Jedino me ti gledaš dok hodam, zaplačem na nekoliko sekundi i nastavljam kao da se ništa nije dogodilo.
Zajedno ponavljamo tu radnju svakog dana.
Pa ipak, ne zazivam te.
Ne tražim te u građevinama.
Ne pišem o tebi.
Ne tumačim te nikome.
Mi razgovaramo tišinom.
Pričaju, a hodaju miljama daleko.
Sačuvaj me njihova trona i spomena.
Nama ne trebaju epiteti za par riječi.
Svi znaju da više voliš djela.
Ti ne nosiš ružičaste naočale.
Nikada ne bih organizirala tvoj pogreb.
Tebi ne moram šaputati grijehe.
Sjećaš li se kišnog utorka kada si me poslao na svijet?
Nepoznati, hvala!
Odmaknuo si nož s mog tijela.
Udahnuo zrak dok sam bila pod vodom.
Ugasio vatru kad je palila moju kožu.
Sve si zaustavio na vrijeme.
Milovao si mi kosu dok sam spavala prognana od sebe.
Povraćala sam otrove, a ti si me držao za ruku.
Oh nedodirljivi, ti nikada nisi odustajao.
Dopustio si da letim.
Stajao uz mene na svim stranama mjeseca.
Stavljao jasmin na čelo da se otvori u tami.
A mogao si uzeti pušku, trčati za mnom i pucati bez prestanka.
Ostaviti me da ležim u krvi koja natapa mahovinu.
Zarobiti vječno rosu u mojim očima.
Mogao si pustiti demone da me povedu u šetnju kroz svaki krug.
Mogao si slušati njihov smijeh.
Ali čuo si svaki vrisak.
Oduvijek ti.
Šutnjom razgovaraš s nama u središtu solarnog sistema.

Još ti nisam priznala, ne mogu biti sretna.
Ne, ako su oni do mene na koljenima.
Ostani i sada ovdje uz njih.
Iako znam da si tu.
Osjećam potrebu da izgovorim.
Strah me da si se umorio od nas.

Ti već znaš kako ova priča ide.
Kako su sve bajke završile.
I kakvo će biti jutro poslije noćne more ispred nas.
Prošle sekunde i buduće minute.

Susrest ćemo se kada naša zajednička povijest dođe kraju.
Možda.
Oprosti.
Amen.

Oznake: pismo, noć, Advent, nedjelja

Oznake: školstvo, digitalno doba, odgoj, Obrazovanje, društvene mreže

Oznake: nasilje, žena, svijet, Hrvatska, Pomoć, Stop

Što tražiš u toj prašnjavoj ladici među hrpom papira?
Ona pisma u kojima sam riječi bacio u bezdan?
- Ti nisi on. - rekla si.

Nemoj više prekapati.
Popucat' će i onaj zadnji komadić stakla u tebi.
Ne trudi se zapaliti lomaču.
Ostavi da riječ sniva.
Za neka druga srca.
Za neke sretnije priče.

Bombončiću, dovoljno je linija iscrtano na našim licima.
Šibali nas dani, ljudi i mi sebe sami.
Nećemo se natjecati tko će koga jače.
Zažmiri! - tražila si i prerezala uže koje nas je držalo skupa.
Udaljenost kao spomenik stoji.
Trijumf je bio isključivo tvoj.
Bezbojna praznina i otisci u sjećanjima.
Nemoj me gledati pogledom ranjene srne.
Neću ti poručiti: "A jesam ti rekao...",
raširiti ruke, dodirnuti tvoju haljinu od tila i ogoliti celofan s tebe.

Nastavit' ću ulicom i proći pokraj tebe.
Reći ćemo ti: "Dobar dan!".
Neće se primijetiti vodeni odsjaj u zjenicama.

A ja, neću se okrenuti za tobom.
Niti čekati da te obzor milovanjem skrije.
Ne puštam prste koji se za moje drže.
- Ja nisam on. - dovoljno je da šutim.

Oznake: zaborav, ljubav, vrijeme, sjećanja

Oznake: Hrvatska, sjećanje

Nastavni materijal je pažljivo prilagođen djeci kako bismo ih odgajali uočiti vrijednost ljudskog života na stvarnoj ljudskoj patnji i žrtvi te da vide što znači oprostiti i ljubiti.

U fokusu nastavnog materijala nalazi se dječja populacija i utjecaj rata na nju, s naglaskom na socijalne, psihološke te svakodnevne promjene. Glavni je cilj bio ukazati kroz prikaz životne svakodnevice na dječju patnju, stradanja i žrtve Domovinskog rata. Analizom dokumentarnog filma „Od toga dana…“, učenici se mogu senzibilizirati za dubinu patnje mnoge djece i njihovih obitelji za vrijeme trajanja Domovinskog rata te će na taj način shvatiti neprocjenjivu vrijednost ljudskog života, uz poruke ljubavi, mira i praštanja.

Hvala Ministarstvu znanosti i obrazovanja te ministru Radovanu Fuchsu što će ovaj snažan i potresan film, djeci i učenicima hrvatskih škola, prikazati bolne posljedice rata.

Oznake: sjećanje, žrtve, film, povijest, Hrvatska

Bila si Ema u čipkastoj haljini.
Ponekad nosila prezime Karenjina.
Imala Lottin osmijeh i moje srce u ruci.
Ostavila si neispijenu šalicu crnog čaja.

Tek smo naučili zajedno letjeti,

a ti bez upozorenja zamahnula krilima.

Odabrala odlazak iz gnijezda.

Uselila u drugi grad.

Nadam se da su ti nove krošnje zelene.
U mojim gola jesen caruje.
Jesi li novom kraju šaputala:

"Nisam upoznala nikog poput tebe.",
"Dugo sam čekala u divljini da stigneš!"?

Nemoj kucati na stara vrata ako zaigrate ruski rulet.
Naići ćeš na hladnu sobu,

zaboravljenu trulu jabuku i suhi ljiljan.
Beatricin veo leži blatan na pragu.
Moja stopala slijede južnije obale,

daleko od istočnih podzemnih krugova u koje si vodila.

Lijepo se provedi u lunaparku dok je mjesečina vrela.
Čuvaj se vjetrova!

Oznake: ljubav, pjesma, lunapark, emocija, jesen

Izdvojite minutu svog vremena i potpišite peticiju protiv rodne neravnopravnosti.

Peticija: nijeuredu.com

Podaci su zabrinjavajući!

Žene u prosjeku imaju 13% manju plaću od muškaraca te 22% manju mirovinu. U nadzorne odbore ulaze otprilike 12 godina kasnije od muškaraca.

Svaku treću ženu se pri zapošljavanju pita o privatnim životnim planovima poput braka i djece.

Poboljšajmo prava žena na radnom mjestu.

Zakonom je zabranjeno postavljati pitanja o obiteljskom statusu, vjeri, nacionalnosti, političkom uvjerenju i slično; prilikom razgovora za posao.

Praksa govori drugačije.

STOP diskriminaciji i seksizmu!

#history

"Samostalne ženskinje" krajem XIX. i početkom XX. stoljeća.

Marija Jambrišak (1847.- 1937.) je bila hrvatska pedagoginja i učiteljica, spisateljica te borkinja za prava žena. Zalagala se za ravnopravno obrazovanje, izjednačavanja plaća i radnih uvjeta za učitelje i učiteljice... Isticala je važnost cjeloživotnog obrazovanja te osuđivala primjenu fizičke kazne u odgoju.

U svom djelu, "O pristojnom vladanju u svim životnim prilikama: rukovođ za općenje u obitelji, u društvu i u javnom životu" iz 1896. godine, iznosi upute za lijepo ponašanje u obitelji te javnom i društvenom životu. Njen bonton nam je izniman trag povijesti svakodnevice društva, obitelji i žena u Hrvatskoj devetnaestog stoljeća.

Ulomak o samostalnim ženama ondašnjeg vremena.
U njenim idejama se očituje težnja pomirljivosti suprotstavljenih načela i stajališta pa istodobno progovara progresivno, patrijahalno i konzervativno.

Oznake: povijest, diskriminacija, seksizam, peticija, spolovi, ravnopravnost, svijet

Sanja je jednom rukom pospremala knjige i albume u kutiju, a drugom prinosila cigaretu ustima. Iz albuma je ispala rastrgana fotografija. Korana je potrčala i zgrabila je.

- Bako, zašto nedostaje drugi dio fotke? - iznenađeno je upitala desetogodišnja djevojčica.
- Nemam pojma, pusti ti sad fotografiju. Idemo ovo brzo spakirati. - Sanja je pokušavala ignorirati upit.
- Znam da lažeš. Ispričaj mi, pliiiz! - zagrlila je Sanju oko struka i pokušavala škakljati.

* * *

Jedva je dočekala punoljetnost. Visoki konjski rep, bijeli kompletić i buket u rukama. Sloboda od života u tjeskobnim „gradskim kućama“, oca koji liječi postratnu bol alkoholom i majke koja pije uz njega. Solo igračica napokon ubire svoj san.

- Zemi remen i vudri ga il' vas bum ja oboje stukel! – Sanja je morala uzeti remen i udarati dvije godine mlađeg brata Egona.

Ona nije bila odabrano dijete koje će završiti školu. Starije je moralo pretrpjeti, stisnuti zube i ubaciti snove u kofer “snađi se“. Pronašli su joj posao u Tvornici obuće Astra, no novčanik nije bio u njenim rukama.
- Ti buš u školu išla? Zdenka, si čula? Buš ti išla delat'! Bracek bu išel u školu. Kaj si mislila? Da buš morti za učiteljku francuskog studirala? – roditelji su se smijali njenim ambicijama.

Potpisala je papir. Zažmirila, a riža je bockala njeno lice ispod neba iznad Zagreba. Poljubac s Ivicom nikada nije bio slađi. Trbuh se brzo uočio na njenom krhkom tijelu. On je sve kasnije dolazio u njihov dom. Mirisao je na Ralon, duhanski dim i konjak. Uskoro je sitna Natalija nezaustavljivo plakala iz malene kolijevke.

- Da, spavam s drugima. Sve je to samo dvjesto grama parizera! – na Sanjinom licu se crvenio trag prstiju.
Spakirao je svoje stvari. Rastrgala je njihove zajedničke fotografije i spalila njegov lik. Stajala je ispred ogledala, prinosila škare kosi, a pramenovi su padali oko nje. Prestala je biti gladna, a stalno je mirisala na gorku višnju i orah. Bila je žedna od loših odluka, razočaravajuće sudbine i straha od samoće. Ostavila je bočice kod Egona u toaletu.
- Sram te bilo! Natalija je kod naših roditelja po cijele dane, a ti ločeš! Zbog koga? Običnog mamlaza! Kaj si se uopće udavala? – Egon je galamio na nju.
- Pili su nam roditelji, pit' ću i ja!

Natalija je rijetko dolazila u Basaričekovu. Stan je u njoj izazivao panične napadaje i agresivne ispade. Nije mogla smiriti tikove na licu od nervoze.

- Nemoj vikati. Sjedni kad te primi! Bude te brzo pustilo. Molim te, smiri se! – Sanja ju je pokušala umiriti.
- Ti ćeš mi govoriti? – bacila je mobitel u zid. – Ti si me i dovela do ludila! – gledala je u izbezumljenu Sanju. Počela je plakati za nekoliko minuta. Ona je njena mama.

Dvadeset i osam godina je bila trijezna. Karlo je bio kamen na koji su se zajedno oslonile. Sanji je trebao netko iza koga će se sakriti da ne vidi svoj odraz u ogledalu.
- Tko si ti? Kaj si došla tu? Kud me vodiš? Pusti me na miru! – Karlo je vikao jer više nije mogao prepoznati njeno lice.
- Doktore, možete li mi reći kakvo je stanje?
- Tri do šest mjeseci maksimalno.
Odlazila je na Miroševac dva puta tjedno. Udarci po vratima su je prenuli iz popodnevnog sna.

- Dobar dan! Koga vi trebate?
- Pa tebe. Daj mi broj od Natalije! – bahato je odgovorio.
- Ako je trideset i sedam godina mogla živjeti bez tebe, onda će preživjeti i svaku narednu! – zalupila mu je vrata pred nosom.
- Naći ću je ja, budi ti bez brige! – slušala je kako govori s druge strane i udara šakama po vratima.
- Sam' je vudri. Batina je 'zašla iz raja! Treba njima pokazat' 'ko piša stojećki. – naučila je da ne smije plakati. Upamtila je očeve savjete Ivici kada ga je prvi put dovela pred njih.

Dan je zamijenila za noć, a noć za dan. Prestala je kuhati. Zaboravila je kako napraviti omiljene ćufte. Uzimala je Sanval tri puta dnevno. Doze za krivnju, tugu i zaborav. Šlauf protiv utapanja.
- Možete li mi prepisati neki drugi lijek? Ovaj mi više ne djeluje. – požalila se liječniku.
Upala je u gravitacijski bunar, a nikada nije planirala skočiti u njega. Potpisala je ugovor o prodaji stana i uplatila novac na Natalijin račun. Bio je to posljednji adut u kutiji za prvu pomoć.

- Mama, doći ćeš živjeti kod nas? Ne znam zašto nisi i prije.

* * *
- Stvarno nemam pojma. Možda je tvoja mama prerezala fotografiju dok je bila mala. Ne sjećam se! – odgovorila je Korani i napokon dovršila pakiranje.
Obukle su jakne, uzele posljednja tri kofera iz stana i predale ključ novom vlasniku. Šutljivo su šetale do autobusne stanice. Sanja se zabuljila u osmrtnicu zalijepljenu na oglasnom panou. Ivica je otišao.
- Mir s tobom! – tiho je izgovorila, ušla za Koranom u autobus i stavila dlan na prozorsko staklo.

Oznake: život, odnosi, story, emocije, odabiri