Marketing
ŽENA iza fotoaparata: Marija Braut
Umjetnica i fotografkinja Marija Braut rođena je 1929. godine u Celju u Sloveniji. Svoju životnu priču u Zagrebu započinje 1941. godine te završava studij arhitekture. Gajila je ljubav prema folkloru, a fotografijom se bavila od 1967. godine; prvotno kao učenica, a poslije kao suradnica fotografa Toše Dabca - najpoznatijeg predstavnika "zagrebačke škole fotografije". Prvu samostalnu izložbu imala je 1969. godine s Petrom Dabcem u zagrebačkoj galeriji Studentskog centra. Iste godine postaje članicom Hrvatske udruge likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti. Uz fotografkinju Slavku Pavić predstavlja jednu od osnivačica ženskog Fotokluba.
Kasnije, radi u Galerijama grada Zagreba, današnjem Muzeju suvremene umjetnosti, za koji je snimala kataloge te portrete umjetnika. Nakon 1972. godine je postala samostalna umjetnica. Tijekom svog života, izložila je na više od stotinu samostalnih i skupnih izložaba. Posljednju veliku izložbu, “Nepoznati Zagreb Marije Braut”, je imala 2014. godine u Umjetničkom paviljonu. Njezine fotografije su bile dio mnogih novina, časopisa, umjetničkih kataloga, a suradnju je ostvarila i s brojnim kazalištima poput Hrvatskog narodnog kazališta, Dramskog kazališta Gavella, Dubrovačkim ljetnim igrama i Satiričkim kazalištem Kerempuh. Danas, na tisuće fotografija i negativa Marije Braut biva pohranjeno u zbirkama Muzeja grada Zagreba, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti i Hrvatskom državnom arhivu.
Kao nasljednica “zagrebačke škole”, učeći od Toše Dabca, Marija Braut je postala prva dama hrvatske fotografije. Svojim istančanim okom i neumornom kamerom ispričala je mnoge priče s ulica, atelijera i glumišta. Znanstvena literatura o Mariji piše kako je zabilježila bespovratne, nestale trenutke te dotaknula srca umjetnika, ali i običnih ljudi koji ne prepoznaju potpis, već rukopis. Marija Braut i njeno djelo su, prema osvrtu kritike, ponajbolje što se zbilo u hrvatskoj fotografiji prošlog stoljeća. Opisuju je kao suzdržanu, postojanu, odmjerenu na svoj način uz težnju optičkoj jednostavnosti bez slijepog pouzdanja u moć objektiva kao ni vjere u čudesne mogućnosti tehnike. Naime, Marija je nosila titulu “majstorica svjetla i tame” te se obraćala crno-bijelom fotografijom. Smatrala je kako snimanje digitalno ne može zamijeniti životnu izvornost negativa. “Staromodno” je vjerovala u skriven sadržaj prizora ili oblika živeći suzdržanu obzirnost spram svijeta ljubeći život.
Posvetila je svoj objektiv mnogim stvarima – ljudima, starim gradovima, kulturnim spomenicima, procesijama, krajolicima i kazalištima. Sve to je u njenom oku zadobilo blagu narav uz naglašeni osjećaj života i njegove samoće. Bila je klasičar po mjeri svoje optike, a romantičar po pristupu i osjećanju. Marija je poštovala kontracepcijsko-konstrukcijske postulate svog zanimanja te njegovala čistu tehniku analognog fotoaparata. Iako je putovala po cijelom svijetu, snimala ulice New Yorka, i dalje je svijet promatrala “zagrebačkim očima” koje su upile više od pedeset godina urbane stvarnosti i kulture tog grada. Zagrebačka svakodnevica je bila najčešći predmet njenog umjetničkog stvaralaštva. Naslovi njenih monografija su Zdravo maleni (1980.), Maksimir (1982.), Dagomys INGRA (1983.), Zagreb – moj grad (1987.), Dubrovnik – jedno lice rata (1994.), Maksimir 200 (1994.), Dubrovnik ponovljen (2001.), Marija Braut – Retrospektiva (2001.), Marija Braut – fotografije 1967. – 2005. (2006.), Marija Braut – Moj Zagreb u koloru (2009.) i Novi Zagreb Jučer (2012.).
Marija je govorila da ne teži savršenoj fotografiji, nego poštuje prizor pred sobom, svejedno, radi li se o portretu, pejzažu, Dubrovniku ili konačno - teatru. Prema njenim riječima, svaka je predstava djelo drugih – tekst, scena, gluma, režija, scensko svjetlo. Smatrala je da nema pravo to podrediti svojoj fotografiji jer sve ima svoju estetiku, a na njoj je da uoči i pretvori u crno-bijelu fotografiju. Za Mariju je crno – bijelo uvijek imalo nijanse prostiranja svjetla i tame. Najviše je bila fascinirana svjetlom koje sve oblikuje blago, oštro ili difuzno. Marijine fotografije se pamte po kontrastnoj fotografiji; po izrazitim crninama koje ponekad nagovještavaju tjeskobu življenja.
Tijekom svog života je bila dobitnica brojnih nagrada i priznanja; među ostalim Nagrade grada Zagreba 1972. godine. Hrvatska udruga likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti joj je dodijelila nagradu za životno djelo 2008. godine. Od grada Zagreba nikada nije dobila atelje. Iako je bila portretistica Zagreba, u tu ulogu je nije uvela nijedna gradska vlast. Književnik Miljenko Jergović o njoj govori da je svoju sudbinu povezala sa sudbinom grada te da je bila robinja njegovih vizura - zatočenica svih zagrebačkih lica. U jednom intervjuu izjavila je: “Dok radim, imam punu svijest o tome da ću ja otići, a fotografija ostaje. Pamtim rečenicu koju je nakon granatiranja Vukovara rekla curica od desetak godina – sve su mi fotografije izgorjele s kućom i ja više nemam života.” O njenom životu svjedoči film “Marija hoda tiho”.
Fotografkinja Marija Braut je kroz svoj objektiv zabilježila važne povijesne, vizualne izvore za urbanu povijest, povijest svakodnevice, emocija i ekohistoriju te predstavlja ratni izvor Domovinskog rata. Svojim pedesetogodišnjim djelovanjem je u nasljeđe ostavila materijale koji historiografskoj struci mogu predočiti urbanu stvarnost i kulturu, stoga zaključujemo da Marijina fotografija svjedoči duhu jednog vremena te može poslužiti kao predmet istraživanja povijesne discipline.
"Ja odoh, fotografije ostaju." - Marija Braut
(Moj znanstveni esej - Marija Braut: fotografija kao povijesni izvor, 2018.)
O divnoj ženi na dan kada slavimo ženu. :)
Sretan Vam Međunarodni dan žena!
Post je objavljen 08.03.2021. u 00:00 sati.