Fotografija

subota , 06.11.2021.



Sanja je jednom rukom pospremala knjige i albume u kutiju, a drugom prinosila cigaretu ustima. Iz albuma je ispala rastrgana fotografija. Korana je potrčala i zgrabila je.

- Bako, zašto nedostaje drugi dio fotke? - iznenađeno je upitala desetogodišnja djevojčica.
- Nemam pojma, pusti ti sad fotografiju. Idemo ovo brzo spakirati. - Sanja je pokušavala ignorirati upit.
- Znam da lažeš. Ispričaj mi, pliiiz! - zagrlila je Sanju oko struka i pokušavala škakljati.

* * *



Jedva je dočekala punoljetnost. Visoki konjski rep, bijeli kompletić i buket u rukama. Sloboda od života u tjeskobnim „gradskim kućama“, oca koji liječi postratnu bol alkoholom i majke koja pije uz njega. Solo igračica napokon ubire svoj san.

- Zemi remen i vudri ga il' vas bum ja oboje stukel! – Sanja je morala uzeti remen i udarati dvije godine mlađeg brata Egona.

Ona nije bila odabrano dijete koje će završiti školu. Starije je moralo pretrpjeti, stisnuti zube i ubaciti snove u kofer “snađi se“. Pronašli su joj posao u Tvornici obuće Astra, no novčanik nije bio u njenim rukama.
- Ti buš u školu išla? Zdenka, si čula? Buš ti išla delat'! Bracek bu išel u školu. Kaj si mislila? Da buš morti za učiteljku francuskog studirala? – roditelji su se smijali njenim ambicijama.

Potpisala je papir. Zažmirila, a riža je bockala njeno lice ispod neba iznad Zagreba. Poljubac s Ivicom nikada nije bio slađi. Trbuh se brzo uočio na njenom krhkom tijelu. On je sve kasnije dolazio u njihov dom. Mirisao je na Ralon, duhanski dim i konjak. Uskoro je sitna Natalija nezaustavljivo plakala iz malene kolijevke.

- Da, spavam s drugima. Sve je to samo dvjesto grama parizera! – na Sanjinom licu se crvenio trag prstiju.
Spakirao je svoje stvari. Rastrgala je njihove zajedničke fotografije i spalila njegov lik. Stajala je ispred ogledala, prinosila škare kosi, a pramenovi su padali oko nje. Prestala je biti gladna, a stalno je mirisala na gorku višnju i orah. Bila je žedna od loših odluka, razočaravajuće sudbine i straha od samoće. Ostavila je bočice kod Egona u toaletu.
- Sram te bilo! Natalija je kod naših roditelja po cijele dane, a ti ločeš! Zbog koga? Običnog mamlaza! Kaj si se uopće udavala? – Egon je galamio na nju.
- Pili su nam roditelji, pit' ću i ja!

Natalija je rijetko dolazila u Basaričekovu. Stan je u njoj izazivao panične napadaje i agresivne ispade. Nije mogla smiriti tikove na licu od nervoze.

- Nemoj vikati. Sjedni kad te primi! Bude te brzo pustilo. Molim te, smiri se! – Sanja ju je pokušala umiriti.
- Ti ćeš mi govoriti? – bacila je mobitel u zid. – Ti si me i dovela do ludila! – gledala je u izbezumljenu Sanju. Počela je plakati za nekoliko minuta. Ona je njena mama.

Dvadeset i osam godina je bila trijezna. Karlo je bio kamen na koji su se zajedno oslonile. Sanji je trebao netko iza koga će se sakriti da ne vidi svoj odraz u ogledalu.
- Tko si ti? Kaj si došla tu? Kud me vodiš? Pusti me na miru! – Karlo je vikao jer više nije mogao prepoznati njeno lice.
- Doktore, možete li mi reći kakvo je stanje?
- Tri do šest mjeseci maksimalno.
Odlazila je na Miroševac dva puta tjedno. Udarci po vratima su je prenuli iz popodnevnog sna.

- Dobar dan! Koga vi trebate?
- Pa tebe. Daj mi broj od Natalije! – bahato je odgovorio.
- Ako je trideset i sedam godina mogla živjeti bez tebe, onda će preživjeti i svaku narednu! – zalupila mu je vrata pred nosom.
- Naći ću je ja, budi ti bez brige! – slušala je kako govori s druge strane i udara šakama po vratima.
- Sam' je vudri. Batina je 'zašla iz raja! Treba njima pokazat' 'ko piša stojećki. – naučila je da ne smije plakati. Upamtila je očeve savjete Ivici kada ga je prvi put dovela pred njih.

Dan je zamijenila za noć, a noć za dan. Prestala je kuhati. Zaboravila je kako napraviti omiljene ćufte. Uzimala je Sanval tri puta dnevno. Doze za krivnju, tugu i zaborav. Šlauf protiv utapanja.
- Možete li mi prepisati neki drugi lijek? Ovaj mi više ne djeluje. – požalila se liječniku.
Upala je u gravitacijski bunar, a nikada nije planirala skočiti u njega. Potpisala je ugovor o prodaji stana i uplatila novac na Natalijin račun. Bio je to posljednji adut u kutiji za prvu pomoć.

- Mama, doći ćeš živjeti kod nas? Ne znam zašto nisi i prije.




* * *
- Stvarno nemam pojma. Možda je tvoja mama prerezala fotografiju dok je bila mala. Ne sjećam se! – odgovorila je Korani i napokon dovršila pakiranje.
Obukle su jakne, uzele posljednja tri kofera iz stana i predale ključ novom vlasniku. Šutljivo su šetale do autobusne stanice. Sanja se zabuljila u osmrtnicu zalijepljenu na oglasnom panou. Ivica je otišao.
- Mir s tobom! – tiho je izgovorila, ušla za Koranom u autobus i stavila dlan na prozorsko staklo.




( p.s. Budi čovjek.
Ne znaš što je iza tuđih zidova.
)





Oznake: život, odnosi, story, emocije, odabiri

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.