- Namjerno se povlačiš na "svoju" lijevu stranu kreveta; samo kako bih te obujmio oko struka i povukao prema sebi.

- Poljubiš mi vrat, rame i pitaš koliko te volim. Zagrliš me, a ja jedva dišem od tvoje ruke. Smiješ se da sam mala dagnjica. Vidiš da ovo moje valovito srce prati radnju.

- Zaboravljaš kako zarežiš: "nađi si drugu!". Nemaš pojma. U tebi su sve žene, a ti u nijednoj. Tebe ne volim. Tebe obožavam.

- Znam da anđeli čuvari postoje. Naučila sam uz tebe.

- Nije te bilo teško prepoznati.

- Ni tebe.

Oznake: ljubav, brak, romantika, proljeće, špar, veza

Zveket ključeva po stolu je signalizirao da se Saša vratio doma. Dina je taman završila sa svojim ritualom nezaobilaznih vježbi za kralježnicu. Uživala je u slobodnom danu.

- Hej ti! Moram ti nešto ispričati. Ako mi obećaš da nećeš eksplodirati… – micao je usnicu lijevo – desno, a po pogledu je prepoznala njegovu zbunjenost.

- Ne mogu obećati?! Slušam. Kako je prošao tehnički? – osjećala je kako joj para polako navire na uši. Iščitala je da se dogodilo žešće sranje jer se on veoma rijetko ovako obraća.

- Tehnički je prošao sjajno, ali ženska koja radi tamo je pretražila moje podatke i nabavila broj od nekog. Eee, frajerica mi piše po nekoliko poruka u minuti. Ona ne prestaje pisati! Možeš li vjerovati? - Dina ga je odlučila prekinuti. Čitao je ljutnju s njenih izraza lica.

- Nije ti ovo Netflixova serija! Nemoj mene farbat'. – sva se uozbiljila, a u glavi su joj prolazile tipične misli, karakteristične Dinine paranoje: „…vara me, prevario me, viđa se s drugom, kako me laže…“

- Uvjeri se sama. Sve ti piše. – daje joj mobitel u ruke. Zajedno sjedaju na garnituru. „Jedva sam je osvojio, a ona nagoviješta smak svijeta. Neće moći ove noći!“ Gle, tu ti je sve. – pokazuje joj poruke.

…

Hoćeš se vidjeti sa mnom?

Zašto mi ne odgovaraš?

Izgledaš kao Superman! Stvarno imaš snažne ruke!

Rekao mi je prijatelj da je on tvoj susjed i da imaš curu.

Sigurno je neka jadnica. Ja sam svakako bolja od nje.

…

Listala je poruke na ekranu. Zamračilo joj se pred očima. „Ok, i bolje joj je da se ne znamo i ne sretnemo!“

- Šta kažeš? – nije se oglašavala na njegov upit. Upijala je naredne poruke.


Znam gdje živiš i gdje žive tvoji roditelji.

Neće me nitko spriječiti da dođem do tebe.

Ni vojska ni policija!

Doći ću ti doma u boravak i skuhat si kavu.

Vozit ću ti se biciklom oko kuće.

...

- Dobro, što je ovo? Kakav je ovo mozak? Rečenica: Vozit ću ti se biciklom oko kuće. Takvo što moja nećakinja ne bi rekla koja ima jedanaest godina. – okrenula se prema njemu i pogledala njegovo lice.


- Vidi, sad ćeš joj sastaviti poruku. Napiši ako ne prestane pisati da ću je prijaviti. Nakon toga je blokiraj. Ti znaš kako se to radi na aplikacijama i u telefonu. – počeo je maziti Dinina leđa.


- Čekaj da vidim prvo sliku na Viberu i ime. - klikala je po aplikaciji. Ajmeeee, znam tu ženu. Ona je devet godina starija od mene. Da, da, Vanda! Tako je! Za nju sam čula od nekog da maltretira ovako ljude oko sebe i da ima nekoliko prijava. – zabrinuto je raširila oči i primila se za čelo. „Nadam se da će nas pustiti na miru. Samo mi još to treba u životu!“ - pomislila je.

- Pitao sam brata zna li što o njoj. Pogodi! Naravno da zna! Njega je pokušavala opsjedati dok je radio na gradskom bazenu. Doslovno je poznaju svi od njegovih prijatelja po ovakvom ponašanju. – nabrajao je informacije, ali nije registrirala njegove riječi. Ponovno joj se javila njena najveća neprijateljica glavobolja.


- Neću živčanit‘, sredit‘ ćemo ovo. Idem napraviti kako si rekao. Tako je najpametnije. Nego, hvala što si mi sve rekao. Stvarno hvala na iskrenosti! Bila bih tužna da si mi ovo prešutio. A tko zna, možda bi te ova i pridobila. – pognula je glavu i čvrsto zabila prste u garnituru.


- Ti si me pridobila! Nema dalje. Jedva sam čekao da dođem doma i da vidim svoju princezu. – čučnuo je ispred nje i dodirnuo vršak njenog nosa.


- Ti meni stalno fališ. Ha dobro, vidiš da se bojim da ću te izgubiti. – pogledala ga je tužnim izrazom lica zazivajući njegove zagrljaje.


- Joooj eee, a što bih onda ja trebao reći? Pa ti si lomiteljica muških, a i ženskih srčeka. Nisam zaboravio onu žensku s ljetovanja koja ti se pokušavala prikrpati. – namignuo je i pokušavao je nasmijati.


- Pretjeruješ! Raduje me tvoja topla iskrenost. Ovo ćemo srediti. – umirivala se polako. Njoj uvijek treba vremena. Koliko god se trudila izgledati pred svima "čeličnom lady", u njihova četiri zida je bila pekmez. Uzela je mobitel u ruke i počela tipkati odgovor u njegovo ime.


Saša je sjeo na njenu čupavu ružičastu fotelju.

- Dina, što kažeš da odemo za koji sat negdje do grada? Nismo bili nigdje od prošle godine. Znam, uvijek kažeš „ima vremena“, ali idemo malo. Stvarno bismo mogli. Ja ne pijem, a ti bi se mogla malkice opustiti. Neki koktelčić? Hajde za mene! Hoćeš li? – dodirnuo joj je koljeno, a ona je podignula glavu i gurnula svoje oči duboko u njegove. Bila je sjetna duži period. Otkad je pala niz stepenice i radila na jačanju kralježnice, zanemarila je sav zajednički život izvan kuće. Zaboravila je činjenicu da ga može izgubiti te da njih dvoje mogu nestati. „Zamisli samo da nas više nema." - bljeskalo joj je u glavi.

- Da, može! Naravno da želim! Zašto nisi prije pitao? Obući ću onu srebrnu haljinu što je sto godina čuvam za posebnu priliku. Sada je posebna prilika. Ti i ja. Mi smo posebna prilika! – srce joj je lupalo zbog straha i sreće što je ovdje. Uz nju i za nju.

Prebacio se na garnituru i počeo skidati komadić po komadić njene sportske odjeće.

- Ovoj stigneš kasnije natipkati. – dobacio je i još jednom namignuo.

Oznake: koktel, prilika, ljubav, špar, tekst, izlazak, odnos, povjerenje, iskrenost

Stvarno ćeš se ukrcati i otići? – začuđeno je upitao.

Odavno sam to učinila. – brzo je izustila.

Zar nisi nikad pomislila na naš ponovni susret? Kad me ugledaš, osjetiš li isisani zrak oko nas, opet samo ti i ja? Znaš što ja osjećam? Najradije bih platio bilo kome, nekome da bude ti! Tvoja ljubav je stvarno prestala? – suze su mu napunile oči.

Ne budi smiješan. Nikada ti nisam bila dovoljno dobra i neprestano si pokušavao izbrisati sve što me čini. – klimala je glavom s blagim osmijehom.

Ali ne mogu pojmiti da smo od onakve ljubavi na ovome sada... – digao je ruku u zrak i dlanom prolazio kroz kosu.

Život ide dalje. Nismo ni prvi ni zadnji. Da, sretna sam. I da, kakve ljubavi? One u kojoj si volio samo sebe? Mili moj, sve ima svoje granice. Što prije zakoračiš iz svog idealnog svijeta, to bolje po tebe. Umorila sam se od igranja uloge robota iz tvojih snova. Silno sam se trudila, ali to jednostavno nisam ja. Voliš me samo kada poželim otići. Prije negoli zakoračim preko praga, tada potrčiš, a do tog trena se vrtiš sam na svom planetu. – spojila je cipele, gledala u njih dok govori i naginjala se naprijed - nazad.

Znam, oprosti! Žao mi je! Sada znam da sve bez tebe znači jedno veliko ništa. Stajao sam protiv tebe, a mi smo trebali biti nasuprot svih i svega. A daj...– stisnuo je usne i strpao dlanove u traperice.

Umorila sam se od toga da te molim da otvoriš oči. Nemam vremena više. Žalim, stvarno sam ti davala previše prilika, a nikada se ništa nije micalo s mrtve točke. – slegnula je ramenima.

Svih ovih mjeseci sam te stalno čekao. Mislio sam, čekat ću te na Whatsappu, večeras, sutra, uvijek... Vrata nisam zaključavao i svaki put kada sam ulazio, zatvorio sam oči i zaželio da si unutra. Čekao sam te...Mogu li te zagrliti? – izgovarao je i koračao kao da hoda po žici.

Kako god želiš, ali to ništa ne znači. – odgovarala je potpuno hladno s pogledom u daljinu.

Čuo sam... Čuo sam da izlaziš s njim? Mislim, nije mi bitno. – čvrsto ju je zagrlio i poljubio u čelo. Istrgnula se iz zagrljaja i okrznula ga ramenom.

Izlazim. I? Što bi htio čuti? Kako se s njim osjećam? Ma daj me pusti... Napokon sam sretna! Sjećaš li se kada sam trebala ići na kontrolni ultrazvuk? Ti si se dan prije nalijao i spavao kao krme, a on? On je, u jebenih pola šest ujutro, stigao po najvećoj snježnoj mećavi i skakao kao kokoš da me nasmije jer zna koliko me strah! Četiri sata je sjedio sa mnom u čekaonici i nije me ostavljao. Nećemo dalje nabrajati jer te treba biti sramota tvojih postupaka. – povisila je ton i ubrzano disala.

Znam, oprosti, zasrao sam sve! Ja nisam ja bez tebe... – zacvilio je.

Ali ja sam bez tebe super i nikada te nisam povrijedila, a ti nisi prestajao. Ne može biti sve kako si ti zacrtao. Povratka nam više nema. Da, možda ti čuješ i dalje u pozadini „Angel baby“, ali nema onog para koji nasmiješeno pleše. Odrasti više. Ja više nisam ona koja će krpati i popravljati sve što namjerno uništiš, a uz to skupljati dijelove sebe koje razbacaš. – primila ga je za ruku.

Stvarno odlaziš? Ne znam kako ću ovo preživjeti. Nitko nije ti i nikad neće biti. – zatvorio je oči i duboko udahnuo.

Preživjet ćeš. Ako sam ja preživjela tvoje...Bože ne želim se ni prisjećati! Uostalom, ja tebe nikada nisam pokušavala prevariti. Nikada ti ništa nije bilo sveto. Poštuj me barem mrvicu i poštedi me nepotrebne količine sebičnosti. – raširila je usne u osmijeh.

Ne mogu vjerovati... – spustio je glavu.

Počni. – okrenula se i počela polako koračati.

Onda je to stvarno to? Ovdje sve prestaje? – pita šireći ruke.

Shvati, prestalo je odavno. Neće nas više nikada biti što god osjećali. Nemoj više nikada uraditi ono što si nama i sve će biti u redu. Nemoj ono što ne želiš da tebi drugi. – okrenula je glavu još jednom unazad, nasmiješila se i dobacila zbogom.

Gledao je za njom dok odlazi. Gurao kamenčiće nogom u vodu i strugao cipelom po tvrdom asfaltu. Onom koji je bio hladan, grub i bezosjećajan poput njega prije. Znao je da ona odlazi onom koji se neće kockati s njenom ljubavlju. Njemu je dovoljno da svaki dan sjedne za šank, naruči piće, nazdravi za nju i povremeno je sretne nasmijanu kraj drugog. Gledao je dok plovi u daljinu Mojkom i nestaje.

Njoj su na tren zasuzile oči i morala se čvrsto primiti za ogradu. Okrenula se još jednom da ga vidi i nezasitno je zatražila zrak. Upalila je ekran mobitela i ugledala poruku: Kuham tvoj omiljeni čaj i jedva čekam da stigneš.

Oznake: ljubav, prekid, emocije, špar, rusija, sankt peterburg

Obukla je za njega haljinu od mjesečeva sjaja da uvijek u mraku pronađe put. Tijelo je okupala u nježnom povjetarcu da mu uvijek bude onaj potreban „vjetar u leđa“. Na noge je stavila cipele od mora kojima će lepršavo plesati na svim stanicama koje će se nenadano pojaviti. A on? On je postao za nju onaj čije ruke stvore ono što oči vide.

Zajedno su izgradili ladice osobnih memorija i sakrili ih u srce najdubljeg vulkana sjećanja. Lampice njihovih toplina još uvijek sjaje... Povremeno zatitraju, ali im ne dopuštaju da se ugase. Njihove svijeće osjećaju sunce i hladne kiše obavijene silovitim vjetrom. Nažalost, zagonetne čimbenike ne mogu zamoliti za prilagodbu uvjeta poradi kojih će trajati, ali dlanovi su mi zašiti. Nemilosrdni udari života su im postali odjednom najlakši ruksak. Malo ga nosi on, malo ona. Drže se za nevidljive niti unutar nježnih srca i plahe misli. Pospremili su snove u torbicu, ponijeli ih u nepoznatu odiseju i nadaju se. U nadi rastu. U odrastanju stvaraju. Kroz stvaranje pobjeđuju. Po potrebi primjene kintsugi. Ponekad pomisle - ukopajte satove da vremeplov ne teče. Ona mu šapne – „Kada bi bar umjetnik mogao baciti bijelu i žutu na trenutno crno platno za nas mini sanjare željne utopije - gladne veselih nota i vrelih luči.“ On je pogleda, obujmi oko struka, podigne u vis, a ona se zatim otisne na putovanje oko svijeta.

Ona povremeno odluta. Ugrize je slika kako je brzim korakom jurila na dogovoreni termin u dugoj haljini, koja joj je otkrivala stopala, kako bi ponovno osjetila vrelinu ljetnog asfalta. Prisilno sakrivena hodala su za slobodu. Crveni ruž na usnama i novostečeni osmijeh kao pozdrav svijetu. Opojni miris čistoće u Domu zdravlja je izmamio i pronašao negdje staru nervozu te prikazao hodnik poput tunela do vrata straha. Ovaj tunel koji je trebala proći nakon prvog nepotrebnog ..... Duboki glas je uzviknuo ime i bila je prisiljena sjesti iza tih vrata okupana velikim kapima znoja. „Zašto? Tako ste lijepi i mladi. Izađite, pozdravite očekivanja i zagrlite stvarnost.“ A ona? Voštana figura s jezivim osmijehom. Usta puna stakla čiji komadići otkidaju unutrašnjost. Trgajući kožu oko noktiju do krvi, promišljala je kako nije sama. Izvan zidova ima još mnogo takvih – skrivenih, bolnih i zarobljenih. Zašivena su nam usta da središnji ubodeni organi ne zadobiju nove posjekotine. Tko bi želio još jednom večerati fekalije koje su se nasukale na pladnju...

Tone ispod površine, a njegova ruka je izvlači. Ponovno i ispočetka.

Oznake: ljubav, obitelj, Majčin dan, Očev dan, Njemačka, priroda, cvijeće, špar, prijateljstvo, život

Povremeno sam je želio uvesti u život, ali jedino uz povratnu kartu. Znao sam joj reći "ne mogu zamisliti da cijeli život budem s jednom ženom", potom joj je iz usta izlazio bijes, a u očima tinjala vatra. Nečujno je postala sve žene svijeta. Srce joj je bilo zalijepljeno za moje od prvog trena. Moje srce se igralo i preskakalo tuđe ograde. Tražilo je da ga njeno ulovi. Nije ni slutilo da će od plijena postati lovac zbog plahe dobrote, britkog jezika, bistre pameti, nezamislive strasti i klasične elegancije. Pokušavao sam je zamijeniti, oduprijeti se putovanju u jednom smjeru, ali svaki pokušaj bi označio "game over" u kojem su njene teorije ostale i postale nepobitne. Prestalo je vrijediti pravilo "skidaj gaće, j*ebeš romantiku" jer kada uočiš da je mnogo ribetina oko sitnog mamca: ne daš i gotovo. Primamljivi biser na dnu oceana koji upravo imaš u ruci, a pokušavaš ispustiti da ga netko drugi uzme: ne može.

Prođe nekoliko godina, a svaki put ubireš cvijet kao da je prvi i nikada dosta tog opojnog mirisa za kojeg se bojiš da će nestati. Ona izdiše ljubav. Isisala je iz mene zrak i ubacila sebe u krvotok. Zar je moguće da postoji ona koja neće izbosti nožem moje srce stotinu puta? Ona koja ga neće čupati s pobjedničkim, gromoglasnim smijehom? Kompas koji uvijek pronađe mirnu te sigurnu luku? Ona koja je vidjela posjekotine koje ne zarastaju, ali je znala da ih se može izliječiti.Tišinom je govorila "uzmi me, tražim nekog poput tebe". Od čovjeka koji nijednu ne drži nikada za ruku, do onog koji zauvijek želi držati nježni dlan priljubljen uz svoj. Toliko malen da se želiš uvući u tajnovite misli nje koja sanja pored tebe i ne dopustiti da na pitanje "Zašto mi nikada ne kažeš volim te?" dobije odgovor "Jer sam ja frajer.". Frajer kojeg si pojela u jednom zalogaju. Frajer koji je odlazio s kuferom i vratio se za dva dana jer je znao da si mu ti dom. Najsigurnije sklonište i najtoplije ognjište u svim olujama.

Oznake: ljubav, špar, frajer, žena, veza, odnos, romantika, ružičasti svijet, slatko