Otvaram prozor, stajem na prste, podižem ruke u vis i grlim svježinu. Dišem hladnoću. Hvatam leteće kristale. Uz topli čaj od bademovih ljuski i studen; koja je tako blizu, a tako daleko, plovim sjećanjima do prošlih vremena kojih više neće biti. Do onih ljudi koji su se otopili u očima, baš kao što će i ovaj bijeli pokrov. Do onih stanica kada se snažno grlila osoba koja je u zagrljaju čvrsto držala nož u ruci; usmjeren u leđa kojima iznimno znači. Izmijenila su se doba, pojavila su se nova sunca, ali pogubni razmjeri jedne zime se dugo pamte. Smrzotine od siline jednog snježnog vala su zapečaćene u najdaljoj ladici da nije nadohvat ruke, ali pretrpana je fotografskim filmom koji uzrokuje neprestano otvaranje.
Pitaš se - zašto nož, zašto razbijene godine u tisuću komadića, zašto kada si u to stablo uložila svu ljubav kako bi raslo dok god vas dvije postojite? Bilo je nesretnim nožićem ozlijeđeno, prvi puta u desetogodišnjem serijalu nevjerojatnih priča. Izrezbarila je dio površine. Urezi bi bili trajni. Moglo se izliječiti, plodovi su ionako bili netaknuti, ali nakon što si zgrabila sjekiru i nemilosrdno ga posjekla... Moglo se posaditi novo, vjerovala sam, ali nestala si u mreži od laži bježeći od svijeta.
Smatrala sam da ću se pitati gdje su nestali svi, da ću puzati pustinjom samoće, ali naiđe čovjek pužući pijeskom na ružin grm. Kadli stvarnost, nije fatamorgana.
Pitaju me - "Nedostaje li ti?". U sjećanju trajno peče. Toliko zvijezda bliješti, toliko svjetlosti grije, toliko ruku me tada zgrabilo da posadimo nova stabla. Polako rastu i s oprezom ih gledam jer želim da obostrano ubiremo mirisne plodove u zajedničkim trenucima. Nekima nije teško zalijevati naše stablo ni putem telefonskih poziva te poruka jer ipak životna letjelica ponekad vozi u daljinu. Iščekujući trenutak zagrljaja, zahvale i ponovnog susreta.
P.S. Hvala i ovdje dragim ljudima koji su mi se javili putem maila kako bismo posadili lijepo virtualno stablo. Jednog dana ga možda presadimo u stvarnost!