Mrs. Galaxy

04.12.2021., subota

#16 dana aktivizma



Djevojčica se igra s vršnjacima skrivača.

Sakrivena je i čeka.

Nekoliko godina stariji adolescent joj prilazi s leđa te stavlja ruku oko prsa.

Pokušava joj zarobiti ruke i oboriti je na tlo.

Djevojčica se jedva uspijeva othrvati te dati u bijeg.

Mlade djevojke i dečki provode svoje ljetne dane u slobodi od škole.

Susjed srednje dobi, oženjen čovjek i politički aktivan u svojoj općini, dolazi do njih te im predlaže da plešu za njega; nakon nekoliko minuta općenitog razgovora.

Usput, utvrdi da bi se sada trebale zabavljati s muškarcima njegove dobi, čisto onako - "radi prakse".

Gospođica zadovoljno korača ulicom.

U crvenoj lepršavoj haljini i visokim platformama.

Ususret joj dolazi namrgođeni muškarac i pljune ispred nje. - "Droljo!"

Za vrijeme vožnje tramvajem, u kutku nasuprot vrata stoji čovjek odjeven u crno.

Na licu mu sunčane naočale.

Iskorištava gužvu i pokušava trljati svoje tijelo o ženu koja se nalazi ispred njega.

Žena se odmiče, a on se opet "nevino" približava.

Okrenula se i obratila - "Kada se misliš prestati nabijati?".

"Tko? Ja? Nisam ništa!" - izlazi za deset sekundi na Glavnom kolodvoru i bježi.

Žena sjedi ispred starijeg muškarca u prostoriji punoj ljudi.

"Vi pokazivanjem svojih listova samo izazivate. Da je neka druga vlast u pitanju, ne biste takvi hodali ulicom!" -obraća joj se na uho.

"Kakav ćeš ti posao obaviti? S dva štapa gore i dva štapa dolje? Primi se bolje one stvari i kuhače. Dvjesto grama parizera će to uraditi?" - podsmijeh odzvanja.

Promatrala je i slagala puzzle.
Puhala u svjećice na torti.
Složila je sliku. Dugo joj je trebalo.
Shvatila je između reda suza, namjerne gladi i privida tame da kroz rupicu uvijek vidi svjetlost.
Napokon je pružila ruku onoj djevojčici što na podu leži.
Zagrlila je i poslala u daljinu.

Ne odustaje od sebe!
Ne dopušta da je netko šapom pritisne.
Nitko joj neće spriječiti lepet krila!
Može biti vila.
Može biti ptica.

Može biti sve.
Slobodna i svoja.




#genderequality #womenrights #stoptheviolence #unwomen




Oznake: 16 dana aktivizma, prava žena, stop nasilju nad ženama, Hrvatska, prevencija


- 11:15 - Komentari (19) - Isprintaj - #

19.02.2021., petak

Iz crne i hladne zemlje

U pedeset i petoj je promatrala ljubičasto – zelene mrlje na svojoj blijedoj koži i iščekivala brzi nestanak bolnih tragova; pognute glave i bezosjećajna lica. Znala je da više od godinu dana ne diše, ne spava i ne živi. Jedan ljubičasti krug je ovdje kao utisak i podsjetnik da ne smije imati prijatelje, da ih ne smije pozdraviti i da nikada ništa ne smije uzeti iz muške ruke. Drugi ljubičasti krug je morao zauvijek spremiti u njenu „izgubljenu“ memoriju pojam da je laka žena – samo zato što je voljela, ljubila i dostojanstveno uživala u slobodi.

Želio je da bude podučena kako nikoga ne smije pozdravljati, razgovarati i gledati ih u oči, već samo u njega. Smatrao je kako izrazi njene tjelesne ljubavi izgledaju prljavo i prosto, opisivajući je kao onu koja se skinula po tisuću i koji put uz naplatu. Rekao je da ga čini nedovoljno muškarcem, radeći na poslu s drugim muškim bićima – želio je da napusti posao za njega. Tražio je da prekine svaki kontakt sa svim njoj dragim osobama i obitelji jer ih on vidi kao oskvrnitelje njene poslušnosti – nečiste uzore. Tvrdio je da se on ne viđa s drugima, stoga ne može ni ona, inače će se ponašati veoma loše jer ga je ona izazvala i natjerala na to. Digao je prst i zaprijetio da više neće gledati televiziju jer tamo može vidjeti druge muškarce – biti izazvana i bolesna poput drugih. Ustvari, ne smije ići nikada nigdje bez njega jer joj se može dogoditi nešto uistinu strašno kada se bude najmanje nadala. Zašto bi slušala glazbu koju su stvorili drugi muškarci, ako može gledati i slušati njega dok rađa rapsodije na gitari? Objasnio joj je da šminka koju oduvijek obožava uništava njenu kožu. Haljine i visoke potpetice je morala ugurati duboko u ormar kako materijalno ne bi pokvarilo njenu čednost jer je okolina poput zvijeri koja vreba te pogledom krade nju od njega. Proglasio je njenu kožu samo njegovim vlasništvom – neotuđivim, dakle drugi muškarci nemaju pravo gledati njegovo. Odjednom je morala fotografirati gdje se nalazi i što radi jer su žene prema njegovoj teoriji neuračunljive te biološki predodređene razvratnice. Poruke je morala slati svaku minutu kako bi bio siguran da ne gleda u druge muškarce dok njega nema.

U tužnim noćima, ulice njenog rodnog grada su slušale „Odaberi – hoćeš li dlanom ili prednjom stranom?“. Molila je Boga da je ne vide, ne čuju i ne pozdravljaju na ulici. Znala je da sutradan neće moći hodati. Ona je glavni krivac, ali ipak ustvrdi „Tvoje suze su znak da ti je stalo.“. Bježala je od njega, ali uslijedio je progon tugom i prijetnjama. Ožiljci ugašene cigarete na njenoj koži su trajna uspomena na naporan teret i ujed života. Teret koji ju je natjerao da ne jede i jedvice spava zagrljeno kao mali fetus u majčinoj utrobi žudeći za sigurnošću i pažnjom.

Kada je nož završio na njenom vratu - znala je da voli svoj život, da je zaljubljena u slobodu i da želi živjeti. Čvrsto je odlučila da je nužna kupnja hitne, jednosmjerne i bespovratne karte za njega. Disala je život pokušavajući preplivati najveću poplavu koja je gušila njeno biće. Plivala je gledajući svjetlost i zrake sreće na uzburkanoj površini. Grabila je rukama da mu pokaže da nije stvorena za šutnju, poniznost, gorke suze, modrice, batine i svaki oblik maltretiranja koji je morala okusiti zbog njega.

Taman kad je trebala izroniti, ruke su dohvatile njen vrat; stiskale ga snažno, provocirajući granicu života i smrti – bijesno i ljutito. Njenu svijeću je ugasio siloviti vjetar uništenja. Njeno tijelo leži duboko u crnoj i hladnoj zemlji okupanoj smeđom podzemnom vodom u zagušljivom lijesu – znakom da je oteo slobodu i zauvijek je okovao.

Gdje ste Vi, slušatelji i gledatelji njenih krikova, njenih vapaja i njenih boli? Palite lampaš za njen vječni pokoj. Slutili ste, osjećali i šaputali... Prisilno slijepi i gluhi niste povukli njene ruke da je oživite.
Zar je kriva što je zalutala tražeći ljubav?
Zar su krive što su izgubile po putu pojam o važnosti vlastitog života?


Mogle su završiti svoje obrazovanje, biti zaposlene, biti uistinu voljene, možda podariti novi život, ostariti i spoznati sve radosti života. Ni Vi im niste dopustili da ih život zagrli. U njihovom pogledu, u njihovoj šutnji – ponekad potražite žudnju za uzbunom. Otvorite oči i pružite ruku s korijenom u svom srcu.

Otkriveno u njenoj oporuci:
Vi, drage žene – čuvajte svoj život, zalijevajte ga osmijehom i tražite pomoć za svaki oblik nasilja, diskriminacije i dehumanizacije kako ne biste postale dio mračne, nepotrebne statistike. Ne okrećite leđa sebi životom u nasilnom kavezu. U vama cvate moć stvaralaštva, rasta i transformiranja. Zar Vi svi ostali stvarno i dalje vjerujete da nam ne treba pomoć i zaštita?




Vaša Marta


Oznake: sloboda, žena, poruka, pravda, Pomoć, prava, stop nasilju nad ženama


- 00:00 - Komentari (45) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< lipanj, 2022  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Lipanj 2022 (8)
Svibanj 2022 (11)
Travanj 2022 (10)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (4)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (14)
Studeni 2021 (9)
Listopad 2021 (2)
Rujan 2021 (3)
Kolovoz 2021 (2)
Srpanj 2021 (6)
Lipanj 2021 (5)
Svibanj 2021 (8)
Travanj 2021 (8)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (9)
Siječanj 2021 (7)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi