Oznake: school, školstvo, psihologija, stručni suradnici, Obrazovanje, odgoj

8 milijardi ljudi će živjeti na planeti od sljedećeg tjedna.

Imam nekoliko svojih izvanserijskih i nenadmašnih.

Malene kružnice.

Koliko je zapravo teško naći jednu odgovarajuću osobu?!

Onu jednu jedinu koja će stati ispred tebe kad misliš da nemaš nikog na kugli zemaljskoj, nasmijati se poput djeteta, raširiti oči i prstom pokazati na svoja prsa; obujmiti uplašeno tjelešce rukom i priviti uho na melodiju zbog koje ništa drugo ne postoji.

Malo tko će se pokušati obuti tvoje cipele.

Ne mogu svi gledati oko sebe srcem. Osjećati, pružati i pokazati empatiju. Zamišljati kako je drugima koračati. Pružati ruke. Prepoznati potrebite. Pomagati. Svakodnevno učiti. Surađivati. Prihvaćati. Opraštati. Poticati i promicati dobro.

Takva Utopija ne postoji niti će ikada postojati; bez obzira na naše pjesmice o jednorozima, vječnom suncu, što bi bilo - kad bi bilo, gorućim ljubavima i ekstazama dobrote.

Možemo i trebamo odgajati i podučavati jer smo svi odgovorni, ali gibanje nikad neće biti samo jednoliko pravocrtno.

Zapravo, što si više iskreniji, manje je ljudi oko tebe.

Teže je ako živiš u mjehuriću i kružiš po ružičastom horizontu.

- "Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo...". - zapisao je davnih dana gospodin Fric, kojeg nikad nisam voljela i nisam se mogla zaljubiti u njegove rečenice, ali tu se potpuno slažemo.

Oznake: planet, život, ljudi, Istra, ponašanje, psihologija

A hrabrost,
hrabrost je koračati drugačije od ostalih.

I glasno ustvrditi:

ne želim se uklapati
u kutijice,
ormare,
krletke,
okvire...

Nije me mater zato rodila.

Oznake: život, odrastanje, sloboda, ljubav, psihologija, sazrijevanje, jesen, Istra, zalazak sunca

- Udahni. Izdahni. Slobodno se otvori. Čitam ti s lica da si tužna. Što se dogodilo? - gledao je u nju iz narančastog naslonjača svakog petka. Zajedno su odlučili da je to najbolja solucija. Petak je njen "dan za metak". Dan za otpuštanje otpada koji je orbitirao u njenom sustavu. Nije se sramila potražiti nekog neutralnog za razgovor, iako joj je mama pet puta ponovila da ju je sram. Drugi bi mogli saznati. Drugi će sigurno saznati. Što ako drugi saznaju? Što onda? Kakvo će opravdanje izgovoriti kolegicama na poslu?

- Muči me...Premršava si. Moraš se "podebljati" malo. Vidiš li kako su ti noge tanke? Pogledaj se malo bolje u ogledalo. Hraniš ti nju što? Vidi je, kako je mršava. Jede li ona išta? Ručice su ti tanke kao da imaš deset godina. Sad si starija. Trebala bi nabaviti koju kilu. Kako ćeš takva jednog dana iznijeti trudnoću? - nabrajala je i mahala rukama. Brzo, ljutito i potrebito. Grlo joj se osušilo, a oči žarile. Zastala je i čekala njegovu reakciju.

- Kako se osjećaš zbog toga?

- Poljulja me. Prije je bila u pitanju bol. Ponavljam poput papige: "Zdrava sam. Jedem normalno i kilaža mi je okvirno ista od srednje škole.". Poslije se teško osloboditi misli. Zašto bi se uopće morala opravdavati nekome?

- Što bi im poručila u tim trenucima? - crtao je po papiru razne oblike i slušao što govori.

- Prestanite vršiti pritisak, ocjenjivati, procjenjivati, nametati, prozivati, savjetovati kako bi ljudi oko vas trebali izgledati. Uživajte u brizi o sebi i vlastitom životu! Vježbajte empatiju. Zašto bi se morali utopiti u bazenu ideala, tuđih očekivanja i mišljenja? Što bih time postigla? Proglasili bi me totalnom luđakinjom.

- Body shaming je veoma prisutan u svakodnevnom životu. Posebice na društvenim mrežama. Mjere nisu problem. Takvi smo, kakvi smo - taman smo. Problem je neugodna kultura koja se ukorijenila. Moraš znati da tuđi standardi nisu realni. Oni su projekcija njihove percepcije, želja i svega što ih čini. Bitno je tvoje vlastito zdravlje i osjećaji. Ljudi imaju potrebu komentirati, zabadati svoj nos u tuđe brige i tuđi život. Mnogima je lakše kritizirati, nego uputiti pohvalu.
Mene su zvali Casper zbog svijetle puti. Gdje god bih došao, netko je morao prokomentirati: ajme meni pa ti si kao zombi, što se ne sunčaš... Znam da najviše pogađaju riječi bliskih osoba.

- Svjesna sam da bližnji brinu. Neupitno, ali ta brižnost ima granice. S vremenom postaje bombardiranje koje se samo širi, širi i svi si dozvoljavaju sugerirati i prokomentirati. - prekinula ga je u njegovom izlaganju.

- Ta praksa neće nikada nestati, a ti se moraš truditi pronaći vlastiti obrambeni mehanizam.

- Ja sam ga izgradila. Zapravo, brine me, tko će obraniti krhke? One u razvoju koji tek grade i oblikuju svoju ličnost? Što društvo čini po tom pitanju? Čula sam u tramvaju ženu koja je govorila svom sinu "ne budeš se ti meni ukrmio i nosio nadimak poput XY ". Dijete je treptalo i šutjelo. Što će drugo? Što može? Osjetljiva sam, ali uistinu mi je lakše kad s vama pretresem sve.

Oznake: psihologija, body shaming, diversity, razgovor, motivacija, briga o sebi i drugima, mentalno zdravlje

Napokon se vozimo.
Jednom u godini.
948 kilometara.
Umorna sam.
Ili traumatizirana?
Nisam sigurna.
Moguće osjetljiva.
Na nepromišljenost, sebičnost i nezrelost.
Ponajviše tužna.

Orilo se ulicom ovog vikenda.
Nekoliko dana.
Svađa par koraka od našeg ulaza.
Pas i mačka.
Poznaju se točno mjesec dana.
Osobe u četvrtom desetljeću života.
Iz kluba u krevet.
Došla je svakog narednog vikenda.
Ispod srca se dogodio plod.
On spreman. Odriče se svih ovisnosti.
Planira.
Kuća, brak, dijete.
Ona želi drugačiji stil života. Luksuz.
Karijera. Ističe da želi biti sama na svijetu.
Ali ne želi ga pustiti.
Kuca mi na vrata da pita jesam li vidjela da bilo tko dolazi kod njega. Znamo li kada on ide spavati. Zašto joj ne odgovara na poruke dok radi. Postaje agresivna, laže, poznato je da se bavi sumnjivim poslovima, skriva informacije o sebi, očekuje da se on odrekne najbližih i gleda u pod samo za nju. Govori mu da joj je uništio život. Smeta joj način na koji diše. Govori mu da će se ubiti jer je skuhao ručak za prijatelje.
Vozi ga kući s posla.
Počinje vrištati za volanom da se najradije želi zabiti negdje.
Obostrano blokiranje.
Odlučili su da će tabletica sve riješiti.


Oboje su pitali za mišljenje.
"Sramotni ste."

Mi smo ležali u krevetu.
Držali se za ruke.
Zatvorili prozore, iako je bilo strahovito sparno.
Trudili se stvoriti tišinu.
Ostala sam bez riječi.
Bez sklopljenog oka te noći.
Šokirana.
On me tješi jer nisam navikla na ovakve turbulencije u blizini.

Trebamo odmor.
Najdraži će nam pokrpati sve pukotine.

Oznake: putovanje, odmor, mentalno zdravlje, psihologija, odnosi, toksičnost

Pocahontas,
netko misli na tebe
priča mjesecu i zvijezdama o tebi
plače
moli se
boji
nada se da si dobro
anđele
neka te svjetlost čuva
gdje god da si
žao mi je što nisi rekla
"nisam dobro"


čekam te
čekamo te svi
i
vjerujem da će osmijeh opet biti na tvom licu
pomiri se sa svakim slomljenim komadićem
ti koja svima govoriš
"sve će biti u redu"
i mirišeš na ljubav

ponovno ćeš procvjetati

Oznake: mentalno zdravlje, psihologija, psihijatrija, čovjek, ljubav

stavila sam cvjetove u kosu
zalijepila leptire na haljinu
da me nose daleko
što dalje odavde
najdalje
hajde recite da ne valja
kako imate nešto protiv
naravno
vi biste drugačije
viknut ću s drugog kraja raja
hoćete li ikada prestati sa zlim
neću "zliti" i ujedati s vama
neću!

Oznake: i don't care, mentalno zdravlje, psihologija, živi život i uživaj, laku noć, doviđenja, zlice od opaka

Oznake: psihologija, mentalno zdravlje, partnerstvo, odnosi, život

Jesmo li bolji i napredniji od onih
prije nas? - pitao je profesor na ispitu iz "Filozofije povijesti".
Tvrde "sex doesn't sell".
Ipak, "Sex sells" jučer i danas.
Sutra, vrijeme će pokazati kako i u kojem obliku.
Mržnja grize, zagađuje i sakriva boje.
Gasi živote.
Ostavlja suze.
Ne sviđa mi se sve u protoku sekunda, sati i minuta.
Ne sviđa mi se "novo normalno".
Ne mogu konstantno hodati u skladu sa zahtjevima suvremenog doba.
Ali, ne bacam kamenje.
Tko sam ja da sudim...
Učili su me da budem čovjek.

Oznake: reklame, života, vrijeme, marketing, psihologija, Stoljeće, povijest

Mama, Stela i Indira su se polako odmicale od trgovačkog centra. Ovo je prvi put da su izvele mamu u grad nakon tatine smrti.
- Ja bih se vratila po onu pop art majicu u Desigual. Stvarno mi se sviđa. Bit će mi krivo što je nisam uzela. – Stela je imala problema s odlukama. Bile su joj teret i uzrok nervoze.
- Ti idi, a mi ćemo prošetati do trga. Nazovi nas kad stigneš. – brižna Indira je uvijek imala razumijevanja za stariju sestru koju je smatrala emotivnom mimozom. Primila je mamu za ruku i krenule su dalje. Mama je stisnula svoje oči kao da potvrđuje Steli da je voli.

Vratila se i kupila što je htjela. Strpala majicu u torbicu koja je uvijek bila nemarno pretrpana papirima. Šarene krafne u izlogu su je namamile da ih kupi. Nikada im nije mogla odoljeti. Nosila je malenu papirnatu vrećicu u rukama i koračala prema tramvajskoj stanici. Gledala je golube, kip u blizini, harmonikaša i slušala škripanje tramvaja u blizini. Prepustila se spokoju, izvukla krafnu iz vrećice i počela jesti. Pucanj je otjerao ptice, čuo se jeziv vrisak i krenuo je stampedo.
Nosio je zelenu šiltericu na glavi, a u rukama je odmah prepoznala Remington 7400. Znala je domet i opasnu namjenu. Naučila je napamet iz Lovačkog vjesnika. I dalje se nije micala.
- U nikoga se nikada ne uperuje oružje! – zabljesnula joj je očeva rečenica u glavi.
Čovjek je ležao dvadesetak metara ispred nje. Upucao je sljedećeg koji je nepomično stajao i gledao krvnika kako dolazi. Približavao se.
- Pogriješila sam. Ne smijem ga gledati. – nije se mogla pomaknuti. Ispustila je krafnu iz ruku. Hitro je prebacila torbicu preko tijela. Ovo je bio prvi put da je imala ljubičaste Nike tenisice na nogama. Mama ih je kupila za Božić, iako je Stela inzistirala da ih ne želi jer ne voli tenisice. Mrzila je ravnu obuću. Došao je do nje. Zabuljila se u bijesne plave oči, dugačak nos i crnu kosu ispod šilterice. Srce joj je lupalo kao da će iskočiti iz tijela. Koža joj se naježila, a njen lik postao sve manji i manji.

- Počni trčati! – prosiktao je kroz zube. Pucao je u ženu na suprotnoj strani ulice.
Osjetila je bol u tijelu. Pogledala ga i čekala da puca.
- Kreni ili si gotova! Trči više! – urlao je iz petnih žila.
Okrenula se i počela trčati. Ništa oko sebe nije više čula.
- Hvala Bogu da si obula tenisice! Hvala Bogu što trčiš već četrnaest godina! – ponavljala je lude rečenice u glavi i trčala. Računala je put do svog starog fakulteta. Mapirala ulice u kojima možda ima grmlja. Nije se htjela okrenuti. Ulicama je odjekivalo vrištanje, pucnjevi, plač i zvukovi sirena. Nije marila za semafore, zebre i automobile. Htjela se dokopati Cvjetnog mosta. Sigurno je trčao iza nje. Morala se okrenuti, a nije htjela. Mora na trenutak. Nije imala vremena propitkivati zašto se ovo događa, kako je postala lovina i čime je ovo zaslužila. Mama joj je jutros pročitala horoskop koji je tvrdio da će dobiti zgoditak na lutriji. Nije vidjela ljude na ulici. Ništa osim svog života. Pretrčala je pet ulica. Nije znala puca li za njom ili u druge. Čula je probijanje metala mecima i lom stakla.
Dotrčala je do mosta i pogledala lijevo, zatim desno prema njemu. Bio joj je za petama. Naciljao ju je i zastao. Stala je na most i skočila dolje. Ne želi mu se predati. Pala je na desnu stranu tijela. U gležnju i koljenu se javila bol. Morala je ustati. Stao je na most te pucao po šinama i šljunku. Strah je otupio bol. Prvi put nije plakala. Grlo joj je bilo suho. Skočio je za njom i psovao. Udaljavala se i ulazila u tunel.

- Još bi samo trebalo da se vlak pojavi. – pokušala je organizirati misli u glavi. Lijeva sljepoočnica je treperila. Jeka je signalizirala njegove korake po šljunku. Upamtila je pogled. Viši je od nje i jači minimalno četrdeset kilograma. Bližio se kraj tunela. Ljudi su stajali na tramvajskoj stanici u blizini.
Zovite policiju i trčite! – pustila je snažno glas iz zadnjeg atoma snage. Ponovno se začulo pucanje. Muškarac na stanici je posegnuo za mobitelom, povukao djecu i počeli su trčati u smjeru sporedne ulice.
Približavala se žutim neoklasicističkim zgradama. Ovdje je bila „s njim“ prošlo ljeto. Nije imala vremena sanjariti o razgovorima, mogućnostima i dodirima. Morala se okrenuti. Bio je iza nje. Trčao je zavidnom brzinom. Sirene policije i hitne pomoći su odjekivale sve jače i jače. Ponovno je vidjela ženu kako pada. Razmišljala je o mami koja mrzi dolaziti u grad i sestri koja se toliko veselila današnjoj kupovini. Vjerovala je da su na trgu. Možda su čule nešto. Ne želi ovo stvorenje dovesti do njih.

- Stani! – vikao je. Nije poslušala. Sigurno nije računao da je iznimno dobra u trčanju. Poželjela je upalu mišića u trajanju od mjesec dana, ali život mu neće dati. Ubrzala je tempo. Pokušala je ući u Mišju ulicu, ali ugledala je djecu u daljini. Nastavila je prema Saturnovu trgu. U torbici joj je mobitel počeo vibrirati. Policijski automobili su zaokružili sve u krugu od pedeset metara. On je ciljao nju, oni njega. Pala je na zemlju. Spustila se i legla. Raširila je ruke i noge kao da će raditi anđela u snijegu. Tijelo joj je gorjelo, pulsiralo, treslo se od napora, pluća su je pekla, a oči nisu imale prostora za suze. Zažmirila je. Govorili su joj, a ona ništa nije čula.

- Znala sam da si ti. Srce me je boljelo kao da ću dobiti infarkt. Počelo me gušiti. – mama je kroz suze govorila dok se približavala. Ona i Indira su je zagrlile. Mama je stala ispred Stele i uputila ljutit pogled prema automobilu koji je odvodio monstruma.
- Ja ovo ne bih mogla. Bile su izvanredne vijesti na svim digitalnim panoima po gradu. Svjedok je rekao kuda se uputio taj čovjek s puškom i opisao ženu koju je natjerao u bijeg. Dobila sam napad panike. – Indira joj je stiskala ruke dok je izgovarala. Liječnici su se pokušavali probiti do Stele.
- Mama, kupi mi krafnu od vanilije. Nemoj mi više nikad čitati horoskop. – dobacila je zadihano i pustila da joj izmjere tlak.

Oznake: pria, psihologija, mogućnosti, strah, trčanje