- Bili smo prekjučer u gradu i parkirali pokraj pravoslavne crkve.
- Da, i?
- Fotografirala sam ovo. Dođi vidjeti. Piše srebrnim slovima na žutoj fasadi: "Hristos je *eder". Sram me uopće izgovoriti. Čudan je osjećaj vidjeti takvo bogohuljenje. Bez obzira što nisam te vjeroispovijesti. Par koraka dalje, na drvenim vratima su bile izrezbarene svakakve prostote.
- Znaš kakvo je stanje u našem gradu.
- Da, ali isti ti ne vole da se njihovo napada. Puno toga dolazi od kućnog odgoja. Kakvi su to ljudi koji napadaju nečiju vjeru? Nije bitno s koje strane. Uopće nije bitno. Gdje se dogodio zastoj? Umjesto da uče ili popune poslovne prostore po gradu. Na svakom drugom lokalu su zalijepljeni smeđi papiri. Prazno, prazno, prazno. Što se događa? Ljudi spavaju? Grad spava? Zemlja spava? Planeta?
- U razredu vidim da su djeca naša najveća nada. Oni koji ne idu na katolički vjeronauk žele ostati u razredu ili su se čak upisali. Rekla sam im da ne moraju ostati, nitko to ne očekuje i ne traži od njih. Pričali smo na satu razrednika o tome. Čudila sam se. Kažu mi, "Nastavnice, Bog nam je svima isti. Ljudi smo i Isus nas voli. Isus je stalno s nama. Ne možemo ga podijeliti na moj i Dejanin. On je naš, a mi smo Njegovi". Poslije zaključiš da će sve biti u redu i da su već sada pametniji od mnogih.

Oznake: Religij, mentalitet, ponašanje, odgoj, Obrazovanje, Kultura