Rijetko se upuštam u rasprave.
Osim s ljudima za koje znam da će komunikaciju učiniti zdravom te pristojnom bez obzira na različitosti u stavovima i vrijednostima.
No, upustila sam se u raspravu o odijevanju u poslovnim situacijama te institucijama.

Tvrdim da ne vidim razliku između ženskih suknji i kratkih hlača koje nose muškarci, stoga ne razumijem zašto ih oni ne bi mogli nositi u spomenutim uvjetima.

Zašto je prihvatljivo da žene pokažu potkoljenice, a muškarci ne?

Ukoliko neprestano govorimo o različitim oblicima diskriminacije, utoliko se ovdje može govoriti o diskriminaciji na osnovi spola u pogledu službenih pravila o odijevanju. Za oba spola bi trebalo vrijediti jednako. Ljudi smo? Čemu onda razlike?

- Nama je puuuuuno, punooo lakše u ljetnim mjesecima. Tema je super, ali... Norme oblačenja i ponašanja su veoma bitne, a "old school" nalaže da muškarci ne smiju imati kratke hlače (ispod koljena). Pravila su pravila. Mi možemo suknje, za njih nema kratkih hlača. - sažimam tvrdnje sugovornica.

- Sebično i nepravedno. Old school? U prošlosti su pravila ugnjetavala žene pa više ne vrijede. - izgovaram.

I prepričavam zgodu s jednog ispita. Mi djevojke u haljinama, a kolega je morao ići kupiti duge hlače u trgovinu jer mu nije bilo dozvoljeno izaći na ispit u finijim kratkim hlačama ispod koljena. Vani +40, ali ne može, ne može i gotovo.

U zgradu županije dolazi muškarac i ne puštaju ga u hlačama do koljena, a prolazi žena u jednako kratkoj haljini bez problema. Ona može. On ne može bez obzira na to što je ukazao na slučaj.

Mi se možemo hladiti, a muškarci neka se kuhaju.

Klimatske promjene su odavno pokucale na vrata. Moglo bi biti zdravije, ugodnije i usuđujem se reći u skladu s modernim vremenskim hodom.

Što mislite o tome?

Oznake: ODIJEVANJE, pravila, institucije, rasprava, spolovi, Kultura

Dobar dan. Vaše prezime? - visoki muškarac u odijelu je otvorio vrata.

Ispalila je u sekundi.

- Prije pola sata sam vas zvao da uđete. Zašto se niste pojavili? Sada ćete čekati. - hladno je uzvratio odgovor.

- Naš termin nije bio prije pola sata, već prema dogovoru mailom treba započeti tek za sedam minuta. Snizite tonalitet! To što se vama ne radi, nije naš problem. Nemojte se na nama iživljavati! - morala je odgovoriti. Sreća što joj para ne može izlaziti na oba uha.

Vrata im se zalupe pred nosom.

- Nemoj mu odgovarati da se ne bi dogodilo da nas ne žele uopće primiti. Važno nam je da sve obavimo oko dokumenata. - upozorava je i tapša po ramenu.

- Ne dolazi u obzir. Uvjerena sam po ovakvom pristupu da takav bezobrazluk i nekulturnost prakticiraju svakodnevno. Nemoj mi govoriti kako ću reagirati. Neću dopustiti nikome da me ponižava i pokušava samljeti jer misli da može i ima takvo pravo zbog svog položaja. Tebe su naučili i odgojili da se pokoravaš dok oni pokušavaju diktirati tvoj život. Mene suprotno. Ustali smo u pet ujutro radi njih, uzeli slobodan dan i stigli na vrijeme. Nismo uradili ama baš ništa krivo. - zacrvenila se od ljutnje. Trudila se šaptati. Ukoliko bi pomislila da se ljudskost sakrila, utoliko bi je svaki put pekli kapci.

- E neka ste mu rekli! Ne vole se javljati na telefon ili namjerno izostave informaciju o dokumentu koji vam treba. Ja sam ovdje već drugi put zbog putovnice. Jeste im vidjeli negativne recenzije na internetu? - šaptala im je žena koja je stajala iza njih u redu.

Vrata se otvaraju nakon desetak minuta.

- Uđite. Vidio sam vam prezime; moram upitati jeste li u rodu s pjevačicom L? - poziva ih i smije se.

- Nismo. Možemo li obaviti sve zbog čega smo došli? I još nešto... Pristup vam je izrazito neprimjeren i sramotan. Daleko smo od matične zemlje i najmanje što možete je biti ljubazni prema svojim ljudima. Vjerujem da vam je to jedna od zadaća na ovom radnom mjestu. - poslušao je njenu recitaciju i ostao u čudu, a drugi službenik je umalo zabio glavu u ekran računala.

Pokušali su im pokloniti olovku, samo što joj kišobran i torbicu nisu ponijeli u prostoriju za stranke te svake dvije minute provjeravali trebaju li išta.

- Ako im ne kažeš "ne", zgazit će nas s užitkom. - mrmljala je promatrajući tintu koja se već sijala na ruci. Još nije naučila pisati da ne prelazi cijelom rukom po papiru i da ne drži olovku uz sam vrh pisaćeg štapića. Nije htjela naučiti jer je uvijek pitaju "što ti je to na ruci?", a ona ponosno odgovara o tinti ili grafitu te načinu pisanja.

- Danas sam naučio nešto novo. Imam ideju. Mogli bismo sutra na avion i posjetiti ono što žarko želiš. Daleko od papira, ljudi koji pokušavaju ugristi i kiše. Možemo zakoračiti u planine. One prave i one u nama. Što kažeš mala? - poljubio joj je tjeme dok je ispunjavala formulare.

Oznake: inozemstvo, Birokracija, dokumenti, papiri, grad, ljubav, institucije, obaveze, priroda