Kod mene, nebo danas nije sretno. Izmjenjuju se naleti sunca, vjetra, kiše, snijega i leda. I ja sam u sivilo obojana, ni kiseli osmijeh ne pomaže. Danas mi je najdraže šutjeti.

Suosjećam s "ozlijeđenim" biljkama.

U središtu našeg grada, posvećeno ljudskim pravima.

Malena u svemiru. Ispod sivila. Između zgrada s kojima zajedno šutim. Ispod utvrda i najvećih dvorana. Promatram srcem.

Zagradilo nas vrijeme, povrijeđuju ljudi. Rane su velike i flasteri više nisu dovoljni.

Snage mora biti, dok je god života.

Istina je duboko ispod, lažnog osmijeha i šminke.

Tako blizu, a tako daleko. Koračamo u nepoznato sutra.

Oznake: grad, stvarnost, surovost, priroda, urbanost, fotografija, vrijeme, osoba, daljina, čovjek, zvijeri, težina