Mrs. Galaxy

12.08.2022., petak

Hrvatskoj


diši
još malo
hrvatski zrak
i pozdravi domaju

najradije bi je odnijela sa sobom
poput djeteta koje trči za balonom

dobre ljude
susretljivost
ljubaznost
brižnost
obazrivost
dok rade
na šalterima
u restoranima
muzejima
kafićima
institucijama
knjižarama
trgovinama
...
njihovu nadu u bolje sutra
upornost
i onu
"sve ćemo preživjeti"
hvala im










Oznake: putovanje, odmor, Hrvatska, domovina, ljeto


- 19:12 - Komentari (34) - Isprintaj - #

25.06.2022., subota

BTW



Njemačka se u proteklih nekoliko dana obračunala s govorom mržnje i pozivanjem na nasilje na internetu u svim saveznim državama. Proveli su racije i pokrenuli istrage protiv više od 150 osoba.

U Hrvatskoj, više mojih poznanika je podnijelo nekoliko prijava za navedene probleme, ali rješenje uvijek izostaje.

Očito nema sustavnog preventiranja mrziteljskih te huškačkih izjava, a istodobno je njihovo sankcioniranje mizerno.

"Mi vam tu ne možemo ništa." - najčešća povratna informacija.

Zašto je to tako?

"Mi vam tu ne možemo ništa jer nam se zapravo ništa ne da poduzeti."
"Mi vam tu ne možemo ništa jer nam savršeno odgovara da se ljudi neprestano sukobljavaju."

Sjedimo na obali.
Šutimo i zurimo u daljinu.






Oznake: ljeto, internet, društvene mreže, Govor mržnje, Pomoć, državne institucije


- 00:35 - Komentari (41) - Isprintaj - #

13.06.2022., ponedjeljak

sommer


da bar sunce otopi ledena srca
obriše svu šminku
i razmota celofane


Oznake: ljeto, more, Sunce, ljudi, život


- 01:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

31.08.2021., utorak

Morski akvarel



Lagani povjetarac je bio mirodija na savršen prizor Mirninog raja. Pogled kao iščupan i zalijepljen s njenih akvarela. Pod suncem, ovdje gdje leži, točno serviran pred nju. Nije razmišljala o zaštitnim faktorima ili o skorašnjem povratku u džunglu koja je čeka na poslu.

- Ti stvarno ne uživaš u moru, suncu, soli, kamenu, svježini i povjetarcu?- nije htjela okrenuti glavu prema njemu. Usporeno je nabrajala i umorno razvlačila riječi. Lice je zaronila prema suncu. Zatvorila je oči i čvrsto ih stiskala mršteći se. Alen je sjedio na velikom kamenu i odgovarao na mailove.

- Ne, meni ti je to bez veze. Dosta mi je mora nakon 10 minuta. - nije podizao glavu od mobitela.

- Ne osjećaš ovu ljepotu? Tišinu s kojom možeš voditi najljepši razgovor? Dobro, ako zanemarimo stotinu ljudi oko nas. Govorim o trenutku isključivanja iz stvarnosti. Ti i tišina goli. Jesi li ikad zažmirio i poželio biti negdje, ali znaš da ne možeš, zatim ideš osmisliti cijelu bajku kako bi to izgledalo te što bi se događalo? - dozvoljavala je da joj zrake sunca prže kožu.

- Ma neee, nisam ti ja baš romantičan. - tipkao je i letimično slušao njena pitanja.

- Ne radi se o romantici. Ponekad to radim prije spavanja. Pretvaram se da osmišljavanjem scenarija koračam prema snovima. - udubila se u priču, ali zaustavila na vrijeme kako ne bi bespotrebno prosipala riječi. Napokon je bacila pogled na njega.

- Evo meeee, za dvije minute sam gotov! Obećavam! - ubrzao je tipkanje te nastavio slušati.

- Dosadilo mi je da ja stalno pričam, a dobijem kratke odgovore. Na mojih deset minuta priče, svega nekoliko riječi. - uzdahnula je i klimala glavom.

- Znaš da sam takav. - objašnjavao je i dalje gledajući u mobitel. O čemu da pričamo? Što bi ti htjela pričati?- zna da će zeznuti ovo pa uzvraća pitanjima da situacija počne izgledati kao da se trudi.

- O ničemu, idem plivati! - skočila je u vodu prije negoli je bilo što uspio izustiti.

Ostavio je mobitel na ručniku i skočio za njom. Natjerao ga je uvijek prisutan strah o njenom nestanku. Mirna je znala da stiže iza nje. Uskoro će biti tik do nje. Htjela je dobiti taj zgoditak.


- Znaš da to što nisam previše razgovorljiv ne znači da te ne obožavam. - Alen je obgrlio njen trup.

- Znam! - izmigoljila se i nastavila plivati.

- Vidiš da se trudim biti na plaži i navečer šetati. Stalno te dodirujem, ljubim i dobacim nešto kratko, ali slatko. - opravdavao se te plivao za njom.

- Dobro. Da bi išao u šetnju, prvo moram 15 minuta moljakati da kreneš! - odgovarala je kratko jer on tada uvijek pomisli kako nešto nije u redu. Zaustavila se, okrenula i počela plivati nazad.

- Onda? - uspuhano je upitao.

- Što onda? Sve je u redu. Uživam u vodi. Znaš da ne volim hladno more. Uskoro idem u apartman. - ubrzala je tempo.

- Naravno da idem i ja. Što bih bez moje hobotnice na plaži? - pokušavao je biti slatkorječiv.

- Hobotnica danas crkiva. Uzela je pauzu. Slobodan dan! - odglumila je ubojitu hladnoću, a najradije bi se počela smijati, ali neće jer se onda uvijek pola plaže okrene i traži otkud dolazi taj kreštavi smijeh. Plivala je i suzdržavala da se ne dogodi taj prasak. Hvala Bogu da joj vidi samo potiljak.

- A daj, zašto si sad takva? Što sam ti uradio? Tu sam s tobom i družimo se. Baš nam je lijepo! Što sad ne valja? - razgovor ga je usporavao, ali lovio je svoju ribicu.

- Vidiš kako možeš pričati po potrebi. Bitno da za vrijeme igranja igrica s Nizozemcima, baljezgaš po 2 sata u komadu. Vidiš da se sve može, samo kad se ima volje! Zamisli da više nemaš prilike nikad progovoriti sa mnom. Možda bi ti to i htio?! - koračala je i pogledom tražila njihove ručnike.

- Nemoj pričati gluposti. Trudit' ću se više pričati. Obećavam, stvarno obećavam! - lovio je njen korak po plaži. Naglo se okrenula.

- I molim, smanji taj mobitel. Ide mi na živce! Kako ja nikad nemam potrebu toliko tipkati, a nije da nemam s kim? Veoma nekulturno prema sugovorniku!, ljutito je puhnula i dodala - Dosta sam rekla za danas!.

Ugrabio je njenu ruku, zaustavio i poljubio je u slani obraz. Kapljice mora su im se cijedile niz tijela.

- Idemo spakirati stvari, otuširati se i pogledati jednu epizodu zombija? - nije stigao izgovoriti do kraja, a ona ga je već grlila. Zaboravio je! Mirna je u PMS-u…Ali, najsigurnije je da tu rečenicu ne izgovara.

- Ovo sve sam ti izgovorila samo jer želim...da budeš dobar otac! - napokon je ispalila. Stisnula je usnice, ali nije mogla sakriti osmijeh.

- Stvarno? Čekaj, stvarno ili me zajebavaš? - Bio je potpuno iznenađen.

- Aha! Najstvarnije! - približio se i utisnuo joj najponosniji poljubac na svijetu.



Tri godine kasnije, našli su se na istoj plaži. Mirna je uživala u čitanju nove knjige Julie Quinn, a on je gradio pješčane dvorce zajedno s malenom Eleodorom. Odložila je knjigu i legla na pijesak do dvorca. Eleodora se priljubila uz nju, a Alen se odmah ugurao do Eleodore.

- Zažmiri i nasmiješi se suncu! - šapnula je djevojčici. Eleodora je pružala prstić prema suncu i kikotala.







Oznake: ljeto, more, plaža, Sunce, odnos, veza, story, 'tipkanje', valovi, sol


- 15:45 - Komentari (33) - Isprintaj - #

18.07.2021., nedjelja

Feniksi postoje



Robert je sjedio u automobilu, držao se za volan, zatim nekoliko puta lupio po njemu, a po prvi put su mu se suze slijevale niz lice. Nije plakao dok je gledao Amaliju kako odlazi s njihovim, tek nekoliko mjeseci starim djetetom. Jedan posljednji brzinski poljubac je označio olakšanje za obje strane. Nikada nije htio da ode dok je njihova kći toliko malena, ali način na koji su se strijeljali pogledom i riječima od prvog dana je bio nepodnošljiv. Jebem mu, jednostavno im se dogodilo, poprilično neočekivano, a ljubav se nikada nije stigla roditi. Veselio se djetetu, ali on u dvadeset i drugoj godini nije znao kako biti otac, a ona još ni fakultet nije završila, ali odlučila je zadržati trudnoću. Doduše, on joj nije bio od pomoći nakon što se doselila u njegovu kuću. Radio je, ali zanimao ga je alkohol, njegov pomoćnik u uklanjanju svih problema. Naočale za neki drugi svijet gdje njegov otac nema tri sina – jednog veliku radilicu, drugog najpametnijeg i njega najstarijeg; kukavicu. Nikada im nije bio dobar, a baka i djed su neprestano mrmljali još dok je bio dijete da kakav je on to, nenormalno živahan. Drugi svijet u kojem ne mora slušati svoju „pravu hrvatsku i katoličku obitelj“, kako su naglašavali i pokazivali na grb ovješen odmah na zidu koji posjetitelj vidi čim uđe u kuću kao opomenu da su samo njihove životne postavke one prave. Naučen je da mora šutjeti i ne pokazivati osjećaje dok njegova obitelj upravlja njegovim životom te donosi svaku odluku umjesto njega. Amalija je mjesecima pokazivala bunt prema zaraznoj toksičnosti tog lijesa u kojem je boravio sada zajedno s njom, ali nije imala snage nekog ugrabiti ispod površine dok tone sve dublje i dublje. Nije mogla ni sebe samu natjerati da ispliva. Postala je bijesna i gnjevna jer nije mogla shvatiti zašto on dopušta vlastitoj obitelji da povlače konce koji ga pokreću. Nestala je i ona mala nit koja bi možda značila toplinu za njih dvoje. Jedino što je imao bio je alkohol i tetovaže koje je mrzila njegova obitelj. One su bile njegov jedini vrisak. Majku je toliko razbjesnio kada je stigao kući s novom slikom na tijelu da je uzela njegov laptop, odnijela u polje i razbijala ga sjekirom jer nije poslušao da ih nikako ne smije uraditi ponovno. Amalija nije imala ničiju podršku, svima je na licu pisalo da si je sama kriva za sve. Sama, bez novaca i ponekad nekoliko dana na žgancima, a dijete s cjelodnevnom pelenom jer je morala štedjeti kako bi preživjele... Nekada je napunila kadu i razmišljala kako želi umrijeti jer zašto se ovo sve baš njoj moralo dogoditi, ali kada je začula veselo gugutanje iz susjedne prostorije srce je govorilo da nema odustajanja.

Pet godina kasnije, Robertu je stigao nalaz koji je pokazao da jetra neće izdržati još dugo ukoliko se ne prestane ubijati. Tražio je mobitel ispod sjedala i Amalijin broj. Ona je uspjela, postala je liječnica, ima novog čovjeka koji je njegovoj kćeri pravi tata i još jedno dijete na putu.
- Bok. Hoćeš čuti Iskru? – odmah se javila te kao i obično direktno poželjela proslijediti mobitel djetetu.
- Ne, ovaj... Želim vas čuti obje. – rekao je drhtavim glasom jer ga je grlo peklo.
- Bok tata, tu sam! – veselo je poručila djevojčica.
- Slušamo te, reci. Idemo se uskoro voziti na biciklima. – nervozno je rekla Amalija.
- E, jetra mi nije baš dobro. Spakirat ću stvari i odlazim u Austriju za par dana. Želim vam se objema ispričati za sve što sam vam učinio. Tebi, Amalija za pijanstva, bezobrazluk i što nisi dobila ni mrvicu ljubavi. Iskra, doći ću se pozdraviti, tako je najbolje. Tata mora ići. – jecao je, a oči su ga boljele od plakanja jer nikada nije osjećao ovo, čak ni kada je pokušao prerezati žile dok je imao osamnaest godina jer ga je napustila prva djevojka koju je ikada volio.

- Sve je onako kako je moralo biti. Nikome život ne donese ono što ne može podnijeti. Mi nikad ne bismo uspjeli. Nisi ti loš, tvoja duša je Roberte dobra, ali ja i ti smo pas i mačka. Bili i budemo, ali Iskra nam je poklon za koji smo oboje morali ukloniti svo kamenje na putu. Netko prije, netko kasnije. Meni je drago da odlaziš jer ćeš se preporoditi, isto kao što sam se ja ponovno rodila iz pepela dok sam napustila onu nakaznu kuću u kojoj jedino možeš doživjeti da te netko neprestano gazi kao kukca. Iskra i ja se ne želimo petljati, ali ona djevojka s kojom ste išli prije dva mjeseca na sladoled nam se baš sviđa i čuvaj je. – obje su hihotale.

- Da, tata. Bilo mi je lijepo onda kad smo išli s njom na sladoled i vidjeti dvorac gdje su živjele princeze. Sjećaš se? – pitala je Iskra.

- Stvarno to mislite? Hvala ti Amalija. Ti si dobra žena. Bog je znao zašto nas spaja i zašto nam poklanja dijete. Ma ne znam što će biti s njom, otjerao sam je od sebe. – brisao je oči maramicom.

- Ha gle, teško je naći danas nekog tko će lijepo prihvatiti tvoje dijete, a po svemu što mi je Iskra ispričala, ta djevojka je veoma brižna, razumna i pametna, a i škicnula sam kroz prozor – stvarno lijepa. Potrudi se. Ja tebe ne mrzim i nisam ti neprijatelj. Naravno da želim da otac mog djeteta ima dobar život. – izrekla mu je onako čvrsto kako je uvijek znala.

Taj poziv nitko od njih nije zaboravio, a Robert više nikada nije okusio alkohol.

***
- Sofija, što kažu Amalija i Iskra? Vas tri ste sad kao BFF? Da mi je netko rekao da će moja bivša i sadašnja žena biti najbolje prijateljice... Na poslu nitko ne može vjerovati da ste si tako dobre. – čudi se Robert.

- Iskra nas je sve ujedinila. Vesele se što ćemo uskoro doći na ljetovanje. Jedva čekam popiti kavu s Amalijom. Što misliš da poklonimo njoj i suprugu? Neko vino? – govorila je Sofija dok pakira odjeću.

- Falila si mi, znaš to? Dođi da ti dam tisuću pusa! – namigivao je i širio ruke za zagrljaj. Napokon je pronašao drugi dio kojem se ne boji pokazati osjećaje, onaj koji ga je naučio kako da više nikada ne šuti.









(Savudrija. Priča nema veze sa stvarnim događajima.)








Oznake: ljeto, prica, život, ljubav, rastanak, obnova, dijete, fotografija, prijateljstvo


- 01:59 - Komentari (34) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< kolovoz, 2022  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2022 (1)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (8)
Svibanj 2022 (11)
Travanj 2022 (10)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (4)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (14)
Studeni 2021 (9)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (3)
Kolovoz 2021 (2)
Srpanj 2021 (6)
Lipanj 2021 (5)
Svibanj 2021 (8)
Travanj 2021 (8)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (9)
Siječanj 2021 (7)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi