- Bili smo prekjučer u gradu i parkirali pokraj pravoslavne crkve.
- Da, i?
- Fotografirala sam ovo. Dođi vidjeti. Piše srebrnim slovima na žutoj fasadi: "Hristos je *eder". Sram me uopće izgovoriti. Čudan je osjećaj vidjeti takvo bogohuljenje. Bez obzira što nisam te vjeroispovijesti. Par koraka dalje, na drvenim vratima su bile izrezbarene svakakve prostote.
- Znaš kakvo je stanje u našem gradu.
- Da, ali isti ti ne vole da se njihovo napada. Puno toga dolazi od kućnog odgoja. Kakvi su to ljudi koji napadaju nečiju vjeru? Nije bitno s koje strane. Uopće nije bitno. Gdje se dogodio zastoj? Umjesto da uče ili popune poslovne prostore po gradu. Na svakom drugom lokalu su zalijepljeni smeđi papiri. Prazno, prazno, prazno. Što se događa? Ljudi spavaju? Grad spava? Zemlja spava? Planeta?
- U razredu vidim da su djeca naša najveća nada. Oni koji ne idu na katolički vjeronauk žele ostati u razredu ili su se čak upisali. Rekla sam im da ne moraju ostati, nitko to ne očekuje i ne traži od njih. Pričali smo na satu razrednika o tome. Čudila sam se. Kažu mi, "Nastavnice, Bog nam je svima isti. Ljudi smo i Isus nas voli. Isus je stalno s nama. Ne možemo ga podijeliti na moj i Dejanin. On je naš, a mi smo Njegovi". Poslije zaključiš da će sve biti u redu i da su već sada pametniji od mnogih.

Oznake: Religij, mentalitet, ponašanje, odgoj, Obrazovanje, Kultura

Od toliko problema, onaj najsitniji je uvijek najvažniji. Tuđa postelja, tuđe tijelo, tuđi kućni prag.
Lopovi na vlasti, država se prazni, gospodarstvo i ekonomija jedva dišu, problematične institucije i dovoljne su tri točkice...
Zavadi pa vladaj.
Kruha i igara.
Kako god.

Hodam u dalekom gradu prošlog lipnja s voljenim muškarcem ruku pod ruku.
Na ulici grafiti: "Ljubav ne prepoznaje spol" i "Ljubav je ljubav".
Vijore se dugine boje sa svih uličnih lampi te mnogih prozora.
U izlozima trgovina šarenilo. Artikli u identičnim tonovima.

Zamišljam da sam u staroj domovini.
Zapaljene zastave? Razbijeni izlozi? Apokalipsa? Ili ne?

Ulazimo u Penny. Glavna reklama: Olivia Jones (Oliver Knöbel) i Drag Queen plesači.

Moj muškarac pokušava prokomentirati. Žestoko. Bezobrazno. Crven u licu.

Zaustavljam ga.

- Dira te netko? Jesi ugrožen? Imaš svoj izbor, stav i vrijednosti koje njeguješ? Ne uzimaj kamen. Ne znaš što te čeka u životu. Ne tiče nas se ostalo. Ako nisi zadovoljan ovime, uvijek se možemo vratiti otkud smo došli. Nitko nam ništa ne nameće. - nezaustavljivo lajem.

Šuti.
Povratak mu je najgora noćna mora.

Navečer je otišao na terasu i priča sa susjedom Nijemcem. Zanima ga bilo domaćeg stanovništva.

- Svatko vodi brigu o vlastitom životu. Boga treba pokazati u djelima. Licemjerno je zgražati se nad nasiljem, a na drugoj strani ceste ga poticati." - otvoreni su svi prozori, čujem dijalog.

U drugoj polovici svibnja, zastave se izraženije pojavljuju. U lipnju će sve biti šareno punih mjesec dana.

Nikoga nije briga.
Ili jest, ali ne pokazuju.
Misle, ali ne komentiraju.
Nema reakcija.
Nije njihov život.
Svjetonazori nisu krajnji te takvima nikada neće postati.
Ni mene nije briga.
Držim svog muškarca za ruku i hodam.

Zabrinjava me što su dvojica mladića, u dobi od 14 i 18 godina, pretukla ženu od 60 godina na željezničkom kolodvoru.

Plaši me budućnost.
Želim mir.

Oznake: život, inozemstvo, Njemačka, Drava, mentalitet, odabir, sloboda