitanjima.

- Je, slala ju je stalno. - srknula je svoj hladni čaj.

- Nikad ne bih rekla ništa od toga. Jel' ti zato više voliš Nataliju kao unuku od moje mame? Zato što je imala težak život, tata ju je napustio i sve ostalo? Bako, ja možda imam jedanaest godina, ali sam vidjela da ti je zamrzivač prazan. Dala si joj sve od mesa kaj imaš. Zašt' je toliko braniš? Nije ona mala, ima muža i djecu. Ajde reci, tko je bio s tobom prošle zime kad te ulovila gripa i kad si dehidrirala? Ja sam pazila na tebe i donijela ti lijekove koje meni mama daje kad sam bolesna jer nisi dala da kažem da ti je loše. Onda su te vozili u zadnji čas na hitnu. Uvijek sve moji roditelji urade za tebe, a čini mi se da više voliš Naticu. Ona samo uzima sve od tebe, a ti uvijek daješ. Znam da se i djed ljuti na tebe zbog toga. - ljulja se na stolici.

- Volim ih jednako, samo mi je Natalije oduvijek žao. Više je provela vremena sa mnom i dedom, nego sa svojom mamom. - objašnjava iza oblaka dima.

- A mene voliš? - udara baku lagano šakom u rame.

- No, no, to me boli. Naravno da te volim, s tobom sam najviše vremena i jesi ti mala, ali si mi najbolja prijateljica. - dodiruje joj obraz.

- Hoćeš ti meni danas pokazat kak' se slaže frizura s onim tvojim škarama što ih gurneš u peć i staviš na kosu? I skuhat' puding? Kakav imaš? - diže se, otvara ormarić i pregledava vrećice pudinga.

- Hoćemo danas bananu? Pitala sam sinoć mamu da te pusti sa mnom na zabavu penzionera jer ide Katina unuka i Matina isto, ali nije bila oduševljena. Rekla je da ne može. Ajde, danas ćemo složit probnu frizuru da pokažemo mojim bapcima kaj znači duga kosa sa 75. - smijala se glasno i gasila televizor.

- Hoćeš mi ostavit' sve štikle, torbice, nakit i bunde kad umreš? Znaš koliko ih volim nosit' i šetat' u njima. Jooooj, a ne mislim da budeš umrla, nego samo da znaš da ih volim. Nemoj se ljutit'! Pogotovo one cipele od zelene zmijske kože koje si nabavila u Trstu. - djevojčica je pogladila punđu na glavi starice.

Silna si. Ja ću do 105. živjet'. Neke stvari su stare oko pedeset godina. Odi sim da ti pokažem kapicu s mrežicom preko očiju koju sam imala na vjenčanju 1949. To je najstarije kaj čuvam. - hvata je za ruku, vodi u sobu do ormara i pokazuje.

- Vauuuu! Smijem si to stavit' sad dok sam u kući? Baš je prekrasna! - opčinjeno je vrti po rukama i dodiruje mrežicu.

- Smiješ, a ja idem puding slagat'. Počinje nam druga serija u frtalj dva, moram se požurit'.

Perdoname mi amor! - smijala se djevojčica oponašajući likove iz sapunica i plešući odjevena u bakinu maslinastu plisiranu haljinu.

Da se udaljimo malo od fikcije... Volite li Vi "stare stvari"? Osjećate li se kao da su one Vaš "uređaj" za putovanje kroz vrijeme?

Oznake: fikcija, pria, fotografija, život, ljubav, razgovor, prošlost, sapunice, puding, odjeća, moda

Oznake: ljubav, prijateljstvo, život, pria, romeo, julija, brak, sreća

Godine 2010., moj maleni brat je navršio osam godina. Bio je sretno, zdravo i voljeno dijete. Ipak, jesen je za njega te godine donijela umor, iscrpljenost, neprestanu potrebu za mokrenjem, pojačano žeđanje, gubitak apetita, ranice oko usana te zadah s mirisom jabuka. Liječnik je prvotno pomislio kako se radi o anemiji i savjetovao dodatke prehrani. Roditelji su odlučili otići na hitnu s njim nakon još jedne neprospavane noći. Izmjerena razina šećera u krvi je iznosila 48.9 mmol/L krvi. Sjećam se kako je dugi vremenski period proveo na dječjem odjelu bolnica u Bjelovaru i Zagrebu. U tom vremenu, naučio je kako se nositi s bolešću te kako paziti na vlastitu prehranu. Iako je bio zdrave tjelesne težine primjerene svojoj dobi te se hranio zdravo i raznoliko – dijabetes ga je zahvatio. Do tada nam je ta bolest u obiteljskoj povijesti bila nepoznata. Mogući „okidač“ je bio stres koji je proživio tijekom djetinjstva poput ostanka u bolnici dva tjedna zbog upale mišića, loma obje ruke pri padu, posjekotine na glavi, smrti bliskih osoba u kratkom vremenskom roku i svega ostaloga što ga je zadesilo u osam godina života. Bio je veoma osjećajno dijete s velikom brigom što će drugi reći o njegovim „neuspjesima“. Njegova bolest mi je izrazito teško pala, no divim se mom malom „šećernom“ heroju. Nisam nikada zaboravila prilikom jednog posjeta u bolnicu kada sam ga upitala kako provodi dane; odgovorio je da se igra, gleda crtane filmove, crta, ali i čuva bebu koja je u njegovoj blizini sama na odjelu jer mu je žao kada plače, pošto njeni roditelji nisu uz nju. Još uvijek je bez obzira na svoju situaciju, uspio pokazati empatiju za druge. Fasciniranost – njegovom staloženošću i spokojnošću, načinu na koji se s osmijehom ubode iglicom kako bi izmjerio razinu šećera u krvi te kako hrabro podnosi svako novo injiciranje inzulina. Prihvaćanje svakodnevnih mjerenja razine šećera u krvi, osluškivanje i samopromatranje – sve je taj malac brzo savladao. Podrška i briga obitelji za pravilan hod s bolešću je neizostavna. Hvala svim njegovim vršnjacima koji su ga pazili te odgovorno obraćali pažnju na njegovu bolest. Danas je on osamnaestogodišnjak, maturant koji se uspješno nosi s problematikom šećerne bolesti – zdravom prehranom, lijekom, kontrolom i sportom. Tekst posvećujem njemu, ali i svim drugim oboljelima od dijabetesa. Na današnji dan se obilježava Svjetski dan dijabetesa.

Vama dragi moji, šaljem pozdrave i lijepe želje (ponajprije da ste mi zdravi) iz tmurnog Aschaffenburga! Puse!

(Vaša M. u lipnju dok je još bila u RH.)

Oznake: pria, Zdravlje, Dijabetes, obitelj, ljubav, Podrška