Uzela je tu čašu Petru iz ruke. Ja ću. Još se malo nagnula. Krivulje su opisivale svemir. Astofizičari gledaju u kriivom smijeru. Nije ta tajna tamo. Evo je tu. U Petrovoj kuhinji. Upravo pažljivo zalijeva cvijet. Eto. Tako. Zalijevaj je svaka tri dana. Odložila je čašu u sudoper. Otkinula par uginulih cvjetova. Baš se posvetila toj biljci. Petar je bio miljama daleko od cvijeta. Došao je do kraja dileme. Treba li li se posvetiti doznavanju. Doznao je sve o biljkama. Bar o toj u njegovom stanu. Odlučio je da da dozna još nešto. O Dadi. Krenu je rukom prema njenom struku. Pa šta bude. Pa šta dozna. Krhko je znanje. Da li je Dada znala šta se događa. Ili šta će se dogoditi. Ostao je jedan milimetar. Između Petrovog dlana. I njenog struka. I onda. Ono zaboravljeno štene. Tiho je zacvililo iza njihovih leđa. Možda iz dosade. Možda zbog brige za vlasnicu. Možda bez veze. Dada se brzo uspravila. Petar nije stigao maknuti ruku. Nije ni mislio. Okrenula se onako na njegovu stranu. Prošla je licem na par centimetara od njegovog. Gledala ga u oči. Oderala ga sisama po prsima. Pustila da joj Petrova ruka pređe preko stomaka. I otišla do svog šteneta. Malo ga je mazila. Onako čučeći. Okrenula se prema Petru. Moram ići. Moramo kod veterinara. Jako je voljela to štene. Petar ju je ispratio doizlaza iz zgrade. Oboje su pogledali okolo. Sileđije nije bilo na vidiku. Otišla je vodeći štene na uzici. Ništa njemu nije bilo. Petar ih je gledao kako odlaze. Čekao se da se osvrnu. Nije dočekao. Zamakli su iza ugla. Petar se vratio u stan. Ispraznio ostatke cole iz boce. Nasuo vodu iz slavine. Da odstoji. Kako je rekla. Pogledao je biljku. Već je nekako izgledala bolje.
A ono najgore. Što je kao prošlo. Upravo je došlo.

Oznake: priče

Petar odbojnu nudi piće. Doduše, sad je već imala i ime. Čašu vode, samo. Ajd dobro. A baš je imao dobar izbor pića. Za razliku od cvijeća. Imao je na prozoru tu jednu biljku. Nešto drvenasto. S roza cvjetovima. Zaboravio je kako se zove. Poklon. Odlično je izgledala kad ju je dobio. Sad baš i nije bila u nekoj formi. Možda je stvar u položaju. Sjeverna strana. Ona bez sunca. Ili u zalijevanju. Ili u vodi. Kako god. Nije izgledala sretno. Odbojna, koja se sad zvala Dada, zagleda se malo u cvijet. Hm, nešto krivo radiš. S tim cvjetom, jel. Sad je i biljka imala ime. Nešto na A. Mogu malo pogledati? Samo daj. Dada se ustala. Nagnula preko sudopera. To je bio prizor. Puno bolji od cvijeta. I onda kad je bio u formi. Haljina se malo povukla prema gore. Ne toliko da bude vizuelno kritično. Ali dovoljno da jest kritično. Stavila je prst u teglu. Opipala zemlju. Ziher je znala šta radi. Ne samo s cvijetom. Suha ti je zemlja. To na A traži puno vode. Petar ustane i natoči čašu vode. Stoji tik do odbojne. Dade. Čak se dodirnu i bokovima. Očito nikome ne smeta. Spašava se jedan cvijet. Ona okrene lice prema njemu. Sasvim su blizu. Gleda ga. Nemaš neku odstojalu. Nemam… A dobro onda. Natoči za poslije pa pusti da odstoji par dana. Očito je znala dosta o cvjećarstvu. Možda više nego o uzgoju pasa. Svakako više nego o Petru. Ili upravo obrnuto. Što i nije bilo bitno. Koliko što. I koliko puno je znala o sebi. Ili šta je o istoj htjela doznati. Ili se bojala doznati. Ali svejedno.

Oznake: priče

Par tjedan kasnije. Petar taman izlazi iz zgrade. Tup. Ravno na nju. I štene na uzici. Uska ljetna haljina. Do pola butina. Pa još na kopčanje. Neke espadrile s plutenim džonom. Povišenim. I uz sve to. Taj hod. To držanje. A i štene je bilo simpa. Možda malo previše. Odnekud se stvori neki đukac. Ima ogrlicu. I ubilački nagon. A nema gazde u blizini. Zubima zgrabi štene. Gadno ga stisne. Protrese ko vrećicu čipsa. Odbojna počne vikati u panici. Petar grabi nasilnika za ogrlicu. Nije baš bio neka mrcina. Srećom. I po štene. I po Petra vjerojatno. Sileđija pusti štene. Gazdarica ga diže na prsa. Petar I dalje drži đukca za ogrlicu. Ovaj se ni ne buni nešto previše. Petar govori odbojnoj da uđe u haustor. Posluša ga. Ulazi. Zatvara vrata. Petar Hrabri pušta ogrlicu. Peso ga ignorira. Mirno otrčkara svojim putem. Malo se zabavio. I šta sad. Petar ulazi u haustor. Ne zna se ko brže diše. Štene ili gazdarica. Ono malo cvili. Ona malo plače. Ima malo krvi na krznu. I na haljini. Ništa strašno. Petar ju poziva da uđu kod njega u stan. Da pogledaju štene malo bolje. Tu je odmah u prizemlju. I eto njih troje. Kod njega u kuhinji. Stavljaju mezimca na stol. Pregledavaju ga. Ništa ne izgleda slomljeno. Ni poderano. Jedna rupica od zuba. Malo krvi. Ništa strašno. Svakako za pregled kod veterinara. Ali malo kasnije. Petar se pretvara u šaptača psima. Djeluje kao da nešto zna o njima. Valjda. Predlaže da ga spuste na pod. Da se malo smiri. Prijedlog se prihvaća. Štene počne švrljati po stanu. Trauma fino prolazi. Dvoje odraslih sjedaju za stol. I gazdarica se smiruje. Najgore je prošlo. Ili će tek doći.

Oznake: priče

I onda opet. Za tjedan dana. Isto mjesto. Samo Petar dolazi kasnije. Ona je već tu. I štene. Malo je naraslo. Valjda. Tu je i muž. S dvojicom frendova. Njih četvoro za stolom. Štene u njenom krilu. Petar sjeda blizu njih. Kava mu stiže. Nije morao ni naručiti. Prednost malog grada. Jedna od njih. Kao i ova. Petar okrenut prema stolu. Dečki živo pričaju. Petar čuje priču. Nema pojma o čemu oni to. Gomila tehničkih izraza. Hvata moguću temu. 3D printanje. Tako nešto. Tehnike. Materijali. Marke. Divota. Odbojna sjedi ko drvena Marija. Isključena. Ne postoji. Osim za štene. I za Petra. Mirno gleda okolo. Oči joj vrište. Od dosade. Od nemoći. Od želje za bijegom. Petar joj opet hvata pogled. Ovaj put malo duže. Malo je drugačiji. Sad je čak i Petar zanimljiv. Ponekad i odbojnost može biti korisna. Ako je je ovaj put bilo. Nije bilo načina da to provjeri. Pridruži mu se par frendova. Sad i oni kreću s pričom. Ne baš tako stručnom. Ali bar nikog nisu davili.

Oznake: priče

Petar je otišao na podnevnu kavu u grad. Manje više redovnu. Dan sunčan. Ugodno topao. Neki lagani vjetrić. Vani gomila ljudi. Kao i uvijek u to doba. Asfalt još nije bio pregrijan. Tende na kafićima izvučene. Sasvim dovoljno hladovine. Petar je našao dobro mjesto. Tik do travnate površine. Naručio svoju kavu. Dugogodišnji ritual. Nekad ispunjen očekivanjima. Neko davno vrijeme. Odavno prošlo. Život ima svoje načine. Stvari sjednu na svoje mjesto. Pa tako i ona. Pojavila se u uskoj bijeloj majici. Sivim tankim tajicama. I nekim štenetom. Malo, smeđe stvorenje. Očito tek kupljeno. Ivan ju je snimio već prije dosta godina. Na neki čudan način. Kao da su si nekako bili odbojni. I to obostrano. Neka negativna kemija. Bar je tako njemu izgladalo. Petru je bilo sasvim jasno. Na njemu nema ništa što bi ju privuklo. Možda ni u njemu. To nije mogla znati. Ali obrnuto. Koji kurac je njemu smetao na njoj. Možda samo ta očita odbojnost. Jer, što se nje tiče. Imala je građu. Figuru. Petru krajnje jebezovnau. Nije bilo puno takvih. Možda još I manje. A možda nije bila stvar u građi. Nego u držanju. Stavu. Takvih je bilo još manje. Petar se mogao sjetiti dvije. Kad je sjedila na klupici ispred kafića. Prizor. Leđa uvijek bila izvijena onako prema naprijed. Guzica se razlijevala u punoj raskoši. A bilo je je. Tanak struk. Lijepo lice. Friz uvijek na kratko. Nije imao pjoma kako se zove. Znao je samo da ima muža. I dvoje djece. Odnedavno i gdje stanuje. I ništa više. I evo nje sad s tim štenetom. I nekom prijateljicom, nalaze mjesto u istom kafiću. Pička joj vrišti iz tih tajica. Sočna. Mesnata. Žemička. Ivan bulji u nju. Ona to svakako vidi. Ali joj ne pada na pamet da skupi noge. Kratak susret očima. Petar ispija kavu. Odlazi. Popode mu dolazi prijateljica. Ručak. Dremka. Seks. Poslije će ga pitati. Onako zadihana. Zadovoljna. Šta je to bilo danas. Ti si lud. Sasvim moguće.

Oznake: priče

Nedjelja. Petar je ugasio radio. Otišao na spavanje nešto ranije. Oko pola jedanaest. Prije toga napunio je veš mašinu. Kresnuće ju sutra ujutro. Nadao se da neće. Da neće uhvatiti jeftiniju struju. Da će ju prespavati. Rado bi platio taj račun. Ali sada, plaćao je neke druge. Puno skuplje. Upalio je obje male lampe kraj uzglavlja. Postavio dva jastuka. Onako za čitanje. Cigarete. Upaljač. Pepeljara. Čaša crnog. Cvike. I knjiga s crnim koricama. I tužnim naslovom. Zbirka pjesama. Pa dobro. Prije svega, uzeo je mobitel. Vidio onu zelenu točkicu. Budna je. Nazvao je. Čekala je da dođe. Da prespava kod nje. Da ju zagrli. Da ju utješi. Od samog Petra. Petar je mislio da to nema smisla. Bar večeras. Malo joj je objašnjavao. Sam je sebi zvučao razumno. Čuo ju je kako plače. Samo je sebi zvučao razumno. Rekao je da će se spremiti i doći. Rekla je da sad ne dolazi. Često su se tako vrtjeli u krug. Dobro. Laku noć. Pusa. Naspavaj se. Onda je počeo čitati. I čitao je. Pušio. Pijuckao vino. Autor je jako lijepo pisao. Jako dobro. A sve o nečem drugom. O stvarima koje nisu ni približno takve. Ni lijepe ni dobre. Recimo. Tuga. Patnja. Usamljenost. Strah. Praznina. Izgubljenost. A i malo ljubavi. Petar se zaustavio na 91. stranici. Dosta za večeras. Razmišljao je o nekoliko stihova. O istini u njima. Pa kako god bolna bila. O krugu u kojem se autor vrtio. O krugu koji je Petar sam zavrtio. I onih nekoliko manjih. Nakon svih tih silnih godina. Gotovo se nije pomaknuo s mjesta. Čak pomalo i zemljopisno. Maknuo je jastuk za čitanje. Ugasio lampe. Legao. Plahta je bila samo na jednom madracu. Pokrio se golemim pokrivačem. Bez presvlake. Bio je veći od kreveta. Nema baš tolikih presvlaka. Snaći će se nekako. Petar se uvijek snalazio s tehničkim pitanjima. Bar nešto. Prekrivač je dobio nedavno. Zajedno sa srcem. Koje je dobio nešto ranije. Koje je bilo puno veće od pokrivača. I nije trebalo presvlaku. Kako sad stvari stoje, nije baš trebalo ni Petra. Ali kao da srce bira. Petar s sjećao onih koje je izabrao srcem. I onih koje je izabrao glavom. Potrebom. Utjehom. Kako god. Sve je završilo isto. Opet je bio nigdje. Kao i čarape za haltere koje su još bile ne krevetu. Tamo kod nogu. Vizualno rješenje. I rola papira s blagajne. Zasječena skalpelom. Tehničko rješenje. Teško bi objasnio zašto mu je trebalo. I jedno i drugo. Možda se trebao ranije pitati. Puno ranije. Možda se nije trebao ni pitati. Ta koje je nosila čarape. Ostale koje su legle s njim u taj krevet. I one koje nisu. Koje su ga zvale da mu čestitaju rođendan. Koje bi ga zagrlile kad bi se sreli. Stisnule se uz njega. Dale mu svoje srce i tijelo. Ili oboje. A i ona koje je nekad ležala tom krevetu. Onako pored njega. Ali ne sa njim. Čak se i ponosila s tim. I svi oni koji su bili u njenim mislima. Kad je tonula u san. Kad se budila. Pored Petra. Baš onako pored njega. Samo pored njega. Nje više nema. Petar se nada da je sada sretna. Ili barem zadovoljna. Da se našla. I da ne misli na njega. Kao što ga ne osjeća. Nikada i nije. On će još pomalo misliti na nju. Pomalo i osjećati. Ali onako. Dok mu ne ispari. Dok opet ne bude spreman dati srce. Svoje srce. Prije nego što je zaspao zahvalio se. Priznao da je zbunjen. Zatražio malo pomoći. Da konačno shvati. Da se konačno probudi. Da konačno samo bude. I to je bio jedan od njegovih krugova. Koliko ih još treba. Da konačno siđe. Bez tog silnog naslijeđa. Tereta. Krajnje nepotrebnog. Potpuno suvišnog. Bezvrijednog. Sve što je stvorio u životu. Sve što je postigao. Ništa nije bilo važno. Svijet zbog toga neće biti ništa bolji. Ni ljepši. A pogotovo pametniji. Ni sretniji. Uz možda dvije iznimke. Ali samo te dvije. Petru dovoljno. Dovoljno da zaspe. Nedovoljno da ga probudi alarm u sedam. Mrak. 15 do 5. Petar se probudio. Nije znao zbog čega. Znao je zbog koga. Ustao se i otišao do kupaonice. Kresnuo veš mašinu. Program od 90 stupnjeva. Bubanj se zavrtio. Možda sve bude oprano kako treba. Možda i ne.

Oznake: priče

..Petar se probudio. Ili bar počeo buditi. Nije mu se žurilo. Subota prije Uskrsa. Proljeće ili zima. Drveće se pitalo to isto. Oblacima je bilo svejedno. Petru također. Pogledao je na drugu stranu kreveta. Prazna. Zgužvani prekrivač. Na onoj rupi izmađu madraca. Možda… Ali nije. Nije je bilo par dana. Bar ne ovdje. Ni njene odjeće. Onako bačene na pod. Nemarno. Slobodno. Bezbrižno. Nikad prije viđeno. Otišla je na selo. Svojima. Tamo su se povukli. Tako su odlučili. Petru se nije ustajalo. Uzeo je taj drugi prekrivač. Navukao ga preko glave. Nje nije bilo. Ali miris je bio tu. Skroz lagan. Molekularan. Atoman. Možda i neutrinski. Ali svakako prisutan. Petar je možda još malo zaspao. Onako kako je to mogao uz nju. Onako kako to već dugo nije mogao. Nije gledao na sat. Ponovo se probudio. Ustao se. Skuhao si nesicu. Zapalio jednu. I u kuhinji je mirisalo na nju. Kofein i nikotin nisu pomagali. Ili odmagali. Tu mu je ponekad spremala jelo. Ponekad i Petar njoj. Onako navečer. Kuhali su. Pekli. Pušili. Pili. Pričali. Malo se i ljubili. Mazili. Petar je volio njene sise. Male, žilave, mazne. Stvorene savršene. Držale su se tog dizajna. Ni godine ni gravitacija im nisu mogle ništa. Petar je popio tu kavu. Popušio jednu ili dvije. Onako sam. Sam s njenim sisama. Obukao se. Oprao zube. I četkica i pasta su mirisale po njoj. Koji moj. Da nije prehlađen. Moguće. Spavali su goli. Grijanje je bilo na minimumu. Kako god. Izašao je van. Neki sjeverac. Lagani. Vraćao je zimu proljeću. Ili samo podsjećao. Proljeće je bilo strpljivo. Vjetar je puhao po svom. A svo troje su mirisali isto. Jebote. A isto tako. Petrov stari auto. Razvaljeni sicevi. Opušteno platno na stropu. Oguljeni volan. Ko da ga je ona godinama vozila. A nije nikad. Imala je svoj. Petar se uspio dovesti do placa. Kupio rezerve za slijedeća dva dana. I opet. Svo to super rano povrće. Svakako domaće. Meso. Riba. Vino u rinfuzi. Ništa nije imalo svoj miris. Samo njen. Sad se već malo zabrinuo. Glavom mu je prošlo sve ono. Sve šta mu je pričala. Sve šta mu je radila. Verbalno. Tjelesno. Emocionalno. Tu i tamo rako joj je da kuži. Kuži to šta mu radi. Da zna. Da zna ga zapišava. Označava. Posvaja. Nije znala šta mu to znači. Kao nije znala. Rekao joj je da je kuja. I dalje kao nije shvaćala. Dobro je glumila kad je htjela. Žena. Ženka. S placa je otišao do centra. Puno ljudi po birtijama. Lako se utopio. Popio kavu. I pelinkovac. Možda i dva. Sutra ionako ništa neće raditi. Što ga je podsjetilo. Treba još do nekog trgovačkog centra. Po zalihe žešće logistike. I po cigarete. Tako je i napravio. Prihvaćao je svoje savjete. Bar takve. Vratio se u stan. Pojeo paštetu. Od tune. Bar tako piše. Zaspao na kauču. A i kauč… jebi ga. Detaljno je to odradila. Popodne je proveo uz televizor. Računalo. Prozor. I veče isto tako. Pao je mrak. Odgegao se u krevet. Zaboravio istuširati. Sutra će. Uspio je oprati zube. Koliko toliko. Krevet je sad tukao. Posteljina je vrištala. Ponoć je već debelo prošla. Nedjelja. Uskrs. Petar je napisao poruku. Samo jednu riječ. Kujo. Za par sekundi je zaspao.

Oznake: priče

...I sve je to moglo biti tako. Ali nije. A onako podsvjesno, Petar je i znao da neće. Jedno od onih beskorisnih znanja. Svjesnih ili podsvjesnih. Jer, Plamena je krenula. Nije izgledalo kao pucanje brane. Ovaj put nije. Na Petra se nije sručila gomila mutne, opake vode. Sručilo se nešto drugo. Ili prvo. Ili jedino. Puno veće. Puno jače. Neizmjerno veće. Neizmjerno jače. Nema te rijeke. Nema te brane. Nema tog Petra. Nema tog nikoga. Nije bilo šanse da popije još gutljaj pive. Još uvijek one prve. Da povuče dim. Ko zna koje cigarete. Da osjeti hladnoću na leđima. Da čuje radio. Čak ni kišu. To sitno, malo tijelo sjedilo je preko puta njega. Odvojeno stolom. Plastičnim podmetačima. Petar je jednog načeo čikom. Trenutak nepažnje. Odvojeno konzervama. Čašama. Pepeljarom. Dimom. Puno prepreka. Ali svakako je bilo tu. To lice. Taj glas. To tijelo. Dijelom ga je vidio. Nije bilo napadne odjeće. Sisa na izvolite. Pažljivo odabrane šminke. Pomno pripremljene frizure. Uvježbane gestakulacije. Svejedno. I bez svega toga. Sve je bilo tu. Imalo je sve šta treba. I puno višea. Detaljno ga je znao. A još nije znao ništa. Mišići koji su se mogli pretvoti u čelik. Zbunjujuće mekane tvrdoće. Upili su mu se u dlanove. Odnedavno. Ili odavno. Neizbrisivo. Kao neki topli kamen. Moguće radioaktivan. Sasvim vjerojatno. Mogao ga je i osjetiti. Da je sjedila malo bliže. Ili da nije toliko pušio. Ali nije ni morao. Imala je taj svoj parfem. Ili tako nešto. Uglavnom neki miris. Baš poseban miris. Zauvijek će ostati zavaren. Negdje duboko u Petru.

Oznake: priče

...I tako. Petar je hrabro sjedio na svom stolcu. Pio to pivo. Slušao radio. Onaj gore na polici. I kišu. Vani iza njega. Vrata balkona su bila napola otvorena. Valjda zbog tog besmislenog pušenja. Nije pitao. Mrak mu je plazio po leđima. Onako hladan i vlažan. Možda neće još dugo. Grijanje u autu mu je dobro radilo. Bar to. Ugrijati će se do svog stana. Dalje je ionako svejedno. Čekao je. Gledao ju. Nije ju poznavao takvu. Ako ju je uopće poznavao. Ako je ikad ikoga poznavao. A puno mu je pričala o sebi. Većinu je zapamtio. Čak i ono što je htjela da zaboravi. Jebi ga. Možda će mu opet tako nešto pričati. Možda će Petar morati sudjelovati. Komentirati. Objašnjavati. Odgovarati na pitanja. I podpitanja. Možda će njegovo biti samo da sluša. Čekao je. Čekao je trenutak. Trenutak da napetost u njoj dosegne onu kritičnu točku. Pa da pukne. Pa da bujica krene. Onako kako to obično biva. Da na njega krene sva ta mutna voda. Granje i drveće. Nakupine otpada. Kao na rijeci u gradu. Pa kud ga odnese. I dobro. To je ionako samo metafora. To je ionako samo život.

Oznake: priče

...Pozvonio je onako iz mraka. Malo je potrajalo. Vrata su se otvorila. Petar je dobio smješak. Plamena je dobila poljubac. Ko je tu bolje prošao. Svakako ne pod u njenom predsoblju. Malo vode i blata. Ni pod ni Plamena nisu pravili dramu od toga. Bar je mrak ostao vani. Petar je ušao u kuhinju. Sjeo. Dobio pivo. Tamni Kozel. Konzerva. Vjerojatno s benzinske. Možda je zato kasnila. Ili je zato došla kasnije. Svejedno. To baš nije bio vrijedno rasprave. Nešto je drugo visjelo u zraku. Očito. Kao ona kiša vani. Nije mu trebalo šesto čulo. Ni da to čuje. Ni da to osjeti. Samo još nije znao šta. Potegao je malo jači gutljaj. Plamena je upalila radio. Druga stanica od one njegove. I tu se moglo čuti ponešto dobro. Možda bude i večeras. Sjela je preko puta njega. Petar joj je otvorio pivo. Zapalio cigaretu. Gledala ga je. I Petar je gledao nju. Lice joj je možda bilo malo umorno. Pola deset navečer. Drugi posao tog dana. Već je dobro znao njena lica. Njene poglede. One natopljene brigom. Strahom. Osuđivanjem. Predbacivanjem. A i one druge. One opuštene. Natopljene svjetlom. Ti su ga držali na površini. Ili čak i iznad. Znao je i one između. Kompleksne neke kombinacije. Van njegove sposobnosti poimanja. Srećom, dobio bi objašnjenja. Pitao ili ne. Dovoljno je bilo pričekati. Onda bi doznao. Sve je to znao. Vidio. Doživio. Sve do sad. A sad opet nešto novo. Nešto poprilično novo. Petar nije ništa pitao. Nije znao ni šta da pita. Odlučio se da pričeka. Pretpostavio je da će ionako doznati. Pretpostavio je još ponešto. Da mu je ovo zadnje pivo ovdje. Možda predzadnje. Ako ga bzo popije. Ako stigne otvoriti drugo. Ako u frižideru postoji drugo.

Oznake: priče

...Te je večeri sve nešto bilo čudno. Mada je vrijeme bilo obično. Kišni oblaci su pripomogli da noć padne ranije. Ako je tog dana uopće svanulo kako treba. Kiša je lijevala po golim granama. Po ulicama. Ljudima. Autima. Krovovima. Psima. Lutalicama. Rijeka je bila brza i blatna. Puna granja i drveća. Kafići su bili prazni. Osoblje je tipkalo po smartfonima. Nisu imali kome skuhati kavu. Natočiti pivo. Ispeći picu. Čak ni Petru. Krenuo je nešto ranije. Bog zna zašto. Ubio je tih pola sata. Obišao mrak i kišu. I to malo što je ostalo od grada. Snimao lokale kroz prozore. Sad bi otprilike trebala završiti s poslom. Vratiti se u stan. Dočekati Petra. Ili se samo vratiti. Petar to nije mogao znati. Dogovor je bio malo klimav. Elastičan. Kako god. Parkirao je iza njene zgrade. Ugasio motor. Ostavio radio. Slušao glazbu. Paralelno i kišu. Zapalio jednu. Gledao u balkon od kuhinje. Mrak. Možda još nije došla. A možda je u kupaonici. A možda ko zna šta. Imao je vremena. Velika stvar. Kao da vrijeme itko može nemati. Nije gledao na sat. Nije imao zašto. A nije imao ni sat. Pustio je da pjesme odluče. Ajd još ova. Onda će upaliti auto. Odići kući. Usput možda do neke birtije. Da popije nešto. Da zasmeta konobara. Da se predomisli. Pa popije još jednu. Onako bez veze. U kuhinji se upalilo svjetlo. Na radiju je krenula nova stvar. Baš dobra. Pričekao je da završi. Onda je izašao na kišu. Bez kišobrana. Pregacao tih dvadesetak metara do ulaza u zgradu. Po vodi i blatu. Davno opalom lišću. Nisu još izmislili kišobran za cipele.

Oznake: priče

I tako. Ostalo je da se vidi koliko će ti apsurdi potrajati. Više ili manje od njih dvoje. Kad će neko pući. Petar je znao da on neće. Koliko je znanju za vjerovati. Mada više nije bila stvar u znanju. Više u vjerovanju. Ili vjeri. Ima i tu neke razlike. Nije ni bitno. Nije bio sam u toj priči. Pogotovo u mraku pećine. Ispod pokrivača. S jednim jastukom. S dva tijela. Stisnutim u jedno. U još jedan apsurd. Apsurd nad apsurdima. Ili možda paradoks. Svejedno. Samo šta u ovom nije bilo konflikta. Mada za Plamenu povremeno i je. Kako god. Malo ljubljenja i grljenja. Malo predigre. Više zbog Petra. Manje zbog Plamene. I onda se Plamena penje na Petra. Oboje znaju što slijedi. Isprobano. Dokazano. Već poprilično puta. Petru ne vrijedi što zna. I dalje se čudi. Taj prekaljeni veteran maratonskog seksanja. Nekad uspješnog. Nekada ne. Nije znao omjer. Smatrao je da dama ima prednost. Pa šta košta da košta. Koliko traje da traje. Kako ispadne da ispadne. Nije više ni znao drugačije. Nije ni očekivao. Nije znao ni da to postoji. A očito postoji. I te kako postoji. Ta eventualno malo mršava. Nezadovoljna usporebnom sa sisatim i guzatim. Gotovo nesretna. Moguće i zavidna. Ljubomorna. Sve slično tome. Zbunjeni Petar ju gleda. Onako u mraku. Gladi rukama. Sise. Bedra. Ruke. Lice. Vrat. Stomak. Struk. Ako bi uopće stigao sve obići. Poneki put prije je brojao. Ubode. Čisto iz radoznalosti. Zbunjenosti nedoživljenim. Sad nije morao ni brojati. Znao je da ne bi došao do dvadeset. Da neće doći do dvadeset. U stvari, Plamena ne bi došla. Svršila bi. Brzo. Jako. Eksplozivno. Silovito. A onda...

Oznake: priče

A tek slijedeći apsurd. Onaj prvi. Plamena izrazito nezadovoljna svojim izgledom. Pogotovo nekih dijelova. Te je odlučila da Petru ni ne pokazuje. Apsurdna kritičarka same sebe. I Petar. Promatrač žena. Nemilosrdni tragač za savršenstvom. Vizualnim naravno. Procjenitelj svakog milimetra. Svake krivulje. Svakog pokreta. Apsurdni kritičar drugih. Ukratko budala. Ipak ne potpuna. Znao je da to ne postoji. I da je potraga uzaludna. Koliko i nepotrebna. Prvo je spoznao još davno. Drugo nedavno. Sporo se razvijao. Transformirao. Ali je. Petar je znao da je. Plamena mu nije vjerovala. Ne u tu i takvu transformaciju. A ni u Petra. Po njoj krajnje navodno i upitno transformiranog. Taj je apsurd savršeno hranio onaj drugi. Isključivo Plamenoj. Naizgled je stvorila perepetum mobile. Samo naizgled. Taj je krug pio golemu energiju. Samo njenu. A imala je gomilu energije. Raznih vrsta energije. Poneku na svoju štetu. Ova joj baš i nije trebala. Ima i toga. Kao da je skakala na trampolinu. Visoko ko niko drugi. I baš zato svaki put udarala glavom o strop. Neki elastičan. Šišnuo bi ju nazad. Ne zna se jel brže išla gore ili dolje. Ali svejedno. Nastavljala je skakati. A Petar je mogao samo gledati. On je s takvog trampolina sišao. I to zauvijek. Nije mu baš bilo zabavno na njemu. Premjestio se u gledalište. Tu je bilo vrlo malo ljudi. Neusporedivo manje nego onih što i dalje skaču. Beskrajno manje. Mjesta je bilo koliko hoćeš. Ali interes je bio slab. Očito. Svi su htjeli biti na pozornici.

Oznake: priče

Ne samo da je pogodio gdje ne treba. Pogodio je i šta ne treba. I kako ne treba. Nije bilo natrag. Kako to već je s izrečenim. A i napravljenim. Nije mu to nikada oprostila. Možda jednom i hoće. Zaboraviti sigurno neće. Petar je mislio - samo taština. Ljubomora i slično. Šta drugo može biti. Malo ga je iznenadila žestina reakcije. Da je ona njemu rekla da je malo debeo, ne bi se uopće naljutio. Šta je tu je. Ali nije to bilo samo to. Dugo mu nije rekla šta je još. I zašto. Pustila ga je da se koprca. Objašnjava. Ispričava. Ništa nije pomagalo. I kako bi. Nabijala mu je tu krivicu na nos. I ne samo tu. Bilo ih je još. Podosta. Vadila ih je jednu po jednu. Kako joj kad dođe. I zbog čega. Baš ga je rešetala. Mogla je slobodno. Nije srećom poznavala starog Petra. Nije naletjela na tog. I takvog. Zato je još uvijek sjedila za stolom preko puta Petra. I pričala mu šta hoće. Zato je Petar još uvijek sjedio preko puta nje. I slušao šta mu priča. Onaj stari odavno više ne bi. Jedan od njihovih apsurda. Život baš spaja svakakve kombinacije. Ženska koja rešeta, prigovara, zvoca, procjenjuje. I radi to svako malo. Doduše, kaže da samo razgovara. Onda se poslije ipak ispričava. Ili tako nešto. A samo su kao razgovarali. I tip kojem je to nekad bila crvena krpa. S kratkim fitiljem za tako nešto. Baš jako kratkim. Tu nije bilo razgovora. Takvog ne. Možda vrlo kratko. Ili nimalo. Samo tišina. A sad isti taj tip koji više nije bio isti onaj tip, sve to mirno sluša. Ponekad mu padne na pamet slika. Onako s odmakom. Vremenskim. Mala, zaigrana maca. I namrgođeni doberman kojem se spava. Ili bi bar bio na miru. A ne može od te mace. A može ju potrgati. Svejedno. Doberman ne prigovara. Ne zamjera. Ne odlazi. Osim s Plamenom u njenu pećinu. A tamo. Pitanje je ko je tamo bio doberman. A ko maca. A i ne samo tamo. Petar je brzo zanemario tu sliku. Nije baš bila pouzdana. Sigurno ni realna.

Oznake: priče

Da stvar bude gora, Petar se jednom izlanuo. Seksali su se kod njega na kauču. Još tamo na početku veze. U položaju u kojem ju je Petar jako dobro vidio. I da, proučavao ju je. Svjetlo je bilo upaljeno. I šta sad. Imao je tu karakteristiku. Prilično nezgodnu. Desetljećima je bio detaljan promatrač ženskih tijela. Kritičan, zahtjevan. Za ovo ili za ono, birao je žene po izgledu. Skoro pa isključivo. Jako izbirljivo. A on je bio kao neki Apolon. Njegov kip sigurno nitko ne bi htio napraviti. A ni neće. Kako god, vremenom su mu standardi poprilično skrenuli. Do granice apsurda. Do manje-više nemogućeg. Do nacrtanih strip junakinja. Tu je bar naišao na puno istomišljenika. Ko zna kakve su žene ševili ti crtači. Možda poneku sličnu tim nacrtanim. Možda i ne. Petar je imao nekoliko približno takvih. Prirodnih, a i dorađenih. Mogao bi reći ponešto o tome. O seksu s vanjskom ljepotom. Lijepo oblikovanom kožom i mesom. Napuklim pogledima. Toplim ledom. Prazninom u ljepoti. Nekom nadom u sebi. Uzaludnom. U biti ni sa čim. Trebalo mu je dosta vremena da dođe do toga. Ali došao je. Ljepota je nešto sasvim drugo. Negdje sasvim drugdje. Nije to ono što se vidi. To je ono što gleda. Ono što vidi. Ne ono što reflektira svjetlo. Ono što ga zrači. I tako je Petar poslije i dalje klečao ispred tog kauča. Pošteno ozračen. Onako do koštane srži. Zaboravio je kako to izgleda. Zaboravio je kako se to osjeća. Sad je to jasno spoznao. I svejedno, ipak je izlanuo. Malo si mršava...

Oznake: priče

Večera se polako slijegala. Ponoć je već debelo prošla. Otišli su u njenu spavaću sobu. Petar ju je zvao pećina. Kasnije je i Plamena prihvatila taj naziv. Prozori na zapadu. Rolete vječno spuštene. Sunce nije imalo pristup. A ni svjetlo nije bilo dobrodošlo. Petar se skinuo gol. Ostavio odjeću na sušilu i prošetao se do svoje strane kreveta. To mora da je bio prizor. Opak i seksi. Legao i pokrio se. Namjestio si jastuk. Imala je samo jedan. Taj je bio za njega. Plamena je učinila isto. Ali malo drugačije. Pogasila je svjetla. Skinula se. Pazila da ju Petar ne vidi s leđa. Brzo i spretno uskočila u krevet. Stisnula se uz Petra. Prilijepila se sisama za njegova prsa. Imala je male sise. Ali krasne. Čvrste, skoro kao silikonske. Glatke. Tople. Žive. S tvrdim bradavicama. A rekla mu je jednom da nema sise. Bogme ih je imala. A imala je i jedan problem. Onako sama sa sobom. Kao da drugačiji uopće i postoje. Nije bila zadovoljna svojim izgledom. Uglavnom građom. Jako nije bila zadovoljna. Pogotovo guzicom. Nije htjela da ju Petar vidi s leđa. A već ju je vidio. Nije imao nikakvih primjedbi. Svejedno. Jel mi guzica jako visi. Uopće nije visjela. Jel izgledam ko muško. Jel mi guzica izgleda ko muška. Petar nije bio poznavatelj muških guzica. Ženskih već je. To mu je jako zamjerala. Petar je bio kriv zbog svih dobrih ženskih guzica na svijetu. Kako se nositi s takvim teretom. Nije bilo šanse za to. Ni za neke druge stvari. Jel da uopće nemam struka. Imala je i struk. I mali šlauhić, doduše. Đaba ju je Petar hvalio da nema ni trunke celulita. Da nema ni strije. A stvarno nije imala. A i da je imala.

Oznake: priče

Izašli su van u hladnu noć. Hodali su zajedno do Petrovog auta. Ispalo je da ju neće otpratiti do njenog stana. A nije bio daleko. Nezavisna žena. Petar je rekao nešto u stilu čujemo se. Plamena je rekla nešto u stilu samo na navaljuj. Ili tako nešto. Petar nije mislio navaljivati. Stvari ionako idu svojim tokom. Same od sebe. Prva se javila sutra ili prekosutra. Opet su se našli. U jednom drugom kafiću. Odjebali su čajeve i kave odmah na početku. Krenuli su s pelinkovcima i amarima. Prvo malim, onda duplim. Na rastanku joj je dao poljubac u obraz. Prihvatila ga je. Malo su se poslije dopisivali. Napisala mu je da kad se smiješi, izgleda kao neki dječačić. Baš lijepo. Par dana kasnije sve su ponovili. Vani na ulici mu je namjestila obraz za poljubac. Onako malo posprdno. Kao nekom dječačiću. Petar ju je poljubio u usta. Nije više imao nikakvih problema s tim. Ono, odabir trenutka. Dilema da li da ili ne. Samo je to napravio. Samo tako. Imala je lijepe usne. Prihvatila je i taj poljubac. Lijepe usne su bile meke. Krasno su se ljubile. Nakon poljupca je rekla da joj se jako piški. Piša, točnije. A maloprije su izašli iz kafića. Neće izdržati do stana. Odjurila je u grmlje pored ceste i obližnje zgrade. Petar je sjeo u auti i krenuo. Dok se izvlačio na rikverc, Plamena je riješila problem. Ponovo je bila na ulici. Mahnula mu. Petar je potrubio i odvezao se.

Oznake: priče

Uglavnom, priča je krenula. I u smjerovima van teme. Pripremljeno nepripremljene. To je bilo zanimljivo. Petar ju je slušao i gledao. Riječi, poglede, govor tijela. Ispred sebe je imao potpuno nepoznatu ženu. Koje je se nije baš ponašala kao žena. Više kao neki srednjoškolski mangup. Petar već dugo nije vidio tako nešto. Pa valjda od srednje škole. Ako i tada. Kao da je stajala iza nekog zida. Teško naoružana. Stavovima i uvjerenjima. O sebi. O svijetu. O životu. O svemu. Jebote. Sipala je to iz sebe kao iz bacača plamena. I to iz bunkera. Bilo kakav prilaz je izgledao nemoguć. Petra to i nije nešto brinulo. Ionako se više ničega nije bojao. Pa ni još jedne krive predodžbe. Smrvljene u komadiće. Usput su popili možda još po jedan čaj. Nije baš pomogao. Petar je odlučio da pređe na nešto drugo. Bar je njemu trebalo. Pozvao je konobara. Onog i dalje smotanog. Naručio je pelinkovac. Pitao plamenu šta će ona. Ako popije još jedan čaj, upišati će se. Garant. Naručila je amaro. Aha. Brzo su strusili ta pića. Naručili drugu turu. To su pili malo polaganije. I odjednom, samo tako. Onaj opaki, ratoborni mangup je potpuno nestao. Kao da je neko bacio bombu u bunker. Pojavilo se nešto sasvim drugo. Predivno, mekano lice. Lice žene. I to kakvo. Opušteno, nasmiješeno. Prekrasno. Ljepota je nadirala odnekud iznutra. Onako s izvora. I to bez ikakvih prepreka. Alkohol ruši mnoge bunkere. Posebno one ženske. Petar nije poznavao ni to lice. Samo mu je bilo drago što ga vidi. Ko zna kad ga je neko zadnji puta vidio. A i to je bilo nebitno. Bar Petru.

Oznake: priče

Smazali su tu večeru. Petar je u zadnje vrijeme jeo dosta rijetko. Uglavnom jednom dnevno. Ponekad ni toliko. Smazali su i to vino. Petar je redovito pio. Ne previše, ali dosta. Onda su pušili i nastavili pričati. Petar je redovito i pušio. To svakako previše. Plamena ga je pratila u svemu. A počeli su s čajem. Par dana prije Božića. Petar ju je pozvao na kavu. Kava navečer u 6. Moš mislit. Pozdravljali su se nekih 30-tak godina. A nisu se poznavali. Za to su vrijeme sveukupno izmijenili manje riječi od broja tih godina. A rijetko su se i viđali. Zadnji put možda baš u isto vrijeme prošle godine. Zajednički Božićni domjenak nekoliko firmi. Škole, bolnice, ostalo i slično. Njeno je društvo bilo za stolom između Petrovog i toaleta. Petar je smazao poprilično vina te večeri. Uglavnom bijelog. Kad ga je ponestalo, prešao je na crno. Pet-šest puta je morao do WC-a. Svaki put pored njenog stola. Svaki put su im se pogledi sreli. Prvi put su se i pozdravili. I eto nje sad ulazi u kafić, zvjera okolo. Petar joj fućne odozgo s terase. Nije ju pozvao po imenu. Skuži ga i dođe. Sjedne za stol. Nervoza i nemir su vrištali iz nje. Nije imala pojma ni kako ni zašto se odazvala. Vrlo brzo se i Petar to upitao. Naručili su nekakve čajeve. Konobar je bio prilično smotan. Krenuli su s pričom. Petar je znao dosta o temi pogodnoj za razgovor. Raspalili su o tome. Dan-dva kasnije mu je poslala poruku. Da se namjerno pripremio za priču o tome. A nije. Jednostavno je znao ponešto o tome.

Oznake: priče

Petru je trebalo još pola sata. Onda ga je pitala jel gladan. Ispekla mu je jaja. Možda je još ponešto ostalo u njemu. Uglavnom, odlično je kuhala. Petar je tako samo jeo. Ali polako ga je učila. Ponešto ga je i naučila. Možda jednom bude sposoban da sam preživi. Ako jednom bude sam. Sad je samo za stolom sjedio sam. Gledao ju kako dovršava jelo kraj štednjaka. Slušao kako počinje priču. Zapalio je onu zadnju iz prve kutije. Otvorio vino. Nalio u čaše. Kucnuli su se. U drugoj je ruci držala kuhaču. Radio je svirao i povremeno nešto pričao. Plamena je stalno pričala. Nekad davno je i svirala. Klavir. Kaže da je sve zaboravila. Dok ju je tako slušao i gledao, šarao je pogledom okolo. Mala kuhinja male raspuštenice. Dugogodišnje. Neobičan izraz za slobodnu ženu. Bilo je svačega u toj kuhinji. Osim sata. Možda joj ga Petar jednom kupi. Možda im pomogne da ne zaglave u razgovoru. Mada teško. Opet mu je prišla s kuhačom. Da proba onaj crveni sos. Jel fali šta? Nije falilo baš ništa. Nije bilo ničega ni viška. Petar je pohvalio umak. Onako iskreno. Stvarno je bio dobar. Nije mu vjerovala. Par puta je pohvalio jelo prije nego što je probao. Iz čiste zafrkancije. Iz istog takvog uvjerenja. Prekrižila ga je po tom pitanju. A i po nekoliko drugih. A puno ga je i pitala. Imali su sasvim različitu prošlost. Petar je desetljećima bio s ovom ili onom ženom. Bukvalno bez prestanka. Prelazi su se jednostavno preklapali. Tako je preklopio i s Plamenom. Plamena je desetljeća bila bez muškarca. Uz određene kraće periode kad je s nekim bila. Naravno. Uglavnom, govorila je da je desetljećima sama. Petar se ponekad zamislio. Koliko je on vremena s tim ženama u stvari proveo sam. A i one s njim. Možda su i Plamena i on nekako na istom. Možda i nisu. To je ionako samo prošlost. Samo skup činjenica. Samo skup iskustava. Tako je to bilo. I tako to jest.

Oznake: priče

Tako je i ostalo do njene zgrade. Stara, siva, kockasta. Kraj šezdesetih. Otprilike. Petar je dobro znao takve zgrade. Pogotovo onu preko puta. Davna prošlost. Njegovi koraci su davno nestali s tog stubišta. Sad su bili na ovom. Isto kao i miris stepenica i vrata. Musavih šaltera od zvona i rasvjete. Taj se nije dao vremenu. Petar nije stisnuo prekidač za svjetlo. Penjao se po mraku i mirisu. Ispred bijelih vrata stisnuo je prekidač za zvono. Kratko. Čekala ga je. Otključala vrata. Svjetlo iz stana je izašlo na hodnik. Iza Petra je bila ona dugačka sjena. Kratki noir prizor. Stripovski. Plave oči, kratka plamena kosa i osmijeh su stajali u stanu. Na svjetlu. Nisu mislili van. Zato je Petar ušao i zatvorio vrata. Sjena je ostala u mraku stubišta. Šta li rade sjene kad nestane svjetla. Pokušao joj da dati poljubac u usta. Nekad ga je prihvatila. Nekad mu je samo izložila vrat. Jako lijep vrat. Kao i kosa. Kao i oči. Kao i osmijeh. Petar se više ne sjeća kako je prošlo ovaj put. Ni prošli. Ni budući. Nebitno. Valjda. Svakako ju je zagrlio. Onako s bocom crnog u ruci. Izuo se. Obuo šlape njenog sina. Studenta. Odsutnog, naravno. Petru su te šlape su bile pet brojeva prevelike. Predsoblje je lagano mirisalo po češnjaku. Kuhinja već malo više. Večera je bila skoro gotova. Ovaj put je došao na vrijeme. Ovaj put neće ostati gladan. Jednom je zakasnio pola sata. Kuhinja je mirisala po janjetini. Janjetina je bila u košu za smeće. U Plamenoj je bilo puno vatre. Petar nije znao čega je još bilo u njemu. Te večeri nije bilo ni janjetine. Osim mirisa.

Oznake: priče

10 navečer. Petar je sjedio u mraku dnevne sobe. Pušio predzadnju cigaretu iz današnje kutije. Cigareta i televizor bili su upaljeni. Jedino svjetlo u stanu. Televizor skroz utišan. Kao i Petar. Frižider je lagano brujao. Tu i tamo i Petrov stomak. Toliko od zvukova. Petar je tako gladan, osvjetljen i utišan čekao 10 i 10. Onda je nabacio cipele i kaput. Veljača je odgovarala prosjecima. Ako ih veljača ima. Petrov auto je bio dosta ispod prosjeka. Svejedno je kresnuo iz prve. Fino je zabrujao. Čak se i radio upalio. Zvukovi se ponekad pojave kad treba. Svi zajedno su krenuli u noć. Njoj se živo jebalo za sve njih. Ubrzo su se zaustavili. Kiosk na glavnoj cesti. S druge strane glavne ceste. Radi do ponoći. Auto je ostao upaljen. Kao i radio. Da se ne predomisle. Petar je prešao preko ceste. Van zebre. Polako. Nije ga imalo što pregaziti. Moguće da je ionako već bio dovoljno pregažen. Stari tip u kiosku je gledao prema gore. Na monitor s pasijansom. Dobro skriven od pogleda. Nimalo skriven od razgovora. Stari nije bio puno stariji od Petra. Ali svakako je bio. Isto tako i simpatičan. Malo ćaskanja o vremenu. Boca vina iz ponoćne trafike. Po ponoćnoj cijeni. Mada je bilo tek 10 i 15. Kutija cigareta. To po svakodnevnoj cijeni. Čudna stvar ta tržišna ekonomija. Petar se tako naoružan otrovima i opijatima vratio u auto. Tu je sve još radilo kako treba.

Oznake: priče

...Stvari se i dalje odvijaju. Naizgled vođene ljudima. Njihovim odlukama. Njihovim postupcima. Željama. Osjećajima. Razmišljanjima. Stvari koje se tiču Petra. To pogotovo naizgled. Istina, bez njega se to ne bi ni događalo. Te situacije ne bi ni postojale. Bez njih možda ni Petar ne bi postojao. Bar ne onako kako se postojanje često zamišlja. Kao stvari koje se događaju. Kao situacije. Izazovi. Do prije nekog vremena, Petar bi se s njima uhvatio u koštac. Odlučio bi se ili za borbu, ili za bijeg. Odlučivao bi. Tražio rješenje. Ili samo reagirao. Pa kako ispadne. Smatrao to životom. Ili bar načinom života. Radovao bi se pobjedi. Uspjehu. Dobitku. Žalio zbog poraza. Gubitka. Nastavljao dalje. Sam gradio svoju sudbinu. Onako kako to predlažu neke izreke. Mirio se s njom. Kako predlažu neke druge izreke. Slagao snove. Projekcije. Ostvarivaoih. Ili ne. Gradio. Popravljao urušeno. Ili napuštao zgarište. Plivao kako je znao. Kako je mogao. Kako je odlučio. Birao pravac. Brzinu. Testirao snagu. Odlučnost. Volju. Rezimirao učinjeno. I ono drugo. Nastavljao. Odustajao. Kretao se. Zaustavljao. Sve to, i još više. Do prije nekog vremena. Ali više ne. Sada više ne. Konačno. I zauvijek. Nada se. Vjeruje u to. Istina, stvari se i dalje odvijaju. Ali Petar sad zna da to više nema veze s njim. Niti je ikada imalo. Možda ima veze s njegovim imenom. Njegovim statusom. Okolinom. Vezama. Odnosima. Materijalnom situacijom. Imovinom. Njegovim umom. Slikom tog uma o njemu. Slikom drugih umova o njemu. Ali ne s njim. Nikako s njim. Negdje usput, vratio se tamo gdje je i počeo. Kad je i počeo. Bez imena. Bez statusa. Bez prošlosti. Bez budućnosti. Bez ičega. A sa svime šta postoji. Pustio se. Postao promatrač. Neovisni. Nepristrani. Mirno gleda sve to što se valja prema njemu. Ne razlikuje više šta je šta. Jer razlike i nema. Nema ni strahote ni divote. Ni dobra ni zla. Ni silnika ni žrtve. Ničeg što bi ga pregazilo. Ničeg što bi ga diglo u nebesa. Nema ni načina ni potrebe za tim. Već je tu. Točno tu gdje treba biti. Petar više ne pliva. Pušta da ga rijeka nosi kao deblo. Pa kud ga odnese. Možda je to. A možda je kao drvo na livadi. Debla i krošnje izložene silama uma. Silama ega. Straha. Njihovim vjetrovima, tučama, munjama, vatri, sjekirama, pilama. Povremeno, još osjeti njihov napad. Njihovu snagu. Upornost. Ali sad to samo gleda. Ne osuđuje. Ne procjenjuje. Zna da su i dalje tu negdje. Pušta ih da se trude. Zna da ne mogu ništa njegovom korjenju. Njega je naime pustio duboko u srce. Ne u svoje, ne u tuđe. Nego u ono jedno jedino koje postoji. Tamo gdje su svi dobrodošli. Tamo odakle smo svi došli.

Oznake: priče

veljača
južina prepuna života
proljeće se slijeva niz oluke
davni datum
zaboravljen
ali tu je negdje
ostavljam te
onakvu kao što
sam te i našao
već davno ostavljenu
netaknutu
zbogom mała

Oznake: priče

...Još jedna Stara godina. Petar ih je nakupio. Valjda će još. Bilo ih je raznih. Porodični dočeci. Uz tv i bogatu trpezu. Kućni tulumi s frendovima. Neke je i sam organizirao. Na nekima je započeo vezu. Par dočeka i na skijanju. Pa na otvorenom. S ekipom. Ili samo s curom. Ovom ili onom. U krevetu samo s curom. Isto ovom ili onom. A sada. Petar je sjedio u uredu. Besposlen. Listao novine na kompu. Gledao prognozu. Slušao radio. Mogao je već otići kući. Većina drugih već je. Petru se nije žurilo. Nije mu se imalo kamo. Pojavile su se čistačice. Nešto ranije nego inače. Onda se i Petar počistio. Sjeo u auto i odvezao se u stan. Malo nešto pojeo. Nešto malo više popio. Da se pripremi za večeras. Onda prilegao na kauč. Da se još malo pripremi. Probudio se po debelom mraku. Osam i petnaest. Dobra dremka. Malo gledao tv. Tek toliko da progleda. Istuširao se. Moguće da je to sinoć propustio. Nasprejao dezodoransom. Oprao zube. To je bar jutros sigurno već obavio. Izabrao majicu za van. Obukao se. Nije bio gladan. Što ne znači da neće drmnuti još koju kratku. Prva mu je sjela na friško oprane zube. Druga je već bila u redu. Sad je spreman. Dobro se obukao i obuo. Vani je bilo oko nule. Oko 10 je hodao gradom. Sam.
...Na ulicama još nije bilo gužve. Tu i tamo neke klinke u bjesomučnim minicama. I odgovarajućim štiklama. Njima se živo jebalo za hladnoću. Nekome se večeras moguće posreći. Petar se nije zamarao takvom vrstom sreće. Bar u zadnje vrijeme ne. Planirao je zasjesti u jednoj od dvije ciljane birtije. Tu će ziher naletjeti na nekog poznatog. Ipak je ovo bio njegov grad. Otvorio je vrata prve. Bila je puna ko čep. Nije ni ušao. Otvorio je vrata druge. Isti slučaj. Trebao je doći nešto ranije. Razmišljao je kud bi sad. Neke je lokacije unaprijed prekrižio. Noge su ga same odnijele do slijedeće. Opet pored nekoliko onakvih klinki. Nije se okretao za njima. Došao do cilja. Tu je isto bila gužva. Ali je ipak ušao. Ugledao jedno slobodno mjesto za šankom. Odmah do otvora. Nitko ga nije zauzeo. Nitko drugi ovdje nije došao sam. Ali i samoća ima svoje prednosti. Petar se nalaktio na šank. Prvi tip do njega kolega iz firme. S par frendova. Mažu po pivi. Pozdravljaju se. Eto, toliko o samoći. Iza šanka tri djelatnice. Sve mlade. Jedna visoka s aparatićem za zube. Velikim usnama. I velikim sisama. Zadužena za goste u prostoru. U prolazu je tim sisama Petra stalno drapala po nadlaktici i leđima. I mjesto uz otvor kroz šank ima svoje prednosti. Druga mala bucmasta. S velikim očima. I onda ona. Sitna, crnokosa. Neopisiva. Nije Petar sam našao to mjesto za šankom. Ono je našlo njega. Ono ga je čekalo.
... Prvo piće je naručio baš od nje. Nagnula se prema šanku da ga bolje čuje. Postavila to lice na pola metra od Petrovog. Petar je gledao u najbolji trenutak ove godine. Svi ostali su netragom nestali. Konačno. Naručio je nešto kratko. Da što kasnije mora do wc-a. Ili da ne mora uopće. Da mu neki usamljeni očajnik ne zauzme to mjesto. Dragocjeno iskustvo birtijskog veterana. Piće je bilo osam kuna. Petar je zaokružio ne deset. Ali to bi i ovako napravio. Atmosfera iza Petra se zagrijavala. Svako malo bi ga neko trknuo po leđima. Sve je to bilo negdje daleko. Ispred njega je bilo to krhko savršenstvo. Uske traperice. Bijela košulja naprijed vezana u čvor. I te linije vrata i ramena. Lice. Sve. Stalno je stajala ispred njega. Primala narudžbe od ovih letećih kolega. Skidala čaše s polica i onih visokih šina. Za to se morala pružiti koliko je ima. Točila ta pića. Zbrajala cifre na mobitelu. Stavljala čaše u perilicu ispod šanka. Čizmom od mekane futrane kože zatvarala vrata stroja. Za trenutak nestajala u oblaku pare. Preslatko je to radila. Tu i tamo je zapalila cigaretu. I sve to na metar i po od Petra. Petra koji ju je neprestano gledao. Jasno, vidjela je to. Nije uzvraćala. A i zašto bi. Imala je više posla nego interesa. Puno više. Možda zbog generacijske razlike. Prije zbog Petrove pojave. Onakve kao takve. Ali, nije ni djelovala kao da joj njegov pogled smeta. Vjerojatno je navikla. Petru je i to bilo sasvim dovoljno. Nastavio je naručivati pića. Samo od nje. Tipovi do njega su ga častili. Petar je častio njih. I sve tri šankerice. Prihvatile su. I ona što ga je derala sisama. I ona s velikim plavim očima. I ova besmislena.
...Petar se volio diviti ženama. Divio se i jednoj gošći koja se lijevo od njega popela na stol. Izvijala se u opakoj minici i dekolteu. Bila je građena za deset. I lice joj je bilo blizu. A fino je i plesala. Ali ipak. Nije bila kao ova iza šanka. Prvi put u životu Petar je spoznao da postoji i nešto takvo. Takva ljepota. Jednostavno besmislena. Bog ju je stvorio s nekoliko slojeva viška. Čemu to. Mogao je stati dosta prije. I to bi bilo više nego dovoljno. Ali nije. Nabacio je nekoliko nepotrebnih razina. Možda je i Bog tada potegao koju previše. Ili je baš htio da se malo zajebava sa smrtnicima. Posebno s Petrom. Kako god, uspjelo mu je. Kako i ne bi. Bog je ipak Bog. Može šta god hoće. Ponoć. Za Petra je nova godina počela onako kako je stara završila. S ljepotom. S besmislom. S novom spoznajom. Ovoj o vezi besmisla i ljepote. Pojma nije imao šta će dalje sa tom spoznajom. Treba li mu uopće. Ali znao je što će s kombinacijom. Navratiti će za koji dan. Pitati ju. Možda pristane, možda ne. Možda to odrade. Pretvaranje besmislene ljepote u jedinice i nule. Ako je to uopće moguće. A možda, jednog dana nakon prve ili druge smjene, ta ljepota dođe do njega. Ne da ju Petar pretvori u digitalni zapis. Nego onako. Da sjedne na krevet, skine te futrane čizmice i čarape. Ostane u majici i gaćicama. Ne ode prije toga u kupaonicu. Čemu. Uvuče se pod pokrivač pored Petra. Jednom ga poljubi. Onda ga zagrli i udobno spusti glavu na jastuk. S tim usnama na Petrovom ramenu. Diše mu u kožu. Petar gleda u plafon. Ostaju tako sat ili više. U čistom besmislu. Bezgraničnom kao i ljepota. Njegova vlastita ljepota.

Oznake: priče

...I tako Petar je sad gledao u ta dva plava planinska jezera. Godinama je plivao u njima. I kad su bila hladna. I kad su bila topla. Po suncu. Po kiši. Po mraku. Ronio. Kolio god je imao daha. Nikad nije dospio do dna. Preduboka su bila. Petar nije imao takva pluća. Pokušavao je. Dovodio se do bola. Do pucanja. Ponekad je jedva izranjao živ. I ništa. Dno mu je ostalo nedostižno. Možda se čak pomicalo prema dolje. Produbljivalo. Možda dno nije ni postojalo. Vremenom je odustao. Odlučio ostati živ. Gledao je i te usne. Godinama su ga tješile. Bile njegov mir. Govorile što je trebalo. Što je Petar trebao čuti. Šutjele kad je trebalo. Kad je to za Petra bilo bolje. Nepogrešivo. Uporno. Te oči i te usne bile su njegova istina. Petar je u svojoj krhkoj jedrilici plovio mirnom vodom jezera. Usne su mu puhale u jedra. Nadimala ih. Kormilo je bilo u njegovim rukama. Sam je birao pravac. I jezera i vjetar su mu samo pomagali. Nisu ga pitali kamo ide i zašto. Naplovio se. Bio je slobodan. Zahvaljujući njima. Sada, njegov čamac je bio nasukan na obalu. Petar je stajao na pijesku. Jezera su i dalje bila tu. Vjetar je i dalje pirkao. Ali više ne radi njega. Istina je nestala. Bar je Petar to tako vidio. I čuo. Zna da mu se nije pričinjavalo. Baš je znao da zna. Jezera su ostala duboka i bistra. Usne su ostale mekane i tople. Ali, sad su mu govorile laži. Onako s lakoćom. Bez prestanka. Bez trunke oklijevanja. Bez trunke kajanja. On tu više nije plovio. I dobro. Htio im je reći. Znam da mi lažete. Znam da lažete i svima drugima. I da je to u redu. Svi su dobili to što su sami zaslužili. Uključujući Petra. Ali, u ime one beskrajne slobodne plovidbe, htio je još nešto dodati. Onu drevnu istinu. A i New Age istinu. Možete lagati svima drugima. Ali nemojte lagati sebi. Pustite se. Oslobodite se. Ali nije to rekao. Nije bilo potrebno. Jasno je to vidio. I jezera i usne već su bili slobodni. Slobodni da konačno lažu. Onako radi njih samih. Slobodni od svih drugih. Okovi istine su konačno i zauvijek popucali. Upravo je postala istina. A istina oslobađa. Petru je ostalo samo da zašuti. Pokupi svoje stvari iz nasukane jedrilice. Uputi se pješke preko planina ispred njega. I više se ne osvrne.

Oznake: priče

...Nije joj više ništa predbacivao. Možda joj je i oprostio. To je trebao znati. To je trebao osjetiti. Izgleda da još nije. Jedno vrijeme se bojao te spoznaje. Malo svjesno, više nesvjesno. Više puta je došao do ruba. Onda je vidio rezultat. Vidio je sebe slobodnog. Od nje. Bez nje. I svaki put ga je nešto povuklo natrag. Dugo je vjerovao da je to bio strah. Hrabro se suočio se s njim. Žilav protivnik, ali kao da se nekako počeo povlačiti. Onda mu je palo na pamet da bi to mogla biti i ljubav. Suočio se i s njom. Nju nije smatrao protivnikom. Ili možda ipak jest. Izgleda da se i ona počela povlačiti. Sad više nije imao pojma. Bio je zbunjen, bio je izgubljen. Pogledao ju je onako kroz mrak. Potiljak na jastuku. Otprilike je znao šta je unutra. Možda zbog onoga što mu se usudila reći. Više zbog onoga što je pročitao između redova. I ne samo između. Dala mu je puno. Puno vremena. Puno sebe. U cjelini ili samo dio. Dala mu je tijelo. Njemu je to značilo puno. Njoj baš i ne. Tijelo je samo tijelo. Odvojila ga je od srca. Odvojila ga je od duše. To je izgleda ostavila malo po strani. Da ih sačuva za sebe. Ili ko zna koga. Čak je bila i ponosna na to. Na svoju hladnoću, na svoj oklop. Ponos? Petar je par puta zbog ponosa otjerao ljubav. Nije to čak ni bio njegov izbor. Samo se dogodilo.





...Petar je razmišljao o davanju i primanju. O razdvajanju. Tijelo, srce, duša. O odlukama, šta treba dati, šta treba uzeti. Šta treba sačuvati samo za sebe. Šta je vrijednije. Mogao se ubiti, ali nije se uspio sjetiti da je ikad prije razmišljao o tome. Nikad nije vidio tu razliku, tu podjelu. Ni kod sebe, ni kod njegovih žena. Gledao ih je kao jedno. Vidio ih je kao jedno. Volio ih je kao jedno. Tako ih je i osjećao. Tako je osjećao i sebe. Dobro, nekoliko je puta napravio i iznimku. Za jednu noć, tjedan-dva, možda mjesec. Ne više od toga. Nije mogao više od toga. Nije mu trebalo. Morao je probati. Bar je saznao gdje je. I tako, na dulje staze Petar se davao samo u komadu. Možda nije imao puno za dati, ali to je sve šta je imao. Mislio je da to dobiva natrag. Možda neko vrijeme i je. Možda je previdio koju dimenziju. Sad konačno zna da jest. I dalje su mu davale svoje tijelo, ali sada više ne iz ljubavi. Više nekako iz prezira. Prema njemu? Prema sebi? Evo ti, jebi me, to je sve što ćeš dobiti. Mene nećeš imati. Ni srce ni dušu. Ni misli ni pažnju. Naravno, nikada mu to nisu rekle u lice. Zadržale su to za sebe. Podijelile i s nekim drugima. Prijateljicama, simpatijama. S njim ne. Nije više bio vrijedan ni toga. Bar ne njima.
...I tako, to što mu je ostalo od nje, spavalo je pored njega. Za nju je to bio najmanje važan dio same sebe. Gotovo bezvrijedan. Možda ga je već i dala nekom drugom. Na ovaj ili onaj način. Iz prkosa, iz prezira, iz zabave, iz ponosa, iz osvete. Iz ljubavi. Svejedno. Petra je dugo boljela ta spoznaja. To je tijelo bilo njegov hram. Njegov razlog za radost, razlog za osmijeh, razlog za život. Njemu nije bio bezvrijedan. A i njene misli, njeno srce, njena dušu, sve je to već dala nekom drugom. Ili drugima. U komadu ili na dijelove. Valjda su i oni to dali njoj. Valjda je sad bila sretnija. Zašto je onda još bila tu. Zašto je Petar još bio tu. Treba imati muda za otići. Treba imati muda za ostati. Ne treba imati muda samo za otići, a ostati. Za to treba nešto drugo. Počelo je svitati. Grane drveća pored zgrade bile su prekrivene snijegom. Mora da je padao cijelu noć. I sada je sipalo u krpama. Nekoliko vrabaca i sjenica cvrkutalo je na prozoru. Promrzlih i gladnih. Petar se tiho izvukao iz kreveta, namrvio krišku kruha i bacio na balkon. Ptice su se razbježale. Petar je opet legao u krevet. Možda se sad vrate. On neće više zaspati. Ona će se uskoro probuditi. Možda ju probudi cvrkut gladnih ptica. Možda nečujni zvuk pahulja. Petar sigurno neće. Neće biti ni poljupca za dobro jutro.
.... Nije ju više čekao da se probudi. Otišao je u kuhinju i zapalio cigaretu. Gledao je dim kako se uspinje i snijeg kako pada. Ni jedna pahulja snijega nikada ne padne na pogrešno mjesto. Zen. Kažu li šta za dim? Šta li bi Petar mogao biti? Dim ili pahulja. Oblak ili cigareta. Tuga ili osmijeh. Šta od toga najdulje opstaje. Bojao se da već zna odgovor. Sam je sebi djelovao patetično. Jebiga, tako se osjećao. A tako je i izgledao. Vidio je svoj slabi obraz u prozorskom staklu. Nije samo odraz bio slab. Ni original nije bio bolji. Ako je to bio original. Tužno lice. Bez smješka. Pahulje i dim. Šta će si ostaviti kad se raziđu. Ništa opipljivo. Petar je znao što će od nje ostati u njemu. Nije imao pojma šta će on ostaviti njoj. Tužno lice ili možda ipak smiješak. Nadao se ovo drugo. Možda će joj jednom biti potreban. Možda ju zagrije, ako ne bude bilo nikog ili ničeg drugog. Bar onako na trenutak. To je bila ona njegova jedina molitva.

Oznake: priče

Divlji travanjski dan. Prekrasan. Sunce i pljuskovi izmjenjivali bi se svako malo. Bez pravila, bez najave. Petar je parkirao ispred trgovačkog centra. Po suncu. Pedesetak metara od ulaza. Izašao iz auta. Pogledao nebo. Moglo bi uskoro i pljusnuti. A možda i neće. Kišobran je ostavio u autu. Poslije će ionako kući. Mokar ili suh. Svejedno. Kupio je šta je trebao. Šta je mislio da mu treba. Strpao to u jednu vrećicu. Krenuo prema izlazu. Vani je naravno padalo. Kišobran je naravno bio u autu. Petar je vagao situaciju. Situacija se nije obazirala na Petra. Nije to bila neka provala oblaka. Ali ni slaba kiša. Nešto između. Kao i sve ostalo. Odlučio je da krene. Pogledao lijevo desno. Jedan auto se približavao. Valjda će stati pješaku na kiši. Petar je krenuo. Auto je stao. Pomalo naglo. Pomalo iznenađeno. Zatrubio je. Dugačko i nevozno. Jel? Sad se Petar pustio kiši. Stajao je ispred te nadrkane haube i gledao u vozača. Odmah ga je prepoznao. Za svaki slučaj pogledao registraciju. Susjedni grad. Da, ti si taj. Pa da vidimo sad. Sad je i vozač izašao iz auta. Počeo galamiti na Petra. Učiti ga pravilima prometa. Petnaestak ljudi je stajalo pod strehom ispred ulaza. Čekali su prestanak kiše. Dočekali su da početak predstave. Petar je nekad mrzio konflikte u javnosti. Pogotovo nasilje. Od prije kojih mjesec dva, Petar više ništa nije mrzio. Pa ni nasilje. Sve se događa upravo onako kako treba. A i sad će. Opravdano uzbuđeni vozač nije imao pojma o tome. Nije znao na koga galami. Bio je malo viši od Petra. I dosta mlađi. Možda je to smatrao dovoljnim. Došao je na pola metra od Petra. Malo ga bolje pogledao u lice. Petar pretpostavlja šta je vidio. A i ono što nije. Nije vidio strah. Nije vidio bijes. Nije vidio ništa. Vidio je samo pokisli mir. Njemu potpuno nepoznat. Strašniji od bilo kakve prijetnje. Naglo se smirio. Pokušao izgladiti situaciju. Očito je skužio da se prevario. Kasno sine, kasno. Publika je gledala. Publika je čekala. Petar je stajao s tom vrećicom u lijevoj ruci. Gledao u to drugo pokislo lice. Samo mu je rekao. Ajde zini još jednom. Dovoljno glasno da svi čuju. Tip više nije imao kud. Mogao se u tišini vratiti u auto. I nestati podvijenog repa. Nitko ga tu nije poznavao. Mogao je. I trebao je. Ali nije. Otvorio je usta da još nešto kaže. Vjerojatno nešto pomirljivo. Možda i pokajnički. Nikada se neće doznati. Nije pustio ni glasa. Jednostavno nije stigao. Petar je potegao puni, čisti backhend u njegov obraz. Onako otvorenom nadlanicom. Pogodio ga je baš kako je htio. Da je u tom trenutku zagrmilo, grom se ne bi ni čuo. Vozač je širom razrogačenih očiju napravio dva-tri koraka unazad, hvatajući ravnotežu. Skoro se zabio u publiku. Stao je tamo i gledao u Petra. Petar je gledao u njega. Čekao da mu ovaj priđe i uzvrati. Možda da samo nešto opsuje. Znao je da neće. Svi su znali da neće. Petar im je okrenuo leđa i krenuo prema autu. Odvezao se kući. Vadio je stvari iz vrećice na stol. Malo razmišljao o vozaču. Pa, i nije baš tako zgodan. Pogotovo sad. Ako se sretnu još jednom, Petar će mu platiti piće. Ne zbog šamara. Ne zbog isprike. Nego iz zahvalnosti. Čiste, iskrene zahvalnosti.

Oznake: priče

...Petar ponovo šalje fotku. Cura od frenda. Lijepa, razvedena, surađuje.
Portret, lice pomalo tugaljivo, oči pogotovo. Život je ostavio poneki trag.
Možda ga jednom nešto izbriše. Ali to je to. To je portret. Bar za Petra.
Smješta lice u sam centar. Ostavlja puno prostora okolo. Namjerno.
Objavljuju mu fotku. U kategoriji promašaj mjeseca. Jebiga. Pišu komentar.
Komentar baš i ne govori o promašaju. Dapače. Djeluje malo zbunjen.
Čak više pohvala nego pokuda. Kritiziraju taj centar. Ostavljaju neko ali.

...Petar pokazuje članak svojoj dragoj. Ovoj s tijelom divlje životinje.
Ona gleda, čita. Petar čeka komentar. Dočaka ga nešto što ne očekuje.
Nema držanja njegove strane, utjehe, ohrabrenja. Nema vađenja
pozitivnog dijela komentara. Dapače, sasvim drugačije, novi pristup.
Zadovoljstvo. Ne uspjehom. Neuspjehom. Navodnom sramotom.
Izgovara nešto u stilu – Sad kad su te popljuvali… Petar naglo odrasta.
Uči životnu lekciju. O kritici. O podršci. O životu. O ženama. Ženama
koje voliš. Koje vole tebe. Otkud sad to. Nije stvar u iskrenosti. Nešto
je tu drugo u pitanju. Ne vole samo tebe. Vole i tvoj neuspjeh. Poniženje.
Hrane se njima. Zašto koji moj. Petar nije takav. Ponosi se svojim ženama.
Njihovim izgledom. Ponašanjem. Uspjesima. Pa njegove su, s njim su.
A možda...On je njihov. To bez možda. Zbog čega ga tako paralelno mrze.
Da li je tako od početka. Da li je on to nečim izazvao. Možda obična
ljubomora. Zavist. Svejedno. Nekako to nije u redu. Nije dobro.

...Poučen ovim, Petar pažljivije gleda na stvari. Povremeno pušta probne
udice. Promatra. Nema greške, lovina guta i mamac i kukicu. Nešto je
otišlo u krivo. Ili je oduvijek bilo tako. Kako god. Petar prestaje isprobavati,
loviti udarce. Ali nije više ni potrebno, sustižu ga. Sama stvara prilike.
Mogućnosti. Realizira ih. Što Petar više podnosi, to ona pojačava.
Petar povremeno procjenjuje situacije. Kako će se stvari razvijati.
Pretpostavlja najgore za njega. I u pravilu, ne samo da je u pravu.
U krivu je. Nije dobro pretpostavio. Ne dovoljno teško, još je gore.
Pravazilazi ga, uništava. Gotov je, nema ga više. Petar to zna. Ne zna zašto.
Ona ne zna da Petar zna. Možda zna zašto. Ne zanima ju, ne toliko da bi
rekla. Čemu kvariti užitak. Ali da bi nastavila, to da. To puno više da.
I tako do točke pucanja. I puno dalje od toga. Slast bitke, zov prolivene krvi.
Onda stvar utihne, vidi rezultat. Pobijedila je. Glatko, fatalno. Gleda bojno
polje. Traži teškog ranjenika. Ali jadnik je nestao. Već dosta prije.
Povukao se iz bitke. Sakrio se. Liže rane, oporavlja se. Mora. Treba
nastaviti sa životom. Ide mu. Možda mu neko već pomaže.

...I onda evo nje. Nasmiješena, brižna, svjesna sranja. Svojih. Pokajnička.
Eventualno. Nudi utjehu, suradnju. Možda malo pokore, svi griješimo.
Pomoć. Ljubav, ne zna. Ne zna da nema kome. Petar je polizao svoje rane.
Nekoliko puta. Možda je zaslužio. Ali još je živ. Misli da je pametniji,
ide dalje, pokušava. Misli da je dovoljno oprezan. Ovaj put umjesto lavice
odabire srnu. Tako on to vidi. Tako to izgleda nekoliko godina. Onda srna
dobiva zube. Malo preciznije, samo ih pokazuje. Vrijeme je, tu su oni
oduvijek. Očnjaci. I još gore, zubi varana. Natopljeni otrovom. Razarajućim,
fatalnim. Ne mora te odmah zaklati. Dovoljno da te ugrize. Jednom, više puta.
Perfidno, podlo. Dok spavaš, dok ju ljubiš. Dok ona ljubi tebe. Dok ju jebeš,
dok ona jebe tebe. Uhvaćen si, otrovan. Srna uživa u tome, hrani se tvojom
groznicom. Patnjom. Džaba ti što ustraješ, otrova je beskonačno. Doze
protuotrova su ograničene.

...I onda jednog dana vidiš, osjetiš. Trebao si i prije. Glupavi lovac, mislio si
uhvatiti živu srnu. Zbrinuti ju, nahraniti, čuvati. Osloboditi samoće, zagrijati,
voljeti. Dobiti isto natrag. Tu je vjerojatno zajeb. Trebala je pažnju, ispalo je
da ju gušiš. Trebala je slobodu, ispalo je da ju zanemaruješ. Trebala je sigurnost,
ispalo je da ju kontroliraš. Trebala je dom, ispalo je da gradiš kavez. Trebala je
tebe, ispalo je da je treba nekog drugog. Nekog prošlog, ili nekog novog.
Ostavlja te, napušta, otpisuje. Ali ne odlazi. Otvaraš joj vrata, svejedno šta
i sama ima ključ. Ostaje tu. Čvrsta je, jebote. Glumi koliko je neophodno. Trpi.
Trudi se da i ti to moraš. Razmišljaš, ima li to smisla, da li da izdržavaš. Da li
je to samo faza. Nemaš odgovor, bar ne onaj pravi. Imaš nekoliko verzija, jedna
gora od druge. Izgleda da nema izlaza. Možeš ju samo otjerati, osloboditi.
Preuzeti krivicu. Dati joj priliku da nađe sreću. Zaželiti da ju nađe. Znaš da to
oslobađa.

...Petar je to već napravio par puta. Ispalo je da su se snašle. Našle. Morale su,
mogle su. Žene. Ipak, dobio je neka pisma. Plesao je s njima na godišnjicama.
Još su ga pamtile po nekim dobrim stvarima. Možda kao on njih, možda i jače.
Možda je onda pomogla mladost. Petrova, njihova. Sad međutim, mladosti više
nema. Ako Petar otjera srnu, ako ona sama ode. Petar se nada u sreću. Šta
ostaje njemu. Opet hrpa zarobljenog svjetla. Toksičnog. Neizvjestan kraj života.
Normalno, s vremenom, potražiti će nešto. Možda lavicu. Možda srnu. Možda
hijenu. Ženku morskog psa. Možda one nađu njega. Šta li će tražiti. Šta li će naći.
Da li će išta naći. Možda da nabavi psa.

Oznake: priče

Petar se probudio uz cvrkut prica. I uz crvenokosu grivu na jastuku do njega. Cvrkut vrabaca i sjenica malo se teže probijao kroz nju. Ionako nije bilo žurbe. Petar je slušao ptice i gledao te bezbrojne sitne kovrče. Za koju minutu sunce će se malo poigrati s njima. Petar se s njima igrao zadjih mjesec-dva. I ne samo s kovrčama. Sjedio je tako jedne večeri za šankom. Sam sa sobom i pivom. I cigaretom. Sasvim ugodno društvo. Petak i proljeće napunili su kafić. Svi stolovi zauzeti. Tri tipa lijevo od njega su se počeli kupiti. Njih tri su uskočile u stolice iste sekunde. Jedna crna s crnim šeširom. Jedna plava s opakom figurom. I jedna crvenokosa s milijun sitnih kovrča. Ta je sjela do Petra. Nikada ih prije nije vidio. Kratko su ga pogledale. Bez trunke zanimanja. Sasvim uobičajeno. Sasvim očekivano. Dobro. Naručile su pive i zapalile cigarete. Raspalile neke svoje ženske priče. Povremeno su sve govorile u isto vrijeme. Petar je povremeno gledao u ta leđa odozgo zalivena crvenim. Odozdo podbočena krasnom jabukom. Baš su mu se svidjela. Imala su sve. Petar nije imao ništa takvo. Moguće da i neće skoro. Već dulje vremena nije lovio. Nije baš ni bježao. Općenito, nije se baš puno kretao u tom smislu. Onda ga je život zapeo nogom u dupe. Crvenokosa je slučajno laktom trknula svoju bocu pive. Tik nakon što je kvrcnula o čašu, Petar je zgrabio i jedno i drugo. Spriječio moguću štetu. Ili ju je tek započeo. Kovrče su se pretvorile u lice. Baš onako lijepo. Baš onako mlado. Razlika u godinama je bila više nego očita. Sve ostale su bile nepoznate. Joj, oprostite. I smješak. Iskren, čist, opušten. Oči iste takve. Smeđe. Nekoliko razlika manje. Ma ništa, sitnica. Ako ništa drugo, Petar je bio zadovoljan svojim refleksima. Još je bilo nešto krvi u njemu. Lice se nije žurilo da se okrene frendicama. Baš vam hvala. Petar nije odgovorio. Umjesto toga, prelazio joj je pogledom preko očiju i usana. Da se malo napuni prije nego ga otpile. Onda je pogledao u kosu. Lice je i dalje bilo tu. Krasna ti je kosa. Prirodna? Izraz za prirodno sitno frčkavu kosu Za one koji to eventualno ne znaju. Petar je to pokupio negdje davno usput. Da! Ponosno, veselo, otvoreno. Još poneka razlika manje. Petar je složio par rečenica. Već dosta dugo riječi su mu bile glavni adut. Moguće i jedini. Izgleda da ga je išlo te večeri. Replike su bile još bolje. Oboje ih išlo te večeri. Nazdravili su tim pivama. Jednom spašenom i jednom sigurnom. Nije se točno znalo koja je koja. Razmijenili imena. Upoznala ga je i sa svojim prijateljicama. Njihova imena Petar je odmah zaboravio. Svejedno je naručio novu rundu. Na njegov račun. Crvenokosa je nastavila pričati s Petrom. Okrenula koljena prema njemu. Ha. Pozvao ju je na pivu neki drugi dan. Možda sutra. Bez ovih bezimenih prijateljica. Onako prešutno. Može. Sutradan su popili to pivo. Svako po tri. Vi se pretvorilo u ti. Rastanak se pretvorio u prvi poljubac. Petar već odavno nije imao problema s odabirom trenutka. Sa da ili ne. Pustio se životu. Ovaj je to znao bolje od njega. Svaki mu je put uzvratio. Kovrče su sutradan došla do Petra. Ponijele su i sve ostalo. Ostale na doručku. I tako svakih par dana od tada. Neki put bez doručka. Stanovala je kod svojih. I tako je sad Petar gledao sunce kako se koprca u tom zlatnom labirintu. Niti je sunce znalo gdje i kud će dalje, niti je to Petar znao. Niti ih je bilo briga. Sva su znanja nestala. Ostao je samo život. Petar je ustao da mu skuha kavu.

Oznake: priče

...Petrova draga se preselila u novi stan. Negdje iznad Britanca, uzbrdo pa lijevo.
Valjda. Siječanj, sjeverni vjetar brije kroz noć, Petar ju prati do tog novog stana.
Ulaze tiho, gospođa gadarica bi već trebala spavati. Starija gospođa gazdarica,
udovica, sama, stereotipna priča. Stan je bio stanodavkin vršnjak, ako ne i koju
godinu stariji. Ni zidovi ni namještaj nisu izgledali bolje. Petar i njegova stoje u
kuhinji i ljube se pred rastanak. Vruće je, neko je tu bio zimogrozan. Ne riskiraju
više od toga, oboje su tu tek prvo veče. Petrova skida kaput, ostaje u vesti i
hlačama. Petar ne skida ništa, ni kožnu bundu, ni kapu ni šal. Ali ni svoje usne s
njenih. Žvaka Efekta, one zelene male. Krene joj otkopčavati hlače. Nemoj, ne
znamo jel spava...Da. Petar joj svlači hlače i gaćice taman do ispod guze. Kao za
možebitnu hitnu intervenciju. Okreće joj guzu prema sebi, stišće uz stol. Kreće,
onako ubundan, prisilno utišan, ali odlučan. Traje neko vrijeme, Petar skida kapu
i šal koji mu sad tamo dolje ionako smeta, jakna je i dalje na njemu. Vruće je do
besvjesti, riskantno, ali slatko. Petar završava, mokar je ko miš.U tišini vrća šal,
navlači kapu, poljubac i odlazi. Zakopčava kožnjak. Vani ga dočekuju noć, pustoš
i ledeni vjetar. Hladnoća se probija kroz njegovu bundu i vlažnu odjeću do skroz
mokre kože. Kritično je, ima dosta hodanja do doma. Misli na događaje od maloprije.
Prodor hladnoće nekako popušta. Par dana kasnije, usred bijelog dana Petar ponovo
dolazi u stan. Sjede i pričaju za onim istim stolom, nevini kao anđeli. Pojavljuje se
gazdarica, gleda u Petra. Petrova ih službeno upoznaje – Ovo je Petar, moj dečko.
Stanodavka malo gleda Petra, malo nju i kaže – Nismo se tako dogovorili… Dva
dana kasnije Petrova draga preselila se u novi stan. Starija gospođa gazdarica, udovica,
sama, stereotipna priča. Bar je bilo bliže Petru.

Oznake: priče

I sad je Petar tako ispran i ponovo napunjen gledao svijet oko sebe. Sve je bilo kako treba. Sve je bilo na svom mjestu. Pitanje da li i on. Jedno od onih suvišnih. Nije bilo dobra i zla. Nije bilo krvnika i žrtava. Samo stvari onakve kakve jesu. Vide li i drugi to. Vide li njega. Pa da vidimo da li vide. Sjetio se jedne... M. Ko zna zašto. Ko zna kako. Još par suvišnih pitanja. Zanemario ih je još u nastajanju. Pakao je savršen učitelj. Petar ga je poštovao. Poslao je M jednu poruku. Znali su se tridesetak godina. Nekad davno ju je i slikao. Imala je... Uglavnom, odgovorila je. Malo suzdržano. Malo neodređeno. Petar se nije pokolebao. NIje više znao ni šta to znači. Bila je nešto bolesna. Spremala neki važan ispit. Onda su se raspisali. Onako kako to rade usamljeni ljudi. Onako kako to tehnika danas omogućuje. Onako kako je Petar do tada izbjegavao. Onda ju je pozvao na kavu. Završili su u slastičarnici. Baš uz kavu. Raspričali su se. Bez napora, bez glumatanja. Petar je pričao. Opušteno, mirno. M ga je slušala. Zaboravio je taj osjećaj kad te žena sluša. Ona je pričala njemu. Zaboravio je taj osjećaj kad ti žena nešto govori. Iskreno. Iz srca. Kad se oči slažu s riječima. Petar se i dalje punio. Bilo je još puno prostora. Pakao je vrhunska tvrtka. Petar ju svima preporuča. Malo tko će imati muda da ga posluša. U čistilištu još ima nade. Kao. I tako, baš su se nekako zbližili. Tipkali su satima. Predlagali i postali glazbu. Nalazili u kafićima. Opet satima pričali. Petar ju je gledao. Plave, duboke oči. Bez maskare na trepavicama. Srećom. Petar ju je slušao. Tužne, teške priče. Znao je za dio njih. Sad je doznao i više. Malo prošlosti. Malo sadašnjosti. Budućnost se nije dirala. Bar ne na glas. Preporučio joj je neke knjige. Ponovo se upisao u kjižnicu. Digao jednu radi nje. Napravio dosta zeznut izbor za početak. Povezo nepovezano. Trebao je nešto drugo. Ili nije. Ionako ju neće pročitati. Možda i bolje.
Prošla je taj zeznuti ispit. Stres je popustio. Bar taj. I dalje je bila bolećiva. Petar joj je nabavio neke prirodne medikamente. Odnio joj ih. Par puta ju i odvezao na posao. I s posla. Prosinac je hladan mjesec. Uživao je u tome. Činio je to bez ikakvog napora. Baš suprotno. Sve ga je to i dalje punilo. Raspisali su se o svemu, Petar je svoje kočnice ostavio kod gazde. I on i njegov bat mora da su bili ponosni na njega. Petar je i svoj ponos ostavio s kočnicama. Nije mu više trebalo ni jedno ni drugo. Pustio se srcu. Nije više znao drugačije. Nije više ni mogao. I onda mu se ona uvukla u to otvoreno srce. Vrata su joj bila širom otvorena. Točnije, vrata više nije ni bilo. Otpala su negdje putem. I tako, zamišljao je kako sjede na velikom kauču u njegovoj velikoj dnevnoj sobi. Svaki u svom ćošku, pijuckaju nešto i slušaju muziku. Pričaju bez kočnica. Smiju se. Gledaju sjaj vatre iz peći. I onda, možda, Petar spušta glavu u njeno krilo. Ne zbog utjehe, ne zbog tragova prošlosti. Samo tako. Udiše ju, ona ga draga po kosi. Petar se i dalje puni, i sve to odmah vraća. Zrači iz sebe. Sve što može. Bezuvjetno, bez naknade. To je jedina svrha njegovog postojanja. I možda, samo možda, predlaže joj da ostane na doručku. M pristaje. Zaspi mu na prsima.
Međutim, stvari nisu takve. Petar je u svoj toj svojoj gunguli zaboravio. Zaboravio gdje se vratio. Komu. Čemu. I tako, sve one tipke koje je pogodio. Namjerno, nenamjerno. Slučajno. Ispadaju promašaji. Ubodi u rane. Nalazi se s M u njihovom kafiću. Ona mu priča o problemu koji vuče s bivšim mužem. Zbog toga je u komi. Kao zbog toga. Besmisleno. Čak ni Petar nije toliko blesav. Zna šta je. Zna da je teško ranjena. Zna da više ne vjeruje nikome. Zna da se čupa. Zna da se boji. Boji se Petra. Neuglednog, odrpanog tipa koji pije, puši, slika gole žene i piše. Onog kojeg nikada prije nije doživljavala. Onog kojeg vidi kroz oči svoje patnje. Oči svog straha. Petar ju to direktno pita. Odgovara potvrdno. Petar joj uzima dlan. M ga ne povlači. Petar ju ljubi u obraz. M ne uzmiče. Ljubi joj uho. M je i dalje tu. Mora da urla u sebi. U Petru urla okus njenih usana. Petar jo stavlja ruku na bedro. Oduvijek mu se sviđala. Lastavica. Njegov tip. M se trese. Vjerojatno od hladnoće. I dalje je prosinac. Petar joj navlači jaknu na ramena. Neki čupavac. Ispod ima najljepšu košulju koju je ikad vidio. Petar traži konobara da zatvori ulazna vrata. Konobar ga sluša bez pogovora. M treba otići kući. Božić se bliži. Treba se napraviti ovo i ono. Da. Petar plaća račun. Otvara joj vrata. Izlaze van na nula stupnjeva. M stoji na dva metra od Petra. Pita ju. Ne smijem te zagrliti. Ne. Oboje znaju da bi ih taj zagrljaj progutao. M odlazi. Više ne odgovara na poruke. Zbraja se. Onda se javlja. Gotovo je. Tih dva tjedna u prosincu. I sve dalje. Ne doživljava ga takvog. Ponovo. Jedna od mnogih. Petru je jasno. Pakao je svjetska firma. Prošetajte njome. Ali onako, skroz do centra. Potpuno sami. Možda se poslije vidimo.

Dovršeno 24.12.2018. u 03.43 h.

Oznake: priče

Par tjedana prije, Petar je ispao iz pakla. Skoro pa se dobro sjećao kad i kako je upao u njega. Malo se manje sjećao kad je krenuo prema njemu. Mada, i to se manje-više pravio. Do nedavno je znao i datum. Sad ga je fakat zaboravio. Bar se oko toga mogao složiti sam sa sobom. Potpuno nevažno. Prošao je tih jebenih devet krugova. Polako, teško, beznadno, gadno. Onako kako treba. Udisao je sav taj smrad i vatru punim plućima. Ili onim šta mu je od njih ostalo. Prepustio se. Kao da je imao izbora. Onda je konačno došao do središta. Tu će ga konačno uništiti. I dobro. Ni za uništiti nije puno ostalo. Neće biti neke štete. Nestati će patnje, ostati će mir. Bar se nadao. Ili mu već bilo svejedno. Stajao je tamo gol, bespomoćan. U golemoj prostoriji od sivog betona. Čekao da prorade tuševi. Oni kroz koje ne protiče voda. Ulazila je gomila novih kandidata za tuširanje. Istih kao Petar. Gurali su ga u stranu. Da zauzmu bolja mjesta. Ili šta. Odgurali su ga do zida. Naslonio se leđima i zatvorio oči. Pokušao zamisliti neki drugi prizor. Da ne ode s ovom slikom. Sjetio se nekih trenutaka. Bili su stvarniji od ovog sada. Eto, sad je spreman. Puštaj to. Daj da završimo, jebo li te pakao. I onda, zid iza njega se počeo micati prema van. Nije bilo nikakve kvake, nikakvih obrisa vrata. Samo se otvorilo. Koji moj. Petar je pogledao iza sebe. Vani je bio svijet kakvog je poznavao. U kakav je ubačen. Koji je nestao. Iz kojeg je Petar nestao. Zadnja okrutna varka ili šta. Pa dobro. Iskoračio je van. Nek ga upucaju s leđa. Spale bacačem vatre. Nek se zabave još malo. Ali ništa. Nastavio je hodati. Onako, gol i bos. Izmrcvaren. Prejadan i za živu metu. Niko nije pucao u njega. Niko ga nije zustavljao. Nikome nije bio važan. Za trenutak je zastao. Osvrnuo se. Još je vidio onu gomilu kako se koprca unutra. Kako oni nisu vidjeli vrata. U stampedu nahrupili van. Zid se opet zatvorio. Nastupila je tišina. Mir.
Petar je nastavio hodati. Polako, konačno bez straha. Ikakvog. Zemlja mu je ulazila kroz bosa stopala. Sunce mu je ulazilo kroz čelo. Vjetar mu je ulazio kroz golu kožu. Punili su ga. Bilo je tu posla. Pakao ga je izdubio, ispraznio do jaja. I više. Sav taj sadržaj zadržao za sebe. Za trenutak, Petar je ugledao gazdu pakla. Smešio mu se. Stavio je Petru onu svoju šaketinu na glavu. Koščatu, sivu, nemilosrdnu. S dugim šiljastim noktima. Petar je čuo njegov glas. Dubok, lišen vremena. Lišen milosti. Lišen života. Ko za vraga, Petar ga se nije poplašio. Ironije li. Čuo je kako mu taj glas govori. Idi sad. Idi sine. Idi mome bratu. I ne vraćaj se više. Nije to bio savjet. Nije to bila ni naredba. To je jednostavo bilo to. Nešto kao definicija. Šaka se maknula s Petrove glave. Nestao je i gazda i njegov glas. Patar ga je poslušao. Bez pogovora. Svakim korakom, zemlja, vjetar i sunce ulijevali su se u njega. I dalje, i dalje. Nikad kraja. Ima li ga uopće. I takav je upao natrag u svijet.

Oznake: priče

...Jutro se probudilo u suncu. Neki teći ili četvrti takav dan u nizu. Tvornica u kojoj je Petar radio bila je napola u šumi. Na putu do ureda, posred napuštene pruge i svuda okolo. Rasla je gomila ljubičica. Crkavica od plaće će biti tek oko petnaestog. A danas je Osmi Mart. Petar je jedva spajao kraj s krajem. Stanovao je sam. Skoro sam. Ponekad je ručao je kod roditelja. Uvijek su se smiješili kada je dolazio. Priroda mu se smiješila kad god ga je vidjela. Danas joj je Petar uzvratio osmijeh. Mogao je to i češće. Priroda mu nije zamjerala. Na pauzi, Petar je nabrao gomilu tih ljubičica. Nitko ga nije kontrolirao gdje je i šta radi. Podijelio je tu hrpu cvijeća na tri dijela. Dvije male kitice je dao čistačicama. Obradovale su se. Onako iskreno. Petar je bio mlad. Možda je bio i pomalo zgodan. Bar nekima. Treću, veliku, stavio je u šalicu s vodom. Ta će s njim do stana. Ima da izvuče jedan osmijeh. Do kraja radnog vremena često je pogledavao na ljubičice. Ugasio je radijator i otvorio prozor. Bojao se da ne uvenu. Pitao se da li su još žive. Ili su već mrtve. Svakako su umirale. Čudan neki poklon.
...Nije navratio do svojih na ručak. Žurio se da ljubičice stavi u novu vodu. Da izdrže bar još sat. Ovaj put ih je stavio u staklenu čašu. Nije imao vazu. Čašu je stavio na vidno mjesto. Stolić u dnevnoj sobi, U prizemlju. Otišao gore da se istušira. Taman kad je izašao iz kupaonice, čuo ju je kako se penje stepenicama. Bila je vesela. Bio je Osmi Mart. Smiješak joj je bio slatko očekivanje. I Petar se smješkao tom smiješku. Poljubila ga je. I dalje je nešto čekala. Ali više nije bilo osmijeha. Znaš li šta je danas? Znam, Osmi Mart. I? Petar nije odgovorio. Vidio je da je već bila razočarana. Ljuta. Skoro pa ga je odgurnula i otišla u kupaonicu. Možda je čak i zaključala vrata. Očito nije bila u dnevnoj sobi. A šta ako je bila? Ako se Petar preračunao s prirodom. Ili sa sobom. Ili sa njom. Onda je svejedno. Sjeo je na krevet. Čekao da izađe iz kupaonice. Izašla je. U međuvremenu je neraspoloženje navila na dosta jače. Svašta mu je rekla. Na današnji dan dečki svojim djevojkama koje vole... Pravi muškarci bi... Petar je čekao da završi. Ili bar da napravi kratku stanku. Kad je nešto od toga nastupilo, samo ju je pitao: Jesi bila u dnevnoj sobi? Nije nastavila pričati. Usne su se razdvojile, zubi su sad bili stisnuti. Očito pomalo zbunjena, nakrenula je glavu, malo jače otvorila oči. Ionako su bile velike. Petar se bez problema mogao izgubiti u njima. Sjurila se bosa niz stepenice.
...Petar ju je čuo kako se polako penje gore. Pojavila se na vratima spavaće sobe. Držala je tu ogromnu kiticu s obje ruke. Voda je kapala po parketu. Nije bio lakiran, ostati će bijele fleke. I oči su joj bile malo vlažne. Bila je velika emotivka. Na koju god stranu da okreneš. Oprosti... Petar se ustao s kreveta, lagano joj uzeo to cvijeće iz ruku. Zbacio je pokrivač s i počeo posipati ljubičice po plahtama. Jednu po jednu, par po par. Stvarno ih je puno nabrao. Naravno da joj je oprostio. Slavili su život na toj postelju od umirućeg cvijeća. Polijepilo se svuda po njima. Ostali su tako ležeći do sumraka. Kad su ustali, ljubičice su već bile mrtve. Petar se ponadao da će iduće godine imati love da ju izvede na večeru. Da plati nešto što je neko drugi ubio. Ispalo je da neće imati koga. Petar je dao otkaz. Neko vrijeme je češće ručao kod svojih.

Oznake: priče

...Došla je na godišnjicu. Neočekivano ili ne. Pripremila se. Savršeno, stručno
našminkana, za nijansu jače od uobičajenog. Znala je kako se to radi. Petar je
znao da su sve kompnente posebne. Najbolje marke, najbolje nijanse. Znala je
izabrati, znala je i primijeniti. Nije trebala šminkere. Nije trebala frizere. Nije
trebala stiliste. Ona sama bila je bolja od svih njih zajedno. Uska mini haljinica,
nijedan detalj viška, nijedan detalj manjka. Vrtoglave štikle. Brazilska proizvodnja,
rekla mu je kasnije. Brazil bi ju usvojio bez pitanja. Listovi su vrištali. Figura joj
je bila savršena. Možda bolja nego ikad. Odgovaro joj je život bez Petra, ili joj je
odgovaro život kakav sada vodi. I druge cure su se upicanile. Bilo je opakih izdanja.
Nijedna joj nije bila ni do koljena. Pozdravili su se, rukovali. Trebalo je puno skupog
ruža da popuni taj osmjeh. Petrove usne i obrazi i sve ostalo, već su dugo bili bez
njenih tragova. Sada je samo miris neke kreme prešao na njegov dlan.

...Svi su ju gledali. Dečki, cure. Većina je znala za njihovu prošlost. Neki su se možda
nešto pitali, neki su možda potajice nešto komentirali. Bilo je i par Petrovih bivših. Bio
je i jedan njen bivši. Petar je sad bio sam. Nije mu to smetalo, nije bio usamljen. Ostalo
mu je par prijatelja. Zabava se razvijala. Plesalo se, pilo, pjevalo. Petar je samo pio. Ne
onako da se napije, nego čisto da pomalo pijucka. Ona je plesala, bolje od svih drugih.
Pjevala je, i to bolje od svih drugih. Petar je mogao razaznati njen glas u najvećoj buci.
Nije bila stvar u snazi glasa. Možda su je čuli i svi drugi. Petar ju je gledao. Promatrao
je kako ju drugi gledaju. Uočio je sličnost. Nije bilo neke razlike između gledati i vidjeti.
I to je bilo to. Vidio ju je onako kako ju drugi vide. Nije više vidio njene oči koje su ga
gledale nakon seksa. Tople, rastopljene smeđe oči, raširene ruke i to tijelo i srce, potpuno
prepušteno njemu. I samo njemu. Nije ju više vidio takvu. Između gledati i vidjeti stvorio
se neki zid, vjerojatno su ga zajedno izgradili. Taj je zid sad bio platno za filmski projektor.
Projektor koji se i dalje vrtio. Ali više nije bilo filma. Čuo se samo lupetavi zvuk
završene trake i prazni bijeli okvir.

...Par sati kasnije, Petar i dva njegova prijatelja izdvojili su se iz sale, sjeli u fotelje preko
puta recepcije. Ponijeli su svoju cugu, tu se moglo normalno razgovarati. Evociraju neke
uspomene, pričaju onako bez veze. Odjednom, evo i nje, pridružuje se, svi se jako dobro
poznaju. Nema pritiska, nema napetosti, svi su već svašta prošli. I pojedinačno i zajedno.
Nakon par minuta njih dvojica čuju dobru muziku iz glavne sale, idu malo tamo. Sve je
jasno, miču se, ali ne radi glazbe. Pravi prijatelji su duša svemira. Svi se prave malo
blesavi, nitko nikome ne zamjera. Petar i usne ostaju sami u predvorju hotela. Oboje šute,
ona uzima njegovu ruku u svoje dlanove. Ne govori ništa. Svejedno, njen nečujni vrisak
trese staklene zidove oko njih. Petar samo žmiri, nevješto se pravi umoran od posla ili
nečega. Ona zna da Petar laže. Ona zna da je lagala Petru. Oboje znaju da se projektor
vrti na prazno. Zid je podignut, svjetlo više ne može koz njega.

Oznake: priče

...Petar je prihvatio poziv na Božićni domjenak partnerske firme. Može povesti još nekog ako želi. Petar nije imao koga. Bar ne neku koju on želi. Ionako se nije mislio dulje zadržati. Toliko da nešto popije i pojede. Pa još malo popije. Popriča s ekipom i natrag u stan. Malo je ipak razmislio. Sjetio se Dade. Sama, srednje tridesete. Lijepo ga je gledala u zadnje vrijeme. I Petar je nju malo gledao. Nazvao ju je. Bila je već nešto obećala tu večer. Zauzeta je. Šteta. Toliko o pratnji. Nema veze. Sutradan ga je nazvala. Ipak će doći. Odustala je od onog dogovora. Moguće baš zbog Petra. Lijepo od nje. Dogovorili su se da se nađu pred ulazom. U sedam. Petar je krenuo na vrijeme. Prije toga se Istuširao, našpricao dezodoransom. Dodao i malo muškog parfema. Jedinog kojeg je imao. A imao ga je već dugo. Možda mu jednog dana neko pokloni novi. Obukao čiste čarape i gaće. Nevješto je ispeglao košulju. Nabacio i sako. Njega nije trebalo peglati. Valjda. Traperice su još bile ok. Stručno očistio i namazao cipele. Znanje iz JNA. I dovoljno prakse. Izašao iz zgrade. U zimsku noć, cmoljavu i ne previše hladnu. Bar ne mora guliti led s auta. Svejedno, dobro da je gore drmnuo dva whiskija. Mala. Prije ili poslije pranja zuba? Možda i između. Auto je kresnuo iz prve. Kao i uvijek. Petar je vozio polako. Taman je htio uključiti radio, kad je primijetio neki čudan zvuk. U stvari, jako dobro poznat, samo ga nije bilo zadnjih par godina. Bar ga Petar nije čuo. Cesta je opet zvučala dobro. Onako. Po kretanju. Po životu. Po baš sada. Jebote. Otkud to. Nije baš nedavno promijenio gume. I zvuk nije nestajao. Nije mu smetao ni huk motora. Dapače. Za trenutak je poželio da je restoran malo dalje. Onda se sjetio Dade. Osjećao se još malo bolje.
...Stigao je pet do sedam. Dada tri. Nije znao jel inače ovako točna. Ispred ulaza su se zagrlili i izljubili u obraze. Tako su to pri susretu radili već neko vrijeme. Petar se pitao kako će pozdrav izgledati na rastanku. I da li će rastanka uopće biti. Prepusti će to nekim višim silama. Sjeli su za stol jedno do drugog. Popili po aperitiv. Pa drugi. Pa treći. Bilo je tu još zajedničkih poznanika. I poznanica. Fino. Bilo je i par drugih ekipa. Petar nije znao ko su. Komadi su se potrudili sa stylingom. Pogotovo neke. Stigla je i klopa. Petar nije jeo 24 sata. Jelovnik je na papiru izgledao jako dobro. Na tacnama malo manje. U tanjuru još manje. U ustima je i okus malo devalviralo. Ali sasvim ok. Petar je prešao na bijelo vino. Čisto. Dada mu se pridružila. Nije ga baš pratila. I bolje da nije. Bend je bio uobičajeno sranje. A Petar se ponadao. Uzalud, kao mnogo puta u životu. Petar nije plesao na to. Većina drugih je. Dada je otišla na podij s tipom preko puta njih. Petar je otišao u prostor za pušenje. Ponio je i čašu. Punu. Stao za onaj visoki kvadratni stol. Sam. Kad eto nje. Anita. Nije ju vidio bar deset godina. Tada je taman prestala biti klinka. Sad je već bila žena. Preobrazila se usput. Vrlo uspješno. Negdje u inozemstvu. Njemačka, kaže. Berlin. Vratila se. Tu je već pola godine. Umjetnica. Petar nije baš razumio njenu umjetnost. Ali razumio je njen osmijeh. I njene oči. Zagrljaj starih prijatelja. Onaj bez distance. Prsa o prsa. I pusa u obraz.

...Raspričali su se o svemu. Uskoro došli na pitanja bitka, srca, duše. To im je baš dobro išlo. Onda se Anita morala vratiti ekipi. Valjda iz pristojnosti. Ili da ne ispadne sumnjiva što se toliko smije i priča s nekim starim prdonjom. I Petar se vratio za stol. Ponovo napunio čašu. Dada je s frendicama sjedila preko puta. Već je prešla na sok. Nije djelovala razočarano. Zašto i bi. Opet je otišla plesati. Ovaj put s curama. Bezveznjaci su se redali u nedogled. Petar je pojeo i par kolača. Evo opet Anite. Idemo još malo van. Nije imala jaknu. Petar ju je ogrnuo svojom. Starom, kožnom, pouzdanom. Eto, imao je i nešto takvo. Takve stvari dobro griju. I ne samo stvari. Ali dobro. Pričali su bar još pola sata. Petar je bio samo u košulji. Nije mu bilo hladno. Dala mu je broj mobitela. Opet ga zagrlila. Vratila jaknu. Rekla hvala i otišla. I Petar se vratio unutra. Skužio da je popušio sve svoje cigarete. Nafektao je nekoliko od preostale ekipe. Jednu sačuvao za vožnju kući. Glazbenici su se počeli pakirati. Dada je još bila tu. Izgledala je malo umorno. Dosta je daleko putovala na posao. Malo su zajedno šutjeli. Mirno, bez napetosti. Sve je i dalje bilo u redu. Rekla je da je gotova, da bi išla kući. Sutra rano ustaje. Ni Petru se više nije ostajalo. Pridržao joj je kaput, onda i on obukao jaknu. Otpratio ju do auta. Rastanak je bio isti kao sastanak. Nisu nešto napredovali. Čujemo se. Laku noć. Petar je sjeo u svoj auto. Zapalio onu zadnju cigaretu i krenuo.
...Zvuk ceste i dalje je bio kako treba. Ni bend ga nije uspio zajebati. Pa ni vino kojeg je Petar popio prilično previše. Ulice su bile puste i mokre. Neobično za zimskih četiri ujutro. Nakon kilometra ili nešto, malo mu se pripovraćalo. Vino se pobunilo. Ili kvaliteta ili količina. Prije ovo drugo. Svejedno, Petar je stao uz rub ceste ispod drvoreda. Otvorio vrata, nagnuo se van i malo povraćao. Da nije bio vezan ispao bi iz auta samo tako. Da nije bio vezan, ne bi si zalio lijevi rukav i prag od vrata. Visio je malo tako. Čekao eventualni nastavak isporuke. Gledao u mokri asfalt. Taj koji je cijeli život bio njegov. I onda jednostavno nestao na godinu i nešto. Isto kao i drveće, zgrade, livade. Pa i ljudi. Neko ih je otkinuo od Petra. Znao je i ko i kako. Moćna ekipa. Uporna, nezaustavljiva. I sad se asfalt prvi vratio. Da ne bi. I ovako naroljan, Petar je znao da nisu nestale ni ceste, ni ljudi ni sve ostalo. Samo je on nestao. On je pustio da mu to neko otkine iz njega. Sad su se asfalt i Petar gledali kao najbolji prijatelji. Smijali se jedan drugom. Na glas. Jedan od njih je izgledao kao luđak. Sreća što su ulice bile puste. Grčevi su prestali. Petar je nastavio voziti. Nakon petsto metara opet mu se malo povraćalo. Stao je i ponovio postupak. Sad je istresao valjda sve što je pojeo i popio. Moguće i šta je ispušio. Ali bilo mu je jako dobro. Bio je tako olakšan i ispunjen u isto vrijeme. Ponovo je krenuo. Na par mjesta se skoro popeo na pločnik. Rubnjaci su srećom pazili na njega. Eto i njih, znači. Parkirao je ispred zgrade. Iz onog velikog kontejnera uzeo neku odbačenu odjeću. Obrisao rigotinu s jakne i vratio krpu u kontejner. Uzeo drugi komad i njime prebrisao prag od auta. Valjda će biti dobro. Vidjeti će ujutro. Puno toga će ujutro vidjeti. Ponovo vidjeti.

Oznake: priče

...Ostalo im je još ništa. Gotovo ništa. Možda da malo popričaju. Prije nego što pokupe stvari. Za početak one osnovne. Ona ili on. Ostalo im je da se dogovore. Da odluče. Neće se svađati oko toga. Neće se više uopće svađati. Bar što se Petra tiče. Sjedili su tako sami za stolom u kuhinji. S porazom iza njih. S prazninom između njih. S pobjedama ispred njih. Ima raznih vrsta pobjeda. Ima raznih vrsta praznina. Ima raznih vrsta poraza. Bilo im je teško. Bilo ih je strah. Nekog više, nekog manje. Koliko su ga pokazivali. Koliko su ga skrivali. Pili su vino. Kao tisuće puta prije. Petru još nijednom nije imalo ovakav okus. Bar ne s njom. Nekad davno spoznao je taj okus. Usput ga je zaboravio. Sada ga se sjetio. Prije se okus sjetio njega. I one davne neke druge. Razgovor je skrenuo na temu zašto. Bila je tužna. Bila je ljuta. Uostalom, već je bila tuđa. Ovako ili onako. Nabrajala je sranja koje joj je Petar radio. Zaboravila je spomenuti svoja. Zbog čega je pizdila na njega. Petar je i tu mogao nešto kontrirati. Nije. Pustio ju je da priča. Neka si olakša. Neka si potvrdi da nema smisla. Ispričala mu je još jedan slučaj. Stvarno je bio govno prema njoj. Petar je mogao reći nešto kontra toga. Ali nije. Sve su mu te priče odjednom nestale. Ostale su samo one druge. Kad je u ljetnoj haljini dolazila do njega. Onako bez gaćica. Kad joj je stavio ruku na guzu da se uvjeri. Kad se uvjerio. Kad su se ljubili i skidali na ulaznim vratima. Ispričao joj je to. Nije ga čula. Možda ga nije ni slušala. Kao puno puta prije toga. Petar joj je to sad mogao spočitnuti. Nije.
...Opet je bio red na nju. Još jedna od onih loših epizoda. Bilo ih je. Da. Kad je završila, Petar je ispričao priču kad ju je prvi put izveo u restoran. Ništa fensi, ništa skupo. Mali, stari, topli restorančić u centru. Ribice i crno vino. Gledao ju je kako priča s punim ustima. Gledao je kako se muči s tih dva deci crnog. Gledao je kako joj mrve od kruha padaju sa usana. Gledao je kako ju voli. Gledao ju je. I onda i sad. Opet nije reagirala. Opet kao da ga nije čula. Petru to više nije bilo važno. To su izgleda samo njegove priče. Bar su njemu bile važne. Dodala je još jednu svoju. Petar je i dalje bio negativac. Možda je i bila u pravu. Možda je i bio. Svakako je bio. I tu je završila. Ispričao joj je kada ju je prvi put odveo na more. Špricao ju iznenada dok se sunčala. Kako se smijala. Pokušao zagnjuriti. Nije bila za to. Kako su se stiskali u onom šatoru. Kako ih je noćni pljusak gotovo odnio. Završio je i tu priču. Za trenutak je zastala. Možda ga je čak i čula. Možda se čak i sjetila. Ipak. Dodala je još jednu. Svoju. Punu boli. Punu razočarenja. Nerazumijevanja. Petar je znao i tu priču. Znao je da je istinita. Ali nije bila njegova. Ispričao je još jednu. Ispričao je kako je volio kad obuče haljinu. Drži ga ispod ruke dok su hodali gradom. Zalazeće sunce mazilo ju je po kosi. Po usnama. Po tijelu. Kako je bio ponosan. Kako je bio sretan. Kako je bio njen. Kako je bila njegova. Ispričao joj je i to. Imao je nebrojeno takvih priča. Njihovih. Moguće puno više nego ona svojih. Isto njihovih. Sad je već zašutjela. Nije imala više ništa za reći. Ili nije više htjela. Popila je ono vino preostalo u čaši. Petar nije znao kakvog joj je okusa. Ustala se i izašla. Večeras će se dogovoriti tko odlazi. Tko ostaje. Neće se dogovoriti što odlazi. Što ostaje.

Oznake: priče

...Petar je ležao budan. Zora je još bila daleko. Vjerojatno. Nije pogledao na sat. Čemu. Dva, tri, četiri, nema neke razlike. Već se dugo budio u takva doba. Neko vrijeme su ga trzale noćne more. Vremenom su prestale. Sad ga je budilo nešto drugo. Nije znao šta. Nije mu više bilo žao izgubljenog sna. Pa ni izgubljenih snova. Čak je nekako počeo i cijeniti to vrijeme. Mirno je mogao odraditi svoje molitve. Prvo zahvalnost, onda jedna molba. Jedna jedina. Više nije očekivao da će mu pomoći. Samo je vjerovao. Ležala je pored njega, moguće da je spavala. Još uvijek je bila tu. Bar onako tjelesno. Sve drugo... Znao je da su joj misli negdje drugdje. S nekim drugim. Valjda i srce, valjda i duša. Malo se prisjećao njihovog zajedničkog života. Kada i koliko ju je volio. Na njegov način. Kada i koliko ga je voljela, na njen način. Kada i kako ju je nevolio. I ona njega. Koliko su se dogradili. Koliko su se uništili. Koliko su dobili, koliko su izgubili. Ljubili, grlili, smijali se. Lagali, povrijedili, plakali. Šteta je svakako napravljena. Koliko je nepovratna. Gdje su sad. Tko su sad. Šta dalje. Noć nije nudila odgovore. Ili ih samo Petar nije mogao vidjeti. Ili možda želio. Razmišljao je samo o lijepim stvarima koje su prošli. O drugima nije ni morao. One su ionako bile tu. Možda je testirao vagu. Nije bio na čisto koja strana preteže. Nije znao ni za koju želi da prevagne. Nije znao ni tko vagu drži. On, ona, Bog? Da li će se ruka umoriti. Da li će lanac pući od prevelikog tereta. Tereta sreće. I tereta tuge.

Oznake: priče

...To su veče odlučili otići ne neki gala koncert. Nisu toliko odlučili koliko su dobili besplatne ulaznice. Ozbiljna glazba, fensy prostor, sve nešto haj-haj. Petar je obukao jedini sako koji je imao. I taj mu je ona izabrala. Košulja isto tako. Imao je čak i elegantne crne cipele, moguće još od maturalne večeri. Traperice su još bile relativno nove, valjda će ih pustiti na ulazu. Tj. valjda će pustiti Petra. Za nju vjerojatno nisu postojala zatvorena vrata. Bar ne uovom svemiru. Pozvonio je, viknula je da je otključano. I naravno, naravno, naravno, tek je maloprije izašla iz kupaonice. Bar se stigla obrisati i osušiti kosu. Poljubac i ruka na goloj guzi. Petar je sjeo na krevet i pogledao na sat. Ajd, valjda će stići na početak. Sjela je tako bez ičega ispred psihe i počela se šminkati. Gomila teglica, kutijica, ruževa, maskara, pudera, krema. Očito na šta je trošila lovu od gaži na Velesajmu i sličnih angažmana. Počela je s nekim kremama, a onda valjda s puderom. Prelazila je obraze mekom bež vaticom. Možda baš onom koju joj je Petar jednom kupio, organsko porijeklo, zemljani tonovi. Petar je volio ekologiju. Manje nego nju doduše. Volio ih je kombinirati. Na razne načine.
...Brbljala je nešto tako šminkajući se, nagnuta prema ogledalu. Petar ju je slušao, ali ne više nego što je gledao u njenu golu guzu i izvijena
leđa. Ona se pravila da se samo šminka, Petar se pravio da samo čeka. Oboje su se pravili ludi. Petar je pogledao na sat. Možda će stići, a možda i neće. Sad mu je nekako postalo svejedno. Izuo je cipele, skinuo hlače, gaće i sako. Tako napola obučen, napola gol, došao je do nje. Vidjela ga je u ogledalu, osjetila ga je na ramenu. Nije joj trebao ništa objašnjavati. Ustala se, Petar je sjeo. Ona je sjela na njega. Onako polako. Petar je volio i kad je tako friško oprana i nepripremljena. Ulazio je u nju pomalo, na trzaje, malo po malo. Nadiranje sokova je diktiralo tempo. Pomalo škripavo, krckavo. Kao kad prvi put odvrćeš čep na boci od žeste. Kad popucaju oni limići na zatvaraču. Krc. Malo se šminkala, malo baš i nije. Sat je postao nevažan. Ruž je ostavila za kraj. Mora da je bio kvalitetan. Skoro da nije ostavio nikakve tragove na Petru. Ipak ga je malo obnovila. Na druženju poslije koncerta, pio se šampanjac, družilo se, pričalo. Svi su gledali njen osmijeh, njene usne, njene zube, njeno tijelo. I Petar je to gledao. I njene smeđe tople oči koje su gledale samo njega. Bili su jedno drugom gospodari. I puno više od toga. Bili su jedno drugom robovi.

Oznake: priče

...Onda je DJ-a nešto valjda ugrizlo. Ili se i on natukao tih koktela. Počeo je puštati rock laganice. Standardne sentiše iz doba dinosaura. Iz doba Petrovog dječaštva. Iz doba njene mladosti. Podij se gotovo ispraznio. Ostali su njih dvoje i dva-tri druga para. Pustila mu je ruku i zagrlila ga oko vrata. Onako potpuno. Zalijepila se za njega. Lagano su se tako njihali kao priljepak i stijena. Stijene se baš ne bi trebale njihati. Nije trebalo znati korake. Trebalo je samo slušati i pustiti se. Naslonila je lice na Petrova prsa. Nije znao da li žmiri ili gleda nekuda tim vlažnim očima. Osjetio je njen dah na koži. Petar je spustio lice u njenu kosu. Osjetio je miris šampona. Osjetio je njeno tijelo svuda po sebi. Možda je još dijelom plesao s tijelom zrele, seksipilne, samosvjesne žene. Više je plesao s dušom romantične djevojčice. Sjetio se nekih drugih takvih tijela. Sjetio se i djevojčica u njima. DJ je pustio Angie. Petrova se Anđelka još više stisnula uz njega. Da nije imala takve barikade, Petar bi joj možda osjetio srce. Možda je ona osjetila njegovo. Prilično je udaralo. Od koktela, plesa, ili nečeg trećeg. Onda je odvojila obraz od njega. Stavila mu je usne na ključnu kost. Onako malo razmaknute. Nije to bio poljubac. Nije tu bilo rada jezikom. Ni išta slično. Samo se nekako prikopčala na Petra. Ili na ko zna koga, ili šta. Petar ju je lagano dragao po vratu. Nije znao kuda će to dalje otići. Ili kuda je već otišlo. DJ je znao. Angie je završila.

Oznake: priče

...Petar čuje da mu Anđelka s druge strane nešto govori. I u tim štiklama je dosta niža od njega. Ne dopire mu ustima do uha. Još drži nekakvu distancu. Onako tjelesnu. Petar je već veteran takvih situacija. Pravi se da ne čuje šta mu ona priča. Saginje se prema njoj, ali samo do neke granice. Ostavljaju njoj da ju pređe. Ponovo se pravi da ju ne čuje. Jasno čuje njen uzdah oh. Angie konačno prelazi granicu. Naslanja mu se sisama na ruku. Dolazi mu usnama do uha. Ja bih malo plesala. Petar ju je odveo na podij. Muzika je bila bezvezna. Petar je nešto pokušao. Na tome je i ostalo. Bar ispočetka. Anđelka nije imala pojma o plesanju. Nije znala ni osnovne korake. Ritam kao uopće da nije čula. Mlatila je sisama i glavom kao da nisu bili na istom tijelu. Noge su imale svoju priču. I to svaka zasebno. No svejedno. Volja joj je bila obrnuto proporcionalna znanju. Drmusali su se tako neko vrijeme. Nije tu bilo ničeg suvislog. Njoj je izgleda bilo super. Petar je izgleda dovoljno popio. Onda je opet naišlo nešto gotovo plešljivo. Petar ju je malo jače stisnuo uz sebe. Pokušao ju je voditi. Da mu ne falša baš toliko. Djelomično je i uspio. Odradili su par takvih. Petar se pobojao nastavka. Sav se usaftao, morao je malo raskopčati košulju.

Oznake: priče

...Dj je uzeo kratku pauzu. Ostavio je neku pozadinsku muziku. Moglo se čak i razgovarati. Žene su pričale o parfemima. Petar je slušao. Balerina je danas kupila neki novi. Nosi ga baš sad. Viš, a ogrlicu nije stigla. Možda baš zato. Petar je već dovoljno popio. Odlučuje se za njemu dragu fintu. Kreće licem prema balerini kao da će ju poljubiti. Dolazi na centimetar od njenih usana. Ova se ne miče. Ili je dovoljno pijana. Ili je dovoljno očajna. Onda Petar naglo skreće i stavlja joj nos na vrat. Duboko udiše. Na njenoj koži osjeća miris parfema, miris napetosti, miris uzbuđenja. Onda možda i miris olakšanja. Onaj nalik razočarenju. Petar se vraća u normalu. Sve tri ga gledaju razrogačenih očiju. Iznenadio ih je sve odjednom. Smiju se. Dobio je neke bodove. Valjda. Nastavljaju s koktelima. DJ se vraća. Opet s Magazinima i sličnim sranjima. Ima toga, jebote. Traje li traje. Balerina spušta čašu napola popijenu. Odlazi u toalet. Nema je desetak minuta. Vraća se blijeda ko krpa. Mora da je izrigala dušu. Svima je jasno. I njoj je jasno da je svima jasno. Petar ju grli. I ona grli njega, spušta mu glavu na rame. Petar ne osjeća se nikakve nove mirise. Bar ne one kisele. Možda neke žvake. Lagano ju otpušta. Pazi da se ne strovali. Balerina nije ni blizu toga. Ponovo uzima onaj nedovršeni koktel. Mora da balet ima dosta veze s ravnotežom. Svejedno, balerina je do daljnjeg u korneru.

Oznake: priče

...Ponudili su im pića. Izabrali su neke narančaste koktele. Petar je bio dosta brzi drinker. Nije volio gnjaviti ni čašu ni flašu. Ni ono u njima. A i bio je u treningu. Strusio je svoj koktel u roku odmah. Nisu štedjeli na alkoholu. Cure su ga pokušale pratiti. S ovim prvim su nekako izborile. No, osoblje je bilo dosta fletno. Druga tura je stigla još dok su gutale prvu. Petar je malkice usporio. Malo i zbog sebe, više zbog dama. Balerina ga je pratila u stopu. Anđelka malo sporije. Zajednička suradnica je već unaprijed odustala. Postala je gužva. Počela je glazba. Bučna, kako to već biva. Morali su galamiti da čuju jedno drugo. Kokteli su i dalje stizali. Bar za one s praznim čašama. Petar je prestao brojati. Cure su nastavile piti. Kako koja. Balerina se nije dala. Petar je čekao da se muzika malo unormali. Da prestanu više s onim brzinskim domaćicama. Ostala ekipa je uživala u tome. DJ se konačno smilovao. Pustio je nešto relativno plesno. Bar za Petrovo skromno plesačko umijeće. Zgrabio je balerinu i odvukao ju na podij. Prema očekivanju, plesala je deset klasa bolje od njega. Petar je imao iskustva s takvima. Te su čak i njega mogle pratiti. Teško objašnjivo umijeće. Otplesali su nekoliko stvari dok se DJ opet nije predomislio. Onda su se vratili za stol. One dvije su se švercale s koktelima. Uzeli su samo dva nova.

Oznake: priče

..Petrovi poslovni partneri pozvali su ga na proslavu godišnjice firme. Radili su opake tulume. Puštala se dobra glazba. Pitao je može li još koga povesti. Ma samo daj, koga i koliko hoćeš. Petar je pitao balerinu. Pristala je. Pitao je i Anđelku. I ona je pristala. Pitao je još jednu zajedničku suradnicu. Ta s njim nije imala ovakvu priču. I ona je pristala. Proslava je počinjala poslije posla. Petar nije svratio kući. One sve tri jesu. Pokazati će se zašto. Balerina ga je zamolila da joj kupi neku ogrlicu. Vidjela ju je u nekom centru, sad nije stigla po nju. Petar joj je kupio. Onda je usput pokupio i balerinu. Lijepo je izgledala u toj maloj bordo haljinici. I visokim štiklama. I baletnim listovima. Kad je stavila ogrlicu izgledala je još bolje. Imala je lijep vrat. Izvadila je lovu. Petar je rekao da ne treba. To ti je poklon. Inzistirala je da plati. Petar se nije volio svađati sa ženama. Anđelka i suradnica su dolazile zajedno. U jednom autu. Stanovale su blizu jedna drugoj. Petar i balerina pričekali su ih ispred ulaza. Anđelka je prevazišla sama sebe. Pa čak i Petrovu maštu. Za haljinu nije oderala tigra. Stradao je neki jaguar. Crta u dekolteu bila je duboka i dugačka. Petar nije skužio kakav to grudnjak uspijeva izvesti. Haljina je možda mogla biti i nešto kraća. Da je vlasnica radila u četvrti crvenih svjetiljki. Štikle bi joj zato odgovarale. Ona treća nije bila u takvoj priči. Popeli su se liftom do sale za banket. Ili šta već. Petar je ušao, pozdravio se s domaćinom. Zahvalio se na pozivu. Domaćin je pogledao Petrovu pratnju. Ziher nije čuo njegovu zahvalu. Došli su na vrijeme. Par stolova za stajanje još je bilo slobodno. Zauzeli su jedan.

Oznake: priče

...I ona je radila u istoj zgradi. Desetak godina starija od Petra. Vrijeme ju je malo načelo, ali izgledala je kao iz stripa. Nekog tvrdog, kriminalističkog. Pogotovo to lice. Pogotovo te usne. Ženska nekog opakog anđela pakla. Neka vrsta Anđelke. Tamo iz pedesetih. Nije bila baš toliko stara. Plava, sisata, pomalo trendseterica. Često je mijenjala frizure. Garderobu je mijenjala svaki dan. Petar je zapamtio par haljina. Posebno jednu tigrastu s dekolteom. Zapamtio je i crne kožne hlače. I crvene tange ispod njih. Dok je sjedila u kantini, pola ih je bilo vani. Kao i guzovi. Vidjela se i ona trendi tetovaža skroz na donjem dijelu leđa. Petar se pitao ima li još koju. I gdje. Imao je nekoliko svojih favorita po pitanju lokacije. Stalno ju je gledao. Nikad mu nije uzvratila pogled. Onda su se upoznali oko nekog zajedničkog projekta. Ekonomistica. Sama, bez kučeta i mačeta. U stvari, imala je nekoliko mačaka. Nije imala muževa ni djece. Sigurno je imala priču. Mora da je bila zanimljiva. Petar je često dolazio do nje da nešto kao razjasne. Mogao je to i telefonom. Naravno da nije. Nekoliko puta je i ona došla do njega. I ona je to mogla telefonom. Naravno da nije. Kao da je tim danima malo pomnije birala šta će obući. Žene iz Petrovog odjela gledale su ih kako sjede jedno do drugog. Kako blisko i uspješno surađuju. Kako joj Petar gleda u dekolte. Kako ona njega gleda u oči. Oči su joj uvijek bile kao pomalo vlažne. Sjajile su. Onda bi odkvrckala štiklama. Odlelujala kroz vrata. Kolegice su ga malo pogledavale sa smiješkom. Petre...? Nisu ni one baš bile imune na njega. Njih je poznavao već malo duže.

Oznake: priče

..Radili su u istoj zgradi. Desetak godina mlađa od Petra. Nisu se još službeno poznavali. Bila je tu gomila ljudi. Našli su se zajedno u liftu. Ušli su u prizemlju. Petar je stisnuo sedmi kat. Ona je stisnula osmi. Nosila je suknju do malo iznad koljena. Imala je krasne noge. To i oči bili su joj najjači aduti. Imala je i nekoliko drugih. Stajali su naslonjeni na zid, jedno nasuprot drugog. Petar je malo gledao u noge. Nimalo pohotnički. Nimalo bezobrazno. Tek da malo upije te krivulje. Onda ju je pogledao u oči. Stvarno su bile ogromne. Stvarno su bile ljute. Strijeljala su ga kao da je kriv za sve njene nevolje. Izgledalo je da ih ima gomilu. Da pogledi ubijaju, Petar bi sad bio mrtav. Nije ga to nimalo zasmetalo. Znao je da nije kriv. Lift je stao na međukatu. Upali su neki novi ljudi. Ispali su dva kata kasnije. Opet su ostali sami. Opet ista priča. Petar ju je sad malo gledao u grudi. Majica je bila uska. Grudi joj nisu bile neki adut. Bar ne po veličini. Sad ga je strijeljala još jače. Možda je htjela malo veće cice. Petar je čekao da nešto kaže. Više je djelovala kao da će se proderati na njega. Možda izrigati vatru. Nije. Stigli su na sedmi kat. Petar je pozdravio i izišao van. Nije bilo odzrava. Nekako ga nije ni očekivao. Nešto kasnije su se upoznali. Osmijeh joj je također bio adut. Popili su dosta kava u njenom uredu. Nekoliko i u kafiću preko puta. Pitao joj je otkud joj takve noge. Kao klinka plesala je balet. Slobodno je mogao gledati u njih. Možda i malo podragati po listovima. Živjela je sama. Nije imala nikoga tog tipa.

Oznake: priče

..Petar je stajao u dnevnoj sobi ispred police s knjigama. Ne zato što mu se čitalo. Pročitao je sve to. Neke davno. Neke manje davno. Neke dvaput. Nijednu nedavno. Znao je koju traži. Znao je gdje stoji. Znao je šta je unutra. Dobio je to od nje za rođendan. Jedan od njihovih desetak zajedničkih. Biografija. Poznati pisac. Tri riječi u naslovu. Prva je bila Petar sad. Treća je bila Petar nekad. Kad je dobio tu knjigu. Te tri riječi u naslovu imale su svoju težinu. Puno veću nego knjiga. Ni približno kao one tri na prvoj stranici. Uzeo je knjigu s police. Otvorio je korice. Mekane, džepno izdanje. Pogledao je šta piše. S ljubavlju. Potpis. Samo ime. Gledao je u taj rukopis. Tragove kemijske. Sjećao se kad je dobio tu knjigu. Nije se sjećao za koji rođendan. Bile su to burne godine. Većinom zbog nje. Zna da ju je odmotao. Zna da joj je zahvalio. Zna da ju je poljubio. Zna da je vidio posvetu. Sada zna da ju nije vidio. Sada zna da ju je prekasno za čitati. Prekasno za shvatiti. Sjećao se kako ju je lomio. Sjećao se kako se lomila. Sjećao se kako ga je slomila. Zajedno su se raspali u tisuće komadića. U sobi je postajalo mračno. Zimsko popodne. Tama je gutala tu kratku posvetu. Ruke su mu postajale teške. Olovne, mrtve. Ne od težine knjige. Ne od težine tame. Ne od težine tragova olovke. Od težine te tri riječi. Od težine ljubavi. Najveće koju je imao. Najveće koju je izgubio.

Oznake: priče

...Petar se odlučio na nešto. Znaš, da ti ne poznajem muža... Pogledala ga je vrckavo. Šta bi onda bilo? Desetak odgovora mu se motalo po glavi. Jedan je bio i da stavi ruku na ta koljena. Nije. Zaveo bih te. Taj je izabrao. Čekao je neku reakciju. Možda da ga podraga po licu. Ne bi bilo prvi put. Možda da legne pored njega. Ili skoči na njega. Onako divlje i raspomamljeno. Da ju vidi kakvu dosad nije. To bi bilo prvi put. Možda da se počne skidati. Polako, seksi, izazovno. Nije dobio ništa od toga. Nije dobio ni odgovor. Samo smiješak. Dvoznačan ili troznačan. Još je malo bila tišina. Možda je Petar bio na redu. Nastaviti kud je već krenuo. Nastavili su razgovor. Nije bilo neke nelagode. Nije bilo poraza u zraku. Nije bilo razočarenja. Možda još samo malo nedoumice. Iščekivanja. Onda je rekla da bi išla spavati. Petar ju nije pokušao zadržati još malo. Možda sasvim odgovoriti. Laku noć. Sad je Petar čuo tuš. Sad ju je opet vidio drugačije. Vidio je i sebe pod istim tim tušem. I na mnogo drugih načina. Jasno je vidio zbog čega su se kockali. Možda partija još nije gotova. Mogao se ustati i pokucati joj na vrata. Skratiti priču. Ukrasti joj poljubac. Ili dobiti šamar. Sutradan popodne Petar ju je dovezao do ulaza u njenu zgradu. Otvorio joj je vrata golfa. Imala je bijele gaćice.

Oznake: priče

...Kuc-kuc, slobodno. Ostala je u istom. Ako je i bila u kupaonici, munjevito je to odradila. Malkice je jače mirisala. Možda su joj usne bile malo crvenije. Snimila je prizor u sobi i sjela na stolicu pored Petra. Bedra, koljena i listovi pucali su mu u lice. Nije se izmicao. Ako smrt izgleda tako, neka je. Ponudio joj je nešto iz minibara. Ono s cijenama za očajnike. Ona voćni sok, on kolu. Ugljikohidrati i kofein...Pričali su uglavnom o poslu. Malo i o porodicama. Ona nikako da bubne nešto višeznačno. Badava ju je pokušao navući. Ne baš previše hrabro. Možda nedovoljno drsko. Izmigoljila se nekako. Meškoljila se na toj stolici Petru pred licem. Kao da je pomalo na iglama. Nije prekrižila noge. Petar je svejedno bio na iglama. Pričao je jedno. Vidio je drugo. Vidio je svoj odgovor na njeno pitanje. Vidio je i njen odgovor na njegovo. Da ga je postavio. Vidio je i stvari koje bi radio bez pitanja. Pucao je po šavovima. Bila mu je jako lijepa. Bila mu je jako draga. Bila je dobra prijateljica. Bila je dobra supruga. Bila je dobra majka. Bila je dobra osoba. Bila je u Petrovoj hotelskoj sobi. Šta je stavila na kocku. Šta su oboje stavili na kocku. Da li su mislili na isto. Petar to nije mogao vidjeti. Onda je ugledao njenog muža. Poznavao ga je. Ugledao je i svoju ženu. Ona je poznavala samo Petra. Bolje nego on nju. Bolje nego sam sebe. Okrenuo se na bok. Duboko se zagledao u te noge. Obišao ih je polako i detaljno. Naravno da je to vidjela.

Oznake: priče

...Predvečer su se našli na recepciji. Sad je bila u maloj crnoj. Imala ih je izgleda. Petar više nije znao koja mu je omiljena. Otišli su na večeru. Riba i butelja vina. Popila je samo jednu čašu. Petar je riješio ostalo. Htjela je da podijele račun. Imala je veću plaću od njega. Petar je platio ceh. Nije bilo tako nepodnošljivo. Šetali su po Opatiji. Gotovo pa sami. Uhvatila ga je ispod ruke. Malo je postalo hladnjikavo. Malo se stisnula uz njega. Petar je malo zašutio. Skužila je da samo ona priča. To je inače bilo sasvim uobičajeno. Sad joj valjda nije tako djelovalo. Šta si se tako uozbiljio? Šta da ti radim da te raspoložim? Pogodila je o čemu misli. Ako ne mislima, riječima svakako. Često su se zezali na račun seksa. Često je izvalila nešto dvoznačno. Petar je uvijek imao inspiraciju za odgovor. Sad su bili sami u Opatiji. Imali su sobe jedno do drugog. Petar ju je pogledao. I lica su im bila jedno do drugog. Razdvajalo ih je puno manje od zida između soba. Možda manje i od toga. Možda i ništa. Samo se nasmiješio. I ona. Malo je onako i zanjihala glavom. Postalo je toplo. Hladni povjetarac s mora puhao je bez efekta. Vratili su se u hotel. Bilo je još rano za spavanje. Pozvao ju je da navrati do njega. Pristala je. Petar se izuo i provjerio stanje čarapa. U redu je. Promijenio ih je prije izlaska. Umio se i oprao zube. Izvalio na krevet onako obučen, u polusjedeći položaj. Čekao je nekih desetak minuta. Možda je čuo zvuk tuša iz njene sobe.

Oznake: priče

...Prošli tjedan pojavila se na poslu u sivoj haljinici. Kratka, uska, mekana. Haljinica. Ona je bila malo drugačija. Visoka, nogata, guzata. Ne baš jako mekana. Pogotovo ne po nogama. Taj sklop nogu, guze i struka svaku je klasiku činio vanserijskom. Petar joj je rekao da mu je to njena omiljena haljina. Malo se zacrvenila. Kasnije je nabavila i crvenu. Ta je tek izgledala. Danas se pojavila baš u toj sivoj. Slučajno sasvim. Išli su zajedno na službeni put. Opatija, dva dana i jedna noć. Galantno joj je otvorio vrata. Sjela je. Volio ju je gledati kako sjeda u auto. Kofere je strpao otraga. Ušao je, sjeo i odigrao uobičajenu scenu. Kao mu je nešto trebalo iz pretinca za rukavice. Otvorio bi ga i dotaknuo joj koljeno. Ne baš na kratko. Nije ga pomicala. Kao i uvijek. Malo su se igrali Mostova. Petar je naravno vozio. Ne pretjerano brzo. Sjedila je tako do njega i pričala. Petar ju je tu i tamo pogledavao u lice i noge. Nije skrivao pogled. Nije joj smetalo. Nije povlačila haljinu prema dolje. Stigli su pred hotel. Petar joj je otvorio vrata auta. Volio ju je gledati kako se izvlači iz sjedala. Nosila je crne gaćice. Pomogao joj je s koferom do sobe. Odmah do njegove. Otišli su na svoje radne zadatke. Vidimo se predvečer.

Oznake: priče

...Gledao je u to tijelo koje je titralo na suncu. Poznavao ga je u milimetar. To ispod šešira očito je bila druga priča. Očito je tu bila i neka Una. Sad je malo drugačije razmišljao o knjizi. Našle su se. Prepoznale. Otkud im taj poriv? Ta želja. Da budu fatalne, da budu hladne. Okrutne, bez trunka milosti i kajanja. Nemilosrdne. Da se prepuste izdaji, prevari, laži. Bez obzira na cijenu. I po njih i po druge. Ako to požele i kad to požele. Ako ih život i okolnosti tako ponesu. Ako pomisle da trebaju. Već znaju da mogu. Već znaju da žele. Znaju da su spremne. Nepotpune su bez toga. Nepotpune su bez ljubavi. Koju primaju i daju. Nepotpune su bez patnje. One koju samo daju. Tek su onda potpune, tek su onda to što jesu. Tek se onda same sebi sviđaju. Tek se onda cijene. Une, Karenjine, Malene i gomila ostalih. Sve su opisane, pročitane, prikazane. U svakoj od njih prepoznalo se tisuće drugih. Kao da su im te poznate uopće trebale. Kao da ptice uče kako se radi gnijezdo. Kao da selice neko može odgovoriti da odlete. Kao da im neko može suditi zbog toga. Petar se pomalo umorio od tog filma u glavi. I dalje ju je gledao. Imao je to tijelo. Sad je imao i to saznanje. Znao je šta da radi s tijelom. Nije znao šta da radi sa saznanjem. Možda da upije još malo ljubavi. Dok je tu i takva. I malo ulja za sunčanje. To se bar može kupiti. Ustao je, zabio joj lice među guzove i odveo u žbunje. Grmovi su bili zimzeleni. Ali trava je već bila žuta.

Oznake: priče

...Popodne su provodili na divljoj plaži. Udaljeni otok, more, zrikavci i borovi. I štošta drugo. Ležala je potrbuške na ručniku. Na sebi nije imala ništa osim slamnatog šešira, maslinovog ulja s limunom i odbljeska sunca. Šešir je bio okrenut prema moru, guza i lagano raširene noge prema Petru. Čitala je knjigu, Una, Momo Kapor. Petar ju je pročitao par dana ranije. Sad je sjedio u hladu i čitao novine od prekjučer. Kupio ih je danas. Nije u njima bilo ničeg posebno zanimljivog. Ni blizu kao pogled na njeno međunožje. Baš se dobro namazala. Živo joj se jebalo da li će neko naići. Petar je bio slično raspoložen. On nije razmišljao o prolaznicima. Večeras kad se zavuku u šator... Pogledao je malo oko sebe. Ima i tu okolo poprilično zelenila. Začuo je zatvaranje korica i nju: Baš je dobra knjiga. Petar se mogao složiti. Onda je još dodala: Svaki muškarac ima svoju Unu. Otkud sad to. Zašto. Ta je Una, ako se sad Petar dobro sjeća, pošteno zajebala svog ljubavnika profesora. Nije ni on bio neko cvijeće, ali ipak. Prevarila ga je, ostavila, izdala, uništila. Kako to već ide. Kako to već žene rade. Petar je to shvatio kao još jedno viđenje takve situacije. Dogodilo se mnogima. Ali ne događa se svima. I sad svaki muškarac ima takvu. Petar je valjda isto bio muškarac. Ali imao je nju. Ako je bilo mjesta za ali. Kako je ono Momo rekao: Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama. Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi, ne ostaje ništa. Sranje...”

Oznake: priče

...Popeli su se na prvi kat. Ušli u sobu. Gazda je valjda bio na poslu. Cimer je valjda bio na faksu. Petar se nadao se da će ostati na popodnevnim predavanjima. Utorak..? Malo je gledala po sobi, Nekih pet puta pet i onaj visoki strop. Kamin, dva kreveta, umivaonik i stol. Tri stolice. Prastare tapete. Bez slika, s kalendarom. Parket bez tepiha. Šlape. Nekako kao da je i Petar sad malo bolje pogledao sobu. Ništa naročito, mislio je. Baš fora, rekla je. Nije ju imao ničim ponuditi. Nije ni izgledala da joj nešto treba. Otišla je do prozora. Gledala van na ulicu i zgrade preko puta. Petru se pogled kroz prozor činio bez veze. Prizor ispred prozora je zato bio savršen. Stao je tik do nje, s njene lijeve strane. Nagib glavom u desno bio mu je nešto bolji. Nije se odmaknula. Petar joj je kao nešto pokazao dolje na ulici. Prilonio se uz nju. Nije uzmicala. Petar se ohrabrio. Imao je već nekolicinu takvih uspješnih situacija. Uhvatio ju je oko struka. Nije imao šta izgubiti. Mogao je puno dobiti. Za nju baš nije bio siguran. Okrenula je lice prema njemu. I dalje nije uzmicala. Nije bilo otpora. Petar je iskoristio svoj desni nagib i poljubio ju. Izvrsno se ljubila. Imala je čime. Petar je konačno imao s kime. Prije nego što su se svukli, Petar je ipak zaključao vrata. Prošlo je baš dobro. Za Petra čak i više od toga. Priuštila mu je nešto što nijedna prije nije. Ispostavilo se ni poslije. Imala je taj poseban dar. Velikodušno ga je podijelila s Petrom. Kasnije su se ponekad sretali u njihovom gradu. Sad su se poznavali. Sad su se pozdravljali. Onako sa smješkom. Svejedno, nikad više nisu ponovili ono piće. Niti išta drugo.

Oznake: priče

...Petar je znao da živi na periferiji predgrađa. Nimalo popularan kvart. Ništa opasno i zabrinjavajuće, ali eto. Radnički. Nije bilo nijedne zgrade. Tamo nitko nije bio nešto bogat. Većina nije imala auto. Pitanje da li su išli na more. Nisu se skupo oblačili. Hranili su se jeftino i jednostavno. Svi su bili čeličnog zdravlja. Poznavao je dosta ljudi od tamo. Razgovor je tekao sasvim zadovoljavajuće. Nisu imali previše zajedničkih tema, ali nije zapinjalo. Petar je skoro pa krišom gledao u te nategnute, bludno popunjene traperice. Opake izbočine ispod sitno karirane košunje, Otkopčane do početka crte. Jaknu je držala preko ruke. Petar je grozničavo pokušao smisliti razlog i način da ju nekako odvede do svoje studentske sobe. Stanovao je par ulica dalje. Pa šta bude. Nije mu išlo. Nije mu na pamet palo da ju samo tako pozove. Pa također šta bude. Popili su tu pivu. Malu, mlaku i nekako bljutavu. Krenuli prema željezničkoj. Gledala je zgrade. Fasade, prozore i pokoji balkon. Stotinjak metara prije Petrovog ulaza, rekla je da ju baš zanima kako izgleda u tim stanovima. Nikad nije bila ni u jednom. I eto. Ja ti stanujem tu malo dalje, pa ako hoćeš...

Oznake: priče

..Neki njen susjed ponudio joj je vikendicu na moru. Ne da tamo ode s njim, nego s Petrom. Ispalo je da je tip stari od komada s apsolutno najizraženijom guzicom u gradu. Petar ju je ponekad zamišljao. Ali to sad nema veze. Sjeli su na bus i otišli na moru. Vikendica je u stvari bila kućerina u izgradnji. Voda na dvorištu, struja unutra. Betonski pod, gomila građevinskog materijala i krevet. Sasvim dosta. Svaki su dan spavali i valjali se po tom krevetu najmanje do dva-tri popodne. Onda bi otišli na plažu. Stjenovita polugradska plaža. Nije baš bila divljina po Petrovom ukusu, ali besplatno je besplatno. Nigdje hlada. Njoj je pasalo, a ni Petru to još nije previše smetalo. Sunčala se u toplesu, gaća svrkanih u tange. Preplanula, nauljena, klizava i glatka. Domaći dečki masovno su prolazili čamcima tik do obale, buljeći u žene na plaži. Posebno one polugole i gole. A posebno u Petrovu. Jedanput su neka trojica usporili čamac ravno ispred njih. Petar je sjedio i čitao nešto, ona ležala na stomaku, guzom prema moru. Nogu malo razmaknutih da detaljnije potamni. Jedan od tipova vikne: Ej brada, brada! To se očito odnosilo na Petra. Nije baš imao posebnu bradu, samo se nije brijao par tjedana. Petar mu kimne glavom onako u stilu Šta je. A tip se iz sveg glasa izdere: Rasturiiiii juuuu! Tu se i Petrova okrenula da vidi šta se to događa. Dečki su dodali gas i galameći odjurili. Pravila se da ne zna da se upravo dogodila ona....
...Predvečer kad su došli ispred vikendicu, naletjeli na šljakere koji su povremeno radili na kući. Petar u majici i kupaćim gaćama, ona isto tako. Oboje bez grudnjaka. Popričali su malo s radnicima. Predradnik ju je gutao očima. Petar mu je jasno vidio misli. Možda mu je i pokupio par ideja. Razlaz. Oprali su se vodom iz debelog gumenog crijeva koje je ležalo na dvorištu. Sunce je preko dana vodu zagrijalo na vruće. Ona uvijek prva, ona uvijek gola. Samo japanke. Petar se tuširao u gaćama. Tako se i sapunao. Tako se i ispirao. Ušli su unutra, odradili jednu partiju. Nisu se ponovo tuširali. Onda se počela mazati nekim svojim kremama. Valjda onima koje vlaže i hrane kožu. Redoviti ritual. Petar ju je gledao kako joj dlanovi obrađuju svaki milimetar tijela. Sise, guzovi, vrat, stomak, bedra. Sve. Nije više trebao čekati da završi. Ipak je. Nek se potpuno namaže. Onda je navalio kao mladi vepar. Skupa krema je mazala plahte. Petar ju je mazao sa svih strana. Baš se nešto posebno raspomamio. Već ga je jako dobro poznavala takvog. Ovaj put je bila nekako posebno raspoložena. Nešto ju je dodatno motiviralo. Petar skoro pa se pitao šta bi to moglo biti. Ali nije morao. Usred najžešće akcije, kučka je glasno povikala: Rasturiiiii meeeeee!

Oznake: priče

...Našli su se na periferiji negdje malo prije sumraka. Prošetati će taj kilometar i nešto do Petrovog stana. Proljeće se taman razgalamilo. Sve je mirisalo po medu. Šljive, bagremi i ostalo. Malo i topole. Petar u to vrijeme nije pušio. Nije baš nešto posebno ni pio. Nos i mozak bili su mu u dosta dobroj formi. A i bio je još mlad. Prolazili su zemljanom stazom preko livade, onom divljom dijagonalom. Maslačci su se već zatvarali. Pčele su se povukle u košnice. Prošli su pored osnovne škole. Miris pišaline na toplom betonu. Miris djetinjstva, miris kvarta. Vjetar je donio i malo čokolade. Miris pruge. Čađ iz parnjače, vjerojatno zadnje koja se još kretala. Dizel autobus. Ni taj ne bi trebao još dugo. Ušli su u Petrovu sobu. Zatvorili vrata, otvorili prozor. Bili su dovoljno visoko. Ostavili su upaljeno svjetlo. Komarci su još hibernirali. Petar je stavio ploču na gramofon. Prastari lampaš. Miris vinila i prašine na vrućem staklu. Mazili su se. Mirisala je boženstveno. Na neki parfemćić i na život. Došao je njen red da okrene plejku. Uvijek se pritom malo sagnula, lagano naguzila. Malo je lošije vidjela, možda je pazila da igla ne promaši početak. Nije nosila naočale. Nije nosila ni išta drugo. Prije da je znala šta i zašto to radi. Petar je odlično vidio. Još su se jednom pomazili. Natrljao je jastuk među njenim nogama. Otpratio ju je na bus. Vratio se i legao spavati. Jastuk je mirisao po sreći. Jebeno je dobro mirisao.

Oznake: priče

.. Utorak ili srijeda navečer. Već je mrak. Petar i frend sjedili su u birtiji, pijuckali pive i nešto razglabali. Tek tako, da se malo druže, da im prođe vrijeme. Osim njih unutra nije bilo nikoga. Kafić je u stvari bio preuređen stan u prizemlju neke kuće. Dvije prostorije sa stolovima, u jednoj od njih i šank. Sve skupa pomalo i otužno. Onda se ispred ulaza začuje ženski smijeh. Petru se učinio poznat. Jako poznat. Vrata se otvore i njih dvoje uđu unutra i dalje se smijući. Smijeh je dobio lice. I tijelo. I sve ostalo. Petrova odnedavno bivša. Prije toga dugogodišnja sadašnja. Umalo i vječna. Svog novog sadašnjeg držala je za ruku. Lijepo. Petar ga je poznavao. Bio je nešto mlađi od njega. Bio je nešto mlađi i od nje. Pozdravili su svi skupa s Bok, a onda su njih dvoje otišli u onu drugu prostoriju i sjeli za stol. Nije bilo nikakvih vrata ili pregrada između prostorija, svi su se dobro vidjeli. Frend ga je pogledao, mješavinom neizgovorenog lebdećeg pitanja i zabrinutosti. Nije bilo razloga za to. Petar je bio miran. Apsolutno miran. Nedodirnut.
...Nastavili su svoju priču, onih dvoje su se nastavili smijati za svojim stolom. U jednom trenutku su se počeli ljubiti, dugo i duboko. Znali su da ih Petar vidi. Ponovili su to još nekoliko puta. Da li je to bila prava ljubav ili djelomično i predstava za Petra, nije se moglo zaključiti. Možda neki miks. A možda i samo ljubav. Dvoje uobičajenih ljubavnika na druženju uz piće. Ono što možda nije bilo sasvim uobičajeno bio je Petar. Te sočne tople usne i meki jezik koji su sada obrađivale tog sretnika, dugo su godina bile Petrove. Nije na njemu bilo kvadratnog centimetra kojeg nisu poljubile i polizale. U tim nasmiješenim ustima završile su bačve svih mogućih Petrovih sokova, a ni on njoj nije ostajao dužan. Sad tog više nema, bar ne s njom. Ali šta je u Petru ostalo osim sjećanja? Šta je u njemu u ovom trenutku, u ovoj situaciji? Bijes? Osuda? Ljubomora? Poniženje? Tuga? Mrak? Gubitak? Samosažaljenje? Praznina? Strah? Bol? Patnja? Prije nekog vremena sve je on to dobro osjetio. A sada ništa. Baš ništa od toga. Pa ni ravnodušnost. U Petru je bio savršen mir. Čak i iskreni osjećaj radosti što je sretna. Ili bar izgleda sretna. I to je bilo nevažno. Iskreno, ali donekle i nebitno.
...Kako je to bilo moguće? Kako je to postigao? Kako je došao do toga? Tad nije znao odgovor, a nije ga ni zanimao. I to je bio dio njegovog mira. Možda da je tada razmislio, ali čemu. Univerzum je bio u savršenoj harmoniji, a Petar je bio jedno s Univerzumom. To tada nije znao. Znao je put, ili bar korake koji su ga doveli do ovdje, bio je siguran da će ga opet moći naći ako ikad zatreba. Nije to planirao, ali kao da te život pita za planove. I naravno, gomilu godinu kasnije, Petrov se dotadašnji život srušio do temelja. Bar je njemu to tako izgledalo. Sva sila užasa odjednom se sručila u njega, držeći ga prikovanog za ruševine koje su se još i klatile na rubu bezdana. Ali on je kao znao put. Prošao ga je onomad. Počeo ga se prisjećati, znao ga je napamet. Krenuo je istim putem ali nije došao nikuda. Kako sad to? Možda je negdje krivo skrenuo. Vraćao se na početak, pa krenuo ponovo. I opet ništa. Novi pokušaj – novo ništa. Pa opet. To beskonačno naprijed –natrag crpilo je iz njega zadnje atome energije, snage i nade. Pretvarao se u ruinu.
...Povremeno se morao malo odmoriti. Razmisliti. A to besano odmaranje i misli samo su ga gurali dalje od cilja. Besane noći redale su se u nedogled. Gledao je svoje lice u ogledalu. Svoje ili nekog stranca? Totalno se izgubio. Karma? Jedino što ga je držalo jest znanje da put postoji. No jedno je znanje, a drugo je spoznaja. I upravo ta spoznaja znala je odnekud izbiti na svjetlo dana. Držala ga je nekad par sekundi, nekad par sati. Kad god se ponadao da će ostati, da će ga preuzeti, otišla je kao što je i došla. Što je najgore, znao je i zašto. Spoznaja je pokazivala Istinu. Uvijek istu, jer druge naravno i nema. A istina je pokazivala Slobodu. A Sloboda, Sloboda je bila zastrašujuća! Sve Petrove vezanosti, ovisnosti, postignuća, pobjede, porazi, ljudi, stvari događaji, sve je postalo potpuno nevažno. Obična laž. Ništa od toga nije bio Petar. Nekako su i dalje bili dio njegovog svijeta, ali nisu bile on. On sam je bio onaj mir, harmonija, jasnoća. Kao onda u onom kafiću i godinama poslije. A nešto u Petru se toga panično bojalo. Od nekud je izvirao strah od te istine, te slobode. Činilo se da one sve ruše, da mu ne ostaje ništa. Ništa osim njega. Ništa osim svega.
...Naravno, pročitao je gomilu tekstova o tome, od Isusa i Budhe pa do newage gurua. I svi govore isto. I Petru je to jasno. Ispada kao da pronalazi toplu vodu. Koliko je uopće znao o hladnoj vodi? Ta dvojica u njemu, taj pravi i taj lažni. Ljubav i strah. Samo se prepusti, kažu svi odreda. Samo, tko je taj koji se prepušta? Kome? Kako će to završiti? Evo kako. Par mjeseci nakon onog susreta u kafiću, sreo je tu svoju bivšu u gradu, samu. Gdje ti je dečko? Nema ga više, srao je nešto o tebi, nisam mu to dozvolila. Vidi vraga. Slijedeće dvije noći je ilegalno prenoćila kod Petra. Sa sobom je donijela nešto njeno s primjesama Petra, od onog zadnjeg dana kad je još bili zajedno. Ako su. Držala je taj nježni predmet od par grama kao da nosi kamen od pet tona. Čim ga je vidio, Petar joj ga je uzeo iz ruku i ubacio u peć. Bez trunke razmišljanja spalio je taj dio njihove prošlosti Otišao je u dim kao da ga nikada nije ni bilo. Onda je izvukla Petrovu potkošulju u kojoj je kaže mjesecima spavala. Bila je sva odrpana, neoprana, htjela je kaže zadržati njegov miris. Potkošulju Petar nije bacio u peć.
...Legli su u krevet, malo se mazili i onda poševili. Oboje su znali da im je izvedba bila jadna, imali su oni hiljade boljih. Sutra su to ponovili, ovaj put kao nekad. I to je bilo to. Koliko god je to nekad izgledalo nemoguće i zastrašujuće, Petar je već dugo bio slobodan od njenih moći. A imala ih je svu silu. Sve što žena može imati da od muškarca napravi budalu. Da ga živog odere. A sada je evo gola i uspaljena jahala po njemu, pitajući ga sjećaš li se ovoga? A ovoga? Naravno da se sjećao. Ali sjećanja su Petru bila nevažna. Kao i njeni međuljubavnici i sve drugo što se ikad dogodilo za vrijeme njihove veze, i prije toga i poslije toga. Postojala je samo sadašnjost. Što je još bolje, Petru ni ona nije bila bitna. O budućnosti da se ne govori. Jednostavno je bio ovdje i sada. Više se nisu imali, sad su samo bili jedno s drugim. Sa ženom koju je nekada beskrajno volio, koja je godinama bila dio njega, koja je nestala iz njegovog života, sad je vodio ljubav. Nisu se samo jebali, baš su vodili ljubav. Ovaj put onu jedinu pravu – bezuvjetnu ljubav. Ništa drugo nije postojalo. Bar što se Petra tiče. Kundalini je prohujala njegovom kičmom razjapljenih usta. Odakle mu je došao takav poklon? Karma? Oboje su usput svašta posijali, a sad im se ipak vratilo ovako. Tko ili što je izbrisalo svu prošlost i ostavilo ih na miru, potpuno slobodne da se prepuste trenutku? Možda su to ipak nekako zaslužili. Da, griješili su jedno prema drugome, da zbrljali su toliko da su se razišli. Možda su mogli drugačije, možda i nisu. I svejedno, dobili su ono najviše o čemu govore sve one knjige, Isus, Budha, Lao-Tze i svi ostali. Nije to bio samo uvid. To je bila manifestacija u punom smislu. To nije bilo klatno koje je doseglo vrhunac, da bi se ubrzo počelo gibati na drugu stranu. Tu nije bilo strana. To je bilo samo to.
...I tako, u ovome trenutku Petrovog života kad mu se činilo da je klatno daleko na suprotnoj strani sreće, skoro se svakodnevno sjećao te zadnje noći. Ako više nije znao put, znao kako izgled kraj puta. Znao je da će opet do tamo stići, ali nije znao kad. Negdje usput, još mu je nešto palo na pamet. Možda ni taj put, ni taj kraj nije prošao i dosegao sam. Možda je imao vodiča kojega nije bio ni svjestan. Neko je vrijeme tražio tog vodiča svuda oko sebe – u knjigama, izrekama, mislima, ljudima, stvarima, radu, glazbi, sportu, filmovima, meditacijama, događajima, zemlji, zraku, vodi, Suncu. Uzalud. Čekao je da se sretnu, da se prepoznaju i onda opet zajedno krenu. Već je posumnjao da se ovaj put vodič skriva od njega. Vremenom je odnekud polako došla spoznaja da traži na krivom mjestu. Možda da pogleda u sebe. Vodič na djelu? Jedva primjetno usmjeravanje pogledom? Vanjski svijet se odjednom učinio kao zrno prašine u svemiru. Sav trenutni užas, pakao i strah nije se sručio u Petra. Nije imao otkuda. On ga je sam stvorio i sad je sve to kuljalo u njemu i iz njega. I o tome je dosta pročitao. Pa dobro. Bar je još uvijek živ. Prestao je tragati. I za sobom i za vodičem. Učitelj dolazi kad je učenik spreman. Petar smatra da je spreman. Vodič očito ne. Obojica znaju da Petar laže sam sebi. Obojica će istovremeno spoznati kad prestane.

Oznake: priče

...Petar je osam dana bio na putu u inozemstvu. Za to se vrijeme nisu ni vidjeli
ni čuli. Nije tada bilo mobitela. Stigao je kući negdje oko podne. Odmah ju
nazvao. Došla je navečer oko sedam. Smiješak i sočan poljubac. Izgledala mu
je malo drugačije. Nije odmah skužio zašto. Možda zato što ju nije vidio osam
dana. Zvučala je isto. A nije ju ni čuo osam dana. Nikad dosad nisu bili tako
dugo razdvojeni. Izgleda da nikad nisu bili ni toliko uspaljeni. Čim su ušli u
Petrovu sobu i zatvorili vrata, navalili su se skidati. Petar je sjeo na kauč,
ona je gola stajala na dva metra od njega. Aha. To je. Malo sam se udebljala
dok te nije bilo. I stvarno jest. Dobila je možda kilogram-dva. Svaki gram je
sjeo na pravo mjesto. Izgledala je kao boginja. Petar joj je rekao da izgleda
kao kurvetina. Dobro je to shvatila. Nasmiješila se i krenula prema njemu.
Petar je bio u pravu. I kretala se tako. I ponašala se tako. I govorila je tako.
Vjerojatno se i osjećala tako. Možda je to i bila. Ubijali su se te večeri.

Oznake: priče

¸...Ljeto. Starci i mlađa sestra su joj to jutro otišli na more na nekih desetak dana. Petar se uselio isto popodne. Ona je već počela raditi, Petar je taman završavao faks. Ostalo mu je još par ispita za jesen i onda diplomski. Zajedno su se budili, ona je odlazila raditi od 7 do 3, a Petar je navalio na učenje. Prijepodne mu je dosta dobro išlo. Stan je bio u zgradi s ravnim krovom, skroz ispod deke. Nije bilo klime. Popodne je unutra već bilo tako vruće da štrebanje nije imalo svrhe. Petar je oduvijek lako nalazio razloge da odustane od učenja. Uostalom, ona se vraćala malo poslije tri... Treći ili četvrti dan je baš bilo pakleno. Petar je oko podne skoknuo do trgovine da kupi pripravke za ručak. Vratio se sav mokar. Još je malo studirao, onda mu je dopizdilo. Kuhao se. Uspio je malo odrijemati. Oko pola tri se istuširao. Poslije je obukao samo neku podulju laganu košulju i ništa više. Nije ju ni zakopčao. U tri je otključao ulazna vrata. Petnaestak minuta poslije evo nje. Unezvijerena, nervozna, skuhana, bijesna. Petar ju je onako opušten i relaksiran dočekao na hodniku. Samo ga je prešla pogledom i kao da je postala još ljuća. Nije se ni izula, samo je odložila torbu i počela pričati o pizdarijama koje su joj se dogodile na poslu. Petar ju je malo slušao, ali više gledao. Kao uvijek uostalom. Bijela bluza slijepljena od znoja, uska plava suknja i plave štikle. Mahala je rukama, psovala kučke koje su je raspizdile na poslu, onda bus koji je kasnio, pa došao pretrpan i užaren. Sva sam mokra, ljepljiva, smrdljiva, luda, idem odmah pod tuš. Onda je ušutjela. Pogledala je Petra koji je i dalje stajao u hodniku, friško opran, nasmiješen i relaksiran. Ali ne više opušten. Prošao je tik uz nju, i usput zakačio za kuk tako da se napola okrenula. Zaključao je vrata. Počeo ju je ljubiti i skidati. Stvarno je sva bila ljepljiva i mokra. Vrućina i sve ostalo ostavili su svoje tragove na njoj. Prljava sam, daj da se istuširam... Nije joj dao. Završila je skroz gola leđima na tepihu u dnevnoj sobi. Ni tepih nije bio neki uzor čistoće. Sad je Imala još par razloga da ode pod tuš. I jest. Bar više nije bila nervozna. Petar je gledao u tepih. Možda da ga pređe usisivačem dok čeka ručak. Onda je primijetio da je djelomično vlažan. Treba pričekati da se osuši. Petar je lako nalazio razloge da odgodi neki posao. Upalio je televizor i izvalio se na kauč. Sad je već bio i pomalo gladan. Nije bila neka kuharica. Ali dobro.

Oznake: priče

...Redali su se oni mjeseci s tužnim imenima. Listopad je prošao. Studeni je bio tu. Prosinac i Siječanj tek slijede. Petru je bilo svejedno koji je mjesec i kako se zove. Možda se ipak malo radovao kraćim danima i duljim noćima. Radovao se mraku. Ili je bar od njega nešto očekivao. Nekako se bolje snalazio. Kao da su se slagali. Bolje nego Petar i svjetlo. Bar u zadnje vrijeme. Petar se pokušao sjetiti da li se ikad tako osjećao. Da li je ikad tako gledao na stvari. Vidio tu razliku. Nije uspio. Nekad mu je to bilo svejedno. Vidio je ljepotu i u jednom i u drugom. I to samo ljepotu. Ovo mu je prvi put. Novo iskustvo. Hoće li mu pomoći za dalje. Hoće li nešto naučiti iz njega. Svašta mu je padalo na pamet. Čitao je i slušao o tome. Uglavnom je sve bilo na isti kalup. Može biti samo bolje. Samo strpljenja. Kiša i sunce. Ponori i vrhunci. Mrak i svjetlo.Tuga i radost. Ljubav i...? Itd. Bilo je i oprečnih stavova. Usmjeravanje misli i postojanje bez misli. Djelovanje i nedjelovanje. Borba i predaja. Jebiga. Odlučite se ljudi.
...Petar je probao i jedno i drugo. I zaista, stvari kao su malo krenule na bolje. Ponadao se da je našao način. Ili je način našao njega. Palo mu je na pamet i nešto originalno. Možda samo njegovo. Fizikalne sile, magnetizam i polovi. Suprotni se privlače, isti se odbijaju. I udaljenost igra ulogu. I te kakvu. Dijelom se tu uklapao, dijelom uopće nije. Ali recimo ovako – ako skupi dovoljno mraka, ako pojača taj pol do maksimuma koji može izdržati, šta će se dogoditi. Šta može očekivati. Po fizici bi morao sve jače privlačiti svjetlo. Sve jače i jače i tako sve dok svjetlost ne krene prema njemu. Dok se ne spoji s njegovim mrakom. I šta onda. Pat pozicija ili Big Bang. Odlučio je da proba tako. A možda se pretvori u crnu rupu. I ona upija svjetlo, ali ga usput i iskrivi. Kao i prostor, kao i vrijeme. Hrani se time. Putuje okolo i guta sve na šta naiđe. Ta mu se mogućnost baš i nije sviđala. Zaboravio je šta je pročitao kako crne rupe završavaju. Moguće i one grunu i pretvore se u svjetlo. Kad-tad. Petar je došao s posla, i sjeo na kauču u dnevnoj sobi. Nije upalio svjetlo, nije uključio TV. Pijuckao je neki jeftini brendi. Valjda za hrabrost. Upravo se smrkavalo. Do pet će već biti mrak.

Oznake: priče

..Spavalica Petar se sam od sebe probudio u cik zore. Nije znao zašto. Ništa posebno nije sanjao. Tek tako. Nije bio sam. Stisnuta leđima uz njega, gola i topla mirno je spavala njegova cura. Čim joj je pogledao vrat i rame bio je spreman. I krenuo je. Onako bez uvoda i pripreme. Znao je da se ona neće buniti. Ni zato što ju je probudio, ni zato što je tako krenuo. Znao je da to voli. Zbacio je pokrivač da ju bolje vidi. Volio je gledati kako prati njegove pokrete. I ovaj put je to savršeno radila, kao i bezbroj puta prije toga. Sve je moglo i proći kao bezbroj puta prije toga. Ali nije. Petar je poznavao svaki detalj tog tijela, svaki milimetar njene kože, svaku dlaku, svaku vlas, svaki miris, svaki okus. Ne bi tu trebalo biti ništa iznenađujuće. Prekrasno i poznato. No ovaj je put sve nabrojano izgledalo drugačije. Svaka krivulja i oblik više nisu bili samo savršeni. Toplina nije bila samo toplina. Miris nije bio samo miris, okus više nije bio samo okus. Sve skupa pretvorilo se u nešto što je Petra gonilo ka ludilu. Samo tako, ničim izazvano. Iz sekunde u sekundu, iz poznatih oblika izbijalo je nešto apsolutno neobjašnjivo. Petar je bio na rubu. Nije imao pojma čega. Više nije znao ni šta gleda, ni šta radi. Iako okrenuta leđima ona je znala da se nešto posebno događa. Nije bila stvar fizičkog intenziteta, iako ni toga nije falilo. Ne okrećući glavu, zbunjeno je upitala šta mu je. U tom trenutku, Petar ju je doslovno želio ubiti. Golim rukama rastrgati na komadiće. Bila je jednostavno previše za njega. Vjerojatno i za svakog drugog. Možda i za Boga. Zašto ju je onda takvu stvorio? Ruke su mu htjele krenuti prema njenom vratu, da ga slomi, prije nego što se on sam slomi. Umjesto toga stavio je dlanove na njeno dupe i rame, izašao iz nje i nimalo pažljivo gurnuo od sebe. Oboje ih je ponovo pokrio, legao na leđa i buljio u plafon. Šta ti je?-ponovo ga je pitala. Rekao joj je jedino što je mogao: Ubiti ću te. Sasvim ozbiljno. Kučka se nije ni okrenula. Samo se malo promeškoljila, popravila glavu na jastuku i mazno prošaputala: Možeš.

Oznake: priče

...Unajmila je stan u Zagrebu. Tamo je trenutno radila, a doma su
ionako padale bombe. Petar je već bio u uniformi, nije baš imao
neku slobodu kretanja. Dogovorili su se da navrati jedno veče. I eto,
Navratio je. Dosta se nahodao od kolodvora do tog stana. Kraj siječnja,
već je bio mrak kad je pozvonio. Ušao je, poljubio ju i sjeo za stol.
Stvari između njih već neko vrijeme nisu bile u redu. Ako je i bilo
nečega da ne bude u redu. Skuhala mu je čaj. Šalica se pušila ispred
njega. Pričekati će malo da se ohladi. Nešto su pričali. Zazvonio je
telefon, javila se. Više je slušala nego što je govorila. Ipak: Ne, ne
mogu doći večeras… Čujemo se. Nije rekla da je Petar tu. Petar nije
mogao čuti glas na drugoj strani veze. Možda se mogao ustati od stola
i uzeti joj slušalicu iz ruke. Nije. Čemu. Frendica me zvala na tulum
kod nje… Da…

...I ona je sjela za stol. I ona je čekala da se čaj ohladi. Onda je Petar
postavio jedno pitanje. Mučila se da odgovori. Onda je postavio drugo.
Tu je već bila u neprilici. Postavio je i treće. Nije ni odgovorila, niz
obraze su joj krenule suze. Počela je govoriti sama od sebe. Koliko je tu
bilo istine, a koliko laži? I ovo je bilo dovoljno. Bar za Petra. Nije prestajala
plakati, Petar ju je vidio da plače već puno puta. Vjerojatno previše. Da,
malo se udaljio od nje. Da, nije joj posvećivao pažnju kao nekad. Da,
prihvatio ju je zdravo za gotovo. Da, nije joj se to sviđalo. Da, osjećala
se pomalo zapostavljeno, pomalo neželjeno. Da, bila je mlada i lijepa. Da,
pojavili su se neki drski laskavci. Da odgovarala im je njihova pažnja. Da,
jedan se kao zaljubio u nju. Da, svidjelo joj se da bude malo zločesta.
Da, svidjela joj se ta tajanstvenost. Taj nemir.

...I sad je tako ispunjena i potvrđena i kao osoba i kao žena, sjedila za
stolom preko puta Petra i plakala. Zbog čega? Zbog koga? Za kim? Za čim?
Petar je sjedio ćutljiv, pognute glave s obje ruke na stolu. Bile su prazne.
Svaki put kad ju je pogledao, plakala je sve jače. Svaki put kad ju je pogledao,
lice joj je bilo sve više izobličeno. Prestajalo je biti lijepo. Plač je prestajao biti
plač. Kao da se raspadala. Petar već možda bio raspadnut. Tresla se, gubila dah.
Kao bebe kad se zacene od plakanja. Može zvučato čudno, ali Petar ni do tada
ni poslije nije vidio da neko tako plače. Vidio je roditelje kako plaču nad mrtvom
djecom, vidio je djecu kako plaču nad mrtvim roditeljima, braćom, sestrama.
Nije to ni blizu ovome. Borila se za dah. Borila se za život.

...Ali ni to kao da nije bilo dosta. Nekako je uspjela istisnuti još par riječi. Toliko
si me volio… Toliko si bio ponosan na mene… A ja sam sve to iskoristila… samo
da te više… Nije dovršila. Nije ni trebala. Budisti ili hinduisti kažu da je duša
neuništiva zato što je tako sićušna. Ne može ju uništiti čak ni atomska bomba. Takvu
malu ništa ju ne može pogoditi. E pa dragi moji, vama za informaciju, ili niste
poznavali nju, ili niste poznavali Petra, ili ne poznajete ni duše tako dobro. Netko je
ovdje uspio pogoditi. Nije nastavila govoriti. Vjerojatno nije ni mogla. Prestala je,
a Petar je počeo. Ne govoriti. Niz obraze su mu krenule suze. Zbog čega? Zbog koga?
Za kim? Za čim? Padale su u taj mlaki, nepopijeni čaj i plastični stoljnjak oko njega.
Nos mu se začepio, disao je na usta. Ali je još uvijek disao.

...Mirno je izašao iz stana. Ne sjeća se da li ju je poljubio, da li ga je uopće
ispratila. Niz stepenice se spustio se u noć i hladnoću. Trebalo je dosta hodati
do željezničke. Nekoliko je puta rukavom obrisao šmrklje. Vjetar i ta zima,
valjda. Pitao se hoće li stići na zadnji večerašnji vlak. Nije, slijedeći je ujutro
u pet. Sjeo je u čekaonicu, na jednu od onih tvrdih drvenih klupa. Ni tu nije
bilo nešto toplo. Tako sjedećki nije uspio zaspati, stalno je neko ulazio-izlazio,
dovikivao se, brbljao. A možda i zbog položaja. Biti će da je zbog toga. Pito
se koliko će još biti takvih neprospavanih noći. Takvih razloga za njih. Još je
bio vrlo mlad, imao je dosta vremena za patnju. Možda jednom, upitao se šta
sad ona radi. Sjedi li još uvijek za onim stolom, ili je legla u krevet. Spava li?
Plače li? A možda je uzela telefon, uzvratila poziv na onaj broj, spremila se i ipak
otišla na tulum. Vlak je krenuo skoro točno na vrije. Kad dođe, stigne se
presvući i otići na položaj. Tamo će ga netko čekati. Ovi njegovi, a i oni s druge
strane svakako. Kao i uvijek. Kao i svuda.

Oznake: priče