Nisam htjela prosuti sebe,
ležati gola u postelji od suza.
Pobjegli smo od starih Meduza.
Kamen se razlomio zbog tebe.
Spojile su se naše tame
u kutiji nježne tišine.
Ona je zamrznula programe
i navela me u otrovne divljine.
Kucala je i otvarala crna vrata.
Zrcalo je pokazivalo sahranu.
Pilule nisu učinile da snovi zastanu.
Sama se kupala u kupelji od blata.
Odvod me uvukao niz zečju rupu.
Zagrizla sam slatki kolačić
i tebi udijelila komadić.
Moje čizmice više ne stoje na rubu.
Zidovi nam trajno izgaraju
dok sam u tvojim rukama.
Vrijeme pripada našim dušama
dok nam srca glasno odzvanjaju.
U istom ritmu.
U jednom kostimu.
Koračate li Vi iza zrcala? Kakva je Vaša "Zemlja čudesa"?
Pusa, bokić! :)
Oznake: ljuba, rast, UČENJE, identitet, odrastanje, stihovi, pjesma, poezija, kako ste, pusa
