U zraku struji flaute zvuk,
s grane promatra šutljivi ćuk.
Žute sjene dodirom mame,
đurđice snježne bude iz tame.

Zumbuli se nježno smiju,
narcisima što polako zriju.
Otmjeni bor svoje iglice njiše,
ponosno gleda tulipana što novu godinu piše.

Tratinčice sunčaju haljinice svoje,
gospodina maslačka zovu da ručice spoje.
Bumbar im ugodan dan želi,
a šareni leptir poljupce dijeli.

Neumorna krtica glavu diže
i straši se – što će ako ljuta zmija na sunce dogmiže.
Ljubičici bubamara zagrljaje daje
jer želi da njihovo prijateljstvo što duže traje.

Vrapci pjevaju zagonetne pjesme,
pokraj tihe i svježe Česme
uz koju plešu čarobne vile
što su se oduvijek vješto krile.

Mali Ivan sluša i sjedi u travi,
čudi se kako stanuju marljivi mravi.
Pita se gdje rode žive,
što su pčele ljudima krive,
kamo se sakriju gliste
i hoće li dogodine slike biti iste.

Oznake: proljeće, pjesma, biljke, Životinje, život, radost, travanj, Sunce

Sreća je u svakom kutku našeg prebivanja. Čeka na nas u ogromnom prostoru, iza šarenih vrata koja doista nisu zaključana. Pogledamo li preko ramena unazad, u daljini vidimo obrise malenih sitnica koje su nam risale veliki osmijeh. Tračak radosti koji možemo dijeliti s ljudima oko sebe. Iskre u očima upijene iz zraka sunca, nebeskog plavetnila, procvjetalog zelenila... Sreća nije nigdje zalutala! Drži se za nas, a mi je s vremena na vrijeme jednostavno ne vidimo. Život, zdravlje, ljubav, obitelj, prijatelj, posao, kućni ljubimac, pomaganje, mir, dobrota - naziv: sreća. Sitnice samo dočaravaju portret života duginim bojama. Živjeti i nasmiješiti se onom rasporedu te redu - katkad moraš, katkad želiš. Takav životni kufer je pun bogatstva. Ako zavirimo u njega, ne nedostaje ni svijetlih, ni tamnih boja. Sitnice mogu zauzeti veliki prostor u našem srcu i učiniti da s nas padaju svjetlucave šljokice zadovoljstva. Svi smo mi čarobni. Naša vanjština je unikat, a unutra se skriva topla ili hladna zvijezda. Vi koji ste svjesni sreće, ne štedite na zahvalnosti! Znam da je svaki dan novi izazov i nova borba - jedinstveno naša. Puna snova, osmijeha i suza. Bačeni da volimo, grlimo, ljubimo, učimo, stvaramo i dijelimo. Mi u vremenu, savršeno - nesavršeni, u neprestanom otkrivanju. Život nam je najveći dar i najveća nagrada, stoga svaki novi dan možemo shvatiti kao novo rođenje. Dijeliti radost i dobrotu u ljepoti svakodnevice. Slavite svoj život i svijet oko sebe - tiho, ponizno i s osmijehom na licu! Odlučite se za ljubav jer uz nju sve ima smisla.

Sretan i blagoslovljen Uskrs Vama te Vašim obiteljima!

(Pisanicu fotografirala moja A. u mom rodnom Bjelovaru.)

Od srca, Vaša M.

Oznake: čestitka, Uskrs, sreća, radost, život, priroda, Životinje, ljepota, srce

Jedvice sam dočekala da sunčeve zrake okupaju sve što me okružuje. Osjećam se kao da mi je baterija puna nakon dugo vremena. Poslije teškog i nemirnog zimskog sna kao da sam procvjetala poput prvih proljetnica. Cvijeće koje je čekalo sunčevu čaroliju da se namjerno bahato, ali ponosno razgrana.

Izmamila nas je toplina da upoznamo još jedan dio našeg Leidera. Naišli smo na evangeličku crkvu St. Lukasa koja pripada istoimenoj župi. Službeno postoji od 1964. godine, a prethodno je od 14. stoljeća na tom mjestu bila katolička Laurentiuskirche koju sam spomenula u prvoj "razglednici" iz Njemačke. Dakle, prostor je kupljen od katoličke zajednice 1955. godine.

Pokraj crkve se nalazi stara škola izgrađena 1900. godine, a danas služi kao društveni centar zajednice.

Prostor između te dvije građevine krasi brončana kompozicija "Česma galeba" (1993. - 1995.) - djelo Guntera Ullricha koji je u poslijeratnom periodu imao presudan utjecaj na umjetnička i kulturna događanja grada Aschaffenburga.

Do 20. stoljeća je Leider bio poljoprivredno selo, a ruralnu prošlost samog naselja krasi sjećanje na mljekarice koje su svakodnevno odvozile svoja "mliječna kolica" u Aschaffenburg. Svakog su dana sa sobom iz Aschaffenburga donosile najnovije vijesti, a neke od njih su se u gradu upoznale sa svojim budućim supružnicima. U njihovu čast je danas podignut brončani spomenik.

Zidno slikarstvo posvuda oko nas:

Na kraju, da upoznate "vješticu - no makeup". Vjetar, kose posvuda, vruće, a ja "pametna" obukla "dlakavi oversize" pulover. Toliko sam bila sretna jer vidim sunce da sam zgrabila prvo što vidim te istrčala van. :))

Oznake: proljeće, priroda, sreća, osmijeh, radost, cvijeće, grad, Njemačka, urbani život, građevine

Bojiš se moje mladosti
jer kažeš da bi te mogla progutati.
Za nas je trebalo imati hrabrosti.
Ti znaš da mogu sve tvoje nemire zaključati.

Naučila sam tvoje rascjepe zabosti.
Kažeš da sam te ogolila do kosti.
Znaš li ti koliko je bilo teško do pravog tebe doplutati?
Koliko je vjetrova trebalo obuzdati?

Pitaš me zašto se bojim,
kada se uvijek u krilu tvom sklonim.
Ne plašim se izgaranja,
strepim od odvajanja.
Kazaljke trenutak skrivaju,
tiho počivaju.

Želim nas zalediti.
Zauvijek pospremiti.
Kad tad će nas sudbina objesiti.
Našu ću sliku na zid ovjesiti.
Ona će joj pištolj usmjeriti.
Nikada neće naš trag izgnječiti.

Kažeš mi - s tobom sam dok god dišem.
Moliš me - dođi da ti suze obrišem.
Dragi, jedino se tog čudovišta plašim,
što dolazi s tunelom strašnim,
što vodi smjerom bespovratnim.

Ne boj se, jedino moje:
pronaći ćemo se i tamo gore.

Jutro dana kada smo potpisali dovijeka. :)

Oznake: ljubav, sreća, Zajedništvo, život, osmijeh, radost, prijateljstvo

Miris toplog kravljeg mlijeka i pokošene trave koja je pozivala malene dječje nogice na lutanje za osmijesima. Odrastali smo uz ljupke priče seoskih baka i prikaze s crno - bijelih fotografija iz njihovih mladosti. Sunčane zrake kupale su naše igre, a hladna zima donosila slalome s najviših seoskih uzvisina. Zelena polja su grlila naša jutra i ispraćala naše noći. Ručice su nam milovale krave i konje; koje naši roditelji požrtvovno uzgajaju još i danas. Naše najljepše more su bili ribnjaci, a šumski puteljci mjesta za sanjarenje o budućnosti. Kapelica sv. Antuna u centru sela je ispratila naše odrastanje pod zvijezdama. Svako iskradanje je značilo udahnuti našu oazu podno Moslavačke gore. Kada bi jedan imao posla kod kuće, znalo se da stiže "mali čopor" u pomoć - sudjelovati u istrpavanju kukuruza, ječma, pšenice, tritikala, sijena, berbi vinograda ili pripremi silaže. Obrstili smo svaku voćku koju bi ugledali i nitko nam nije zamjerio jer su poručili da na nama svijet ostaje.

Gdje god sam pošla i gdje god sam došla, nigdje nisam osjetila ljubav koja je bila u našim srcima kada smo pekli kolače od moslavačke zemlje i mljevene cigle. Nigdje kao u doba žutih žganaca, šćipanaca, domaćeg kruha, gibanice i urlika koji su se orili našim dvorištima. Okupljanja u vrijeme dolaska na mljekaru kada bi naši očevi žestoko raspravljali o politici, životu na selu te izazovima vremena. Ponekad smo razgalili srca starijih koji su odlučili zaigrati graničara, lovice i skrivača. Nismo ni slutili da će se zrelost približiti i odaslati nas diljem Hrvatske te svijeta. Ništa nas nije zanimalo osim "biti zajedno" u simbiozi s prirodom našeg malog mjesta izdvojenog od urbane vreve.

Kod bake Drage bi nas dočekao narezani domaći špek, a naša stara Roza bi nas čekala da je odvedemo ruku pod ruku na groblje. U predvečerima, susjed Mirko bi nas okupio kod svog zdenca i prepričavao nam moslavačke legende te predaje. Otputili smo se posjetiti Anu na kraju sela koja je jedva dočekala da stigne ogromno društvo. Oronule i obrasle kuće su nas dozivale istražiti i potražiti u njima postojanost "Babe Roge" ili "Željeznog Djeda" zbog kojih smo treperili od dobrote. Priče djeda Joce o djetinjstvu, životu poslije rata, dječje brojalice bake Marice te izložbe stolarskih predmeta majstora Steve samo za naše oči. Pješačenje prema školi i natrag kako bi upijali naše okruženje te proveli što više vremena skupa. Izleti na Garić grad u potrazi za zmijom u kojoj je zarobljena prekrasna kneginjica. Zatvoreni mlin starog Žohara kao simbol onih prije nas. Dječje duše i priroda Moslavine.

Čuvam u sebi mirise moslavačkih šuma i polja, poglede s proplanaka, zvukove radnih strojeva, neumornost poljoprivrednika u marljivosti, sjećanje na toplinu ljudi i žubor rječice Srijedske. U blizini sudbinske ljubavi Sudetinog Mora i njegove Šu.




Vaša M. iz doba bezbrižnosti.

Maturantica bjelovarske Gimnazije 2015. godine koja se otisnula u novo poglavlje života...

Oznake: Moslavina, djetinjstvo, priroda, sjećanje, radost, sreća, ljuba, rodni kraj, nostalgija

Pred kraj godine, uvijek volim propitkivati mojih 365 koje pospremam u ladice osobnih memorija; duboko u kanjone i doline skrivenih kutaka mene same. Iznjedrila neke pobjede, priskrbila neke poraze, no nastavljam nositi žigice u duši. Ako se ikada ispuni žalosnom tminom da ih upotrijebim kako bi slijedila trag svjetlucave prašine.

Naši vlakovi jure. Ne znamo im perona ni odredišta, a zagonetnog strojovođu nikada ne možemo zamoliti za prilagodbu brzine. Promatrajući obrtaje kazaljki na satu, sjedim čvrsto, ali mirno osluškivajući rad motora. Snažan je moj vlak, nema ni tri desetljeća, ali nije da ga ne bi htjela u nekim trenucima pustiti da radi u toplini bez vožnje. Zaustaviti ga na ugodnom peronu koji grije moju dušu te ruke - zarobiti taj moment u vječnost. Postaviti ga za šifru moje galaksije. Onda se odnekud pojavi 365 s nesvagdašnjim uvjetima gdje ne možemo ni slutiti što nosi novo sutra. 365 koja mnoge vlakove izbaci iz tračnica ili dovede do kraja nepoznatog puta. Vlakovi i njihove brzine neizvjesno osciliraju, no svi naši vlakovi imaju svoju toplinu; svoj unikatni zbir svih nijansi boja - spektra naših duša. Nemojte me optužiti da futuristički poistovjećujem čovjeka sa strojem. Nikako i nikada - naši vlakovi imaju utkanu kogniciju, metakogniciju i afektivnost - ne zaboravljam. Vlak je simbol najljepšeg perioda na mojoj životnoj vremenskoj liniji. U zbilji me doveo do ozbiljno važnih stanica mog života koje će zauvijek biti dio mene.

Ovaj od krvi i mesa juri dalje. Nastavljamo dalje, nismo sami na ovoj ogorčenoj vjetrometini za koju vjerujem da nije jača od nas. Držat ću se čvrsto za korijenje duboko u nasmijanom srcu i vedrim mislima. Držite se i Vi. Držimo se skupa.

Ukrasila sam naš dom za nadolazeći Božić ljubavlju i toplinom. Nema blještavih ukrasa. Sve što želimo za Božić ne može se kupiti. Ne treba nam ništa osim života, zdravlja i ljubavi. Iste želje nosimo u svojim atomima za sve u našim srcima te za svako živo biće.

Blagdanski popis mojih istinskih obaveza:

1. Budi svjetlucava lampica - svjetlost nam svima treba.

2. Daruj mir, osmijeh i ljubav.

3. Budi najljepši poklon svojim bližnjima.

4. Ispuni svoj kutak ljubavlju.

5. Upiši svoje želje u zagrljaj.

Posljednja božićna jelka koju sam okitila s bratom i sestrom prije četiri godine.

Želim Vam ugodne te blagoslovljene blagdane - ispunjene toplinom, mirom i ljubavlju. Sretan Božić Vama i Vašim obiteljima!

Vaša M.

Oznake: godina, vrijeme, prolaznost, mir, ljubav, Božić, Blagoslov, radost, božićna jelka, život, Zdravlje, srce, svjetlost, poklon, zagrljaj

Dragi moji,

u trajanju je akcija "Prijatelj preko pisma". Štićenici doma za starije i nemoćne osobe trebaju pokoju toplu riječ, dobronamjeran razgovor i pažnju u ovom blagdanskom periodu kada su im posjete zbog COVID virusa ograničene, stoga Vas molim da izdvojite malo vremena te dobre volje kako bismo im uljepšali ove blagdane. Vaše pismo ili crtež će nekome ispuniti srce i donijeti osmijeh na lice.

Adresa jest sljedeća:

Obiteljski dom "Marija" - navesti ime štićenika -
Stanka Ilića 46
33 000 Virovitica
Republika Hrvatska.

Vi koji koristite društvenu mrežu Facebook lako ćete doći do podataka na stranici "Obiteljski Dom Marija". U nastavku Vam postavljam prilog koji je stigao do mene...

Moje pismo odlazi na put, već sutra.

Budimo svjetlost.

S ispunjenom dušom i srcem Vas pozivam da učinimo maleno, ali dobro djelo!

Oznake: pismo, prijatelj, ljubav, duša, srce, radost, sreća, blagdani, humanost, zajednica