Kod mene, nebo danas nije sretno. Izmjenjuju se naleti sunca, vjetra, kiše, snijega i leda. I ja sam u sivilo obojana, ni kiseli osmijeh ne pomaže. Danas mi je najdraže šutjeti.
Suosjećam s "ozlijeđenim" biljkama.
U središtu našeg grada, posvećeno ljudskim pravima.
Malena u svemiru. Ispod sivila. Između zgrada s kojima zajedno šutim. Ispod utvrda i najvećih dvorana. Promatram srcem.
Zagradilo nas vrijeme, povrijeđuju ljudi. Rane su velike i flasteri više nisu dovoljni.
Snage mora biti, dok je god života.
Istina je duboko ispod, lažnog osmijeha i šminke.
Tako blizu, a tako daleko. Koračamo u nepoznato sutra.
Oznake: grad, stvarnost, surovost, priroda, urbanost, fotografija, vrijeme, osoba, daljina, čovjek, zvijeri, težina