8 milijardi ljudi će živjeti na planeti od sljedećeg tjedna.
Imam nekoliko svojih izvanserijskih i nenadmašnih.
Malene kružnice.
Koliko je zapravo teško naći jednu odgovarajuću osobu?!
Onu jednu jedinu koja će stati ispred tebe kad misliš da nemaš nikog na kugli zemaljskoj, nasmijati se poput djeteta, raširiti oči i prstom pokazati na svoja prsa; obujmiti uplašeno tjelešce rukom i priviti uho na melodiju zbog koje ništa drugo ne postoji.
Malo tko će se pokušati obuti tvoje cipele.
Ne mogu svi gledati oko sebe srcem. Osjećati, pružati i pokazati empatiju. Zamišljati kako je drugima koračati. Pružati ruke. Prepoznati potrebite. Pomagati. Svakodnevno učiti. Surađivati. Prihvaćati. Opraštati. Poticati i promicati dobro.
Takva Utopija ne postoji niti će ikada postojati; bez obzira na naše pjesmice o jednorozima, vječnom suncu, što bi bilo - kad bi bilo, gorućim ljubavima i ekstazama dobrote.
Možemo i trebamo odgajati i podučavati jer smo svi odgovorni, ali gibanje nikad neće biti samo jednoliko pravocrtno.
Zapravo, što si više iskreniji, manje je ljudi oko tebe.
Teže je ako živiš u mjehuriću i kružiš po ružičastom horizontu.
- "Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo...". - zapisao je davnih dana gospodin Fric, kojeg nikad nisam voljela i nisam se mogla zaljubiti u njegove rečenice, ali tu se potpuno slažemo.
