Jedino me ti gledaš dok hodam, zaplačem na nekoliko sekundi i nastavljam kao da se ništa nije dogodilo.
Zajedno ponavljamo tu radnju svakog dana.
Pa ipak, ne zazivam te.
Ne tražim te u građevinama.
Ne pišem o tebi.
Ne tumačim te nikome.
Mi razgovaramo tišinom.
Pričaju, a hodaju miljama daleko.
Sačuvaj me njihova trona i spomena.
Nama ne trebaju epiteti za par riječi.
Svi znaju da više voliš djela.
Ti ne nosiš ružičaste naočale.
Nikada ne bih organizirala tvoj pogreb.
Tebi ne moram šaputati grijehe.
Sjećaš li se kišnog utorka kada si me poslao na svijet?
Nepoznati, hvala!
Odmaknuo si nož s mog tijela.
Udahnuo zrak dok sam bila pod vodom.
Ugasio vatru kad je palila moju kožu.
Sve si zaustavio na vrijeme.
Milovao si mi kosu dok sam spavala prognana od sebe.
Povraćala sam otrove, a ti si me držao za ruku.
Oh nedodirljivi, ti nikada nisi odustajao.
Dopustio si da letim.
Stajao uz mene na svim stranama mjeseca.
Stavljao jasmin na čelo da se otvori u tami.
A mogao si uzeti pušku, trčati za mnom i pucati bez prestanka.
Ostaviti me da ležim u krvi koja natapa mahovinu.
Zarobiti vječno rosu u mojim očima.
Mogao si pustiti demone da me povedu u šetnju kroz svaki krug.
Mogao si slušati njihov smijeh.
Ali čuo si svaki vrisak.
Oduvijek ti.
Šutnjom razgovaraš s nama u središtu solarnog sistema.
Još ti nisam priznala, ne mogu biti sretna.
Ne, ako su oni do mene na koljenima.
Ostani i sada ovdje uz njih.
Iako znam da si tu.
Osjećam potrebu da izgovorim.
Strah me da si se umorio od nas.
Ti već znaš kako ova priča ide.
Kako su sve bajke završile.
I kakvo će biti jutro poslije noćne more ispred nas.
Prošle sekunde i buduće minute.
Susrest ćemo se kada naša zajednička povijest dođe kraju.
Možda.
Oprosti.
Amen.
