La Vie Est Belle

subota , 27.03.2021.


Obući negliže i zavesti život? Klimavo koračati u vrtoglavim potpeticama po svom? Ustati i odjenuti leptirova krila za slobodan let? Zar nismo užarene žarulje emocija pod mikroskopom egzistencije? Daleko smo od iscijeđenih i osušenih limuna.

Ima nas koji se razumijemo. Plohe unutrašnjosti nam se dodiruju poput korijena i ploda. LA VIE EST BELLE; nemojte me pogrešno shvatiti, ali sječivo je ponekad oštro. Ja još uvijek samo pružam rukicu svijetu da me uhvati i da zaplešemo zajedno vatreni tango. Možda mi odgrize rukicu. Zašto bih bila skrivena u praznoj puževoj kućici? Napuknutoj?

Kada sagledam vrijeme u kojem živimo, bojim se nepoznatog koje pristiže. Jeste li Vi „slobodni“ ovih dana? Kakve su Vam misli? Osjećate li se kao da ste dio postapokaliptičnog SF horor filma? Jeste li zahvalni na životu? Ili ste možda zarobljeni? Hoćete li sada nositi masku „JA“ te iznijeti se iz natrpanog koša onih koji Vas ograničavaju jer niste isti? Nazdravljate li životu ili se pitate gdje su ona stara vremena? Pitate li se što nosi budućnost? Što ćete doživjeti u nezaustavnom sivom vrtlogu? Ili ste zabili glavu u pijesak pa životarite od danas do sutra; ponašajući se kao da Vam miris nepoznate paljevine ne draži nosnice? Zagrlite li svoje bližnje čvršće, nego ikada? Strah je ovdje. Opipljiv je u zraku. Sudionici smo, a ne možemo presjeći uže jezivih okolnosti koje su nas zadesile. Čekamo li, u krletci - ćeliji bez ključa, milost nepoznatog? :)




Vaša M.

Oznake: život, egzistencija, Zdravlje, mentalno zdravlje, svakodnevica, realnost, osbna pitanja, promišljanja

Blagdanski popis

srijeda , 23.12.2020.

Pred kraj godine, uvijek volim propitkivati mojih 365 koje pospremam u ladice osobnih memorija; duboko u kanjone i doline skrivenih kutaka mene same. Iznjedrila neke pobjede, priskrbila neke poraze, no nastavljam nositi žigice u duši. Ako se ikada ispuni žalosnom tminom da ih upotrijebim kako bi slijedila trag svjetlucave prašine.

Naši vlakovi jure. Ne znamo im perona ni odredišta, a zagonetnog strojovođu nikada ne možemo zamoliti za prilagodbu brzine. Promatrajući obrtaje kazaljki na satu, sjedim čvrsto, ali mirno osluškivajući rad motora. Snažan je moj vlak, nema ni tri desetljeća, ali nije da ga ne bi htjela u nekim trenucima pustiti da radi u toplini bez vožnje. Zaustaviti ga na ugodnom peronu koji grije moju dušu te ruke - zarobiti taj moment u vječnost. Postaviti ga za šifru moje galaksije. Onda se odnekud pojavi 365 s nesvagdašnjim uvjetima gdje ne možemo ni slutiti što nosi novo sutra. 365 koja mnoge vlakove izbaci iz tračnica ili dovede do kraja nepoznatog puta. Vlakovi i njihove brzine neizvjesno osciliraju, no svi naši vlakovi imaju svoju toplinu; svoj unikatni zbir svih nijansi boja - spektra naših duša. Nemojte me optužiti da futuristički poistovjećujem čovjeka sa strojem. Nikako i nikada - naši vlakovi imaju utkanu kogniciju, metakogniciju i afektivnost - ne zaboravljam. Vlak je simbol najljepšeg perioda na mojoj životnoj vremenskoj liniji. U zbilji me doveo do ozbiljno važnih stanica mog života koje će zauvijek biti dio mene.

Ovaj od krvi i mesa juri dalje. Nastavljamo dalje, nismo sami na ovoj ogorčenoj vjetrometini za koju vjerujem da nije jača od nas. Držat ću se čvrsto za korijenje duboko u nasmijanom srcu i vedrim mislima. Držite se i Vi. Držimo se skupa.

Ukrasila sam naš dom za nadolazeći Božić ljubavlju i toplinom. Nema blještavih ukrasa. Sve što želimo za Božić ne može se kupiti. Ne treba nam ništa osim života, zdravlja i ljubavi. Iste želje nosimo u svojim atomima za sve u našim srcima te za svako živo biće.

Blagdanski popis mojih istinskih obaveza:


1. Budi svjetlucava lampica - svjetlost nam svima treba.

2. Daruj mir, osmijeh i ljubav.

3. Budi najljepši poklon svojim bližnjima.

4. Ispuni svoj kutak ljubavlju.

5. Upiši svoje želje u zagrljaj.

Posljednja božićna jelka koju sam okitila s bratom i sestrom prije četiri godine.



Želim Vam ugodne te blagoslovljene blagdane - ispunjene toplinom, mirom i ljubavlju. Sretan Božić Vama i Vašim obiteljima!



Vaša M.


Oznake: godina, vrijeme, prolaznost, mir, ljubav, Božić, Blagoslov, radost, božićna jelka, život, Zdravlje, srce, svjetlost, poklon, zagrljaj

S vjerom i nadom u bolje sutra...

nedjelja , 06.12.2020.

Kada otvorim prozor u svijet, vidim horor naš svagdašnji. Svakodnevne prometne nesreće, ubojstva, nasilje...Majka drži sina zatočenog tridesetak godina, frajer priznao da je zadavio dvadeset i šest žena širom Rusije, preminula trudna djevojka koju je youtuber natjerao da stoji polugola na hladnoći kako bi dobio novce, tragično umre mlada osoba, a komentatori domaćih internetskih portala dnevnih novina ostavljaju vesele emotikone kao reakciju. Ponekad me sram što sam čovjek zbog tuđih postupaka. U našim životima je zavladala pandemija koronavirusa - svakodnevno zbrajanje novih slučajeva, oporavljenih i smrtna statistika.

U takvoj situaciji, Hrvatska još uvijek ima mjesta za manipulacije s cijenama testiranja za PCR i antigene testove na virus, što svatko može saznati te vidjeti usporedbom medijski dostupnih podataka. U doba velikog gubitka ljudskih života i socijalno - ekonomske ugroze; još uvijek se ima vremena za krađu od izmorenog naroda. Kasnije će glavni vladajući banditi optužiti virus za sve, a zaboraviti kakav su neuređeni politički sustav stvorili u kojima su prazne općine i županije preslika izgubljenog realiteta. Kozmos stanovnika postao je jednak ropstvu vlastitoj državi, ali bez obzira na ropstvo - posao se mora tražiti poput igle u plastu sijena. Nemoćni, spakiraju torbe i odu iza linija u daljinu.

Jednog dana, vjerujem da će se "hrvatski nedužni robovi" osvijestiti, složiti i zapalili krijes (ne lampaše) za oslobođenje od korumpiranog i kriminalnog političkog sustava, krađe, neškolovane vlasti, ustaško - komunističkih tradicija i ortaštva - možda bi se zaustavilo "kvazi" izrastanje države apsurda. Samo ne sada jer su važni životi, a sve ostalo može uzeti pauzu. Utkane shematizirane probleme ne mogu zanijekati i nije ih donio koronavirus u 2020. godini. Drugi oblik vladajućeg virusa nas truje desetljećima. Ne probudimo li se uskoro, trovat će nas još godinama i godinama.

Trenutno te najvažnije - borba koju nose znanstvenici, liječnici te svi zdravstveni radnici na globalnoj razini je još uvijek neizvjesna. Mogli bismo im pomoći slušajući upute za preživljavanje. Nemojte se probuditi tek kada tragično padate sami ili onaj prvi do Vas. Sada jedino tako možemo pomoći sebi i drugima - čuvati živote i zdravlje - ono najvažnije što imamo.


S vjerom i nadom u bolje sutra, Vaša M...



Oznake: svakodnevica, pandemija, politika, virus, narod, život, Zdravlje, vjera, nada

Gdje smo zaglavili?

ponedjeljak , 23.11.2020.

Godina 2020. me navela na razmišljanje o modernom čovjeku - užurbanom, urbanom životu u kojem smo stalno u "dodiru", a nerijetko usamljeni, stoga sam privremeno odlučila isključiti obavijesti mobilne aplikacije za razmjenu poruka. (Tko me uistinu treba nazvat će ili poslati mail. Ne vrti se sve oko Whatsapp i Viber aplikacija na kojima često izostaje elementarnost ljudske komunikacije). Dosadilo mi je, na neko vrijeme, biti dežurna budala i protočni bojler (može i kanta za smeće) tuđih problema, a da zauzvrat ne dobijem barem minimalnu podršku kada je zatrebam. Veliko osvježenje i iznenađenje bi moglo biti jedno KAKO SI?

Zar nam više uopće nije važno kako se drugi osjećaju? Nama, tobože, bliske osobe koje su dio naših života. Ili smo zaglavili u gustoj svakodnevici monotonije i sivila? Osobe koje volim ne smatram sjenama u mom životu. Ne dopuštam si kroničan nedostatak vremena upravo zbog njih. No jesmo li se otuđili od svih ostalih? Jesmo li postali imuni ili gluhi, slijepi za tuđe nevolje, patnje i boli? Što je poneke moglo zatrovati? Sebičnost, samoljublje, ljutnja, bijes, ljubomora, vlastiti problemi? Neumorno trčanje za snovima i željama bez obzira na sve prepreke? Zaboravnost je sve češći simptom nezdravih odnosa.

Prošli tjedan sam frustrirano, po prvi put, izrazila da sam preumorna od fraza dobro te imam posla. Shvaćam da sam daleko, ali bar danas to nije nikakva prepreka. Valjda možemo pokloniti dragim ljudima pet minuta svojih života. Za sebe bismo htjeli sve, a drugima nismo spremni pokloniti emocije, empatiju, iskrenost, poštovanje i trud. Obzirnost bi trebala biti uvijek jedan od uključenih elemenata vlastite čovječnosti. Degradaciju društvene svijesti dodatno nadopunjuje akumulacija materijalnih vrijednosti. Tko više strada u ovoj krizi - identitet društva ili pojedinca?

Nikada neću dokučiti kako izrasta bešćutnost pojedinca spram onog drugog. Nekompaktnost društva nikada ne bi trebala biti izgovor za nefunkcionalnost pojedinca. Ova godina je s obzirom na epidemiološku sliku dovoljno teška sama po sebi. Krajnje je vrijeme da počnemo širiti vlastitu svijest, razumijevanje te međusobnu podršku kako bismo ostali zdravi u svakom smislu navedene riječi.

Želim da ste mi svi zdravi, sretni i voljeni. Veliki pozdrav!

(P.S. Hvala mom divnom suprugu što uvijek ima vremena za mene. PMS utječe na moje "senzitivno" stanje - žene će razumjeti. zujo)

Oznake: društvo, Zdravlje, briga, ljubav, čovjek, razumijevanje, odnosi, vrijednosti, identitet, pojedinac

Moj šećerni heroj

subota , 14.11.2020.

Godine 2010., moj maleni brat je navršio osam godina. Bio je sretno, zdravo i voljeno dijete. Ipak, jesen je za njega te godine donijela umor, iscrpljenost, neprestanu potrebu za mokrenjem, pojačano žeđanje, gubitak apetita, ranice oko usana te zadah s mirisom jabuka. Liječnik je prvotno pomislio kako se radi o anemiji i savjetovao dodatke prehrani. Roditelji su odlučili otići na hitnu s njim nakon još jedne neprospavane noći. Izmjerena razina šećera u krvi je iznosila 48.9 mmol/L krvi. Sjećam se kako je dugi vremenski period proveo na dječjem odjelu bolnica u Bjelovaru i Zagrebu. U tom vremenu, naučio je kako se nositi s bolešću te kako paziti na vlastitu prehranu. Iako je bio zdrave tjelesne težine primjerene svojoj dobi te se hranio zdravo i raznoliko – dijabetes ga je zahvatio. Do tada nam je ta bolest u obiteljskoj povijesti bila nepoznata. Mogući „okidač“ je bio stres koji je proživio tijekom djetinjstva poput ostanka u bolnici dva tjedna zbog upale mišića, loma obje ruke pri padu, posjekotine na glavi, smrti bliskih osoba u kratkom vremenskom roku i svega ostaloga što ga je zadesilo u osam godina života. Bio je veoma osjećajno dijete s velikom brigom što će drugi reći o njegovim „neuspjesima“. Njegova bolest mi je izrazito teško pala, no divim se mom malom „šećernom“ heroju. Nisam nikada zaboravila prilikom jednog posjeta u bolnicu kada sam ga upitala kako provodi dane; odgovorio je da se igra, gleda crtane filmove, crta, ali i čuva bebu koja je u njegovoj blizini sama na odjelu jer mu je žao kada plače, pošto njeni roditelji nisu uz nju. Još uvijek je bez obzira na svoju situaciju, uspio pokazati empatiju za druge. Fasciniranost – njegovom staloženošću i spokojnošću, načinu na koji se s osmjehom ubode iglicom kako bi izmjerio razinu šećera u krvi te kako hrabro podnosi svako novo injiciranje inzulina. Prihvaćanje svakodnevnih mjerenja razine šećera u krvi, osluškivanje i samopromatranje – sve je taj malac brzo savladao. Podrška i briga obitelji za pravilan hod s bolešću je neizostavna. Hvala svim njegovim vršnjacima koji su ga pazili te odgovorno obraćali pažnju na njegovu bolest. Danas je on osamnaestogodišnjak, maturant koji se uspješno nosi s problematikom šećerne bolesti – zdravom prehranom, lijekom, kontrolom i sportom. Tekst posvećujem njemu, ali i svim drugim oboljelima od dijabetesa. Na današnji dan se obilježava Svjetski dan dijabetesa.



Vama dragi moji, šaljem pozdrave i lijepe želje (ponajprije da ste mi zdravi) iz tmurnog Aschaffenburga! Puse!



(Vaša M. u lipnju dok je još bila u RH.)

Oznake: pria, Zdravlje, Dijabetes, obitelj, ljubav, Podrška

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.