el amor existe

subota , 30.04.2022.



ostala je gola ispred njega
skinula krhkost
izula jad
odvezala strah

ne ostavljaj me na hridi

inače
hvala na odvojenom vremenu
mogu shvatiti
nisi čovjek za mene
sretno i doviđenja

voljela sam prije tebe
njegova ljubav je boljela
bila je plava
bila je ljubičasta
zelena
žuta
sebe sam voljela više
i preživjela

evo me

ovdje sam
vjerujem u ljubav



Oznake: ljubav, život, žena, partner, odnosi

"Who run the world?"

utorak , 08.03.2022.


Snažne, hrabre i prekrasne. Stvaramo, djelujemo i mijenjamo.
Na današnji dan, ne trebate nam kupovati poklone, pospremiti suđe, paziti na djecu ili truditi se da predahnemo od patrijarhalnog. Trebalo bi biti: "osmi mart i drugi dani".

Ne, nismo bolje i drugačije od vas. Dopustite nam da uvijek budemo ravnopravne i jednake. Poštujte naša prava! Da, "osmi mart" je dan žene, majke, sestre i prijateljice diljem svijeta. Onih koje su se borile, bore se i borit će se za ljudska - ženska prava.

Dečki, hvala vam svima što sudjelujete u toj borbi zajedno s nama. Ti, koji misliš da smo "agresivne feministice" - fuck u! :)

Grlim vas sve, sestrice moje!

Sretan vam Dan žena!



Oznake: žena, ženska prava, ljudska prava, sretan dan žena, jednakost

Bez tebe, sunce sja

petak , 11.02.2022.



Medeno čudovište se potiho smjestilo do nje na klupi.
S buketom i šampanjcem u rukama.
Slatkim porukama i bombonijerom.
Lažnom maskom na licu.
Stavio joj je cvjetni vijenac na glavu.
Trnje joj se zarilo u kožu.
- U redu je.
- Tako mora biti.
- To je normalno.
Tek je naslonila glavu na njegovo rame...

- Namirisao sam tvoj parfem s notama tuge i tragovima nesigurnosti. Okusio sam na usnama mrvice straha.

Najbolja ako sluša.
Najljepša kad je skroji po mjeri.
Savršena dok bira primjerene riječi.
Lutkica u neprobojnom izlogu.
Glavna glumica u gospodinovoj drami.
Osmislio je cjelokupni scenarij.
Dužna je naučiti sve rečenice napamet.
U protivnom...

Obožava njen osmijeh, no postupno ga briše.
Toliko je sretan kad je odjevena u suze i crno.
Ne mora biti ljubazna prema svima.
Ako želi ostati s njim, mora se promijeniti.
Odjeća izaziva.
Šminka oštećuje.
Duga kosa joj odjednom ne pristaje.
Prijatelji su zli.
Obitelj laže.
Mobitel iscrpljuje.
Internet je pun opasnosti za njen um.

Jedino rješenje - selidba u njegove odaje.
On mora znati što ona radi u svakom trenutku.
Bez njega, sigurno će učiniti nešto loše.
Samo on zna ispravne korake.

Ulovio je leptira u čašu.
Mora biti poslušan ili će ostati bez jednog krila.
Ona stara je bila prljava.
Po njegovim zakonima i teorijama, bez njega je nula.
Nitko i ništa.
Uvjerava je da oštećenih poput nje ima na svakom ćošku.
Zabija kandže sve dublje i dublje u njenu kožu.

Od njegove ljubavi ne može zaspati.
Nema apetita.
Njegovi recepti su otrovni.
Svako jutro, jedno pravilo.
Bez njega je strašno bolesna.
Nitko joj ne želi dobro.

Moja i Božja.
Bez mene ne postojiš.
Bez mene si na dnu.
Sa mnom trajno na vrhu.
Legni u naručje i ne diši. - drži je čvrsto za zapešće.

Spušta joj slušalicu kad zove pomoć.
Stavila je malo ruža.
Doziva prošlost.
Zar ga nije čula prije?
Polijeva joj lice vodom.
Bez njega je obična.

Zalutala u Stockholmu.
Žabica u prevrućoj vodi.
Bilo je toliko lijepo do nenadanog ključanja.

Sve je ružan san.
Probudi se!

Ako ti pokuša uroniti glavu u vodu, bježi.
Ne treba ti njegovo krštenje.
Ne pristaj na pognutu glavu pred malenim veličanstvom s bičem u rukama.

Vani je divan dan.

Sjedni na brod.
Sunce će otopiti jezero.
Idi, idi što prije i zaljubi se u sebe.

Ljubav ne ostavlja tragove po koži.
Nije hod po žici, nož na vratu ili ruka preko usta.

- Začepi, ja sam muško!

- Odjebi, ja sam žena!



(Teriberka, Russland)



Oznake: sloboda, žena, spas, aktivizam, protiv nasilja

Tišina za život

četvrtak , 02.12.2021.



Srce mi se slomilo u stotinu komadića nakon saznanja o prestrašnom događaju u Splitu. 
Odbijam prihvatiti da ne čujemo i ne vidimo patnju drugih. 
Ne izostavljajmo reakciju na nasilje! Nasilnike treba jasno i glasno osuditi.

Državne institucije, djelujte!

Razgovori kod kuće o opasnostima koje se mogu dogoditi od najranije dobi. Edukacija u školi. Savjeti za samoobranu. Izgradnja povjerenja. Podrška i poticaj na hrabrost za prijavu.


U tišini sam.
Danas biram tišinu za sve žrtve femicida i svakog oblika nasilja.
Za žene; nečije majke, kćeri, sestre, prijateljice, a prvenstveno ŽIVA BIĆA.




#16Daysofactivism #croatia #unwomen #genderequality





Oznake: Stop, život, tišina, nasilje, strah, Pomoć, žena

#i mene se tiče

četvrtak , 25.11.2021.





















Posljednji podaci govore da raste broj femicida. U posljednje dvije godine porast je od preko 50 posto u oba ključna parametra - u broju ubijenih žena i u broju ubijenih od strane sadašnjih ili bivših intimnih partnera. Broj prekršajno prijavljenih osoba je u padu. Na jedno prijavljeno silovanje dolazi čak 15-20 neprijavljenih slučajeva, a kod obiteljskog nasilja na jedno prijavljeno dolazi 10 neprijavljenih slučajeva. (Izvor: Sigurna kuća)




"Šaputanje.

Zgražanje.

Uperen prst.

Najbolniji osmijeh na licu - "Nije ništa. Sve je u redu."

Tragovi.

Najradije bi vrisnula.

"Pomozite mi molim Vas! Želim živjeti!"

Iz usta izlazi - "Sve je OK!".

Nemaju pojma što se događa iza zatvorenih vrata.

Prođu godine, odjekuju pitanja i rečenice:

"Kako si to mogla dopustiti?

Gdje ti je bila pamet?

Ti stvarno nisi normalna.

Nemoj o tome pričati.

Ja bih se sramila na tvom mjestu.".

Šutnja jer razni strahovi vrebaju iz svakog ugla.

Nemojte se praviti da ne vidite.

Pomozite!"




Kontakti koji mogu pomoći u prevenciji nasilja:

STOP!.





25. 11. Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.






Oznake: nasilje, žena, svijet, Hrvatska, Pomoć, Stop

Dobrodošao, noćni leptiru

utorak , 15.06.2021.






Stalno nosim crnu haljinu.

Zar nije kamen s mojih leđa prokleto težak?

Odguraš ga, ali ponovno naraste.

Dok svi spavaju, letim s noćnim leptirima.

Hvataš me po svim zidovima pa me nježno držiš na svom velikom dlanu.

Zalijevam papir krvavim suzama.

Sakupljaš svaku kapljicu i čistiš potoke.

Nebo nema nijedne zvijezde jer su sve bile na mom tanjuru.

Svaku sam uspjela pojesti.

Toliko je svjetlosti ispod moje kože, ali tama isparava gdje god da dotaknem.

Kako mi uspijevaš obući vjenčanicu?

Odijevaš, šiješ, krpaš i izbjeljuješ.

Sjena me ispija do dna.

Gdje si našao ljestve do vrha mjeseca?

Bojim se.

Znaš da stalno hodam na klimavoj visokoj potpetici.

Za tren se pretvaram u šišmiša koji se skriva u tvojim odajama.

U najtamnijem i najudaljenijem kutu.

Ne bojiš se. Privijaš me na grudi i držiš čvrsto da ne odletim u daleku, mračnu noć.

Kada se soba pretvori u mećavu, tvoja toplina sve otopi.

Dok nepomično ležim, polumrtva i nestala,

režeš misli, ulaziš i zadihano vičeš – „Idem s tobom!“.

Kažeš da ti je samo tren dovoljan da protrčiš kroz praznine između mojih redaka.

Nepozvan si se uselio, a toliko dobrodošao.

U vlaku sam naslonila glavu na tvoje rame.

Putujemo stalno, a ne putujemo nigdje.

Mladenka bez krila i kradljivac svjetlosti u provaliji.

Nebo gori, raspada se i utopljeno leži,

a ti znaš kako ga sakupiti u malenoj čaši.

Kroz staklo nam se zjenice dodiruju, miluju i šapuću

da tvoj bljesak ne živi bez moje tmine.







Oznake: ljubav, galaksija, nebo, zvijezde, život, put, svemir, muškarac, žena

Lagali su svima

petak , 28.05.2021.


Odavno su oni prošetali ispod duge. Nečujno je dotaknuli. Neočekivano, nespremno i bojažljivo osjetili njezine boje. Pojavila se povremeno, dala znak prisutnosti te nastavila igru skrivača. Lagali su svima... Tražili su je svaki dan, svaki sat, svaku sekundu. Gladno su se pokušavali dočepati samo nje. Ona je bila kisik njihovom moru! Ona je bila voda u njihovim požarima! Svatko svojim makadamom u zagonetnoj utrci. Lagali su da im nije bitna. Lagali su da im ne treba. Lagali su da su sretni bez nje. Skrivali su njezinu veličinu, a otvarali su svaki prozor i sva vrata samo kako bi je vidjeli na tren. Pružali su ruke da bi je ulovili poput krijesnice, a onda se trkača staza počela sužavati. Ostala je samo tanka linija zbog koje je na mjestu spajanja došlo do sudara svjetova. Ulovili su je za krajeve i vuku je držeći se za ruke. Ona lebdi i pleše iznad njih. Viče im čas jedno, čas drugo: "Čvrsto me držite!", "Nemojte me pustiti!", "Ja sam i dalje tu!", "Nemojte se udaljavati jer će moje boje nestajati!", "Ne znate vas dvoje koliki su me ulovili pa su me pustili!"... Ne zna ona da je njima najlakša na svijetu. Nema ona pojma da su je zašili za sebe. Ona je njihov dom, njihovo blago i njihova tajna. Dok ih sretnete, nećete je vidjeti. Vama je nevidljiva, no možda ipak na trenutak uočite onaj bljesak u zjenicama koji je odaje. Odavno su oni prošetali ispod duge. Sada šeću zajedno s njom.

Oznake: ljubav, brak, muškarac, žena, odnos, sreća, duga, priroda

Neočekivana

četvrtak , 20.05.2021.


Prekinula si dažd i upalila zvijezde
koje izgaraju zajedno uz nas.
U kočiji koju guta noć i konja kas,
pronašla si puteve koji nikada ne blijede.

Istrošene cipele mogu skinuti.
Snažno grlim dom.
Lutao sam za njim sa sitnom nadom
da će na nekoj mirisnoj livadi niknuti.

Šušte šaptom šumske sjene.
Obukla si strah na svoje tijelo.
Ne brini, u rukama nosiš vječno žezlo.
Misli su mi tobom zagrljene.

Neprimjetno si se ušuljala,
upozorena da stanice nema.
Samo miris bagrema i još jedna poema.
Mi, proključala luna i jecajuća magla.

Naš voz slijedi nježnu melodiju.
Krv nam pleše uz neumornu violinu.
Razrezala si gorčinu i pretvorila me u glinu.
Dodirom mi prekrižila svaku teoriju.






Pjesmu dopunjuje prekrasan crtež moje sestrice (M.P.). Hvala joj što je dopustila da ga upotrijebim uz stihove!





Oznake: pjesma, stihovi, lirika, žena, muškarac, ljubav, život, Crtež, ilustracija, Osjećaji, vrijeme

Svi vlakovi vode do tebe

srijeda , 05.05.2021.

5. 12. 2016.

Ponedjeljak, dva sata poslijepodne. Sjedila je u predavaonici, taman je počela pauza. Stigla joj je poruka: "Hoćeš li danas doći da se vidimo? Umoran sam od puta iz Njemačke, ali ne mogu se dočekati da te vidim." Skočila je kao da ju je netko piknuo iglom. Svi su je pitali što joj je. Sakupljala je papire -"Odlazim, imam neodgodiv termin." Kolega uporno ponavlja - "Što ti je, za deset minuta imamo mini kolokvij iz Opće povijesti srednjeg vijeka? To su ti dva boda." Pozdravlja se, juri jer vlak ide u pola šest. Otvara poruku i odgovara - "Vidimo se u pola osam."




2018.

„Ne idem na Mars. Jednog dana ćeš doći kod mene. Treba mi mir dok odlazim, a ne da mislim kako se ti osjećaš jer ćeš me nokautirati. Kužiš? Ako si ti dobro, ja sam dobro. Moram ovo učiniti. Nemoj samo dramiti jer sam na to alergičan. Umiri se. Vidiš da ovdje ne ide.“

Dva dana poslije...

Promatrao je kroz prozor vlaka prve pahulje snijega kako se lijepe za staklo. U daljini se nalazila malena točkica koja još uvijek nije prestala plakati. Izdahnuo je nekoliko puta te otvorio kuvertu.

Nikada ti nisam znala reći sve što želim jer uživo previše filozofiram zbog tvojih zelenih očiju i dječačkih gluposti. Sad, dok te ovu posljednju večer gledam kako igraš „Miscreated“, vrtim naše dane, godine, mjesece, slušajući „Because the Night“; imajući na umu da je posljednja večer kako ću spavati s tobom u „našem“ krevetu – osjećati tebe, tvoju kožu i miris prije tvog odlaska. Molim Boga da večer što duže traje! Izgradio si me u ovih godinu dana. Oblikovao riječima, pogledom, dodirom, svojim postojanjem. Znam da ćeš biti dobro. Pametan, marljiv, drag, plah. Svim srcem vjerujem da ćeš uspjeti. Nemoj dozvoliti da te ikada išta pokoleba. Uvijek će ti biti otvorena sva vrata za nove pokušaje, a zauvijek ćeš imati nekog tko u tebi vidi iznimnu vrijednost. Oduvijek! Kako god bude, ja ću te uvijek čekati. U mom srcu i mislima si stalno.
...
P.S. Jedna ribica neka ide s tobom, jedna ostaje sa mnom.


Muškarac uzima svoju prtljagu i silazi na prvoj stanici „Zagreb - Zapadni kolodvor“. U Talovčevoj ulazi u prvu „dvojku“ koja nailazi. Nervozno gleda na sat u mobitelu. Bljesnula je poruka uz njeno ime. Napisala je: „Već deset minuta stojim na istom mjestu i pokušavam uloviti zrak.“

Nervozno je cupkao na mjestu. Glas obavještava - stanica „Botanički vrt“. Ustaje i uzima svoje stvari. Srce mu želi iskočiti iz tijela. Tramvaj kreće. Vidi je u daljini, u sebi glasno psuje kako je uopće mogao poželjeti otići bez nje. Oni nisu taj par. Napokon je sišao. Potrčao i stavio ruke na njene oči. Uplašila se. Osjetio je kako ubrzano diše. Okrenula se i vrisnula. Lice joj je još uvijek bilo crveno od suza.

- Na meni je da nas čuvam. Neću dopustiti da nas dijeli jedan milimetar. Ti si moja dobra strana mjeseca. Proći će jednom ovo sve i neće biti nas, ali sada smo „mi“.

2021.

Njemačka. Zavezali su malom žicom kamene ribice. Puštaju ih u Majnu.





Kako Vi promatrate svijet posljednjih dana? Ja kroz prozor. Pomalo me to umorilo, ali živim za onu - doći će i bolji dani.


Vaša M.



Oznake: ljubav, vlak, Zagreb, Njemačka, Hrvatska, Osjećaji, život, brak, odnos, muškarac, žena

Samo tvoj frajer

četvrtak , 29.04.2021.


Povremeno sam je želio uvesti u život, ali jedino uz povratnu kartu. Znao sam joj reći "ne mogu zamisliti da cijeli život budem s jednom ženom", potom joj je iz usta izlazio bijes, a u očima tinjala vatra. Nečujno je postala sve žene svijeta. Srce joj je bilo zalijepljeno za moje od prvog trena. Moje srce se igralo i preskakalo tuđe ograde. Tražilo je da ga njeno ulovi. Nije ni slutilo da će od plijena postati lovac zbog plahe dobrote, britkog jezika, bistre pameti, nezamislive strasti i klasične elegancije. Pokušavao sam je zamijeniti, oduprijeti se putovanju u jednom smjeru, ali svaki pokušaj bi označio "game over" u kojem su njene teorije ostale i postale nepobitne. Prestalo je vrijediti pravilo "skidaj gaće, j*ebeš romantiku" jer kada uočiš da je mnogo ribetina oko sitnog mamca: ne daš i gotovo. Primamljivi biser na dnu oceana koji upravo imaš u ruci, a pokušavaš ispustiti da ga netko drugi uzme: ne može.

Prođe nekoliko godina, a svaki put ubireš cvijet kao da je prvi i nikada dosta tog opojnog mirisa za kojeg se bojiš da će nestati. Ona izdiše ljubav. Isisala je iz mene zrak i ubacila sebe u krvotok. Zar je moguće da postoji ona koja neće izbosti nožem moje srce stotinu puta? Ona koja ga neće čupati s pobjedničkim, gromoglasnim smijehom? Kompas koji uvijek pronađe mirnu te sigurnu luku? Ona koja je vidjela posjekotine koje ne zarastaju, ali je znala da ih se može izliječiti.Tišinom je govorila "uzmi me, tražim nekog poput tebe". Od čovjeka koji nijednu ne drži nikada za ruku, do onog koji zauvijek želi držati nježni dlan priljubljen uz svoj. Toliko malen da se želiš uvući u tajnovite misli nje koja sanja pored tebe i ne dopustiti da na pitanje "Zašto mi nikada ne kažeš volim te?" dobije odgovor "Jer sam ja frajer.". Frajer kojeg si pojela u jednom zalogaju. Frajer koji je odlazio s kuferom i vratio se za dva dana jer je znao da si mu ti dom. Najsigurnije sklonište i najtoplije ognjište u svim olujama.








Oznake: ljubav, špar, frajer, žena, veza, odnos, romantika, ružičasti svijet, slatko

ŽENA iza fotoaparata: Marija Braut

ponedjeljak , 08.03.2021.

Umjetnica i fotografkinja Marija Braut rođena je 1929. godine u Celju u Sloveniji. Svoju životnu priču u Zagrebu započinje 1941. godine te završava studij arhitekture. Gajila je ljubav prema folkloru, a fotografijom se bavila od 1967. godine; prvotno kao učenica, a poslije kao suradnica fotografa Toše Dabca - najpoznatijeg predstavnika "zagrebačke škole fotografije". Prvu samostalnu izložbu imala je 1969. godine s Petrom Dabcem u zagrebačkoj galeriji Studentskog centra. Iste godine postaje članicom Hrvatske udruge likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti. Uz fotografkinju Slavku Pavić predstavlja jednu od osnivačica ženskog Fotokluba.



Kasnije, radi u Galerijama grada Zagreba, današnjem Muzeju suvremene umjetnosti, za koji je snimala kataloge te portrete umjetnika. Nakon 1972. godine je postala samostalna umjetnica. Tijekom svog života, izložila je na više od stotinu samostalnih i skupnih izložaba. Posljednju veliku izložbu, “Nepoznati Zagreb Marije Braut”, je imala 2014. godine u Umjetničkom paviljonu. Njezine fotografije su bile dio mnogih novina, časopisa, umjetničkih kataloga, a suradnju je ostvarila i s brojnim kazalištima poput Hrvatskog narodnog kazališta, Dramskog kazališta Gavella, Dubrovačkim ljetnim igrama i Satiričkim kazalištem Kerempuh. Danas, na tisuće fotografija i negativa Marije Braut biva pohranjeno u zbirkama Muzeja grada Zagreba, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti i Hrvatskom državnom arhivu.



Kao nasljednica “zagrebačke škole”, učeći od Toše Dabca, Marija Braut je postala prva dama hrvatske fotografije. Svojim istančanim okom i neumornom kamerom ispričala je mnoge priče s ulica, atelijera i glumišta. Znanstvena literatura o Mariji piše kako je zabilježila bespovratne, nestale trenutke te dotaknula srca umjetnika, ali i običnih ljudi koji ne prepoznaju potpis, već rukopis. Marija Braut i njeno djelo su, prema osvrtu kritike, ponajbolje što se zbilo u hrvatskoj fotografiji prošlog stoljeća. Opisuju je kao suzdržanu, postojanu, odmjerenu na svoj način uz težnju optičkoj jednostavnosti bez slijepog pouzdanja u moć objektiva kao ni vjere u čudesne mogućnosti tehnike. Naime, Marija je nosila titulu “majstorica svjetla i tame” te se obraćala crno-bijelom fotografijom. Smatrala je kako snimanje digitalno ne može zamijeniti životnu izvornost negativa. “Staromodno” je vjerovala u skriven sadržaj prizora ili oblika živeći suzdržanu obzirnost spram svijeta ljubeći život.



Posvetila je svoj objektiv mnogim stvarima – ljudima, starim gradovima, kulturnim spomenicima, procesijama, krajolicima i kazalištima. Sve to je u njenom oku zadobilo blagu narav uz naglašeni osjećaj života i njegove samoće. Bila je klasičar po mjeri svoje optike, a romantičar po pristupu i osjećanju. Marija je poštovala kontracepcijsko-konstrukcijske postulate svog zanimanja te njegovala čistu tehniku analognog fotoaparata. Iako je putovala po cijelom svijetu, snimala ulice New Yorka, i dalje je svijet promatrala “zagrebačkim očima” koje su upile više od pedeset godina urbane stvarnosti i kulture tog grada. Zagrebačka svakodnevica je bila najčešći predmet njenog umjetničkog stvaralaštva. Naslovi njenih monografija su Zdravo maleni (1980.), Maksimir (1982.), Dagomys INGRA (1983.), Zagreb – moj grad (1987.), Dubrovnik – jedno lice rata (1994.), Maksimir 200 (1994.), Dubrovnik ponovljen (2001.), Marija Braut – Retrospektiva (2001.), Marija Braut – fotografije 1967. – 2005. (2006.), Marija Braut – Moj Zagreb u koloru (2009.) i Novi Zagreb Jučer (2012.).







Marija je govorila da ne teži savršenoj fotografiji, nego poštuje prizor pred sobom, svejedno, radi li se o portretu, pejzažu, Dubrovniku ili konačno - teatru. Prema njenim riječima, svaka je predstava djelo drugih – tekst, scena, gluma, režija, scensko svjetlo. Smatrala je da nema pravo to podrediti svojoj fotografiji jer sve ima svoju estetiku, a na njoj je da uoči i pretvori u crno-bijelu fotografiju. Za Mariju je crno – bijelo uvijek imalo nijanse prostiranja svjetla i tame. Najviše je bila fascinirana svjetlom koje sve oblikuje blago, oštro ili difuzno. Marijine fotografije se pamte po kontrastnoj fotografiji; po izrazitim crninama koje ponekad nagovještavaju tjeskobu življenja.

















Tijekom svog života je bila dobitnica brojnih nagrada i priznanja; među ostalim Nagrade grada Zagreba 1972. godine. Hrvatska udruga likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti joj je dodijelila nagradu za životno djelo 2008. godine. Od grada Zagreba nikada nije dobila atelje. Iako je bila portretistica Zagreba, u tu ulogu je nije uvela nijedna gradska vlast. Književnik Miljenko Jergović o njoj govori da je svoju sudbinu povezala sa sudbinom grada te da je bila robinja njegovih vizura - zatočenica svih zagrebačkih lica. U jednom intervjuu izjavila je: “Dok radim, imam punu svijest o tome da ću ja otići, a fotografija ostaje. Pamtim rečenicu koju je nakon granatiranja Vukovara rekla curica od desetak godina – sve su mi fotografije izgorjele s kućom i ja više nemam života.” O njenom životu svjedoči film “Marija hoda tiho”.



Fotografkinja Marija Braut je kroz svoj objektiv zabilježila važne povijesne, vizualne izvore za urbanu povijest, povijest svakodnevice, emocija i ekohistoriju te predstavlja ratni izvor Domovinskog rata. Svojim pedesetogodišnjim djelovanjem je u nasljeđe ostavila materijale koji historiografskoj struci mogu predočiti urbanu stvarnost i kulturu, stoga zaključujemo da Marijina fotografija svjedoči duhu jednog vremena te može poslužiti kao predmet istraživanja povijesne discipline.



"Ja odoh, fotografije ostaju." - Marija Braut

(Moj znanstveni esej - Marija Braut: fotografija kao povijesni izvor, 2018.)


O divnoj ženi na dan kada slavimo ženu. :)

Sretan Vam Međunarodni dan žena!





Oznake: Marija Braut, fotografija, žena, Međunarodni dan žena, umjetnost

Iz crne i hladne zemlje

petak , 19.02.2021.

U pedeset i petoj je promatrala ljubičasto – zelene mrlje na svojoj blijedoj koži i iščekivala brzi nestanak bolnih tragova; pognute glave i bezosjećajna lica. Znala je da više od godinu dana ne diše, ne spava i ne živi. Jedan ljubičasti krug je ovdje kao utisak i podsjetnik da ne smije imati prijatelje, da ih ne smije pozdraviti i da nikada ništa ne smije uzeti iz muške ruke. Drugi ljubičasti krug je morao zauvijek spremiti u njenu „izgubljenu“ memoriju pojam da je laka žena – samo zato što je voljela, ljubila i dostojanstveno uživala u slobodi.

Želio je da bude podučena kako nikoga ne smije pozdravljati, razgovarati i gledati ih u oči, već samo u njega. Smatrao je kako izrazi njene tjelesne ljubavi izgledaju prljavo i prosto, opisivajući je kao onu koja se skinula po tisuću i koji put uz naplatu. Rekao je da ga čini nedovoljno muškarcem, radeći na poslu s drugim muškim bićima – želio je da napusti posao za njega. Tražio je da prekine svaki kontakt sa svim njoj dragim osobama i obitelji jer ih on vidi kao oskvrnitelje njene poslušnosti – nečiste uzore. Tvrdio je da se on ne viđa s drugima, stoga ne može ni ona, inače će se ponašati veoma loše jer ga je ona izazvala i natjerala na to. Digao je prst i zaprijetio da više neće gledati televiziju jer tamo može vidjeti druge muškarce – biti izazvana i bolesna poput drugih. Ustvari, ne smije ići nikada nigdje bez njega jer joj se može dogoditi nešto uistinu strašno kada se bude najmanje nadala. Zašto bi slušala glazbu koju su stvorili drugi muškarci, ako može gledati i slušati njega dok rađa rapsodije na gitari? Objasnio joj je da šminka koju oduvijek obožava uništava njenu kožu. Haljine i visoke potpetice je morala ugurati duboko u ormar kako materijalno ne bi pokvarilo njenu čednost jer je okolina poput zvijeri koja vreba te pogledom krade nju od njega. Proglasio je njenu kožu samo njegovim vlasništvom – neotuđivim, dakle drugi muškarci nemaju pravo gledati njegovo. Odjednom je morala fotografirati gdje se nalazi i što radi jer su žene prema njegovoj teoriji neuračunljive te biološki predodređene razvratnice. Poruke je morala slati svaku minutu kako bi bio siguran da ne gleda u druge muškarce dok njega nema.

U tužnim noćima, ulice njenog rodnog grada su slušale „Odaberi – hoćeš li dlanom ili prednjom stranom?“. Molila je Boga da je ne vide, ne čuju i ne pozdravljaju na ulici. Znala je da sutradan neće moći hodati. Ona je glavni krivac, ali ipak ustvrdi „Tvoje suze su znak da ti je stalo.“. Bježala je od njega, ali uslijedio je progon tugom i prijetnjama. Ožiljci ugašene cigarete na njenoj koži su trajna uspomena na naporan teret i ujed života. Teret koji ju je natjerao da ne jede i jedvice spava zagrljeno kao mali fetus u majčinoj utrobi žudeći za sigurnošću i pažnjom.

Kada je nož završio na njenom vratu - znala je da voli svoj život, da je zaljubljena u slobodu i da želi živjeti. Čvrsto je odlučila da je nužna kupnja hitne, jednosmjerne i bespovratne karte za njega. Disala je život pokušavajući preplivati najveću poplavu koja je gušila njeno biće. Plivala je gledajući svjetlost i zrake sreće na uzburkanoj površini. Grabila je rukama da mu pokaže da nije stvorena za šutnju, poniznost, gorke suze, modrice, batine i svaki oblik maltretiranja koji je morala okusiti zbog njega.

Taman kad je trebala izroniti, ruke su dohvatile njen vrat; stiskale ga snažno, provocirajući granicu života i smrti – bijesno i ljutito. Njenu svijeću je ugasio siloviti vjetar uništenja. Njeno tijelo leži duboko u crnoj i hladnoj zemlji okupanoj smeđom podzemnom vodom u zagušljivom lijesu – znakom da je oteo slobodu i zauvijek je okovao.

Gdje ste Vi, slušatelji i gledatelji njenih krikova, njenih vapaja i njenih boli? Palite lampaš za njen vječni pokoj. Slutili ste, osjećali i šaputali... Prisilno slijepi i gluhi niste povukli njene ruke da je oživite.
Zar je kriva što je zalutala tražeći ljubav?
Zar su krive što su izgubile po putu pojam o važnosti vlastitog života?


Mogle su završiti svoje obrazovanje, biti zaposlene, biti uistinu voljene, možda podariti novi život, ostariti i spoznati sve radosti života. Ni Vi im niste dopustili da ih život zagrli. U njihovom pogledu, u njihovoj šutnji – ponekad potražite žudnju za uzbunom. Otvorite oči i pružite ruku s korijenom u svom srcu.

Otkriveno u njenoj oporuci:
Vi, drage žene – čuvajte svoj život, zalijevajte ga osmijehom i tražite pomoć za svaki oblik nasilja, diskriminacije i dehumanizacije kako ne biste postale dio mračne, nepotrebne statistike. Ne okrećite leđa sebi životom u nasilnom kavezu. U vama cvate moć stvaralaštva, rasta i transformiranja. Zar Vi svi ostali stvarno i dalje vjerujete da nam ne treba pomoć i zaštita?




Vaša Marta


Oznake: sloboda, žena, poruka, pravda, Pomoć, prava, stop nasilju nad ženama

Oni dani u mjesecu:)

ponedjeljak , 11.01.2021.

Izustila bi moja majka uz prevrtanje očima: "M., zar baš moraš o takvim temama?". Negdje između straha, stresa i zabrinutosti s obzirom na dane kojima smo obavijeni i steguti, kada imam vremena za unutarnje monologe primjećujem... Nama ženama dolaze ponekad "neobjašnjivi dani" u mjesecu. Pomislim često u toj mjesečnoj fazi - "Blago muškarcima i činjenici da nikad neće osjetiti Predmenstrualni sindrom (PMS)." Jedino što ga Vi osjetite na svojoj koži, nažalost. Kako se Vi žene nosite s tim stanjem? Kako Vi muškarci gledate na period kada ne možete objasniti sami sebi kakve li su to čudnovate te šarolike promjene ponašanja kod Vaše partnerice, prijateljice, sestre, majke?

Već tri dana tulim za svaku sitnicu - zbog vijesti, zbog ponekih stihova, glazbe, zbog prolaznosti života, zbog "ne znam ni sama zašto". Ovaj moj samo zaključi "evo ga, raspoloženje se bipolarno mijenja iz sata u sat - slijedi nekoliko dana života - moram biti manji od makova zrna i paziti na svaku riječ". Svaki "ženski cvijetić" ima zasebne reakcije - fizičke, psihičke, emocionalne. Ne znam jede li mi se slatko ili slano, jesam li uopće gladna, smije li me se nešto upitati ili ujedam, na licu izbija prištić Himalaja, grudi kao prenapuhani baloni, umor od 0 - 24, aktivna nesanica, u trbuhu osjećaj kao da kamenje nosim u sebi.

Uskoro plešem, pjevam, smijem se i na snazi je "disco" u kući. Nakon toga optužim ovog mog par puta da me ne voli. Njemu ništa nije jasno, zbunjeno me gleda i tješi me, a potom nastupi dan kada olakšanje stigne; on dolazi s posla, a ja otvaram vrata nasmiješena od uha do uha - znak da može mirno živjeti narednih mjesec dana (P.S. Fantastično me trpiš, pusa!).



"Alat" za uspješno brisanje suza.

U nekim zemljama se dogodila "revolucija" za žene jer se pokušava provesti borba protiv "menstruacijskog siromaštva", stoga je primjerice Škotska jednoglasno odlučila da tamponi, ulošci i menstruacijske čašice za
žene te djevojke budu besplatni. Istodobno, razvija se sustav kako bi svakoj ženi bile osigurane potrebite higijenske potrepštine za "one dane u mjesecu". Prema statistikama, mnoge pripadnice ženskog roda nemaju
dovoljno financijskih sredstava kako bi pribavile higijenske proizvode, već se služe novinskim papirima, krpama, toaletnim papirom ili drugim improviziranim dosjetkama. Rezultati istraživanja Youth19 su pokazali da čak dvanaest posto mladih djevojaka izostaje iz škole pošto si ne mogu priuštiti nužno. Određene države odlučile su smanjiti porez na navedene higijenske potrepštine, a Novi Zeland ih uvodi u škole kao dostupne svakoj djevojci te besplatne. Ne trebamo napominjati da u određenim zemljama u razvoju, djevojke trpe diskriminaciju zbog menstrualnog ciklusa.



Kao pripadnica ženskog roda, smatram da higijenske potrepštine namijenjene za "one dane u mjesecu" kada nas prati "crvena prijateljica" ne smiju biti LUKSUZ. Isto tako, protivim se tabuizaciji te odbačenosti ove tematike. Ovo su mali, ali veliki koraci za nas žene jer "ona" je biološki dio nas tijekom velikog dijela života. Menstruacija je dio naše posebnosti.


Oznake: žena, menstruacija, predmenstrualni sindrom, život, mjesečno.

Vrtuljak života

ponedjeljak , 02.11.2020.

Upoznala sam te prije četiri godine – stranca - potpuno drugačijeg od drugih. Stariji od mene, ali dijete u dubini duše. Stvorili smo Orion tišinom; kriomice hraneći se afekcijom duše. Tragajući za auričnom riznicom – dohvatili nas. Spasio si „djevojčicu“ koja je tada imala dvadeset godina. Spasio od modrica, batina i psihičkog maltretiranja. Dok nitko drugi nije mario... nikog nije briga zašto te netko premlati na ulicama Zagreba zato što si obukla haljinu, zato što si pozdravila prijatelja s kojim si odrasla, zato što si uzela papir iz muške ruke, zato što si bila prije njega u vezi. Tisuću bezrazložnih ZATO. Sve to je razlog zašto si zaslužila pritisak neugašene cigarete na svom tijelu. Više nisam samo ŽENA – stvorena za šutnju, poniznost, od rođenja kurva. Sve mi koje smo jednom u životu bile „samo ŽENE“ za nekog, ponekad ne možemo objasniti same sebi zašto smo na kraju svega dopustile nekome da nas gazi kao nikom bitnog kukca. Možda smo zalutale sanjajući ljubavnu priču iz romana uz koje smo odrastale, a možda smo izgubile pojam o značaju vrijednosti našeg života. Drage žene, upišite svaki oblik nasilja i diskriminacije u živu nit vrtuljka vlastitog života. Znam, najčešće ćete čuti - „Nemoj o tome pričati. Zaboravi to.“ – ali nemojte zaboraviti! Sjetite se kada završite svoje školovanje, prilikom prvog zaposlenja, osjećaja prave ljubavi, rođenja djeteta. U trenucima kada je „samo ŽENA“ pobjedila i izgradila novu stepenicu sebe te svog života. Tebi, moj stranče ogromno hvala što si me oženio, čekao da u mojoj dvadeset i trećoj godini života završim fakultet kako bi me uhvatio za ruku da strpamo naše živote u kovčege spremne za daleki svijet.
.

P.S. Svaki dan obučem haljinu te cipele s visokom petom kako bi zadovoljno slavila vlastitu slobodu.partypartyparty

Želim čuti Vaše komentare. Hvala Vam unaprijed! <3

Oznake: žena, sloboda, život, ljubav

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.