el si mort zaborav'la
mires kuće
blazne
kunje
bedzgovne
čera z još čislo mol'la
droptenje vljekla 'ticama
ganjkom trčala
banjkom skakala
sanđavij obrazov
buobce jela
ipotekar sem te prepoznala
kljiko nisi na ovej pocek sela
škeljku prim'la
u kobiljnjaku bila
unda z škuljeznt kruz prelo znala

es zaborav'la preposlovt

nisem
zešito je z menom
kapec u lasi
pina u duše
zavužljalo se
presnočkom sem poljijevku spre'mla
ni ko tvoja

gibanjca ti u kostruole pod zamotačem
rec' mi đes' halju i gvozderce kup'la
kaživaj mi o te tvoje zemlje
cijegar mi ide
kaživaj
nigdar nisem vid'la
da sem bar mlajša
culo b' na kičme bilo
neb' na klupčence sedela i batučke čist'la
sadek morem samo čutet
šircljn nost
otprt ljesu
meše it
kraj vađenjca stat u cintoru
kaživaj mi denes

mort - možda
mires - miris
bedzgovne - bazge
blazne - perjem napunjena blazina za krevet
kunje - kuhinje
čera - jučer
čislo - krunica
droptenje - mrvice kruha
vljekla - vukla
ganjk - natkriveni dio uzduž kuće
banjek - drvena ograda s gredom ispred kuće
sanđavij - garav
buobce - plod bijelog i crnog duda
ipotekar - itekako
kljiko - koliko
pocek - prag
kobiljnjak - staja za konje
preposlovt - progovoriti
škeljka - drveni zatvarač za vrata
kapec - ukosnica
pina - pribadača
zavužljalo - zapetljalo
presnočkom - prekjučer
poljijevka - preljev za žgance
gibanjca - savijača
kostruola - tepsija
halju - haljinu
gvozderce - ženske visoke cipele
zamotač - kuhinjska krpa
kaživaj - pričaj
unda z škuljeznt kruz prelo - provući se kroz uski prolaz
cijegar - kazaljka
culo - zavežljaj
klupčenca - daska koja služi za klupu
batuček - oruljen klip kukuruza
otprt - otvoriti
ljesu - drvena ulazna vrata u dvorište
meše it - ići na misu
šircljn - pregača
vađenjac - seoski bunar uz crkvu
cintor - prostor oko crkve

Oznake: Moslavina, narječje, dom, Hrvatski jezik, lingvistika, selo

Dječje oči su gutale vatru ispred svojih zjenica, uši su im bježale od svakog šuma, a srca su htjela iskočiti iz tijela, no ipak su svaku večer potražili osamdesetšestogodišnjeg Jozefa. Starac je uvijek tijekom ljetnih večeri sjedio u svom vrtu, upijao miris borovine koja čuva njegove uspomene i priželjkivao da će mu ponovno dotrčati vesela družina, koja je ispraćala dane za vrijeme ljetnih praznika.

Đede, bute nam ispričali ono kaj ste rekli o vješticama? – upitala je Ivana.

A kaj da vam ispričam? – uzdahnuo je Jozef i povlačio crte po tlu svojim štapom.

Rekli ste da je bilo vještica u selu. – podsjetio ga je Marko

Ne znam, ja nisam nikada to čula, nije to baš tak. – uplašeno je izgovorila najmanja Marija i stisnula se starijoj sestri Ivani.

Pa jesu, ljudi su verovali u coprnce. Preko puta je živela baba Jaga koja je išla s kravama s ispaše tu dole s Muženćevog. A ova, Marjanova baba pokojnja Tereza, ona bila na mostu ovem svojem. Baba Jaga išla odozdola, a Tereza imala fertun neki i ovak maše fertunom: „Tebe tvoje, mene moje, tebe tvoje, mene moje!“ Ja gledim s plota i ne znam ništ. Ode baba s kravama doma, drugi dan ja pitam babu, tu Jagu: „A kaj baba Tereza pred vašu kravu išla i vikala tebe tvoje, mene moje?“ Veli baba: „A jeba joj vrag sreću, uzela mi je krave mlijeko, ja sem nje napravla da ne mre pišat.“ – nakašlje se Jozef i doda „A da.“

Onda? Šta je dalje bilo? – znatiželjno dodaje Neven i gura nogom Marka.

Kaj unda? Ja samo velim kaj sem videl i čul. – opravdava se Jozef.

Jel je to moguće? Ja to ne mogu verovat, đede. – klima glavom Ivana i grli Mariju.

Tak je ona... – potvrđuje starac.

I to mlijeko da se tak more zet krave? – dodaje Ivana.

More, more. – odrješito će Jozef.

More? Nemam pojma. – Marko odmahuje rukom.

Velim vam da more. A šta vi to mene spitavate? – namrgodio se Jozef.

Đede, zanima nas jel postoje vještice. Bojimo se babe Marte iz prve kuće u selu. Ta stara nikad ne izlazi iz kuće. Rekel nam je Dokozć da je gledel kroz prozor u kuću i da je videl babu da ima svuda po kuće trave i šibe. – radoznalo će Marko.

To vam ja ne znam. Marta se nikad nije udavala i živi gore sama otkalje joj je matera umrla. – Jozef sliježe ramenima.

A đede, mene zanima jeste vidli vile? Moja baba veli da postoje, al da ih ona nije vidla. – upitala je Ivana i bacila drvce u vatru.

Naše prambabe su govorle da vile izlaze iz šume na livade i ceste pa plešu. One znaju ime svakog i zovu vas, al ne smete se okrent. Ako se okrenete, one vas odvedu za sobom i više se nigdar ne vratite. Kaživale su da se pretvore u tice, leptire il cvijet, al ako vas proklenu jedino ij more vilinski car naterat da skinu kletvu. Jeden je valjd zanijemil kad je stal u šume vili na aljinu. Poderala se i ona ga je proklela pa je zanijemil, al je car tražil da se kletva skine. Na kraju je taj vodil doma tu vilu za ženu. Njiova moć je opasna. Onaj koji bude s vilom il se ne vrati iz šume il se vrati nijem. – klima glavom Jozef.

Pa đede, jeste ih vi vidli? – zanima Nevena.

Ja sem išel neko vrijeme z otim bratićima na pašu. Z Vinkom iz Petričke kad sem imal jeno pet il šest godna. On je koble vodil. Imali smo dvije koble, i jedno il dvoje ždrebadi, a vraga sem ja to znal, znaš kud bilo se zaletiš i ja ko tobož da bum ždrebe po kičme. Ja bil mali, a ždrebe malo. Joj, pružil ruku i njega po kičme pomilil i vrag se okrenil i mene onako vritnil pod prsa. Gotovo, ja u nesvest pal. Unda tam je bila blizo kuća jena, onda je ovaj brat Vinko mene na rukama nosil. Tak su me polijevali z vodom, jedvo su me vratli u život. U daljine ja videl kod orajev cure u bijelim aljinama. Kose im duge, zlatne i one se popnu na oraj i nestanu. – smije se djed.

Ivanaaa, Marija! Ivanaaaa! Ajde doma! – viče u daljini ženski glas.

Cure, zove vas matera doma. – dižu se dečki.

Đede, sutra dojdemo opet. Bute nam dalje pričali. Laku noć! – pozdravlja se Ivana.

Primi me za ruku, nemoj me pustit. Odi prva! Dečki, odite vi ispred nas. – cvili Marija.

Ma da, odite vi prve! – govori Neven.

Laku noć, đede! – pozdravljaju se djeca.

Laku noć! – uzdahne Jozef i gleda u vatru, vuče svoj štap po zemlji i čeka da sve ostane u tišini. Odlazi u kuću tek kada dječji zvukovi nestanu.

Djeca trče preko dvorišta i po cesti uz vrisku. Nitko ne želi ostati zadnji u tami. Čuju se uzvici – "Budu nas! Bježte!"

Ivana je navečer ležala u krevetu obasjana mjesečinom i gledala kroz ogroman prozor u borove koji je dijele od ceste. Ubrzo se okrenula prema zidu jer se oduvijek bojala spavati okrenuta pozoru. Crvene oči iz borova nikada nije zaboravila. Svaki dan je ležeći na lijevom boku ponavljala – „Molim te, želim sanjati nešto lijepo! Molim te, želim sanjati nešto lijepo! Molim te želim sanjati nešto lijepo“ - i tonula u san.

(Ivan Generalić. Coprnica. Zagreb: Spektar 1973.)

Oznake: priče, mitska bića, paranormalno, mitologija, Bilogora, Moslavina, Moslavačka gora, selo

Miris toplog kravljeg mlijeka i pokošene trave koja je pozivala malene dječje nogice na lutanje za osmijesima. Odrastali smo uz ljupke priče seoskih baka i prikaze s crno - bijelih fotografija iz njihovih mladosti. Sunčane zrake kupale su naše igre, a hladna zima donosila slalome s najviših seoskih uzvisina. Zelena polja su grlila naša jutra i ispraćala naše noći. Ručice su nam milovale krave i konje; koje naši roditelji požrtvovno uzgajaju još i danas. Naše najljepše more su bili ribnjaci, a šumski puteljci mjesta za sanjarenje o budućnosti. Kapelica sv. Antuna u centru sela je ispratila naše odrastanje pod zvijezdama. Svako iskradanje je značilo udahnuti našu oazu podno Moslavačke gore. Kada bi jedan imao posla kod kuće, znalo se da stiže "mali čopor" u pomoć - sudjelovati u istrpavanju kukuruza, ječma, pšenice, tritikala, sijena, berbi vinograda ili pripremi silaže. Obrstili smo svaku voćku koju bi ugledali i nitko nam nije zamjerio jer su poručili da na nama svijet ostaje.

Gdje god sam pošla i gdje god sam došla, nigdje nisam osjetila ljubav koja je bila u našim srcima kada smo pekli kolače od moslavačke zemlje i mljevene cigle. Nigdje kao u doba žutih žganaca, šćipanaca, domaćeg kruha, gibanice i urlika koji su se orili našim dvorištima. Okupljanja u vrijeme dolaska na mljekaru kada bi naši očevi žestoko raspravljali o politici, životu na selu te izazovima vremena. Ponekad smo razgalili srca starijih koji su odlučili zaigrati graničara, lovice i skrivača. Nismo ni slutili da će se zrelost približiti i odaslati nas diljem Hrvatske te svijeta. Ništa nas nije zanimalo osim "biti zajedno" u simbiozi s prirodom našeg malog mjesta izdvojenog od urbane vreve.

Kod bake Drage bi nas dočekao narezani domaći špek, a naša stara Roza bi nas čekala da je odvedemo ruku pod ruku na groblje. U predvečerima, susjed Mirko bi nas okupio kod svog zdenca i prepričavao nam moslavačke legende te predaje. Otputili smo se posjetiti Anu na kraju sela koja je jedva dočekala da stigne ogromno društvo. Oronule i obrasle kuće su nas dozivale istražiti i potražiti u njima postojanost "Babe Roge" ili "Željeznog Djeda" zbog kojih smo treperili od dobrote. Priče djeda Joce o djetinjstvu, životu poslije rata, dječje brojalice bake Marice te izložbe stolarskih predmeta majstora Steve samo za naše oči. Pješačenje prema školi i natrag kako bi upijali naše okruženje te proveli što više vremena skupa. Izleti na Garić grad u potrazi za zmijom u kojoj je zarobljena prekrasna kneginjica. Zatvoreni mlin starog Žohara kao simbol onih prije nas. Dječje duše i priroda Moslavine.

Čuvam u sebi mirise moslavačkih šuma i polja, poglede s proplanaka, zvukove radnih strojeva, neumornost poljoprivrednika u marljivosti, sjećanje na toplinu ljudi i žubor rječice Srijedske. U blizini sudbinske ljubavi Sudetinog Mora i njegove Šu.




Vaša M. iz doba bezbrižnosti.

Maturantica bjelovarske Gimnazije 2015. godine koja se otisnula u novo poglavlje života...

Oznake: Moslavina, djetinjstvo, priroda, sjećanje, radost, sreća, ljuba, rodni kraj, nostalgija