Nisam htjela prosuti sebe,
ležati gola u postelji od suza.
Pobjegli smo od starih Meduza.
Kamen se razlomio zbog tebe.

Spojile su se naše tame
u kutiji nježne tišine.
Ona je zamrznula programe
i navela me u otrovne divljine.

Kucala je i otvarala crna vrata.
Zrcalo je pokazivalo sahranu.
Pilule nisu učinile da snovi zastanu.
Sama se kupala u kupelji od blata.

Odvod me uvukao niz zečju rupu.
Zagrizla sam slatki kolačić
i tebi udijelila komadić.
Moje čizmice više ne stoje na rubu.

Zidovi nam trajno izgaraju
dok sam u tvojim rukama.
Vrijeme pripada našim dušama
dok nam srca glasno odzvanjaju.

U istom ritmu.
U jednom kostimu.


Koračate li Vi iza zrcala? Kakva je Vaša "Zemlja čudesa"?

Pusa, bokić! :)

Oznake: ljuba, rast, UČENJE, identitet, odrastanje, stihovi, pjesma, poezija, kako ste, pusa

Godina 2020. me navela na razmišljanje o modernom čovjeku - užurbanom, urbanom životu u kojem smo stalno u "dodiru", a nerijetko usamljeni, stoga sam privremeno odlučila isključiti obavijesti mobilne aplikacije za razmjenu poruka. (Tko me uistinu treba nazvat će ili poslati mail. Ne vrti se sve oko Whatsapp i Viber aplikacija na kojima često izostaje elementarnost ljudske komunikacije). Dosadilo mi je, na neko vrijeme, biti dežurna budala i protočni bojler (može i kanta za smeće) tuđih problema, a da zauzvrat ne dobijem barem minimalnu podršku kada je zatrebam. Veliko osvježenje i iznenađenje bi moglo biti jedno KAKO SI?

Zar nam više uopće nije važno kako se drugi osjećaju? Nama, tobože, bliske osobe koje su dio naših života. Ili smo zaglavili u gustoj svakodnevici monotonije i sivila? Osobe koje volim ne smatram sjenama u mom životu. Ne dopuštam si kroničan nedostatak vremena upravo zbog njih. No jesmo li se otuđili od svih ostalih? Jesmo li postali imuni ili gluhi, slijepi za tuđe nevolje, patnje i boli? Što je poneke moglo zatrovati? Sebičnost, samoljublje, ljutnja, bijes, ljubomora, vlastiti problemi? Neumorno trčanje za snovima i željama bez obzira na sve prepreke? Zaboravnost je sve češći simptom nezdravih odnosa.

Prošli tjedan sam frustrirano, po prvi put, izrazila da sam preumorna od fraza dobro te imam posla. Shvaćam da sam daleko, ali bar danas to nije nikakva prepreka. Valjda možemo pokloniti dragim ljudima pet minuta svojih života. Za sebe bismo htjeli sve, a drugima nismo spremni pokloniti emocije, empatiju, iskrenost, poštovanje i trud. Obzirnost bi trebala biti uvijek jedan od uključenih elemenata vlastite čovječnosti. Degradaciju društvene svijesti dodatno nadopunjuje akumulacija materijalnih vrijednosti. Tko više strada u ovoj krizi - identitet društva ili pojedinca?

Nikada neću dokučiti kako izrasta bešćutnost pojedinca spram onog drugog. Nekompaktnost društva nikada ne bi trebala biti izgovor za nefunkcionalnost pojedinca. Ova godina je s obzirom na epidemiološku sliku dovoljno teška sama po sebi. Krajnje je vrijeme da počnemo širiti vlastitu svijest, razumijevanje te međusobnu podršku kako bismo ostali zdravi u svakom smislu navedene riječi.

Želim da ste mi svi zdravi, sretni i voljeni. Veliki pozdrav!

(P.S. Hvala mom divnom suprugu što uvijek ima vremena za mene. PMS utječe na moje "senzitivno" stanje - žene će razumjeti. )

Oznake: društvo, Zdravlje, briga, ljubav, čovjek, razumijevanje, odnosi, vrijednosti, identitet, pojedinac