5. 12. 2016.

Ponedjeljak, dva sata poslijepodne. Sjedila je u predavaonici, taman je počela pauza. Stigla joj je poruka: "Hoćeš li danas doći da se vidimo? Umoran sam od puta iz Njemačke, ali ne mogu se dočekati da te vidim." Skočila je kao da ju je netko piknuo iglom. Svi su je pitali što joj je. Sakupljala je papire -"Odlazim, imam neodgodiv termin." Kolega uporno ponavlja - "Što ti je, za deset minuta imamo mini kolokvij iz Opće povijesti srednjeg vijeka? To su ti dva boda." Pozdravlja se, juri jer vlak ide u pola šest. Otvara poruku i odgovara - "Vidimo se u pola osam."

2018.

„Ne idem na Mars. Jednog dana ćeš doći kod mene. Treba mi mir dok odlazim, a ne da mislim kako se ti osjećaš jer ćeš me nokautirati. Kužiš? Ako si ti dobro, ja sam dobro. Moram ovo učiniti. Nemoj samo dramiti jer sam na to alergičan. Umiri se. Vidiš da ovdje ne ide.“

Dva dana poslije...

Promatrao je kroz prozor vlaka prve pahulje snijega kako se lijepe za staklo. U daljini se nalazila malena točkica koja još uvijek nije prestala plakati. Izdahnuo je nekoliko puta te otvorio kuvertu.

„Nikada ti nisam znala reći sve što želim jer uživo previše filozofiram zbog tvojih zelenih očiju i dječačkih gluposti. Sad, dok te ovu posljednju večer gledam kako igraš „Miscreated“, vrtim naše dane, godine, mjesece, slušajući „Because the Night“; imajući na umu da je posljednja večer kako ću spavati s tobom u „našem“ krevetu – osjećati tebe, tvoju kožu i miris prije tvog odlaska. Molim Boga da večer što duže traje! Izgradio si me u ovih godinu dana. Oblikovao riječima, pogledom, dodirom, svojim postojanjem. Znam da ćeš biti dobro. Pametan, marljiv, drag, plah. Svim srcem vjerujem da ćeš uspjeti. Nemoj dozvoliti da te ikada išta pokoleba. Uvijek će ti biti otvorena sva vrata za nove pokušaje, a zauvijek ćeš imati nekog tko u tebi vidi iznimnu vrijednost. Oduvijek! Kako god bude, ja ću te uvijek čekati. U mom srcu i mislima si stalno.
...
P.S. Jedna ribica neka ide s tobom, jedna ostaje sa mnom.“

Muškarac uzima svoju prtljagu i silazi na prvoj stanici „Zagreb - Zapadni kolodvor“. U Talovčevoj ulazi u prvu „dvojku“ koja nailazi. Nervozno gleda na sat u mobitelu. Bljesnula je poruka uz njeno ime. Napisala je: „Već deset minuta stojim na istom mjestu i pokušavam uloviti zrak.“

Nervozno je cupkao na mjestu. Glas obavještava - stanica „Botanički vrt“. Ustaje i uzima svoje stvari. Srce mu želi iskočiti iz tijela. Tramvaj kreće. Vidi je u daljini, u sebi glasno psuje kako je uopće mogao poželjeti otići bez nje. Oni nisu taj par. Napokon je sišao. Potrčao i stavio ruke na njene oči. Uplašila se. Osjetio je kako ubrzano diše. Okrenula se i vrisnula. Lice joj je još uvijek bilo crveno od suza.

- Na meni je da nas čuvam. Neću dopustiti da nas dijeli jedan milimetar. Ti si moja dobra strana mjeseca. Proći će jednom ovo sve i neće biti nas, ali sada smo „mi“.

2021.

Njemačka. Zavezali su malom žicom kamene ribice. Puštaju ih u Majnu.




Kako Vi promatrate svijet posljednjih dana? Ja kroz prozor. Pomalo me to umorilo, ali živim za onu - doći će i bolji dani.


Vaša M.

Oznake: ljubav, vlak, Zagreb, Njemačka, Hrvatska, Osjećaji, život, brak, odnos, muškarac, žena