Stalno nosim crnu haljinu.
Zar nije kamen s mojih leđa prokleto težak?
Odguraš ga, ali ponovno naraste.
Dok svi spavaju, letim s noćnim leptirima.
Hvataš me po svim zidovima pa me nježno držiš na svom velikom dlanu.
Zalijevam papir krvavim suzama.
Sakupljaš svaku kapljicu i čistiš potoke.
Nebo nema nijedne zvijezde jer su sve bile na mom tanjuru.
Svaku sam uspjela pojesti.
Toliko je svjetlosti ispod moje kože, ali tama isparava gdje god da dotaknem.
Kako mi uspijevaš obući vjenčanicu?
Odijevaš, šiješ, krpaš i izbjeljuješ.
Sjena me ispija do dna.
Gdje si našao ljestve do vrha mjeseca?
Bojim se.
Znaš da stalno hodam na klimavoj visokoj potpetici.
Za tren se pretvaram u šišmiša koji se skriva u tvojim odajama.
U najtamnijem i najudaljenijem kutu.
Ne bojiš se. Privijaš me na grudi i držiš čvrsto da ne odletim u daleku, mračnu noć.
Kada se soba pretvori u mećavu, tvoja toplina sve otopi.
Dok nepomično ležim, polumrtva i nestala,
režeš misli, ulaziš i zadihano vičeš – „Idem s tobom!“.
Kažeš da ti je samo tren dovoljan da protrčiš kroz praznine između mojih redaka.
Nepozvan si se uselio, a toliko dobrodošao.
U vlaku sam naslonila glavu na tvoje rame.
Putujemo stalno, a ne putujemo nigdje.
Mladenka bez krila i kradljivac svjetlosti u provaliji.
Nebo gori, raspada se i utopljeno leži,
a ti znaš kako ga sakupiti u malenoj čaši.
Kroz staklo nam se zjenice dodiruju, miluju i šapuću
da tvoj bljesak ne živi bez moje tmine.
Oznake: ljubav, galaksija, nebo, zvijezde, život, put, svemir, muškarac, žena
