Ovog vikenda sam u jednom dahu pročitala "Tamu", prvu knjigu iz duologije "Beskraj", autorice Marije Klasiček. :)

Ova skladba riječi, prikazuje svaku boju ljudske duše. Odnos tonaliteta Tame u osobnoj povijesti jednog srca. Ne, ta tmina nije negativna, ne ujeda i ne povrjeđuje. Ona zna zagrebati ispod površine. Ustrajna, korijenita, nepokolebljiva i sigurna igračica, koji povlači dugo učene poteze, bez vjere u druge pokušaje. Šansa, bezbroj poteza i jedna konačna odluka. Tama nije osvetnica, već detaljno propitkuje,   analizira i zaključuje. Ona želi da ljudi zasluže mjesto u njenom životu kako bi mogli dobiti puninu Svjetla koje čeka. Ono pak želi bez pitanja pokloniti beskrajno mnogo ljubavi, topline i svoju ruku u svakoj oluji. Vjeruje u ljude i oprost.

Autorica prenosi važne lekcije koje je uočila u svom letu na lokacijama unutar sebe i u odnosima s drugima. Stranice Tame su ogledalo ljudske duše, "ich" emocije na pladnju, godine preobrazbe, kolekcija krhotina, balans srca i razuma, izlog ponosnih ožiljaka te zbir niti koje vode do spoznaje što ljubav ne predstavlja ili predstavlja.

Putokazom pokazuje na Svjetlo, važnost utočišta u vlastitom biću, rast i učenje; jer nas ono vodi spoznaji "da je svaka mala smrt možda imala smisla jer...upravo nas je ona naučila, kako zaista živjeti".
Čitajući, imate osjećaj da Vas autorica želi zagrliti, potapšati po ramenu i poručiti - "Sve je u redu! To je život.".

Marija, svaka čast! Moj aplauz i naklon! S nestrpljenjem iščekujem Svjetlo.

Knjiga :))) (link)

Oznake: knjiga, Hrvatska, Književnost, život