Dobar dan. Vaše prezime? - visoki muškarac u odijelu je otvorio vrata.

Ispalila je u sekundi.

- Prije pola sata sam vas zvao da uđete. Zašto se niste pojavili? Sada ćete čekati. - hladno je uzvratio odgovor.

- Naš termin nije bio prije pola sata, već prema dogovoru mailom treba započeti tek za sedam minuta. Snizite tonalitet! To što se vama ne radi, nije naš problem. Nemojte se na nama iživljavati! - morala je odgovoriti. Sreća što joj para ne može izlaziti na oba uha.

Vrata im se zalupe pred nosom.

- Nemoj mu odgovarati da se ne bi dogodilo da nas ne žele uopće primiti. Važno nam je da sve obavimo oko dokumenata. - upozorava je i tapša po ramenu.

- Ne dolazi u obzir. Uvjerena sam po ovakvom pristupu da takav bezobrazluk i nekulturnost prakticiraju svakodnevno. Nemoj mi govoriti kako ću reagirati. Neću dopustiti nikome da me ponižava i pokušava samljeti jer misli da može i ima takvo pravo zbog svog položaja. Tebe su naučili i odgojili da se pokoravaš dok oni pokušavaju diktirati tvoj život. Mene suprotno. Ustali smo u pet ujutro radi njih, uzeli slobodan dan i stigli na vrijeme. Nismo uradili ama baš ništa krivo. - zacrvenila se od ljutnje. Trudila se šaptati. Ukoliko bi pomislila da se ljudskost sakrila, utoliko bi je svaki put pekli kapci.

- E neka ste mu rekli! Ne vole se javljati na telefon ili namjerno izostave informaciju o dokumentu koji vam treba. Ja sam ovdje već drugi put zbog putovnice. Jeste im vidjeli negativne recenzije na internetu? - šaptala im je žena koja je stajala iza njih u redu.

Vrata se otvaraju nakon desetak minuta.

- Uđite. Vidio sam vam prezime; moram upitati jeste li u rodu s pjevačicom L? - poziva ih i smije se.

- Nismo. Možemo li obaviti sve zbog čega smo došli? I još nešto... Pristup vam je izrazito neprimjeren i sramotan. Daleko smo od matične zemlje i najmanje što možete je biti ljubazni prema svojim ljudima. Vjerujem da vam je to jedna od zadaća na ovom radnom mjestu. - poslušao je njenu recitaciju i ostao u čudu, a drugi službenik je umalo zabio glavu u ekran računala.

Pokušali su im pokloniti olovku, samo što joj kišobran i torbicu nisu ponijeli u prostoriju za stranke te svake dvije minute provjeravali trebaju li išta.

- Ako im ne kažeš "ne", zgazit će nas s užitkom. - mrmljala je promatrajući tintu koja se već sijala na ruci. Još nije naučila pisati da ne prelazi cijelom rukom po papiru i da ne drži olovku uz sam vrh pisaćeg štapića. Nije htjela naučiti jer je uvijek pitaju "što ti je to na ruci?", a ona ponosno odgovara o tinti ili grafitu te načinu pisanja.

- Danas sam naučio nešto novo. Imam ideju. Mogli bismo sutra na avion i posjetiti ono što žarko želiš. Daleko od papira, ljudi koji pokušavaju ugristi i kiše. Možemo zakoračiti u planine. One prave i one u nama. Što kažeš mala? - poljubio joj je tjeme dok je ispunjavala formulare.

Oznake: inozemstvo, Birokracija, dokumenti, papiri, grad, ljubav, institucije, obaveze, priroda

Od toliko problema, onaj najsitniji je uvijek najvažniji. Tuđa postelja, tuđe tijelo, tuđi kućni prag.
Lopovi na vlasti, država se prazni, gospodarstvo i ekonomija jedva dišu, problematične institucije i dovoljne su tri točkice...
Zavadi pa vladaj.
Kruha i igara.
Kako god.

Hodam u dalekom gradu prošlog lipnja s voljenim muškarcem ruku pod ruku.
Na ulici grafiti: "Ljubav ne prepoznaje spol" i "Ljubav je ljubav".
Vijore se dugine boje sa svih uličnih lampi te mnogih prozora.
U izlozima trgovina šarenilo. Artikli u identičnim tonovima.

Zamišljam da sam u staroj domovini.
Zapaljene zastave? Razbijeni izlozi? Apokalipsa? Ili ne?

Ulazimo u Penny. Glavna reklama: Olivia Jones (Oliver Knöbel) i Drag Queen plesači.

Moj muškarac pokušava prokomentirati. Žestoko. Bezobrazno. Crven u licu.

Zaustavljam ga.

- Dira te netko? Jesi ugrožen? Imaš svoj izbor, stav i vrijednosti koje njeguješ? Ne uzimaj kamen. Ne znaš što te čeka u životu. Ne tiče nas se ostalo. Ako nisi zadovoljan ovime, uvijek se možemo vratiti otkud smo došli. Nitko nam ništa ne nameće. - nezaustavljivo lajem.

Šuti.
Povratak mu je najgora noćna mora.

Navečer je otišao na terasu i priča sa susjedom Nijemcem. Zanima ga bilo domaćeg stanovništva.

- Svatko vodi brigu o vlastitom životu. Boga treba pokazati u djelima. Licemjerno je zgražati se nad nasiljem, a na drugoj strani ceste ga poticati." - otvoreni su svi prozori, čujem dijalog.

U drugoj polovici svibnja, zastave se izraženije pojavljuju. U lipnju će sve biti šareno punih mjesec dana.

Nikoga nije briga.
Ili jest, ali ne pokazuju.
Misle, ali ne komentiraju.
Nema reakcija.
Nije njihov život.
Svjetonazori nisu krajnji te takvima nikada neće postati.
Ni mene nije briga.
Držim svog muškarca za ruku i hodam.

Zabrinjava me što su dvojica mladića, u dobi od 14 i 18 godina, pretukla ženu od 60 godina na željezničkom kolodvoru.

Plaši me budućnost.
Želim mir.

Oznake: život, inozemstvo, Njemačka, Drava, mentalitet, odabir, sloboda

Dan XY

- Biste li odrezali svoju dugu kosu na naš zahtjev? Tako bi se dodatno fizički uklopili u naš kolektiv.

- Hvala na odvojenom vremenu, ali shvatih da doista niste poslodavac za mene. Sretno i doviđenja!

Dan YX

- Kada imate bolno menstrualno krvarenje, ne ustručavajte se, ostanite kod kuće. Isto tako, radno vrijeme se može prilagoditi ili možete odabrati home office. Uvijek imate izbor. Ne želimo da je menstrualna bol tabu u našem poslovnom okruženju.

- Oprostite, ali čujem li Vas dobro?

Oznake: poslovi, poslodavci, razgovor, inozemstvo, društvo, ponašanje, Stop

- Otišli vi iz Hrvatske, ali Hrvatska stalno dolazi k vama. - poručila mi je stanodavka.

Službeno smo postali "hrvatska zgrada" s obzirom na to da se u posljednje vrijeme doselilo nekoliko ljudi. Novog stanara smo čekali do jedan sat ujutro, predali ključ, pomogli unijeti stvari u stan i podrum, nahranili, odvezli u kupovinu, pomogli oko svega što treba i ubuduće se ponudili za bilo što. Danas smo ga pozvali na večeru. Najteži su prvi mjeseci. Ne želim se ni prisjećati, a kamoli ponovno proživljavati.

U gradu se, bili vi u Elisenstraße, na glavnom trgu, Pennyu ili Mülleru, neprestano čuje hrvatski jezik.
Osjećam se kao da sam kod kuće; kao da nikad nigdje nisam otišla. Vidjela sam dva auta s registracijom mog rodnog BJ. Međusobno smo mahali baš kao da se poznajemo sto godina, a zapravo se nikada nismo susreli. Moram pozdraviti svaki put kad čujem materinji jezik. Jače je od mene. Izvan privatnog kutka, čitanje knjiga, filmovi ili serije - Deutsche Sprache.
Upućeni smo da uskoro dolazi još ljudi iz Hrvatske.

S nestrpljenjem i nervozom smo dočekali proljeće. Napokon smo ispratili previše dana kiše, tuče, vjetrova i depresivnog sivila.

Prošli tjedan smo napravili kratko putovanje vlakom. Vikend je većinski proveden u prirodi. Otkrili smo pješčanu plažu na Majni. U krugu od 50 metara je sve prekriveno malim riječnim školjkama. Dečki su spustili ključ od automobila u poštanski sandučić, a "princeza" je imala sve ključeve sa sobom pa su prisilno morali naučiti kako provaliti u poštanski sandučić. Susjed Nijemac ih je prvo napao zašto to rade, a potom se priključio donošenjem aparature poput kuhinjske kuhače te utvrdio kako su prezabavni pa ih je na kraju snimio. Muške snage "hrvatske zgrade" su išle u subotu u kupovinu. Suzdržala sam se od komentara: "Nemojte kupovati gluposti". Na kraju sam dobila 3 aluminijske folije, 10 spužvica i više od polovicu sadržaja "mistery" kutija koje su kupili u MediaMarktu. Htjeli su se nagraditi jer nitko dvije godine nije ništa kupovao osim nužnog za život. Suzdržala sam se od: "Rekla sam vam". Sami su zaključili da ne idu više u kupovinu.

Oznake: inozemstvo, Njemačka, njemački jezik, Hrvatska, jezik, ljudi, život

(U tekstu iznosim vlastitu percepciju životnog okruženja koje me ispunjuje - uskoro godinu dana. Vjerujem da će se moje mišljenje dodatno oblikovati kroz godine i mjesece.)

Spakirali smo dva života i ponešto blijedih snova u kofere s pravcem u nepoznato. Ti i ja, ja i ti u našoj maloj letjelici za budućnost, spremnoj za devetsto kilometara lutanja. U ruci luč i kaleidoskop, u očima strah, u srcu želja, a u glavi – moraš. Četiri prekoračene linije i ogromni šećerni natpis „Willkommen in Bayern“ – odgrizi komadić zapadnoeuropskog sna. Dobrodošli u svemirsku točkicu gdje teče piva, kobasice su na tanjuru, toplih peciva uvijek ima, posla na svakom koraku, euro je u džepu, priroda diše, dvorci blješte, no ni vi više niste onaj isti zarobljeni kukac koji čeka svoj preobražaj.

Dočekao nas je Aschaffenburg – raširenih ruku te ispunjen osmijesima stanovnika koji razbijaju svakodnevno nebesko sivilo. Zagrljen niskim planinskim lancem Odenwaldom i okupan žuborom rijeke Main. Renesansni dvorac Johannisburg je postao glavni simbol prošlih vremena u središtu moderne urbane stvarnosti. Grad je prava riznica bogate povijesti, umjetnosti te baštine onih prije nas. U našoj bavarskoj Nici, bacili smo sidro u naselju Leider, uz samu obalu tmurne i hitre Main. U labirintu ulica, potkrovlje na broju 14 je naša mirna luka. Malena kapelica u tom spletu je preživjeli svjedok davnih doba i ondašnje borbe s epidemijom gube. Prognani te izolirani iz grada, tražili su utočište upravo ovdje, gdje mi nekoliko stoljeća kasnije okrećemo novo poglavlje života u periodu pandemije koronavirusa. Ruska trgovina na uglu ulice je ogledalo slike stvarnosti, što potvrđuju melodije različitih jezika koje posvuda stvaraju skladnu simfoniju jedinstva. Dokaz ujedinjenja svih rasa, nacija te vjera na jednom tlu. S ponosom se možete osjećati kao čovjek i stanovnik svijeta.

Grad ustaje veoma rano i požrtvovno se predaje radu, a svoje oči zatvara te uranja u san dok je noć još mlada. Pet dana se trči do cilja, zatim posljednja dva juri na biciklima, šeće poklonima prirode i udiše sloboda. Nigdje do sada nisam vidjela toliko nasmiješenih ljudi u ranu zoru dok prolaze ulicom s prvom jutarnjom kavom u ruci i pozdravljaju strankinju „Guten Morgen!“. Čim vas malo bolje upoznaju, obavezno će vam preporučiti da svakako morate probati tradicionalne bijele pečenice, špecle sa sirom te maultaschen – tijesto punjeno mesom i povrćem. Istovremeno, oduševit ćete ih svojom balkanskom kuhinjom. Sarme nikad dosta! Šetnja s maskom na licu se ustalila ove jeseni, a krucijalno poštivanje epidemioloških mjera kod samih stanovnika grada nosi predznak „ich muss“. Živi se „svi za jednoga, jedan za sve“, a poslodavci koji cijene točnost, preciznost i trud obavezno nagrade marljivost. Poneki nisu osjetili što znači biti cijenjen radnik dok nisu pristigli ovdje, gdje svaki čovjek postaje važan te jednak drugome. Ova zemlja je uistinu veliki te šaroliki vrt u kojem se poštuju različitosti, a diskriminaciji bilo kakvog oblika nema prostora te se na nju doista strogo gleda.

Svaki dan se razmišlja te ističe „Die Zukunft ist jetzt!“, a skoro sve ćete vidjeti da provode politiku „više cvijeća, manje smeća“. Shodno tome, nije začuđujuće da se u Njemačkoj sve planira unaprijed – svaki fragment cijele godine je do najsitnijih detalja određen, a vrijeme nosi iznimnu dragocjenost. Organizacija države te efikasnost birokracije su na zavidim razinama.
Zaboravili smo plaću u trajanju od 24 sata. Već i vrapci na grani pjevaju da potraga za domom nije nimalo laka te da su stanarine skupe, no stvarno se može ugodno i dostojanstveno živjeti sa sigurnošću da ćete sutra imati za kruh, a nakon toga se vaša kasica prasica može puniti iz mjeseca u mjesec. Najbitnije, odmorili smo mozak – nema opterećenosti poviješću na svakodnevnoj bazi. Misli se na budućnost, a prošlost je učiteljica kako se ne bi ponavljale nepotrebne greške. Iz tog razloga, ovdje sve raste - od države do onog kukca s početka koji se pretvara u leptira. Perspektiva nikad ne izostaje, vedrog je spektra boja i nikada crna. Pripremite se samo za tmurni plašt iznad vas uz česti vjetar i kišu.

Vrlo brzo se uvidi bitnost duhovnog u oblicima grandioznih i monumentalnih sakralnih građevina. Ne zaboravljaju nikada podsjetiti na neizbježnu i nužnu simbiozu čovjeka i životinja, stoga ponegdje cvjetaju skulpture poput vapnenačkih kugli s navedenim motivima koje reprezentiraju takvu povezanost. Ponekad se osjećam kao da sam napokon povezana sa svojim životom. Grad je probudio moj povjesničarski senzibilitet te duh, za koje sam mislila da će ostati zaglavljeni u domaji. Svaki kutak ovoga kraja za svakog ponešto skriva. Niz šumovitih planina u regiji Spessart, kako u prošlosti, tako i danas, obiluje florom i faunom oko rijeke Main. Ovdje čak i djelo slikara Matthiasa Grünewalda spava.

Poletjeti i stopiti se s prirodom možete u Nilkheimer krajobraznom parku; ili Schönbuschu koji je jedan od najstarijih u Njemačkoj, a izgrađen u stilu engleskih krajobraznih parkova. Možete zaplivati prošlošću koja glasno vrišti iz pažljivo očuvanih esencija opipljivog arhitektonskog srca Aschaffenburga.
Kada te put nanese u seoske doline našeg kraja, zaustavi se u kući starog seljaka i pogledaj mu umorne ruke. Osvrni se, upamti zelenilo polja i poslušaj melodiju radnog stroja. Osjeti poštovanje tuđeg osobnog identiteta, ponašanja, stavova, odabira ili životnog stila. Zavoli čovjek tu točkicu gdje se možete „otrijezniti“ od svih kaosa te hodati ulicama na kojima se snovi mogu ostvariti. Snovi o stvaranju, transformiranju, rastu, miru, stabilnosti, toleranciji i općem dobru. San u kojem svaki dan možete dostojno mahati krilima.


Auf Wiedersehen, mein Freund!

Wunderland Deutschland – Čudesna zemlja Njemačka
Willkommen in Bayern – Dobrodošli u Bavarsku
Guten Tag – Dobar dan
Ich muss – ja moram
Die Zukunft ist jetzt – Budućnost je sada
Auf Wiedersehen, mein Freund – Doviđenja, prijatelju moj

Oznake: Njemačka, Aschaffenburg, život, osobni putopis, osobni dojmovi, putovanje, inozemstvo