Mrs. Galaxy

20.07.2021., utorak

Puding, sapunice i taškice



- Alkohol je veliko zlo. Najveće, dijete moje. - izgovarala je starica buljeći u scene na televizoru.

- To uvijek govoriš. Zakaj? - uzvratila je pitanjem jedanaestogodišnja djevojčica.

- Nemoj se ljuljat' na stolici! Buš opala. - upozoravajućim tonom se okreće prema djevojčici i ubija muhe po stolu.

- A daj mi reci! Znam da nikad nećeš! - djevojčica je uporno moljakala.

- Nemam ti kaj reć'. - nastavlja gledati meksičku seriju.

- Joj, sigurno imaš. Samo si ti takva i nikad nećeš ništ' ispričat'. - djevojčica koluta očima i proširuje rupicu na stolnjaku.

- Nemoj trgat' to! Bum te poslala doma! Jesi me došla zajebavat' sim? - starica je zakreštala.

- Pa kad mi nećeš reć'... - zacvilila je.

- Nemam nikaj puno za ispričat'. Udala sam se sa šesnaest. - starica se nagnula nad stol i počela slagati cigarete.

- Koliko je pradeda imao godina? - ubacila se djevojčica.

- Dvadeset i tri. Daj me pusti da ispričam kaj imam. Donesi mi vode. Pazi kak' hodaš, još samo fali da opet padneš s kriglom pa da imaju posla u ambulanti. - oblačila je svoj plavi prsluk.

- Ajd', ajd'. Slušam te. - trčala je prema vodi i nabacila osmijeh od uha do uha jer je napokon namolila za neku priču.

- On je bio u ratu, kasnije smo se vjenčali. To buš sve učila u školi o ratu. Bio je negdje u sklopu njemačke vojske. Nisam ga ispitivala nikad jer nije bio doborovoljan odlazak, dokumente je pobacao prije povratka u Zagreb da ga ne nađu. Nije htio pričat' o tome jer nije volio rat i politiku. Rodila sam Jasnu, a dvije godine poslije tvog dedu. Tvoj pradjed se zatim propio, a zajedno s njim sam i ja pila. Kad su Elizabeta i Ivan znali bit' zločesti, dao im je da biraju hoće li ih on istuć' ili mogu uzeti remene pa jedan drugog tuć'. Bio je na psihijatriji, a ja sam ostala s djecom. Sabrala sam se. - pričala je udubljena u izradu cigareta. Bijesno je povlačila spravicu koja je ubacivala duhan u filter.

- Rekao mi je deda da je skupljao žohare i igrao se s njima dok je bio mali. Zato što ste vi pili i niste pazili na njih? - djevojčica je nastavila ispitivati.

- Da. Beta se propila kasnije dok se razvodila od prvog muža. Rekla je bratu: "Moji roditelji su pili, pit ću i ja.". - nastavila je pričati.

- Rekla mi je baka jednom da je teta Beta došla kod njih na ručak, otišla u WC i ostavila ispod školjke male boce nekog pića. - prepričala je ono što je prije saznala.

- Sigurno. Trećeg muža je upoznala u birtiji. On je isto imao problema s alkoholom. Nakon što ti je pradjed izašao s liječenja, više nikad nismo imali alkohol u kući. Prošlo je neko vrijeme, a mene je udario kamion u Heinzlovoj. - vratila se unazad ponovno.

- Aaaa, čekaj, zato uvijek kažeš da dok si živa moraš pit' one plavo - bijele kapsule? - sjetila se djevojčica.

- Da, to me s kamionom, ajmo reć', spasilo. Velika kazna i opomena. - palila je cigaretu.

- Još imam samo jedno pitanje. Čekaj, zato ti stalno za Betinu kćer govoriš da je sirotica? Ona ima malo nekih problema zato što je nisu dobro odgajali? Rekla je baka da ju je Beta slala kod vas dok ste se preselili na selo samu sa sedam godina iz Zagreba na bus i tak' svaki vikend na put od 2 sata? - znatiželjno nastavlja s pitanjima.

- Je, slala ju je stalno. - srknula je svoj hladni čaj.

- Nikad ne bih rekla ništa od toga. Jel' ti zato više voliš Nataliju kao unuku od moje mame? Zato što je imala težak život, tata ju je napustio i sve ostalo? Bako, ja možda imam jedanaest godina, ali sam vidjela da ti je zamrzivač prazan. Dala si joj sve od mesa kaj imaš. Zašt' je toliko braniš? Nije ona mala, ima muža i djecu. Ajde reci, tko je bio s tobom prošle zime kad te ulovila gripa i kad si dehidrirala? Ja sam pazila na tebe i donijela ti lijekove koje meni mama daje kad sam bolesna jer nisi dala da kažem da ti je loše. Onda su te vozili u zadnji čas na hitnu. Uvijek sve moji roditelji urade za tebe, a čini mi se da više voliš Naticu. Ona samo uzima sve od tebe, a ti uvijek daješ. Znam da se i djed ljuti na tebe zbog toga. - ljulja se na stolici.

- Volim ih jednako, samo mi je Natalije oduvijek žao. Više je provela vremena sa mnom i dedom, nego sa svojom mamom. - objašnjava iza oblaka dima.

- A mene voliš? - udara baku lagano šakom u rame.

- No, no, to me boli. Naravno da te volim, s tobom sam najviše vremena i jesi ti mala, ali si mi najbolja prijateljica. - dodiruje joj obraz.

- Hoćeš ti meni danas pokazat kak' se slaže frizura s onim tvojim škarama što ih gurneš u peć i staviš na kosu? I skuhat' puding? Kakav imaš? - diže se, otvara ormarić i pregledava vrećice pudinga.

- Hoćemo danas bananu? Pitala sam sinoć mamu da te pusti sa mnom na zabavu penzionera jer ide Katina unuka i Matina isto, ali nije bila oduševljena. Rekla je da ne može. Ajde, danas ćemo složit probnu frizuru da pokažemo mojim bapcima kaj znači duga kosa sa 75. - smijala se glasno i gasila televizor.

- Hoćeš mi ostavit' sve štikle, torbice, nakit i bunde kad umreš? Znaš koliko ih volim nosit' i šetat' u njima. Jooooj, a ne mislim da budeš umrla, nego samo da znaš da ih volim. Nemoj se ljutit'! Pogotovo one cipele od zelene zmijske kože koje si nabavila u Trstu. - djevojčica je pogladila punđu na glavi starice.

Silna si. Ja ću do 105. živjet'. Neke stvari su stare oko pedeset godina. Odi sim da ti pokažem kapicu s mrežicom preko očiju koju sam imala na vjenčanju 1949. To je najstarije kaj čuvam. - hvata je za ruku, vodi u sobu do ormara i pokazuje.

- Vauuuu! Smijem si to stavit' sad dok sam u kući? Baš je prekrasna! - opčinjeno je vrti po rukama i dodiruje mrežicu.

- Smiješ, a ja idem puding slagat'. Počinje nam druga serija u frtalj dva, moram se požurit'.

Perdoname mi amor! - smijala se djevojčica oponašajući likove iz sapunica i plešući odjevena u bakinu maslinastu plisiranu haljinu.







Da se udaljimo malo od fikcije... Volite li Vi "stare stvari"? Osjećate li se kao da su one Vaš "uređaj" za putovanje kroz vrijeme?









Oznake: fikcija, pria, fotografija, život, ljubav, razgovor, prošlost, sapunice, puding, odjeća, moda


- 15:51 - Komentari (39) - Isprintaj - #

18.07.2021., nedjelja

Feniksi postoje



Robert je sjedio u automobilu, držao se za volan, zatim nekoliko puta lupio po njemu, a po prvi put su mu se suze slijevale niz lice. Nije plakao dok je gledao Amaliju kako odlazi s njihovim, tek nekoliko mjeseci starim djetetom. Jedan posljednji brzinski poljubac je označio olakšanje za obje strane. Nikada nije htio da ode dok je njihova kći toliko malena, ali način na koji su se strijeljali pogledom i riječima od prvog dana je bio nepodnošljiv. Jebem mu, jednostavno im se dogodilo, poprilično neočekivano, a ljubav se nikada nije stigla roditi. Veselio se djetetu, ali on u dvadeset i drugoj godini nije znao kako biti otac, a ona još ni fakultet nije završila, ali odlučila je zadržati trudnoću. Doduše, on joj nije bio od pomoći nakon što se doselila u njegovu kuću. Radio je, ali zanimao ga je alkohol, njegov pomoćnik u uklanjanju svih problema. Naočale za neki drugi svijet gdje njegov otac nema tri sina – jednog veliku radilicu, drugog najpametnijeg i njega najstarijeg; kukavicu. Nikada im nije bio dobar, a baka i djed su neprestano mrmljali još dok je bio dijete da kakav je on to, nenormalno živahan. Drugi svijet u kojem ne mora slušati svoju „pravu hrvatsku i katoličku obitelj“, kako su naglašavali i pokazivali na grb ovješen odmah na zidu koji posjetitelj vidi čim uđe u kuću kao opomenu da su samo njihove životne postavke one prave. Naučen je da mora šutjeti i ne pokazivati osjećaje dok njegova obitelj upravlja njegovim životom te donosi svaku odluku umjesto njega. Amalija je mjesecima pokazivala bunt prema zaraznoj toksičnosti tog lijesa u kojem je boravio sada zajedno s njom, ali nije imala snage nekog ugrabiti ispod površine dok tone sve dublje i dublje. Nije mogla ni sebe samu natjerati da ispliva. Postala je bijesna i gnjevna jer nije mogla shvatiti zašto on dopušta vlastitoj obitelji da povlače konce koji ga pokreću. Nestala je i ona mala nit koja bi možda značila toplinu za njih dvoje. Jedino što je imao bio je alkohol i tetovaže koje je mrzila njegova obitelj. One su bile njegov jedini vrisak. Majku je toliko razbjesnio kada je stigao kući s novom slikom na tijelu da je uzela njegov laptop, odnijela u polje i razbijala ga sjekirom jer nije poslušao da ih nikako ne smije uraditi ponovno. Amalija nije imala ničiju podršku, svima je na licu pisalo da si je sama kriva za sve. Sama, bez novaca i ponekad nekoliko dana na žgancima, a dijete s cjelodnevnom pelenom jer je morala štedjeti kako bi preživjele... Nekada je napunila kadu i razmišljala kako želi umrijeti jer zašto se ovo sve baš njoj moralo dogoditi, ali kada je začula veselo gugutanje iz susjedne prostorije srce je govorilo da nema odustajanja.

Pet godina kasnije, Robertu je stigao nalaz koji je pokazao da jetra neće izdržati još dugo ukoliko se ne prestane ubijati. Tražio je mobitel ispod sjedala i Amalijin broj. Ona je uspjela, postala je liječnica, ima novog čovjeka koji je njegovoj kćeri pravi tata i još jedno dijete na putu.
- Bok. Hoćeš čuti Iskru? – odmah se javila te kao i obično direktno poželjela proslijediti mobitel djetetu.
- Ne, ovaj... Želim vas čuti obje. – rekao je drhtavim glasom jer ga je grlo peklo.
- Bok tata, tu sam! – veselo je poručila djevojčica.
- Slušamo te, reci. Idemo se uskoro voziti na biciklima. – nervozno je rekla Amalija.
- E, jetra mi nije baš dobro. Spakirat ću stvari i odlazim u Austriju za par dana. Želim vam se objema ispričati za sve što sam vam učinio. Tebi, Amalija za pijanstva, bezobrazluk i što nisi dobila ni mrvicu ljubavi. Iskra, doći ću se pozdraviti, tako je najbolje. Tata mora ići. – jecao je, a oči su ga boljele od plakanja jer nikada nije osjećao ovo, čak ni kada je pokušao prerezati žile dok je imao osamnaest godina jer ga je napustila prva djevojka koju je ikada volio.

- Sve je onako kako je moralo biti. Nikome život ne donese ono što ne može podnijeti. Mi nikad ne bismo uspjeli. Nisi ti loš, tvoja duša je Roberte dobra, ali ja i ti smo pas i mačka. Bili i budemo, ali Iskra nam je poklon za koji smo oboje morali ukloniti svo kamenje na putu. Netko prije, netko kasnije. Meni je drago da odlaziš jer ćeš se preporoditi, isto kao što sam se ja ponovno rodila iz pepela dok sam napustila onu nakaznu kuću u kojoj jedino možeš doživjeti da te netko neprestano gazi kao kukca. Iskra i ja se ne želimo petljati, ali ona djevojka s kojom ste išli prije dva mjeseca na sladoled nam se baš sviđa i čuvaj je. – obje su hihotale.

- Da, tata. Bilo mi je lijepo onda kad smo išli s njom na sladoled i vidjeti dvorac gdje su živjele princeze. Sjećaš se? – pitala je Iskra.

- Stvarno to mislite? Hvala ti Amalija. Ti si dobra žena. Bog je znao zašto nas spaja i zašto nam poklanja dijete. Ma ne znam što će biti s njom, otjerao sam je od sebe. – brisao je oči maramicom.

- Ha gle, teško je naći danas nekog tko će lijepo prihvatiti tvoje dijete, a po svemu što mi je Iskra ispričala, ta djevojka je veoma brižna, razumna i pametna, a i škicnula sam kroz prozor – stvarno lijepa. Potrudi se. Ja tebe ne mrzim i nisam ti neprijatelj. Naravno da želim da otac mog djeteta ima dobar život. – izrekla mu je onako čvrsto kako je uvijek znala.

Taj poziv nitko od njih nije zaboravio, a Robert više nikada nije okusio alkohol.

***
- Sofija, što kažu Amalija i Iskra? Vas tri ste sad kao BFF? Da mi je netko rekao da će moja bivša i sadašnja žena biti najbolje prijateljice... Na poslu nitko ne može vjerovati da ste si tako dobre. – čudi se Robert.

- Iskra nas je sve ujedinila. Vesele se što ćemo uskoro doći na ljetovanje. Jedva čekam popiti kavu s Amalijom. Što misliš da poklonimo njoj i suprugu? Neko vino? – govorila je Sofija dok pakira odjeću.

- Falila si mi, znaš to? Dođi da ti dam tisuću pusa! – namigivao je i širio ruke za zagrljaj. Napokon je pronašao drugi dio kojem se ne boji pokazati osjećaje, onaj koji ga je naučio kako da više nikada ne šuti.









(Savudrija. Priča nema veze sa stvarnim događajima.)








Oznake: ljeto, prica, život, ljubav, rastanak, obnova, dijete, fotografija, prijateljstvo


- 01:59 - Komentari (34) - Isprintaj - #

06.04.2021., utorak

Zvijeri i nevrijeme.


Kod mene, nebo danas nije sretno. Izmjenjuju se naleti sunca, vjetra, kiše, snijega i leda. I ja sam u sivilo obojana, ni kiseli osmijeh ne pomaže. Danas mi je najdraže šutjeti.

Suosjećam s "ozlijeđenim" biljkama.



U središtu našeg grada, posvećeno ljudskim pravima.








Malena u svemiru. Ispod sivila. Između zgrada s kojima zajedno šutim. Ispod utvrda i najvećih dvorana. Promatram srcem.













Zagradilo nas vrijeme, povrijeđuju ljudi. Rane su velike i flasteri više nisu dovoljni.



Snage mora biti, dok je god života.



Istina je duboko ispod, lažnog osmijeha i šminke.



Tako blizu, a tako daleko. Koračamo u nepoznato sutra.





Oznake: grad, stvarnost, surovost, priroda, urbanost, fotografija, vrijeme, osoba, daljina, čovjek, zvijeri, težina


- 15:42 - Komentari (48) - Isprintaj - #

08.03.2021., ponedjeljak

ŽENA iza fotoaparata: Marija Braut

Umjetnica i fotografkinja Marija Braut rođena je 1929. godine u Celju u Sloveniji. Svoju životnu priču u Zagrebu započinje 1941. godine te završava studij arhitekture. Gajila je ljubav prema folkloru, a fotografijom se bavila od 1967. godine; prvotno kao učenica, a poslije kao suradnica fotografa Toše Dabca - najpoznatijeg predstavnika "zagrebačke škole fotografije". Prvu samostalnu izložbu imala je 1969. godine s Petrom Dabcem u zagrebačkoj galeriji Studentskog centra. Iste godine postaje članicom Hrvatske udruge likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti. Uz fotografkinju Slavku Pavić predstavlja jednu od osnivačica ženskog Fotokluba.



Kasnije, radi u Galerijama grada Zagreba, današnjem Muzeju suvremene umjetnosti, za koji je snimala kataloge te portrete umjetnika. Nakon 1972. godine je postala samostalna umjetnica. Tijekom svog života, izložila je na više od stotinu samostalnih i skupnih izložaba. Posljednju veliku izložbu, “Nepoznati Zagreb Marije Braut”, je imala 2014. godine u Umjetničkom paviljonu. Njezine fotografije su bile dio mnogih novina, časopisa, umjetničkih kataloga, a suradnju je ostvarila i s brojnim kazalištima poput Hrvatskog narodnog kazališta, Dramskog kazališta Gavella, Dubrovačkim ljetnim igrama i Satiričkim kazalištem Kerempuh. Danas, na tisuće fotografija i negativa Marije Braut biva pohranjeno u zbirkama Muzeja grada Zagreba, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti i Hrvatskom državnom arhivu.



Kao nasljednica “zagrebačke škole”, učeći od Toše Dabca, Marija Braut je postala prva dama hrvatske fotografije. Svojim istančanim okom i neumornom kamerom ispričala je mnoge priče s ulica, atelijera i glumišta. Znanstvena literatura o Mariji piše kako je zabilježila bespovratne, nestale trenutke te dotaknula srca umjetnika, ali i običnih ljudi koji ne prepoznaju potpis, već rukopis. Marija Braut i njeno djelo su, prema osvrtu kritike, ponajbolje što se zbilo u hrvatskoj fotografiji prošlog stoljeća. Opisuju je kao suzdržanu, postojanu, odmjerenu na svoj način uz težnju optičkoj jednostavnosti bez slijepog pouzdanja u moć objektiva kao ni vjere u čudesne mogućnosti tehnike. Naime, Marija je nosila titulu “majstorica svjetla i tame” te se obraćala crno-bijelom fotografijom. Smatrala je kako snimanje digitalno ne može zamijeniti životnu izvornost negativa. “Staromodno” je vjerovala u skriven sadržaj prizora ili oblika živeći suzdržanu obzirnost spram svijeta ljubeći život.



Posvetila je svoj objektiv mnogim stvarima – ljudima, starim gradovima, kulturnim spomenicima, procesijama, krajolicima i kazalištima. Sve to je u njenom oku zadobilo blagu narav uz naglašeni osjećaj života i njegove samoće. Bila je klasičar po mjeri svoje optike, a romantičar po pristupu i osjećanju. Marija je poštovala kontracepcijsko-konstrukcijske postulate svog zanimanja te njegovala čistu tehniku analognog fotoaparata. Iako je putovala po cijelom svijetu, snimala ulice New Yorka, i dalje je svijet promatrala “zagrebačkim očima” koje su upile više od pedeset godina urbane stvarnosti i kulture tog grada. Zagrebačka svakodnevica je bila najčešći predmet njenog umjetničkog stvaralaštva. Naslovi njenih monografija su Zdravo maleni (1980.), Maksimir (1982.), Dagomys INGRA (1983.), Zagreb – moj grad (1987.), Dubrovnik – jedno lice rata (1994.), Maksimir 200 (1994.), Dubrovnik ponovljen (2001.), Marija Braut – Retrospektiva (2001.), Marija Braut – fotografije 1967. – 2005. (2006.), Marija Braut – Moj Zagreb u koloru (2009.) i Novi Zagreb Jučer (2012.).







Marija je govorila da ne teži savršenoj fotografiji, nego poštuje prizor pred sobom, svejedno, radi li se o portretu, pejzažu, Dubrovniku ili konačno - teatru. Prema njenim riječima, svaka je predstava djelo drugih – tekst, scena, gluma, režija, scensko svjetlo. Smatrala je da nema pravo to podrediti svojoj fotografiji jer sve ima svoju estetiku, a na njoj je da uoči i pretvori u crno-bijelu fotografiju. Za Mariju je crno – bijelo uvijek imalo nijanse prostiranja svjetla i tame. Najviše je bila fascinirana svjetlom koje sve oblikuje blago, oštro ili difuzno. Marijine fotografije se pamte po kontrastnoj fotografiji; po izrazitim crninama koje ponekad nagovještavaju tjeskobu življenja.

















Tijekom svog života je bila dobitnica brojnih nagrada i priznanja; među ostalim Nagrade grada Zagreba 1972. godine. Hrvatska udruga likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti joj je dodijelila nagradu za životno djelo 2008. godine. Od grada Zagreba nikada nije dobila atelje. Iako je bila portretistica Zagreba, u tu ulogu je nije uvela nijedna gradska vlast. Književnik Miljenko Jergović o njoj govori da je svoju sudbinu povezala sa sudbinom grada te da je bila robinja njegovih vizura - zatočenica svih zagrebačkih lica. U jednom intervjuu izjavila je: “Dok radim, imam punu svijest o tome da ću ja otići, a fotografija ostaje. Pamtim rečenicu koju je nakon granatiranja Vukovara rekla curica od desetak godina – sve su mi fotografije izgorjele s kućom i ja više nemam života.” O njenom životu svjedoči film “Marija hoda tiho”.



Fotografkinja Marija Braut je kroz svoj objektiv zabilježila važne povijesne, vizualne izvore za urbanu povijest, povijest svakodnevice, emocija i ekohistoriju te predstavlja ratni izvor Domovinskog rata. Svojim pedesetogodišnjim djelovanjem je u nasljeđe ostavila materijale koji historiografskoj struci mogu predočiti urbanu stvarnost i kulturu, stoga zaključujemo da Marijina fotografija svjedoči duhu jednog vremena te može poslužiti kao predmet istraživanja povijesne discipline.



"Ja odoh, fotografije ostaju." - Marija Braut

(Moj znanstveni esej - Marija Braut: fotografija kao povijesni izvor, 2018.)


O divnoj ženi na dan kada slavimo ženu. :)

Sretan Vam Međunarodni dan žena!





Oznake: Marija Braut, fotografija, žena, Međunarodni dan žena, umjetnost


- 00:00 - Komentari (55) - Isprintaj - #

25.02.2021., četvrtak

U nepoznatom smjeru


Pružio si mi ruku
i jednu kartu autobusnu.
Odbacila sam krhku ljusku,
sad vozim se uz melodiju tajnu.

Šapnuo si da me čekaš u sakrivenom kutku.
Nakon što zagrizem oluju:
tamo gdje siloviti vjetrovi tuku,
likovi na platnu gladuju,
anđeo u svjetlo uperi pušku,
a srca se smanjuju.
Padale su suze u ponor
dok đavoli u tami caruju.
Do tebe vodi svaki obzor
i svaki zemljani otvor.

Od kolodvora bez putokaza
i tunela punog mraza,
do skakutanja po zvijezdama
i leta na mirisnim krošnjama.

Sjediš i ljutu ispijaš.
Nečujno planiraš:
posljednji poljubac kojim ćeš me ugasiti,
a tijelo moje u crnicu sahraniti.

Vi me nemojte tražiti,
nemojte za mnom plakati.
I Vaš će se sat ugasiti!



HŽ uspomene (u poznatom smjeru):



(u divljini, prašini, 40 stupnjeva, klima - otvoreni svi prozori u "plavcu" prema Bjelovaru)



Vaša Marta,
XOXO!


Oznake: stihovi, pjesma, život, simbol, putovanje, uspomene, fotografija


- 15:43 - Komentari (50) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< lipanj, 2022  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Lipanj 2022 (7)
Svibanj 2022 (11)
Travanj 2022 (10)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (4)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (14)
Studeni 2021 (9)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (3)
Kolovoz 2021 (2)
Srpanj 2021 (6)
Lipanj 2021 (5)
Svibanj 2021 (8)
Travanj 2021 (8)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (9)
Siječanj 2021 (7)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi