Rekao si joj da je mala, zelena djevojčica kojoj oči svjetlucaju zbog sitnica.
Bit ćeš s njom samo do jutra.
Do sljedećeg.
I onog tamo iza.
Još samo jednom.
Da je nećeš držati za ruku.
Predat ćeš je nekom drugom i sresti povremeno u prolazu.
Što je frajeru?
Uselila se baš svugdje, ha?
Nigdje bez nje.
Nigdje bez ruke u ruci.
Naravno da te čeka svaku večer da opereš zube.
Zna da ide na put oko svijeta.
U drugu galaksiju.
Gdje god poželi.
Mjesec nije jači od svilenkaste ljubavne žlice u koju se smjesti i osluškuje ritam srca te melodiju disanja.
Najljepšu uspavanku.

(Aschaffenburg Volksfestplatz)

Oznake: ljubav, lunapark, odnos, veza, brak, Njemačka, vikend

Od toliko problema, onaj najsitniji je uvijek najvažniji. Tuđa postelja, tuđe tijelo, tuđi kućni prag.
Lopovi na vlasti, država se prazni, gospodarstvo i ekonomija jedva dišu, problematične institucije i dovoljne su tri točkice...
Zavadi pa vladaj.
Kruha i igara.
Kako god.

Hodam u dalekom gradu prošlog lipnja s voljenim muškarcem ruku pod ruku.
Na ulici grafiti: "Ljubav ne prepoznaje spol" i "Ljubav je ljubav".
Vijore se dugine boje sa svih uličnih lampi te mnogih prozora.
U izlozima trgovina šarenilo. Artikli u identičnim tonovima.

Zamišljam da sam u staroj domovini.
Zapaljene zastave? Razbijeni izlozi? Apokalipsa? Ili ne?

Ulazimo u Penny. Glavna reklama: Olivia Jones (Oliver Knöbel) i Drag Queen plesači.

Moj muškarac pokušava prokomentirati. Žestoko. Bezobrazno. Crven u licu.

Zaustavljam ga.

- Dira te netko? Jesi ugrožen? Imaš svoj izbor, stav i vrijednosti koje njeguješ? Ne uzimaj kamen. Ne znaš što te čeka u životu. Ne tiče nas se ostalo. Ako nisi zadovoljan ovime, uvijek se možemo vratiti otkud smo došli. Nitko nam ništa ne nameće. - nezaustavljivo lajem.

Šuti.
Povratak mu je najgora noćna mora.

Navečer je otišao na terasu i priča sa susjedom Nijemcem. Zanima ga bilo domaćeg stanovništva.

- Svatko vodi brigu o vlastitom životu. Boga treba pokazati u djelima. Licemjerno je zgražati se nad nasiljem, a na drugoj strani ceste ga poticati." - otvoreni su svi prozori, čujem dijalog.

U drugoj polovici svibnja, zastave se izraženije pojavljuju. U lipnju će sve biti šareno punih mjesec dana.

Nikoga nije briga.
Ili jest, ali ne pokazuju.
Misle, ali ne komentiraju.
Nema reakcija.
Nije njihov život.
Svjetonazori nisu krajnji te takvima nikada neće postati.
Ni mene nije briga.
Držim svog muškarca za ruku i hodam.

Zabrinjava me što su dvojica mladića, u dobi od 14 i 18 godina, pretukla ženu od 60 godina na željezničkom kolodvoru.

Plaši me budućnost.
Želim mir.

Oznake: život, inozemstvo, Njemačka, Drava, mentalitet, odabir, sloboda

- Otišli vi iz Hrvatske, ali Hrvatska stalno dolazi k vama. - poručila mi je stanodavka.

Službeno smo postali "hrvatska zgrada" s obzirom na to da se u posljednje vrijeme doselilo nekoliko ljudi. Novog stanara smo čekali do jedan sat ujutro, predali ključ, pomogli unijeti stvari u stan i podrum, nahranili, odvezli u kupovinu, pomogli oko svega što treba i ubuduće se ponudili za bilo što. Danas smo ga pozvali na večeru. Najteži su prvi mjeseci. Ne želim se ni prisjećati, a kamoli ponovno proživljavati.

U gradu se, bili vi u Elisenstraße, na glavnom trgu, Pennyu ili Mülleru, neprestano čuje hrvatski jezik.
Osjećam se kao da sam kod kuće; kao da nikad nigdje nisam otišla. Vidjela sam dva auta s registracijom mog rodnog BJ. Međusobno smo mahali baš kao da se poznajemo sto godina, a zapravo se nikada nismo susreli. Moram pozdraviti svaki put kad čujem materinji jezik. Jače je od mene. Izvan privatnog kutka, čitanje knjiga, filmovi ili serije - Deutsche Sprache.
Upućeni smo da uskoro dolazi još ljudi iz Hrvatske.

S nestrpljenjem i nervozom smo dočekali proljeće. Napokon smo ispratili previše dana kiše, tuče, vjetrova i depresivnog sivila.

Prošli tjedan smo napravili kratko putovanje vlakom. Vikend je većinski proveden u prirodi. Otkrili smo pješčanu plažu na Majni. U krugu od 50 metara je sve prekriveno malim riječnim školjkama. Dečki su spustili ključ od automobila u poštanski sandučić, a "princeza" je imala sve ključeve sa sobom pa su prisilno morali naučiti kako provaliti u poštanski sandučić. Susjed Nijemac ih je prvo napao zašto to rade, a potom se priključio donošenjem aparature poput kuhinjske kuhače te utvrdio kako su prezabavni pa ih je na kraju snimio. Muške snage "hrvatske zgrade" su išle u subotu u kupovinu. Suzdržala sam se od komentara: "Nemojte kupovati gluposti". Na kraju sam dobila 3 aluminijske folije, 10 spužvica i više od polovicu sadržaja "mistery" kutija koje su kupili u MediaMarktu. Htjeli su se nagraditi jer nitko dvije godine nije ništa kupovao osim nužnog za život. Suzdržala sam se od: "Rekla sam vam". Sami su zaključili da ne idu više u kupovinu.

Oznake: inozemstvo, Njemačka, njemački jezik, Hrvatska, jezik, ljudi, život

hodamo gradom
lica
zjenice
pore
bog 1.
bog 2000.
Errare humanum est!
linije i semafori
razbijeni prozori
ja i ti
mi i vi
oni i svi
hodali smo gradom
papir, škare, dijamant
mogli smo u istu ulicu

Oznake: frankfurt, Njemačka, putovanje, vrijeme, ljudi

Obukla je za njega haljinu od mjesečeva sjaja da uvijek u mraku pronađe put. Tijelo je okupala u nježnom povjetarcu da mu uvijek bude onaj potreban „vjetar u leđa“. Na noge je stavila cipele od mora kojima će lepršavo plesati na svim stanicama koje će se nenadano pojaviti. A on? On je postao za nju onaj čije ruke stvore ono što oči vide.

Zajedno su izgradili ladice osobnih memorija i sakrili ih u srce najdubljeg vulkana sjećanja. Lampice njihovih toplina još uvijek sjaje... Povremeno zatitraju, ali im ne dopuštaju da se ugase. Njihove svijeće osjećaju sunce i hladne kiše obavijene silovitim vjetrom. Nažalost, zagonetne čimbenike ne mogu zamoliti za prilagodbu uvjeta poradi kojih će trajati, ali dlanovi su mi zašiti. Nemilosrdni udari života su im postali odjednom najlakši ruksak. Malo ga nosi on, malo ona. Drže se za nevidljive niti unutar nježnih srca i plahe misli. Pospremili su snove u torbicu, ponijeli ih u nepoznatu odiseju i nadaju se. U nadi rastu. U odrastanju stvaraju. Kroz stvaranje pobjeđuju. Po potrebi primjene kintsugi. Ponekad pomisle - ukopajte satove da vremeplov ne teče. Ona mu šapne – „Kada bi bar umjetnik mogao baciti bijelu i žutu na trenutno crno platno za nas mini sanjare željne utopije - gladne veselih nota i vrelih luči.“ On je pogleda, obujmi oko struka, podigne u vis, a ona se zatim otisne na putovanje oko svijeta.

Ona povremeno odluta. Ugrize je slika kako je brzim korakom jurila na dogovoreni termin u dugoj haljini, koja joj je otkrivala stopala, kako bi ponovno osjetila vrelinu ljetnog asfalta. Prisilno sakrivena hodala su za slobodu. Crveni ruž na usnama i novostečeni osmijeh kao pozdrav svijetu. Opojni miris čistoće u Domu zdravlja je izmamio i pronašao negdje staru nervozu te prikazao hodnik poput tunela do vrata straha. Ovaj tunel koji je trebala proći nakon prvog nepotrebnog ..... Duboki glas je uzviknuo ime i bila je prisiljena sjesti iza tih vrata okupana velikim kapima znoja. „Zašto? Tako ste lijepi i mladi. Izađite, pozdravite očekivanja i zagrlite stvarnost.“ A ona? Voštana figura s jezivim osmijehom. Usta puna stakla čiji komadići otkidaju unutrašnjost. Trgajući kožu oko noktiju do krvi, promišljala je kako nije sama. Izvan zidova ima još mnogo takvih – skrivenih, bolnih i zarobljenih. Zašivena su nam usta da središnji ubodeni organi ne zadobiju nove posjekotine. Tko bi želio još jednom večerati fekalije koje su se nasukale na pladnju...

Tone ispod površine, a njegova ruka je izvlači. Ponovno i ispočetka.




Povodom Majčinog dana i Očeva dana (koji se obilježava sutra u Njemačkoj) uhvatila me posebna nostalgija za roditeljima kojima još jednom želim zahvaliti ponajviše što su mi bili najveća podrška te uzor tijekom cijelog života prilikom izgradnje vlastitog poziva i samoostvarenja.

Slike će reći više od bilo kakve riječi:







(izvor za ove tri fotografije - bespuća interneta)


Još malo slika iz moje točkice u svemiru:







Vaša M.

Oznake: ljubav, obitelj, Majčin dan, Očev dan, Njemačka, priroda, cvijeće, špar, prijateljstvo, život

5. 12. 2016.

Ponedjeljak, dva sata poslijepodne. Sjedila je u predavaonici, taman je počela pauza. Stigla joj je poruka: "Hoćeš li danas doći da se vidimo? Umoran sam od puta iz Njemačke, ali ne mogu se dočekati da te vidim." Skočila je kao da ju je netko piknuo iglom. Svi su je pitali što joj je. Sakupljala je papire -"Odlazim, imam neodgodiv termin." Kolega uporno ponavlja - "Što ti je, za deset minuta imamo mini kolokvij iz Opće povijesti srednjeg vijeka? To su ti dva boda." Pozdravlja se, juri jer vlak ide u pola šest. Otvara poruku i odgovara - "Vidimo se u pola osam."

2018.

„Ne idem na Mars. Jednog dana ćeš doći kod mene. Treba mi mir dok odlazim, a ne da mislim kako se ti osjećaš jer ćeš me nokautirati. Kužiš? Ako si ti dobro, ja sam dobro. Moram ovo učiniti. Nemoj samo dramiti jer sam na to alergičan. Umiri se. Vidiš da ovdje ne ide.“

Dva dana poslije...

Promatrao je kroz prozor vlaka prve pahulje snijega kako se lijepe za staklo. U daljini se nalazila malena točkica koja još uvijek nije prestala plakati. Izdahnuo je nekoliko puta te otvorio kuvertu.

„Nikada ti nisam znala reći sve što želim jer uživo previše filozofiram zbog tvojih zelenih očiju i dječačkih gluposti. Sad, dok te ovu posljednju večer gledam kako igraš „Miscreated“, vrtim naše dane, godine, mjesece, slušajući „Because the Night“; imajući na umu da je posljednja večer kako ću spavati s tobom u „našem“ krevetu – osjećati tebe, tvoju kožu i miris prije tvog odlaska. Molim Boga da večer što duže traje! Izgradio si me u ovih godinu dana. Oblikovao riječima, pogledom, dodirom, svojim postojanjem. Znam da ćeš biti dobro. Pametan, marljiv, drag, plah. Svim srcem vjerujem da ćeš uspjeti. Nemoj dozvoliti da te ikada išta pokoleba. Uvijek će ti biti otvorena sva vrata za nove pokušaje, a zauvijek ćeš imati nekog tko u tebi vidi iznimnu vrijednost. Oduvijek! Kako god bude, ja ću te uvijek čekati. U mom srcu i mislima si stalno.
...
P.S. Jedna ribica neka ide s tobom, jedna ostaje sa mnom.“

Muškarac uzima svoju prtljagu i silazi na prvoj stanici „Zagreb - Zapadni kolodvor“. U Talovčevoj ulazi u prvu „dvojku“ koja nailazi. Nervozno gleda na sat u mobitelu. Bljesnula je poruka uz njeno ime. Napisala je: „Već deset minuta stojim na istom mjestu i pokušavam uloviti zrak.“

Nervozno je cupkao na mjestu. Glas obavještava - stanica „Botanički vrt“. Ustaje i uzima svoje stvari. Srce mu želi iskočiti iz tijela. Tramvaj kreće. Vidi je u daljini, u sebi glasno psuje kako je uopće mogao poželjeti otići bez nje. Oni nisu taj par. Napokon je sišao. Potrčao i stavio ruke na njene oči. Uplašila se. Osjetio je kako ubrzano diše. Okrenula se i vrisnula. Lice joj je još uvijek bilo crveno od suza.

- Na meni je da nas čuvam. Neću dopustiti da nas dijeli jedan milimetar. Ti si moja dobra strana mjeseca. Proći će jednom ovo sve i neće biti nas, ali sada smo „mi“.

2021.

Njemačka. Zavezali su malom žicom kamene ribice. Puštaju ih u Majnu.




Kako Vi promatrate svijet posljednjih dana? Ja kroz prozor. Pomalo me to umorilo, ali živim za onu - doći će i bolji dani.


Vaša M.

Oznake: ljubav, vlak, Zagreb, Njemačka, Hrvatska, Osjećaji, život, brak, odnos, muškarac, žena

Nedodirljiva


Zacrnilo se njeno srce.
On se pita gdje uloviti obojenog leptira?
Nestalo je jedino toplo zrnce,
što se skrivalo u zagrljaju ispod njegova šešira.

Grebe dok prsti ne vrište,
samo da skine lažne tapete.
Ni zagrljaj ga ne tješi!
Ni to što mu se smiješi:
"Malena, pruži mi ruku i samo zapleši!"

Ne čuje one violine i trube
što njega nose.
Jedino vidi na koži nevidljive zube
koji je odnose.

Najljepša mu je čak i trula,
dok luta mračnim stazama po kojim je krenula.
Jedna jedina i samo njegova.
Ona koja se skriva iza vjetrova.

Čeka sunce da je opet u krošnjama čuje,
da u zraku osjeti trag parfema kojim ga je vječno zaplela.
Dok gleda u daljinu samo o njoj snuje.
Kako joj je u gradu anđela?

Kad pogleda u krevet i dalje kraj njega spava.
Čista i snažna - njegova obrambena tvrđava.
Spakirat će prtljagu da spremno stoji.
Živi za trenutak da se i njemu u crno srce oboji.

U zemljanoj postelji sve njegovo šuti.
Čeka njega da se zauvijek spusti.

S pozitivom u bolje sutra...



Spomenula sam da volim slikarije na arhitekturi. :)

Šparoge posvuda, jednostavno je teško im reći - ne.



Birate li špagete i bolonjez umak ili hladnu salatu od tjestenine, piletine, mozzarele, feta sira, paprike, luka, rajčice, krastavaca i zelene salate?






Brokula i cvjetača sa svinjetinom ili varivo?





Najbolje lisnato pronašla - naravno - u ruskoj trgovini. Punjenje od jabuka, pudinga s vanilijom i bourbonom te grožđicama.



Vaša M.

Oznake: Njemačka, Raspoloženje, prehrana, život, girl on fire, poezija, pjesma, arhitektura

(U tekstu iznosim vlastitu percepciju životnog okruženja koje me ispunjuje - uskoro godinu dana. Vjerujem da će se moje mišljenje dodatno oblikovati kroz godine i mjesece.)

Spakirali smo dva života i ponešto blijedih snova u kofere s pravcem u nepoznato. Ti i ja, ja i ti u našoj maloj letjelici za budućnost, spremnoj za devetsto kilometara lutanja. U ruci luč i kaleidoskop, u očima strah, u srcu želja, a u glavi – moraš. Četiri prekoračene linije i ogromni šećerni natpis „Willkommen in Bayern“ – odgrizi komadić zapadnoeuropskog sna. Dobrodošli u svemirsku točkicu gdje teče piva, kobasice su na tanjuru, toplih peciva uvijek ima, posla na svakom koraku, euro je u džepu, priroda diše, dvorci blješte, no ni vi više niste onaj isti zarobljeni kukac koji čeka svoj preobražaj.

Dočekao nas je Aschaffenburg – raširenih ruku te ispunjen osmijesima stanovnika koji razbijaju svakodnevno nebesko sivilo. Zagrljen niskim planinskim lancem Odenwaldom i okupan žuborom rijeke Main. Renesansni dvorac Johannisburg je postao glavni simbol prošlih vremena u središtu moderne urbane stvarnosti. Grad je prava riznica bogate povijesti, umjetnosti te baštine onih prije nas. U našoj bavarskoj Nici, bacili smo sidro u naselju Leider, uz samu obalu tmurne i hitre Main. U labirintu ulica, potkrovlje na broju 14 je naša mirna luka. Malena kapelica u tom spletu je preživjeli svjedok davnih doba i ondašnje borbe s epidemijom gube. Prognani te izolirani iz grada, tražili su utočište upravo ovdje, gdje mi nekoliko stoljeća kasnije okrećemo novo poglavlje života u periodu pandemije koronavirusa. Ruska trgovina na uglu ulice je ogledalo slike stvarnosti, što potvrđuju melodije različitih jezika koje posvuda stvaraju skladnu simfoniju jedinstva. Dokaz ujedinjenja svih rasa, nacija te vjera na jednom tlu. S ponosom se možete osjećati kao čovjek i stanovnik svijeta.

Grad ustaje veoma rano i požrtvovno se predaje radu, a svoje oči zatvara te uranja u san dok je noć još mlada. Pet dana se trči do cilja, zatim posljednja dva juri na biciklima, šeće poklonima prirode i udiše sloboda. Nigdje do sada nisam vidjela toliko nasmiješenih ljudi u ranu zoru dok prolaze ulicom s prvom jutarnjom kavom u ruci i pozdravljaju strankinju „Guten Morgen!“. Čim vas malo bolje upoznaju, obavezno će vam preporučiti da svakako morate probati tradicionalne bijele pečenice, špecle sa sirom te maultaschen – tijesto punjeno mesom i povrćem. Istovremeno, oduševit ćete ih svojom balkanskom kuhinjom. Sarme nikad dosta! Šetnja s maskom na licu se ustalila ove jeseni, a krucijalno poštivanje epidemioloških mjera kod samih stanovnika grada nosi predznak „ich muss“. Živi se „svi za jednoga, jedan za sve“, a poslodavci koji cijene točnost, preciznost i trud obavezno nagrade marljivost. Poneki nisu osjetili što znači biti cijenjen radnik dok nisu pristigli ovdje, gdje svaki čovjek postaje važan te jednak drugome. Ova zemlja je uistinu veliki te šaroliki vrt u kojem se poštuju različitosti, a diskriminaciji bilo kakvog oblika nema prostora te se na nju doista strogo gleda.

Svaki dan se razmišlja te ističe „Die Zukunft ist jetzt!“, a skoro sve ćete vidjeti da provode politiku „više cvijeća, manje smeća“. Shodno tome, nije začuđujuće da se u Njemačkoj sve planira unaprijed – svaki fragment cijele godine je do najsitnijih detalja određen, a vrijeme nosi iznimnu dragocjenost. Organizacija države te efikasnost birokracije su na zavidim razinama.
Zaboravili smo plaću u trajanju od 24 sata. Već i vrapci na grani pjevaju da potraga za domom nije nimalo laka te da su stanarine skupe, no stvarno se može ugodno i dostojanstveno živjeti sa sigurnošću da ćete sutra imati za kruh, a nakon toga se vaša kasica prasica može puniti iz mjeseca u mjesec. Najbitnije, odmorili smo mozak – nema opterećenosti poviješću na svakodnevnoj bazi. Misli se na budućnost, a prošlost je učiteljica kako se ne bi ponavljale nepotrebne greške. Iz tog razloga, ovdje sve raste - od države do onog kukca s početka koji se pretvara u leptira. Perspektiva nikad ne izostaje, vedrog je spektra boja i nikada crna. Pripremite se samo za tmurni plašt iznad vas uz česti vjetar i kišu.

Vrlo brzo se uvidi bitnost duhovnog u oblicima grandioznih i monumentalnih sakralnih građevina. Ne zaboravljaju nikada podsjetiti na neizbježnu i nužnu simbiozu čovjeka i životinja, stoga ponegdje cvjetaju skulpture poput vapnenačkih kugli s navedenim motivima koje reprezentiraju takvu povezanost. Ponekad se osjećam kao da sam napokon povezana sa svojim životom. Grad je probudio moj povjesničarski senzibilitet te duh, za koje sam mislila da će ostati zaglavljeni u domaji. Svaki kutak ovoga kraja za svakog ponešto skriva. Niz šumovitih planina u regiji Spessart, kako u prošlosti, tako i danas, obiluje florom i faunom oko rijeke Main. Ovdje čak i djelo slikara Matthiasa Grünewalda spava.

Poletjeti i stopiti se s prirodom možete u Nilkheimer krajobraznom parku; ili Schönbuschu koji je jedan od najstarijih u Njemačkoj, a izgrađen u stilu engleskih krajobraznih parkova. Možete zaplivati prošlošću koja glasno vrišti iz pažljivo očuvanih esencija opipljivog arhitektonskog srca Aschaffenburga.
Kada te put nanese u seoske doline našeg kraja, zaustavi se u kući starog seljaka i pogledaj mu umorne ruke. Osvrni se, upamti zelenilo polja i poslušaj melodiju radnog stroja. Osjeti poštovanje tuđeg osobnog identiteta, ponašanja, stavova, odabira ili životnog stila. Zavoli čovjek tu točkicu gdje se možete „otrijezniti“ od svih kaosa te hodati ulicama na kojima se snovi mogu ostvariti. Snovi o stvaranju, transformiranju, rastu, miru, stabilnosti, toleranciji i općem dobru. San u kojem svaki dan možete dostojno mahati krilima.


Auf Wiedersehen, mein Freund!

Wunderland Deutschland – Čudesna zemlja Njemačka
Willkommen in Bayern – Dobrodošli u Bavarsku
Guten Tag – Dobar dan
Ich muss – ja moram
Die Zukunft ist jetzt – Budućnost je sada
Auf Wiedersehen, mein Freund – Doviđenja, prijatelju moj

Lijepo Vas pozdravljam iz našeg labirinta ulica! :)

Oznake: Njemačka, Aschaffenburg, život, osobni putopis, osobni dojmovi, putovanje, inozemstvo

Jedvice sam dočekala da sunčeve zrake okupaju sve što me okružuje. Osjećam se kao da mi je baterija puna nakon dugo vremena. Poslije teškog i nemirnog zimskog sna kao da sam procvjetala poput prvih proljetnica. Cvijeće koje je čekalo sunčevu čaroliju da se namjerno bahato, ali ponosno razgrana.

Izmamila nas je toplina da upoznamo još jedan dio našeg Leidera. Naišli smo na evangeličku crkvu St. Lukasa koja pripada istoimenoj župi. Službeno postoji od 1964. godine, a prethodno je od 14. stoljeća na tom mjestu bila katolička Laurentiuskirche koju sam spomenula u prvoj "razglednici" iz Njemačke. Dakle, prostor je kupljen od katoličke zajednice 1955. godine.

Pokraj crkve se nalazi stara škola izgrađena 1900. godine, a danas služi kao društveni centar zajednice.

Prostor između te dvije građevine krasi brončana kompozicija "Česma galeba" (1993. - 1995.) - djelo Guntera Ullricha koji je u poslijeratnom periodu imao presudan utjecaj na umjetnička i kulturna događanja grada Aschaffenburga.

Do 20. stoljeća je Leider bio poljoprivredno selo, a ruralnu prošlost samog naselja krasi sjećanje na mljekarice koje su svakodnevno odvozile svoja "mliječna kolica" u Aschaffenburg. Svakog su dana sa sobom iz Aschaffenburga donosile najnovije vijesti, a neke od njih su se u gradu upoznale sa svojim budućim supružnicima. U njihovu čast je danas podignut brončani spomenik.

Zidno slikarstvo posvuda oko nas:

Na kraju, da upoznate "vješticu - no makeup". Vjetar, kose posvuda, vruće, a ja "pametna" obukla "dlakavi oversize" pulover. Toliko sam bila sretna jer vidim sunce da sam zgrabila prvo što vidim te istrčala van. :))

Oznake: proljeće, priroda, sreća, osmijeh, radost, cvijeće, grad, Njemačka, urbani život, građevine

Zanimalo me što se nalazi unutar naselja Leider, u kojem živimo, u gradu Aschaffenburgu - proradio je moj povjesničarski duh i senzibilitet. Nalazimo se na obali rijeke Main. Oduševljena sam šetnicom uz nju koja se nalazi dvjestotinjak metara od našeg doma (iako sam pomalo paranoična što se tiče velike količine vode u mojoj blizini).

Veoma volim divne karte iz devetnaestog stoljeća pa Vam postavljam jednu da uvidite geografski smještaj.

Na izlazu prema gradu se nalazi malena kapelica koja je služila kao dio urbane ustanove srednjeg vijeka za prihvat oboljelih od gube. Prema izvorima, kapelica se nalazila dvadeset stepenica od specijalne bolnice, a prvi put se spominje 1574. godine. Ovako je zabilježena na fotografiji iz 1900. godine nakon redizajniranja u osamnaestom stoljeću.

Danas je svjedok vremena o vjeri te jedini "preživjeli" dio spomenute bolnice.

Iza nje se nalazi "mini parkić" kao dio spomen - obilježja.

Nedaleko od kapelice se nalazi rimokatolička "Die Kirsche St. Laurentius" koja se prvi put spominje u 1340. godini.

Godine 1921. je osnovana župa pod nazivom "St. Laurentiuspfarrei", a kamen temeljac za novi izgled je postavljen sljedeće godine trudom župnika Friedricha Brune Kranea.

Danas je uistinu grandiozna.

Ispred crkve se nalazi fontana umjetnika Erwina Ragera iz 1978. s monumentalnom kuglom od vapnenca koja simbolično dočarava povezanost čovjeka i životinja.

Pusa i zagrljaj iz Leidera.

Vaša M. :)

Oznake: Njemačka, urbanost, grad, povijest, Kultura, religija, svakodnevica, život, arhitektura, voda, priroda