diši
još malo
hrvatski zrak
i pozdravi domaju

najradije bi je odnijela sa sobom
poput djeteta koje trči za balonom

dobre ljude
susretljivost
ljubaznost
brižnost
obazrivost
dok rade
na šalterima
u restoranima
muzejima
kafićima
institucijama
knjižarama
trgovinama
...
njihovu nadu u bolje sutra
upornost
i onu
"sve ćemo preživjeti"
hvala im

Oznake: putovanje, odmor, Hrvatska, domovina, ljeto

Napokon se vozimo.
Jednom u godini.
948 kilometara.
Umorna sam.
Ili traumatizirana?
Nisam sigurna.
Moguće osjetljiva.
Na nepromišljenost, sebičnost i nezrelost.
Ponajviše tužna.

Orilo se ulicom ovog vikenda.
Nekoliko dana.
Svađa par koraka od našeg ulaza.
Pas i mačka.
Poznaju se točno mjesec dana.
Osobe u četvrtom desetljeću života.
Iz kluba u krevet.
Došla je svakog narednog vikenda.
Ispod srca se dogodio plod.
On spreman. Odriče se svih ovisnosti.
Planira.
Kuća, brak, dijete.
Ona želi drugačiji stil života. Luksuz.
Karijera. Ističe da želi biti sama na svijetu.
Ali ne želi ga pustiti.
Kuca mi na vrata da pita jesam li vidjela da bilo tko dolazi kod njega. Znamo li kada on ide spavati. Zašto joj ne odgovara na poruke dok radi. Postaje agresivna, laže, poznato je da se bavi sumnjivim poslovima, skriva informacije o sebi, očekuje da se on odrekne najbližih i gleda u pod samo za nju. Govori mu da joj je uništio život. Smeta joj način na koji diše. Govori mu da će se ubiti jer je skuhao ručak za prijatelje.
Vozi ga kući s posla.
Počinje vrištati za volanom da se najradije želi zabiti negdje.
Obostrano blokiranje.
Odlučili su da će tabletica sve riješiti.


Oboje su pitali za mišljenje.
"Sramotni ste."

Mi smo ležali u krevetu.
Držali se za ruke.
Zatvorili prozore, iako je bilo strahovito sparno.
Trudili se stvoriti tišinu.
Ostala sam bez riječi.
Bez sklopljenog oka te noći.
Šokirana.
On me tješi jer nisam navikla na ovakve turbulencije u blizini.

Trebamo odmor.
Najdraži će nam pokrpati sve pukotine.

Oznake: putovanje, odmor, mentalno zdravlje, psihologija, odnosi, toksičnost

ušla sam u trgovinu
kupujem kekse
Teegebäck mit Schokoladenüberzug
uzimam čajnu paštetu
Vegetu
ne pijem kavu
poklonit ću je nekome
dolazim kući
čitam vijesti
keksi na naslovnim stranama
razapeti
pao je mrak
sjedimo na terasi
donosim ih
sehr lecker
viču punih usta
pojest ću srce
možda i trokut
žele znati gdje se može kupiti
pecivo je nedužno
briga nas za nazive
marketing
copywriting
PR
političku korektnost
300 grama
jedan komadić
putujemo kući
ponovno
sjedimo u pijesku
svatko u svom kraju
usta su nam čokoladna

Oznake: keksi, čokolada, pecivo, djetinjstvo, okus, hrana, putovanje

hodamo gradom
lica
zjenice
pore
bog 1.
bog 2000.
Errare humanum est!
linije i semafori
razbijeni prozori
ja i ti
mi i vi
oni i svi
hodali smo gradom
papir, škare, dijamant
mogli smo u istu ulicu

Oznake: frankfurt, Njemačka, putovanje, vrijeme, ljudi

Izobličenima je težak križ tuđe sreće.
Strah pribija okove, grize, štipa i mami.
Studen ostavlja crvenilo.
Oblače pulover mržnje.
Jutrima im u šalici zloba.
Naiskap popiju i traže kucavice koje će isisavati.
Ne gledaju se u ogledalo jer vide ono što drugima govore.
Pornografija uvreda izaziva ekstazu njihova uma.
BDSM nad vlastitim nesigurnostima.
Pokušavaju oteti aureole i slomiti ih.
Sebični fašisti iznad iščupanih emocija.
Osmijeh im je brza hrana.
Izgubili su dan ako nekome nisu tamni jezik pokazali i izrekli uvredu.
Takvog su okusa njihovi žganci za rast.
Prvo pometite ispred svoga praga! – rekla je starica i zalupila vratima.
Imamo vješticu! – prokazuju.
Ponose se svojom velebnom moći: pronaći probleme gdje ih nema.
Oh, tada je njihova kruna na glavi.
Zaogrnuti egoizmom, gledaju podanike preko ramena.
Imajte na umu da se trebate paziti. – oči sikću.
Jedna kriva riječ i završavaju na stupu srama.
Oblače baletne papučice, plešu kako kralj svira, a ne žele vidjeti da čovjek samo puže u prepunoj prostoriji.
Koljena ostavljaju linije krvi.

Nesvjesni klimavosti protektorata sudjeluju u show programu.
Pobuna počinje tek kada se kupaju u fekalijama.
Sekundu prije su proizvodili groteskne zvukove za stoljetni brevijar.
Drugačiji su nove zmije u čistom Edenskom vrtu.
Lako je prolijevati lubrikant za masakr, a kad srp dotakne kožu – urlik i panika.
Do zgode, operirani od suosjećanja.
Pandemije su uzele maha.
Smrad truleži se ne uklanja.
Stanovnici svijeta im antikristi.
- Oprez, nije isto prijatelj, friend, Freund, amigo. – upozoravaju.
Ne ide se preko granice gdje vijore tuđe boje.
Protest na replayu protiv druge lige.
Savršenoj skladbi pronađu krivu notu.
Sportski tereni im postaju polje za borbu.
Tanka je linija između niza godina i block liste.
Ubojice i policajci se gledaju.
Do jučer mafija iz istog klana koja dijeli posljednji dim blunta.
Na dnevnom rasporedu vaganje inteligencije, udaranje žigova i lijepljenje etiketa.
Dižu ruke za oprost, a puška im uperena u sve što diše.
Vrijeme će pokazati.
- Dobar dan, jeste li uzimali propisanu terapiju redovno? – odzvanja dubok glas sobom 222.
Zaboravljaju, okrunjeni je samo čovjek.
Može tura besplatnog koktela?
Pije mi se vruća čokolada.
Uzdravlje!
Danas je party.
O problemima ćemo sutra.

Oznake: recenzija, čokolada, party, putovanje, umni seks

(U tekstu iznosim vlastitu percepciju životnog okruženja koje me ispunjuje - uskoro godinu dana. Vjerujem da će se moje mišljenje dodatno oblikovati kroz godine i mjesece.)

Spakirali smo dva života i ponešto blijedih snova u kofere s pravcem u nepoznato. Ti i ja, ja i ti u našoj maloj letjelici za budućnost, spremnoj za devetsto kilometara lutanja. U ruci luč i kaleidoskop, u očima strah, u srcu želja, a u glavi – moraš. Četiri prekoračene linije i ogromni šećerni natpis „Willkommen in Bayern“ – odgrizi komadić zapadnoeuropskog sna. Dobrodošli u svemirsku točkicu gdje teče piva, kobasice su na tanjuru, toplih peciva uvijek ima, posla na svakom koraku, euro je u džepu, priroda diše, dvorci blješte, no ni vi više niste onaj isti zarobljeni kukac koji čeka svoj preobražaj.

Dočekao nas je Aschaffenburg – raširenih ruku te ispunjen osmijesima stanovnika koji razbijaju svakodnevno nebesko sivilo. Zagrljen niskim planinskim lancem Odenwaldom i okupan žuborom rijeke Main. Renesansni dvorac Johannisburg je postao glavni simbol prošlih vremena u središtu moderne urbane stvarnosti. Grad je prava riznica bogate povijesti, umjetnosti te baštine onih prije nas. U našoj bavarskoj Nici, bacili smo sidro u naselju Leider, uz samu obalu tmurne i hitre Main. U labirintu ulica, potkrovlje na broju 14 je naša mirna luka. Malena kapelica u tom spletu je preživjeli svjedok davnih doba i ondašnje borbe s epidemijom gube. Prognani te izolirani iz grada, tražili su utočište upravo ovdje, gdje mi nekoliko stoljeća kasnije okrećemo novo poglavlje života u periodu pandemije koronavirusa. Ruska trgovina na uglu ulice je ogledalo slike stvarnosti, što potvrđuju melodije različitih jezika koje posvuda stvaraju skladnu simfoniju jedinstva. Dokaz ujedinjenja svih rasa, nacija te vjera na jednom tlu. S ponosom se možete osjećati kao čovjek i stanovnik svijeta.

Grad ustaje veoma rano i požrtvovno se predaje radu, a svoje oči zatvara te uranja u san dok je noć još mlada. Pet dana se trči do cilja, zatim posljednja dva juri na biciklima, šeće poklonima prirode i udiše sloboda. Nigdje do sada nisam vidjela toliko nasmiješenih ljudi u ranu zoru dok prolaze ulicom s prvom jutarnjom kavom u ruci i pozdravljaju strankinju „Guten Morgen!“. Čim vas malo bolje upoznaju, obavezno će vam preporučiti da svakako morate probati tradicionalne bijele pečenice, špecle sa sirom te maultaschen – tijesto punjeno mesom i povrćem. Istovremeno, oduševit ćete ih svojom balkanskom kuhinjom. Sarme nikad dosta! Šetnja s maskom na licu se ustalila ove jeseni, a krucijalno poštivanje epidemioloških mjera kod samih stanovnika grada nosi predznak „ich muss“. Živi se „svi za jednoga, jedan za sve“, a poslodavci koji cijene točnost, preciznost i trud obavezno nagrade marljivost. Poneki nisu osjetili što znači biti cijenjen radnik dok nisu pristigli ovdje, gdje svaki čovjek postaje važan te jednak drugome. Ova zemlja je uistinu veliki te šaroliki vrt u kojem se poštuju različitosti, a diskriminaciji bilo kakvog oblika nema prostora te se na nju doista strogo gleda.

Svaki dan se razmišlja te ističe „Die Zukunft ist jetzt!“, a skoro sve ćete vidjeti da provode politiku „više cvijeća, manje smeća“. Shodno tome, nije začuđujuće da se u Njemačkoj sve planira unaprijed – svaki fragment cijele godine je do najsitnijih detalja određen, a vrijeme nosi iznimnu dragocjenost. Organizacija države te efikasnost birokracije su na zavidim razinama.
Zaboravili smo plaću u trajanju od 24 sata. Već i vrapci na grani pjevaju da potraga za domom nije nimalo laka te da su stanarine skupe, no stvarno se može ugodno i dostojanstveno živjeti sa sigurnošću da ćete sutra imati za kruh, a nakon toga se vaša kasica prasica može puniti iz mjeseca u mjesec. Najbitnije, odmorili smo mozak – nema opterećenosti poviješću na svakodnevnoj bazi. Misli se na budućnost, a prošlost je učiteljica kako se ne bi ponavljale nepotrebne greške. Iz tog razloga, ovdje sve raste - od države do onog kukca s početka koji se pretvara u leptira. Perspektiva nikad ne izostaje, vedrog je spektra boja i nikada crna. Pripremite se samo za tmurni plašt iznad vas uz česti vjetar i kišu.

Vrlo brzo se uvidi bitnost duhovnog u oblicima grandioznih i monumentalnih sakralnih građevina. Ne zaboravljaju nikada podsjetiti na neizbježnu i nužnu simbiozu čovjeka i životinja, stoga ponegdje cvjetaju skulpture poput vapnenačkih kugli s navedenim motivima koje reprezentiraju takvu povezanost. Ponekad se osjećam kao da sam napokon povezana sa svojim životom. Grad je probudio moj povjesničarski senzibilitet te duh, za koje sam mislila da će ostati zaglavljeni u domaji. Svaki kutak ovoga kraja za svakog ponešto skriva. Niz šumovitih planina u regiji Spessart, kako u prošlosti, tako i danas, obiluje florom i faunom oko rijeke Main. Ovdje čak i djelo slikara Matthiasa Grünewalda spava.

Poletjeti i stopiti se s prirodom možete u Nilkheimer krajobraznom parku; ili Schönbuschu koji je jedan od najstarijih u Njemačkoj, a izgrađen u stilu engleskih krajobraznih parkova. Možete zaplivati prošlošću koja glasno vrišti iz pažljivo očuvanih esencija opipljivog arhitektonskog srca Aschaffenburga.
Kada te put nanese u seoske doline našeg kraja, zaustavi se u kući starog seljaka i pogledaj mu umorne ruke. Osvrni se, upamti zelenilo polja i poslušaj melodiju radnog stroja. Osjeti poštovanje tuđeg osobnog identiteta, ponašanja, stavova, odabira ili životnog stila. Zavoli čovjek tu točkicu gdje se možete „otrijezniti“ od svih kaosa te hodati ulicama na kojima se snovi mogu ostvariti. Snovi o stvaranju, transformiranju, rastu, miru, stabilnosti, toleranciji i općem dobru. San u kojem svaki dan možete dostojno mahati krilima.


Auf Wiedersehen, mein Freund!

Wunderland Deutschland – Čudesna zemlja Njemačka
Willkommen in Bayern – Dobrodošli u Bavarsku
Guten Tag – Dobar dan
Ich muss – ja moram
Die Zukunft ist jetzt – Budućnost je sada
Auf Wiedersehen, mein Freund – Doviđenja, prijatelju moj

Oznake: Njemačka, Aschaffenburg, život, osobni putopis, osobni dojmovi, putovanje, inozemstvo

Pružio si mi ruku
i jednu kartu autobusnu.
Odbacila sam krhku ljusku,
sad vozim se uz melodiju tajnu.

Šapnuo si da me čekaš u sakrivenom kutku.
Nakon što zagrizem oluju:
tamo gdje siloviti vjetrovi tuku,
likovi na platnu gladuju,
anđeo u svjetlo uperi pušku,
a srca se smanjuju.
Padale su suze u ponor
dok đavoli u tami caruju.
Do tebe vodi svaki obzor
i svaki zemljani otvor.

Od kolodvora bez putokaza
i tunela punog mraza,
do skakutanja po zvijezdama
i leta na mirisnim krošnjama.

Sjediš i ljutu ispijaš.
Nečujno planiraš:
posljednji poljubac kojim ćeš me ugasiti,
a tijelo moje u crnicu sahraniti.

Vi me nemojte tražiti,
nemojte za mnom plakati.
I Vaš će se sat ugasiti!



HŽ uspomene (u poznatom smjeru):

(u divljini, prašini, 40 stupnjeva, klima - otvoreni svi prozori u "plavcu" prema Bjelovaru)

Vaša Marta,
XOXO!

Oznake: stihovi, pjesma, život, simbol, putovanje, uspomene, fotografija

U ovim čudnim, tmurnim danima koji su nad nama želim Vas upitati kako ste? Kako se osjećate?
Meni je ova 2020. godina stvarno uzbudljiva, natrpana, prijelomna i ohrabrujuća; ma koliko god bila neizvjesna i paranoična za sve nas. Uspjela sam završiti diplomski studij u dvadeset i trećoj godini života, odseliti se sa suprugom u Njemačku, upoznati dragu osobu iz Rusije kojoj sam čuvala mačku skoro dva mjeseca te podosta ljudi iz svih zemalja diljem Europe. Sto ljudi, sto ćudi i sto životnih priča, ali sve je to jedan veliki dar za mene.
Jesen mi je donijela nekoliko zadataka u okviru "moje" znanosti te sam iznjedrila moj prvi znanstveni rad. Drugi radovi su izradi (držite mi fige). No, mačka za moj život predstavlja poseban simbol ove godine. Naime, E. se trebala vratiti u Rusiju na neko vrijeme zbog zdravlja kako bi obavila sve pretrage. Mačku nije mogla ponijeti sa sobom zbog COVID situacije i nedovoljno vremena za prikupljanje papira. Mi smo se poznavale tek tjedan dana kada me upitala za uslugu. S obzirom na saznanje da nikad neće moći imati djece, pažnju je usmjerila na životinje. Dečko s kojim je živjela nije mario, kako za njeno zdravlje, tako ni za mačku. Odlučio je otići na putovanje dok je E. odsutna. Njegova mama je morala razmisliti na 2 tjedna želi li mačku ili ne. Odbila je pošto mačka označava prestresan čimbenik za njen život. Njena prijateljica iz Ukrajine koja živi u Münchenu dva dana prije odlaska u Rusiju, javila je da ipak ne želi primiti mačku jer nema neki poseban razlog, ali smatrala je kako će joj to biti veliki teret u životu zbog njenih rutina. Vlasnica zgrade u kojoj smo živjeli je također odbila jer bi njena pudlica mogla poludjeti zbog prisutnosti mačke, a nema dovoljno vremena u danu kako bi odšetala u stan iznad sebe da provjeri mačku na deset minuta i obavi sve potrebno oko nje. Ostali susjedi su rekli da su preumorni ili su izmislili neki glupi izgovor (poslije bi se podrugljivo ismijavali čuvanju mačke na materinjem jeziku kako E. ne bi razumjela). Ja sam zadnja dobila pitanje želim li joj pomoći i pristala sam, iako o mačkama nisam ništa znala. Pristala sam jer mi je bilo žao da mlada žena, daleko od svog doma nema nikog u stranoj zemlji tko bi joj mogao pomoći. Zamislila sam se na njezinu mjestu. Kao da nije bilo dovoljno što ima problema sa zdravljem...Dobila sam alergiju, mačka je bila zbunjena i tužna prvih par dana jer se nalazila s novom, nepoznatom osobom. Dugo je gledala u vrata i jurila prema njima svaki put kada bi čula korake po stepenicama. Nakon 10 dana, morala sam joj otvarati ormar kako bi mirisala odjeću od E. da se smiri. Kada bi me nazvali od doma ili poslali poruku te pitali što radim, na moj odgovor bi se smijali te prokomentirali "Bože sačuvaj". Uopće ne znam zašto. Mačka je prava internacionalna ženka. Rođena u Moskvi, nađena napuštena negdje na ulicama tog grada, doselila u Njemačku, životarila u stanu s Ruskinjom i Nijemcem, naučila ruski, njemački i engleski i bila na čuvanju kod Hrvatice te pratila hrvatski jezik. Često sam objavila sliku mačke na Whatsapp aplikaciji i odjednom su svi u mojoj blizini, koji su odbili čuvati Kleopatru, poželjeli biti u njenoj blizini. Bez obaveza prema njoj kao društvo, ali nisam to dopustila. Mačka je diplomirala skupa sa mnom online vezom sa Zagrebom. Sudjelovala je u meni veoma važnim trenucima. U ta dva mjeseca, moj život se obogatio s E. i Kleopatrom. E. se odlučila nakon 2 godine života u Njemačkoj vratiti u Rusiju. Prekinula je s dečkom i zaboravila sve koji su joj okrenuli leđa - potaknuta upravo izostankom empatije. Rekla je kako je odlazak iz Rusije bio bijeg iz kaveza, ali da se vraća u taj kavez jer se u njemu osjeća najvoljenije i najsretnije. Mislim da joj je to najbolji potez jer svi pripadamo tamo gdje osjećamo ljubav oko nas i u nama - spremnu za podjelu s drugima. Kleopatra je dobila nekoliko kilograma nakon povratka u Rusiju i novu prijateljicu - kujicu Almu na koju se još privikava. Vi dragi moji, pazite na sebe i svoje bližnje. Nadam se da ste svi dobro i da se nalazite u toplim domovima - ispunjenim ljubavlju.

Oznake: život, mačka, ljubav, Životinje, dom, putovanje, hobi, prijateljstvo, Osjećaji