Rujan '94.

10 rujan 2022



Sveti Otac Ivan Pavao II. je po prvi puta pastoralno pohodio Hrvatsku u subotu 10. i nedjelju 11. rujna 1994. godine. U tom dvodnevnom boravku, koji je bio najavljen u kolovozu iste godine, Papa svojom prisutnošću na hrvatskom tlu propovijeda mir, dijalog, solidarnost, bratstvo i ljubav. S početkom rata u raspadnutoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, Sveti Otac je silovito zastupao mirno rješenje sukoba te dijalog između zaraćenih strana. Najimpozantniju hvalu hrvatskog naroda je postigao braneći legitimno pravo naroda na slobodu te izborenim priznanje Republike Hrvatske kao međunarodnog subjekta; neovisne i suverene države u siječnju 1992. godine. Sveta Stolica je prateći poslanje Crkve neprestano prizivala miroljubivu soluciju rata. Iako je Sveti Otac imao namjeru posjetiti Sarajevo, Beograd i Zagreb, prilike su dopustile samo pohod hrvatskom glavnom gradu. 

Posjet Svetog Oca u rujnu 1994. je postao mjesto kolektivnog pamćenja hrvatskog naroda – duboko utkano u suvremenu hrvatsku povijest. Njegova prisutnost u Zagrebu se može nahoditi kulminacijom odnosa između Republike Hrvatske i Svete Stolice. Uzvišeni vjerski događaj je u Zagrebu omogućio najveće euharistijsko slavlje hrvatskog naroda na kojem se časno okupilo oko milijun vjernika iz cijele Hrvatske te svijeta. U svim odaslanim riječima Svetog Oca, prikupljena je podrška, ohrabrenje, težnja suradnji i blagoslov napaćenog naroda. U vremenu kada je još uvijek trajala neizvjesna borba, a pitanja ljudskih prava u ratom pogođenoj Hrvatskoj izviru svakodnevno – bilo je važno svjedočiti misiji i zaštitničkoj ulozi Ivana Pavla II. koji je tražio milosrđe te oprost na području prožimanja različitih kultura i naroda. 

Dojmljiva povijesna memorija je okupila trajne uspomene Hrvatske - Papino cjelivanje hrvatske grude, doček hodočasnika, svečanu Večernju u zagrebačkoj prvostolnici, zajedničke molitve sa svim vjernicima u nedjelju 11. rujna te odzdrav prigodom odlaska. Papina homilija je bila, pri nedjeljnom euharistijskom slavlju, posvećena zazivu suradnje sukobljenih polova kako bi se izgradila bratska solidarnost u trenucima patnje s ciljem uspostave istinskog i pravednog mira. Iako je pohod trebao u svojoj središnjici imati temu proslave devetstote obljetnice Zagrebačke biskupije, njegov važniji smisao jest reprezentirao traganje za obustavom ratnih zbivanja. Papa u svojim govorima nije zaboravio jednakopravnost svih naroda koje svrstava u okrilje homogene obitelji zagrljene božanskom ljubavlju. Crkvu u Hrvatskoj i integralan narod je zamolio da postanu dio graditelja te svjedoka mirnog suživota za opće dobro na balkanskom prostoru. Moralni i duhovni autoritet Ivana Pavla II. je potaknuo hrvatski narod te globalnu publiku da zastanu u aktualnim momentima tadašnjice i sagledaju sve ratne slike koje su bile protivne pravima svakog živog bića. Uz geslo „Papa je s vama“, Ivan Pavao II. je sa snažnom željom progovarao o kršćanskim vrijednostima koje su primjenjive na profanu, ratnu stvarnost. Bez obzira na vjersku prvenstvenost, Papin pohod je bio instruktivan u političkim aspektima zbog evociranja o elementarnim pravima svakog naroda i pojedinca na život u miru i općem dobru. Upućene poruke Svetog Oca su nosile predznak općevažeće i globalne težine za višestruke političke primjene kako bi se sačuvali ljudski životi i mir. 

Mir, milosrđe, brižnost, sloboda, ljubav, pravda, oprost i pomirba simboliziraju okosnice prvog pastoralnog posjeta Svetog Oca Ivana Pavla II. Dana 10. i 11. rujna 1994. godine je postavio ciljeve, težnje i smjernice zalaganja hrvatskom narodu za uspostavom mira te prekidom rata. Njegovi neiscrpni navodi i danas mogu poslužiti kao neosporan izvor moralnog kompasa za pojedinca, skupinu ili narod. Hodočasnici koji su svjedočili velebnom posjetu Ivana Pavla II. označavaju dio slavlja važnosti mira i svakog ljudskog života za koje je Papa molio od prvih ratnih zbivanja u Domovinskom ratu. 

Dinamičnom vjerskom ustrajnošću u stvaranju ekumenskog međureligijskog dijaloga, zajedništva te nagovještajem pravednog mira, Sveti Otac je pozivao na učvršćivanje poljuljanih sveza za budućno blagostanje svih balkanskih naroda i njihovih država. Riječi Ivana Pavla II. prilikom posjeta te njegovih hrvatskih sugovornika, predstavnika Crkve i države su transmitirale trajnost dijaloga te odnosa između Svete Stolice i Republike Hrvatske zajedno sjedinjujući hrvatsku prošlost i tada ratom obavijenu višegodišnju zbilju. Poslije analize pohoda Hrvatskoj 1994. godine, Svetog Oca možemo okarakterizirati kao pastoralnog poslanika u službi mira, dijaloga i pomirenja. Njegova prisutnost je značila, u najtežim danima hrvatske povijesti u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, upotpunjavanje nade i svijesti, prevladavanje mržnje te ponudu realnog razumijevanja potrebe trajnog pravednog mira. 

Pojava i govori Svetog Oca Ivana Pavla II. su donijeli, tijekom posjeta u Zagrebu 1994. godine, hrvatskom narodu utjehu u patnjama prouzrokovanim Domovinskim ratom. Nazočni hodočasnici su bili pozvani na promicanje kulture mira, ljubavi, općeljudske suradnje i komunikacije koja će donijeti svijetlu budućnost, stoga se taj grandiozni trenutak povezanosti poglavara Katoličke Crkve Ivana Pavla II. i Hrvatske bilježi duboko u najljepšu povijest slobodne i samostalne države koja se uspjela obraniti u obrambeno - oslobodilačkom ratu.


(Izvor: vlastiti magistarski rad, srpanj 2020.)



Oznake: povijest, Obrazovanje, kolektivno sjećanje, mjesto pamćenja, religija, prošlost, (28), Ivan Pavao II, obljetnica

Puding, sapunice i taškice

20 srpanj 2021



- Alkohol je veliko zlo. Najveće, dijete moje. - izgovarala je starica buljeći u scene na televizoru.

- To uvijek govoriš. Zakaj? - uzvratila je pitanjem jedanaestogodišnja djevojčica.

- Nemoj se ljuljat' na stolici! Buš opala. - upozoravajućim tonom se okreće prema djevojčici i ubija muhe po stolu.

- A daj mi reci! Znam da nikad nećeš! - djevojčica je uporno moljakala.

- Nemam ti kaj reć'. - nastavlja gledati meksičku seriju.

- Joj, sigurno imaš. Samo si ti takva i nikad nećeš ništ' ispričat'. - djevojčica koluta očima i proširuje rupicu na stolnjaku.

- Nemoj trgat' to! Bum te poslala doma! Jesi me došla zajebavat' sim? - starica je zakreštala.

- Pa kad mi nećeš reć'... - zacvilila je.

- Nemam nikaj puno za ispričat'. Udala sam se sa šesnaest. - starica se nagnula nad stol i počela slagati cigarete.

- Koliko je pradeda imao godina? - ubacila se djevojčica.

- Dvadeset i tri. Daj me pusti da ispričam kaj imam. Donesi mi vode. Pazi kak' hodaš, još samo fali da opet padneš s kriglom pa da imaju posla u ambulanti. - oblačila je svoj plavi prsluk.

- Ajd', ajd'. Slušam te. - trčala je prema vodi i nabacila osmijeh od uha do uha jer je napokon namolila za neku priču.

- On je bio u ratu, kasnije smo se vjenčali. To buš sve učila u školi o ratu. Bio je negdje u sklopu njemačke vojske. Nisam ga ispitivala nikad jer nije bio doborovoljan odlazak, dokumente je pobacao prije povratka u Zagreb da ga ne nađu. Nije htio pričat' o tome jer nije volio rat i politiku. Rodila sam Jasnu, a dvije godine poslije tvog dedu. Tvoj pradjed se zatim propio, a zajedno s njim sam i ja pila. Kad su Elizabeta i Ivan znali bit' zločesti, dao im je da biraju hoće li ih on istuć' ili mogu uzeti remene pa jedan drugog tuć'. Bio je na psihijatriji, a ja sam ostala s djecom. Sabrala sam se. - pričala je udubljena u izradu cigareta. Bijesno je povlačila spravicu koja je ubacivala duhan u filter.

- Rekao mi je deda da je skupljao žohare i igrao se s njima dok je bio mali. Zato što ste vi pili i niste pazili na njih? - djevojčica je nastavila ispitivati.

- Da. Beta se propila kasnije dok se razvodila od prvog muža. Rekla je bratu: "Moji roditelji su pili, pit ću i ja.". - nastavila je pričati.

- Rekla mi je baka jednom da je teta Beta došla kod njih na ručak, otišla u WC i ostavila ispod školjke male boce nekog pića. - prepričala je ono što je prije saznala.

- Sigurno. Trećeg muža je upoznala u birtiji. On je isto imao problema s alkoholom. Nakon što ti je pradjed izašao s liječenja, više nikad nismo imali alkohol u kući. Prošlo je neko vrijeme, a mene je udario kamion u Heinzlovoj. - vratila se unazad ponovno.

- Aaaa, čekaj, zato uvijek kažeš da dok si živa moraš pit' one plavo - bijele kapsule? - sjetila se djevojčica.

- Da, to me s kamionom, ajmo reć', spasilo. Velika kazna i opomena. - palila je cigaretu.

- Još imam samo jedno pitanje. Čekaj, zato ti stalno za Betinu kćer govoriš da je sirotica? Ona ima malo nekih problema zato što je nisu dobro odgajali? Rekla je baka da ju je Beta slala kod vas dok ste se preselili na selo samu sa sedam godina iz Zagreba na bus i tak' svaki vikend na put od 2 sata? - znatiželjno nastavlja s pitanjima.

- Je, slala ju je stalno. - srknula je svoj hladni čaj.

- Nikad ne bih rekla ništa od toga. Jel' ti zato više voliš Nataliju kao unuku od moje mame? Zato što je imala težak život, tata ju je napustio i sve ostalo? Bako, ja možda imam jedanaest godina, ali sam vidjela da ti je zamrzivač prazan. Dala si joj sve od mesa kaj imaš. Zašt' je toliko braniš? Nije ona mala, ima muža i djecu. Ajde reci, tko je bio s tobom prošle zime kad te ulovila gripa i kad si dehidrirala? Ja sam pazila na tebe i donijela ti lijekove koje meni mama daje kad sam bolesna jer nisi dala da kažem da ti je loše. Onda su te vozili u zadnji čas na hitnu. Uvijek sve moji roditelji urade za tebe, a čini mi se da više voliš Naticu. Ona samo uzima sve od tebe, a ti uvijek daješ. Znam da se i djed ljuti na tebe zbog toga. - ljulja se na stolici.

- Volim ih jednako, samo mi je Natalije oduvijek žao. Više je provela vremena sa mnom i dedom, nego sa svojom mamom. - objašnjava iza oblaka dima.

- A mene voliš? - udara baku lagano šakom u rame.

- No, no, to me boli. Naravno da te volim, s tobom sam najviše vremena i jesi ti mala, ali si mi najbolja prijateljica. - dodiruje joj obraz.

- Hoćeš ti meni danas pokazat kak' se slaže frizura s onim tvojim škarama što ih gurneš u peć i staviš na kosu? I skuhat' puding? Kakav imaš? - diže se, otvara ormarić i pregledava vrećice pudinga.

- Hoćemo danas bananu? Pitala sam sinoć mamu da te pusti sa mnom na zabavu penzionera jer ide Katina unuka i Matina isto, ali nije bila oduševljena. Rekla je da ne može. Ajde, danas ćemo složit probnu frizuru da pokažemo mojim bapcima kaj znači duga kosa sa 75. - smijala se glasno i gasila televizor.

- Hoćeš mi ostavit' sve štikle, torbice, nakit i bunde kad umreš? Znaš koliko ih volim nosit' i šetat' u njima. Jooooj, a ne mislim da budeš umrla, nego samo da znaš da ih volim. Nemoj se ljutit'! Pogotovo one cipele od zelene zmijske kože koje si nabavila u Trstu. - djevojčica je pogladila punđu na glavi starice.

Silna si. Ja ću do 105. živjet'. Neke stvari su stare oko pedeset godina. Odi sim da ti pokažem kapicu s mrežicom preko očiju koju sam imala na vjenčanju 1949. To je najstarije kaj čuvam. - hvata je za ruku, vodi u sobu do ormara i pokazuje.

- Vauuuu! Smijem si to stavit' sad dok sam u kući? Baš je prekrasna! - opčinjeno je vrti po rukama i dodiruje mrežicu.

- Smiješ, a ja idem puding slagat'. Počinje nam druga serija u frtalj dva, moram se požurit'.

Perdoname mi amor! - smijala se djevojčica oponašajući likove iz sapunica i plešući odjevena u bakinu maslinastu plisiranu haljinu.







Da se udaljimo malo od fikcije... Volite li Vi "stare stvari"? Osjećate li se kao da su one Vaš "uređaj" za putovanje kroz vrijeme?









Oznake: fikcija, pria, fotografija, život, ljubav, razgovor, prošlost, sapunice, puding, odjeća, moda

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.