Vjetar joj je izgužvao haljinu i razbacao kosu.
- Nema veze. Mogla si obući vreću krumpira, meni je sasvim svejedno. - šapuće joj na uho.
Sjaji.
Kad se vrati.
Kad čuje korake na stepenicama.
Poruku u 6:45.
Dok joj kaže "opsjednut sam tobom".
Dok mu kaže "opsjednuta sam tobom".
Kupa se u njegovu pogledu.
Primjećuje, ali šuti.
Ovo je htjela.
Šale se, ali se ne šale.
Nitko te ne može zamijeniti.
Ni na nebu, ni na zemlji.
Što ste budni toliko dugo?
Pokrijem te, otkriješ me, brojim madeže na tvojim leđima, prsti jure tvojom kosom, zagrlim te, legnem u tvoje naručje, uplašim se da me slučajno ne stisneš dok spavamo i ode oklop krc - krc - nema dagnjice, vučeš me po krevetu, zalijepimo se, vruće nam je, ali želimo se zalijepiti, zagrliš me, ljubiš mi nos, pitam te koliko me voliš (zašto? od kojeg trenutka? što ćemo sutra? kako ćemo?), gnijezdimo se lijevo - desno, idemo na WC, moramo popiti vode, jedva čekamo opet biti skupa...Još malo, još samo malo.
