Historia de navidad

četvrtak , 23.12.2021.


Privio me na svoja prsa.
- Što kažeš da odemo na izlet dan prije Badnjaka? - šapuće mi na uho.
Šutim i čekam da nastavi.
- Ma znam da ćeš raditi kolač i moraš svu hranu pripremiti, ali ja ću ti sve pomoći drugi dan. Obećavam! Ne treba nam puno. Sami smo. - ljubi me po nosu i obrazima. Podižem glavu i uranjam u njegove zelene oči.

- Pravit' ćemo se da smo Harley i Joker. - izgovara napadno "hi - hi!".

Fotografijama ćemo zabilježiti naš peti Božić.
Obući ćeš haljinu i cipele koje prkose zimi.
Držat' ću te za ruku cijelo vrijeme.
Volim te, mali bombončiću.



Romantika i ja cijeli dan za tebe.
Što kažeš?
Mogli bismo ići do mosta vidjeti kako izgleda dvorac iz daljine.
Auti će juriti kao ludi oko nas, a ja ću te obujmiti kao Jack svoju Rose i ti ćeš poletjeti.
Zvuči nevjerojatno, ali zbog tebe će se sunce pojaviti nad sivim nebom iznad Njemačke.



Radio se oglašava: "Santa Claus is comin' to town" dok jedemo krafne punjene karamelom.
Dvije ružičaste šalice; miris kave i tople čokolade, zamagljena stakla auta i tvoji crteži po prozorima.
Ti si znala da smo par.
Razlike u godinama ti nisu bile važne.
Čula si našu melodiju.
Kažu da je dom tamo gdje je srce.
Onda si ti moj dom.
Možemo se odseliti u Španjolsku ili Australiju.
Nije važno, mala.



Nas dvoje zajedno.
Mi smo zapleteni bršljan oko istog korijena.
Kamen temeljac nam je jedan.



Suton će se igrati tvojim očima.
Neću razaznati lješnjak, metvicu ili med u njima.
Navečer će nam stan mirisati na tvoje lazanje, salatu, mozzarellu i kupinovo vino.
I duga je noć pred nama. :)




Želim vam blagoslovljeno i ljubavlju ispunjeno blagdansko vrijeme. Od srca, sretan Božić!

Zapamtite, čarolija postoji! Tiha je, a toliko glasna. Dovoljno je voljeti život i ljude oko sebe, a osmijeh će vam sve pokazati. On je glas duše. Tražite čaroliju i ne pristajte na manje! :)





Oznake: Božić, ljubav, sreća, prijateljstvo, izlet, srce, dom

25

petak , 03.09.2021.


Viber:



- Ženo, dobro da se primaš za glavu! Zasrala si sve što se moglo! Potpuno je jasno, vratila bi vrijeme ispočetka i fakat bi sve drugačije poput prave, snažne solo igračice. (Često ponavljaš pa sam upamtila fraze.) Bez dlake na jeziku, neustrašivo u svakom trenutku te naravno, noge bi bile čvrsto priljubljene uz tlo. Nijedan čopor te ne bi mogao poljuljati. Pala bi, ustala, otpuhala prašinu i namjestila nevidljivu krunu. Jedno moraš priznati, ništa nije bilo ravna linija i nikad nisi bila tamo gdje te netko smjestio (mama ti je barem mirno spavala). Stalno si u labirintu gdje odjekuje priča o Alisi u zemlji čudesa. Uvijek si istraživala i zavirila svugdje gdje su rekli „nemoj“. (Zato te toliko volim, iako me previše - s razlogom inače bih bila bez prebijene pare - kritiziraš.) Otvorila si sve prozore i vrata, a potom škicnula u svaki ormar. Malo si se izgubila, zatim pronašla, povremeno se opet izgubiš pa nađeš, ali tjeraš po svom. Ustvari, prihvati ovako – sve suprotno bi bilo dosadno. Najvažnije, glava je na ramenima i prijateljstvo sa zdravljem postoji. Jedino, moraš naučiti prestati uvijek biti dostupna i brižljiva prema onima koji ne čine isto za tebe jer su u potpunosti predani samo sebi i svom svijetu. Prerasti ih, oni gube. Samo im mahni i dobaci poljubac, curo!
Ne želiš biti iscrpljena, sigurna sam. Ukoliko sagledaš drugu stranu, imaš Hulka koji misli da si njegova princeza... i završila si studij - štreberice.

Nisi Carrie iz New Yorka ili Emily iz Pariza, ali si M. iz Aschaffenburga. Mogla bih raširiti priču o slavnim izlascima, lomovima tuđih srčeka i lijepljenju vlastitih – samo ćemo se slatko nasmijati i reći "That's all, folks!". S obzirom na to da si daleko, kupi si hrpu krafni danas, obuci neku šik haljinu i izađi u grad jer svejedno si i dalje ona „Girls just want to have fun“. Nadoknadit' ćemo mi sve, jedan koktelčić, dva, tri pa možda neki ples? Ako te uspijem nagovoriti...Helouu, sedam godina nisi izašla u klub (kolutam očima!), a prije su nas morali čupati doma?! Dobro, bile smo srednja škola, ali smiješ mi priznati da ti pinkicu fali ta jednostavnost i lakoća. (Znam da nema šanse da izađeš jer si što se toga tiče postala dosadna na kubnu, ali svejedno te volim. Ovo je samo još jedan očajan pokušaj jer se onaj period nikad ne zaboravlja.) Gotovo, počela sam zvučati kao da imamo sto godina! Idemo, sto pet pa opet!




Oznake: prijateljstvo, rođendan, poruka, proslava, 25, seks i grad, haljina, party, krafne

Feniksi postoje

nedjelja , 18.07.2021.



Robert je sjedio u automobilu, držao se za volan, zatim nekoliko puta lupio po njemu, a po prvi put su mu se suze slijevale niz lice. Nije plakao dok je gledao Amaliju kako odlazi s njihovim, tek nekoliko mjeseci starim djetetom. Jedan posljednji brzinski poljubac je označio olakšanje za obje strane. Nikada nije htio da ode dok je njihova kći toliko malena, ali način na koji su se strijeljali pogledom i riječima od prvog dana je bio nepodnošljiv. Jebem mu, jednostavno im se dogodilo, poprilično neočekivano, a ljubav se nikada nije stigla roditi. Veselio se djetetu, ali on u dvadeset i drugoj godini nije znao kako biti otac, a ona još ni fakultet nije završila, ali odlučila je zadržati trudnoću. Doduše, on joj nije bio od pomoći nakon što se doselila u njegovu kuću. Radio je, ali zanimao ga je alkohol, njegov pomoćnik u uklanjanju svih problema. Naočale za neki drugi svijet gdje njegov otac nema tri sina – jednog veliku radilicu, drugog najpametnijeg i njega najstarijeg; kukavicu. Nikada im nije bio dobar, a baka i djed su neprestano mrmljali još dok je bio dijete da kakav je on to, nenormalno živahan. Drugi svijet u kojem ne mora slušati svoju „pravu hrvatsku i katoličku obitelj“, kako su naglašavali i pokazivali na grb ovješen odmah na zidu koji posjetitelj vidi čim uđe u kuću kao opomenu da su samo njihove životne postavke one prave. Naučen je da mora šutjeti i ne pokazivati osjećaje dok njegova obitelj upravlja njegovim životom te donosi svaku odluku umjesto njega. Amalija je mjesecima pokazivala bunt prema zaraznoj toksičnosti tog lijesa u kojem je boravio sada zajedno s njom, ali nije imala snage nekog ugrabiti ispod površine dok tone sve dublje i dublje. Nije mogla ni sebe samu natjerati da ispliva. Postala je bijesna i gnjevna jer nije mogla shvatiti zašto on dopušta vlastitoj obitelji da povlače konce koji ga pokreću. Nestala je i ona mala nit koja bi možda značila toplinu za njih dvoje. Jedino što je imao bio je alkohol i tetovaže koje je mrzila njegova obitelj. One su bile njegov jedini vrisak. Majku je toliko razbjesnio kada je stigao kući s novom slikom na tijelu da je uzela njegov laptop, odnijela u polje i razbijala ga sjekirom jer nije poslušao da ih nikako ne smije uraditi ponovno. Amalija nije imala ničiju podršku, svima je na licu pisalo da si je sama kriva za sve. Sama, bez novaca i ponekad nekoliko dana na žgancima, a dijete s cjelodnevnom pelenom jer je morala štedjeti kako bi preživjele... Nekada je napunila kadu i razmišljala kako želi umrijeti jer zašto se ovo sve baš njoj moralo dogoditi, ali kada je začula veselo gugutanje iz susjedne prostorije srce je govorilo da nema odustajanja.

Pet godina kasnije, Robertu je stigao nalaz koji je pokazao da jetra neće izdržati još dugo ukoliko se ne prestane ubijati. Tražio je mobitel ispod sjedala i Amalijin broj. Ona je uspjela, postala je liječnica, ima novog čovjeka koji je njegovoj kćeri pravi tata i još jedno dijete na putu.
- Bok. Hoćeš čuti Iskru? – odmah se javila te kao i obično direktno poželjela proslijediti mobitel djetetu.
- Ne, ovaj... Želim vas čuti obje. – rekao je drhtavim glasom jer ga je grlo peklo.
- Bok tata, tu sam! – veselo je poručila djevojčica.
- Slušamo te, reci. Idemo se uskoro voziti na biciklima. – nervozno je rekla Amalija.
- E, jetra mi nije baš dobro. Spakirat ću stvari i odlazim u Austriju za par dana. Želim vam se objema ispričati za sve što sam vam učinio. Tebi, Amalija za pijanstva, bezobrazluk i što nisi dobila ni mrvicu ljubavi. Iskra, doći ću se pozdraviti, tako je najbolje. Tata mora ići. – jecao je, a oči su ga boljele od plakanja jer nikada nije osjećao ovo, čak ni kada je pokušao prerezati žile dok je imao osamnaest godina jer ga je napustila prva djevojka koju je ikada volio.

- Sve je onako kako je moralo biti. Nikome život ne donese ono što ne može podnijeti. Mi nikad ne bismo uspjeli. Nisi ti loš, tvoja duša je Roberte dobra, ali ja i ti smo pas i mačka. Bili i budemo, ali Iskra nam je poklon za koji smo oboje morali ukloniti svo kamenje na putu. Netko prije, netko kasnije. Meni je drago da odlaziš jer ćeš se preporoditi, isto kao što sam se ja ponovno rodila iz pepela dok sam napustila onu nakaznu kuću u kojoj jedino možeš doživjeti da te netko neprestano gazi kao kukca. Iskra i ja se ne želimo petljati, ali ona djevojka s kojom ste išli prije dva mjeseca na sladoled nam se baš sviđa i čuvaj je. – obje su hihotale.

- Da, tata. Bilo mi je lijepo onda kad smo išli s njom na sladoled i vidjeti dvorac gdje su živjele princeze. Sjećaš se? – pitala je Iskra.

- Stvarno to mislite? Hvala ti Amalija. Ti si dobra žena. Bog je znao zašto nas spaja i zašto nam poklanja dijete. Ma ne znam što će biti s njom, otjerao sam je od sebe. – brisao je oči maramicom.

- Ha gle, teško je naći danas nekog tko će lijepo prihvatiti tvoje dijete, a po svemu što mi je Iskra ispričala, ta djevojka je veoma brižna, razumna i pametna, a i škicnula sam kroz prozor – stvarno lijepa. Potrudi se. Ja tebe ne mrzim i nisam ti neprijatelj. Naravno da želim da otac mog djeteta ima dobar život. – izrekla mu je onako čvrsto kako je uvijek znala.

Taj poziv nitko od njih nije zaboravio, a Robert više nikada nije okusio alkohol.

***
- Sofija, što kažu Amalija i Iskra? Vas tri ste sad kao BFF? Da mi je netko rekao da će moja bivša i sadašnja žena biti najbolje prijateljice... Na poslu nitko ne može vjerovati da ste si tako dobre. – čudi se Robert.

- Iskra nas je sve ujedinila. Vesele se što ćemo uskoro doći na ljetovanje. Jedva čekam popiti kavu s Amalijom. Što misliš da poklonimo njoj i suprugu? Neko vino? – govorila je Sofija dok pakira odjeću.

- Falila si mi, znaš to? Dođi da ti dam tisuću pusa! – namigivao je i širio ruke za zagrljaj. Napokon je pronašao drugi dio kojem se ne boji pokazati osjećaje, onaj koji ga je naučio kako da više nikada ne šuti.









(Savudrija. Priča nema veze sa stvarnim događajima.)








Oznake: ljeto, prica, život, ljubav, rastanak, obnova, dijete, fotografija, prijateljstvo

Običan dan Romea i Juliet

četvrtak , 10.06.2021.





Ustaju veoma rano. Romeo uvijek trči što prije do kupaonice da lice zalije hladnom vodom, a Juliet juri prema kavi i šalicama kako bi mu pripremila onu njegovu s tri kockice šećera, iako je ona uopće ne pije i ne razumije zašto se on toliko veseli kavi. On se neprimjetno kreće poput duha do prozora, kako bi gurnuo glavu van na jutarnju hladnoću i zapalio, prema njegovim tvrdnjama, "hranu" kojom ne želi trovati svoju Juliet. Do zadnjeg dima, čeka ga doručak na stolu, ali prije negoli prvi put zagrize, povlači je sebi, poljubi, a ona odleprša prema svojim jutarnjim ritualima.

Na rastanku se uvijek izljube i izgrle. Poruka "Volim te" joj je stizala na Viber, svakog jutra čim se on probudi, otkad su se upoznali. Sada joj zvuk signalizira novu obavijest čim izađe iz stana. Tradicija se nije prekinula bez obzira na zajednički život. Romeo je uvijek smatrao da njemu ne treba nikakav papir da potvrdi ljubav, a kada je Juliet istaknula nakon podosta vremena da se napokon slaže, odmah se predomislio i poželio „drevni papir“. Tijekom dana, u pauzama od obaveza i svakom slobodnom trenutku do ponovnog susreta slijedi podsjetnik koliko si fale, zašto se vole i da jedva čekaju biti doma. Ne daj Bože da Romeo ne dobije poljubac kada se pojavi na vratima. Iste sekunde slijedi pitanje: "Pusa ništa, a toliko sam ti falio?". Izgrli ga, izljubi, već na stolu čeka pripremljeno sve jer ljubav ide i kroz želudac. Standardno, njemu je njena hrana nešto najbolje što je ikada okusio, a ona skeptično ispituje kako to da nikada nema niti jednu jedinu zamjerku. Potom, Juliet ima hrpu primjedbi, pitanja, zahtjeva i prohtjeva - ne jedi kao divljak jer ćeš se zadaviti, nemoj hodati bos, nemoj piti leden sok iz hladnjaka, zašto se ne obučeš, zašto nisi pojeo bananu na poslu, jedeš samo jabuke i moram te tjerati da konzumiraš drugo voće, sutra ću ti spremiti breskvu uz gablec, nemoj previše buljiti u igrice jer te to dodatno umara, trebali bismo ići u šetnju da budemo na zraku barem malo... Romeo uvijek naglas pomisli da Juliet viče na njega, ona mu objašnjava da nikako to ne radi i da ga ne kritizira, ali ne ulazi u duboke rasprave jer zna da će on istaknuti kroz određeni period da se doista brine za njega. On zna koliko Juliet strogo voli red pa je do savršenstva usvojio sva pravila čistoće kako bi vladao mir. Prolazi im zajednički ostatak dana u razgovoru oko njegovih virtualnih ratnika, krila i kamenja, novih događaja unutar njihove stvarnosti, naučenih informacija u okviru tog dana, a zatim mu Juliet pročita poneku riječ koju je osmislila. Romeo ustvrdi da njemu to sve divno - krasno zvuči, ali da je seljak i da on to ništa ne razumije. Uz neizostavan dodatak: „Svaka čast, Juliet! Opet se o meni radi?“. Smiješno mu je kako se ona naljuti dok on izgovara da ne razumije. Ona se samo ljuti da bi on prišao bliže i ponovno je obasipao zagrljajima.

Stigla im je prebrzo večer i pomalo se žale jer nije petak pa da su dva cijela dana zajedno. Juliet je navečer previše spora jer uči, piše, vrti knjige oko sebe, vježba, slaže svom čovjeku gablec, priprema mu odjeću, namirnice za sutrašnji ručak koji će skuhati prije ostalih obaveza... Romeo je nervozan jer je on čovjek koji voli spavati, a ova njegova Juliet je stalno u pokretu pa on ni ne zna da ona ide na spavanje u dva ujutro, no prije snova moraju biti u obostranoj simbiozi zbog zagrljaja i poljubaca s odgovorom na pitanje "Zašto me voliš?" - "Neću ti reć'. Zato. Hihi!". Nakon što utone u duboki san, Romeo je zagrljen do jutra još tisuću puta. Samo jedan dan u prekratkom trajanju iz knjige još jednog Romea i njegove Juliet.

Kakvi su Vaši ulomci iz vlastitog romana o modernom Romeu i Juliet?







Oznake: ljubav, prijateljstvo, život, pria, romeo, julija, brak, sreća

Putovanje oko svijeta

srijeda , 12.05.2021.





Obukla je za njega haljinu od mjesečeva sjaja da uvijek u mraku pronađe put. Tijelo je okupala u nježnom povjetarcu da mu uvijek bude onaj potreban „vjetar u leđa“. Na noge je stavila cipele od mora kojima će lepršavo plesati na svim stanicama koje će se nenadano pojaviti. A on? On je postao za nju onaj čije ruke stvore ono što oči vide.




Zajedno su izgradili ladice osobnih memorija i sakrili ih u srce najdubljeg vulkana sjećanja. Lampice njihovih toplina još uvijek sjaje... Povremeno zatitraju, ali im ne dopuštaju da se ugase. Njihove svijeće osjećaju sunce i hladne kiše obavijene silovitim vjetrom. Nažalost, zagonetne čimbenike ne mogu zamoliti za prilagodbu uvjeta poradi kojih će trajati, ali dlanovi su mi zašiti. Nemilosrdni udari života su im postali odjednom najlakši ruksak. Malo ga nosi on, malo ona. Drže se za nevidljive niti unutar nježnih srca i plahe misli. Pospremili su snove u torbicu, ponijeli ih u nepoznatu odiseju i nadaju se. U nadi rastu. U odrastanju stvaraju. Kroz stvaranje pobjeđuju. Po potrebi primjene kintsugi. Ponekad pomisle - ukopajte satove da vremeplov ne teče. Ona mu šapne – „Kada bi bar umjetnik mogao baciti bijelu i žutu na trenutno crno platno za nas mini sanjare željne utopije - gladne veselih nota i vrelih luči.“ On je pogleda, obujmi oko struka, podigne u vis, a ona se zatim otisne na putovanje oko svijeta.




Ona povremeno odluta. Ugrize je slika kako je brzim korakom jurila na dogovoreni termin u dugoj haljini, koja joj je otkrivala stopala, kako bi ponovno osjetila vrelinu ljetnog asfalta. Prisilno sakrivena hodala su za slobodu. Crveni ruž na usnama i novostečeni osmijeh kao pozdrav svijetu. Opojni miris čistoće u Domu zdravlja je izmamio i pronašao negdje staru nervozu te prikazao hodnik poput tunela do vrata straha. Ovaj tunel koji je trebala proći nakon prvog nepotrebnog ..... Duboki glas je uzviknuo ime i bila je prisiljena sjesti iza tih vrata okupana velikim kapima znoja. „Zašto? Tako ste lijepi i mladi. Izađite, pozdravite očekivanja i zagrlite stvarnost.“ A ona? Voštana figura s jezivim osmijehom. Usta puna stakla čiji komadići otkidaju unutrašnjost. Trgajući kožu oko noktiju do krvi, promišljala je kako nije sama. Izvan zidova ima još mnogo takvih – skrivenih, bolnih i zarobljenih. Zašivena su nam usta da središnji ubodeni organi ne zadobiju nove posjekotine. Tko bi želio još jednom večerati fekalije koje su se nasukale na pladnju...

Tone ispod površine, a njegova ruka je izvlači. Ponovno i ispočetka.




Povodom Majčinog dana i Očeva dana (koji se obilježava sutra u Njemačkoj) uhvatila me posebna nostalgija za roditeljima kojima još jednom želim zahvaliti ponajviše što su mi bili najveća podrška te uzor tijekom cijelog života prilikom izgradnje vlastitog poziva i samoostvarenja.

Slike će reći više od bilo kakve riječi:








(izvor za ove tri fotografije - bespuća interneta)


Još malo slika iz moje točkice u svemiru:







Vaša M.






Oznake: ljubav, obitelj, Majčin dan, Očev dan, Njemačka, priroda, cvijeće, špar, prijateljstvo, život

Nakon nas

nedjelja , 14.02.2021.

Bojiš se moje mladosti
jer kažeš da bi te mogla progutati.
Za nas je trebalo imati hrabrosti.
Ti znaš da mogu sve tvoje nemire zaključati.

Naučila sam tvoje rascjepe zabosti.
Kažeš da sam te ogolila do kosti.
Znaš li ti koliko je bilo teško do pravog tebe doplutati?
Koliko je vjetrova trebalo obuzdati?

Pitaš me zašto se bojim,
kada se uvijek u krilu tvom sklonim.
Ne plašim se izgaranja,
strepim od odvajanja.
Kazaljke trenutak skrivaju,
tiho počivaju.

Želim nas zalediti.
Zauvijek pospremiti.
Kad tad će nas sudbina objesiti.
Našu ću sliku na zid ovjesiti.
Ona će joj pištolj usmjeriti.
Nikada neće naš trag izgnječiti.

Kažeš mi - s tobom sam dok god dišem.
Moliš me - dođi da ti suze obrišem.
Dragi, jedino se tog čudovišta plašim,
što dolazi s tunelom strašnim,
što vodi smjerom bespovratnim.

Ne boj se, jedino moje:
pronaći ćemo se i tamo gore.




Jutro dana kada smo potpisali dovijeka. :)


Oznake: ljubav, sreća, Zajedništvo, život, osmijeh, radost, prijateljstvo

Hvala dragocjenim prijateljstvima

ponedjeljak , 14.12.2020.

Ovih dana osjećam sjetu i nostalgiju. Često sam zamišljena pa me suprug zbog toga zabrinuto ispituje - "Jesi li ljuta na mene? Jesam li što krivo uradio mom šuškavom bombončiću? Što je tužna mala dagnjica?". Ipak sam popustila pod pritiskom zbivanja oko nas. Mislila sam da ću biti usamljena kada se odselimo, ali mobilne usluge su mi dokazale da su uz mene ostale osobe s kojima se obostrano cijenim i poštujem - rječju te djelima.

Svaki dan u slobodno vrijeme zovem moju bakotu V. (tako je zovem od milja) da joj ispričam sve što mi se dogodilo u danu i pažljivo poslušam kako je prošla njena dnevna šetnja, što je kuhala, radila ostatak dana, što je novo u Hrvatskoj i da joj kažem neka pazi na sebe. Svaki dan otkada ne živim s njom nakon udaje. Ona je moderna, vitalna i zgodna žena u svojoj sedamdeset i prvoj godini života, no svejedno mi slomi srce kada kaže "Milo, ti si jedina koja me se sjeti, jedina kojoj budem falila kad me ne bude!". Odmah mi se oči napune suzama, a glasovi podrhtavaju. Baka kao da je studirala sa mnom svih pet godina - slušala moja glasna učenja; jednim uhom na meni, a drugim i očima na turskoj seriji. Hvala mojoj bakotici na svemu - svakom skuhanom ručku, radovanju mojim uspjesima, popodnevnoj čajanki i svoj brizi ispunjenoj ljubavlju.


Kava moje bake.

Moja rođakinja I. je bila sestrična mog djeda. Razlika u njihovim godinama je 38, a u našim 8 godina; što je rezultat velikog broja djece u obitelji tijekom prošlosti. I. je dolazila na ljetovanja kod moje prabake Lj., njene tete u naše mjestašce. Tada je postala moj anđeo čuvar i sa sedam godina sam je proglasila mojom kumom u svim budućim životnim događajima. Osjetila sam kao dijete da je plemenita duha te da će se jednog dana posvetiti humanitarnim djelima. Obistinilo se. Postala je moja kuma na krizmi, a zatim na vjenčanju. Hvala ti što si bila zaštita, moralni kompas i glas razuma kada je to bilo najnužnije za moje dobro.

Mojoj A. želim zahvaliti što je dopustila da postane moja prijateljica (danas najbolja i jedna od rijetkih iskrenih) bez obzira što je deset godina starija od mene i bivša žena mog supruga. Vjerujem da nas sudbina nije ovako spojila, sigurno bi pronašla put. Hvala što me uvijek strpljivo i s empatijom poslušaš, pronađeš riječi ohrabrenja, a uz to nikada ne dvoumiš podijeliti sve sa mnom. Kada pomislim na snažnu ženu - uvijek si mi ti prva u mislima. Hvala što si dopustila da sudjelujem u oblikovanju života, Vašeg tj. našeg, malog stvorenja.

Mojoj sestri koja je potpuno drugačija od mene, ali uvijek pronalazi nonšalantne i šaljive trenutke koji uljepšaju svaki dan. Da mi je tvoja bezbrižnost i flegmatičnost u životu, vjerojatno bi ga produžila za nekoliko godina. Uz to, ti si moja najdraža umjetnica.


Nacrtala me ugljenom.

O E. i Kleopatri sam Vam ispričala priču. Zahvalna sam životu i na njima. Posljednje javljanje iz Rusije je izgledalo ovako:



Voljela bi da ubrzo skinemo maske, virus nestane, a naši se životi nastave u stilu "Živjeli su dugo, zdravi i sretni!".


Eto i mene.

P.S. Suprugu sam zahvalna što me čuva kao samoga sebe i neizmjerno voli. Voli dagnjica i tebe (znam da me čitaš u pauzi na poslu - tvoj BND sve vidi). :)

Koliko ste Vi zahvalni Vašim prijateljstvima što obogaćuju Vaše živote?

Maya Sar - Hvala :)

Oznake: ljubav, prijateljstvo, sreća, hvala, zahvala, odnos, ljudi, život

Internacionalna mačka

ponedjeljak , 09.11.2020.

U ovim čudnim, tmurnim danima koji su nad nama želim Vas upitati kako ste? Kako se osjećate?
Meni je ova 2020. godina stvarno uzbudljiva, natrpana, prijelomna i ohrabrujuća; ma koliko god bila neizvjesna i paranoična za sve nas. Uspjela sam završiti diplomski studij u dvadeset i trećoj godini života, odseliti se sa suprugom u Njemačku, upoznati dragu osobu iz Rusije kojoj sam čuvala mačku skoro dva mjeseca te podosta ljudi iz svih zemalja diljem Europe. Sto ljudi, sto ćudi i sto životnih priča, ali sve je to jedan veliki dar za mene.
Jesen mi je donijela nekoliko zadataka u okviru "moje" znanosti te sam iznjedrila moj prvi znanstveni rad. Drugi radovi su izradi (držite mi fige). No, mačka za moj život predstavlja poseban simbol ove godine. Naime, E. se trebala vratiti u Rusiju na neko vrijeme zbog zdravlja kako bi obavila sve pretrage. Mačku nije mogla ponijeti sa sobom zbog COVID situacije i nedovoljno vremena za prikupljanje papira. Mi smo se poznavale tek tjedan dana kada me upitala za uslugu. S obzirom na saznanje da nikad neće moći imati djece, pažnju je usmjerila na životinje. Dečko s kojim je živjela nije mario, kako za njeno zdravlje, tako ni za mačku. Odlučio je otići na putovanje dok je E. odsutna. Njegova mama je morala razmisliti na 2 tjedna želi li mačku ili ne. Odbila je pošto mačka označava prestresan čimbenik za njen život. Njena prijateljica iz Ukrajine koja živi u Münchenu dva dana prije odlaska u Rusiju, javila je da ipak ne želi primiti mačku jer nema neki poseban razlog, ali smatrala je kako će joj to biti veliki teret u životu zbog njenih rutina. Vlasnica zgrade u kojoj smo živjeli je također odbila jer bi njena pudlica mogla poludjeti zbog prisutnosti mačke, a nema dovoljno vremena u danu kako bi odšetala u stan iznad sebe da provjeri mačku na deset minuta i obavi sve potrebno oko nje. Ostali susjedi su rekli da su preumorni ili su izmislili neki glupi izgovor (poslije bi se podrugljivo ismijavali čuvanju mačke na materinjem jeziku kako E. ne bi razumjela). Ja sam zadnja dobila pitanje želim li joj pomoći i pristala sam, iako o mačkama nisam ništa znala. Pristala sam jer mi je bilo žao da mlada žena, daleko od svog doma nema nikog u stranoj zemlji tko bi joj mogao pomoći. Zamislila sam se na njezinu mjestu. Kao da nije bilo dovoljno što ima problema sa zdravljem...Dobila sam alergiju, mačka je bila zbunjena i tužna prvih par dana jer se nalazila s novom, nepoznatom osobom. Dugo je gledala u vrata i jurila prema njima svaki put kada bi čula korake po stepenicama. Nakon 10 dana, morala sam joj otvarati ormar kako bi mirisala odjeću od E. da se smiri. Kada bi me nazvali od doma ili poslali poruku te pitali što radim, na moj odgovor bi se smijali te prokomentirali "Bože sačuvaj". Uopće ne znam zašto. Mačka je prava internacionalna ženka. Rođena u Moskvi, nađena napuštena negdje na ulicama tog grada, doselila u Njemačku, životarila u stanu s Ruskinjom i Nijemcem, naučila ruski, njemački i engleski i bila na čuvanju kod Hrvatice te pratila hrvatski jezik. Često sam objavila sliku mačke na Whatsapp aplikaciji i odjednom su svi u mojoj blizini, koji su odbili čuvati Kleopatru, poželjeli biti u njenoj blizini. Bez obaveza prema njoj kao društvo, ali nisam to dopustila. Mačka je diplomirala skupa sa mnom online vezom sa Zagrebom. Sudjelovala je u meni veoma važnim trenucima. U ta dva mjeseca, moj život se obogatio s E. i Kleopatrom. E. se odlučila nakon 2 godine života u Njemačkoj vratiti u Rusiju. Prekinula je s dečkom i zaboravila sve koji su joj okrenuli leđa - potaknuta upravo izostankom empatije. Rekla je kako je odlazak iz Rusije bio bijeg iz kaveza, ali da se vraća u taj kavez jer se u njemu osjeća najvoljenije i najsretnije. Mislim da joj je to najbolji potez jer svi pripadamo tamo gdje osjećamo ljubav oko nas i u nama - spremnu za podjelu s drugima. Kleopatra je dobila nekoliko kilograma nakon povratka u Rusiju i novu prijateljicu - kujicu Almu na koju se još privikava. Vi dragi moji, pazite na sebe i svoje bližnje. Nadam se da ste svi dobro i da se nalazite u toplim domovima - ispunjenim ljubavlju.



mahmahmah

Oznake: život, mačka, ljubav, Životinje, dom, putovanje, hobi, prijateljstvo, Osjećaji

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.