Tako je i ostalo do njene zgrade. Stara, siva, kockasta. Kraj šezdesetih. Otprilike. Petar je dobro znao takve zgrade. Pogotovo onu preko puta. Davna prošlost. Njegovi koraci su davno nestali s tog stubišta. Sad su bili na ovom. Isto kao i miris stepenica i vrata. Musavih šaltera od zvona i rasvjete. Taj se nije dao vremenu. Petar nije stisnuo prekidač za svjetlo. Penjao se po mraku i mirisu. Ispred bijelih vrata stisnuo je prekidač za zvono. Kratko. Čekala ga je. Otključala vrata. Svjetlo iz stana je izašlo na hodnik. Iza Petra je bila ona dugačka sjena. Kratki noir prizor. Stripovski. Plave oči, kratka plamena kosa i osmijeh su stajali u stanu. Na svjetlu. Nisu mislili van. Zato je Petar ušao i zatvorio vrata. Sjena je ostala u mraku stubišta. Šta li rade sjene kad nestane svjetla. Pokušao joj da dati poljubac u usta. Nekad ga je prihvatila. Nekad mu je samo izložila vrat. Jako lijep vrat. Kao i kosa. Kao i oči. Kao i osmijeh. Petar se više ne sjeća kako je prošlo ovaj put. Ni prošli. Ni budući. Nebitno. Valjda. Svakako ju je zagrlio. Onako s bocom crnog u ruci. Izuo se. Obuo šlape njenog sina. Studenta. Odsutnog, naravno. Petru su te šlape su bile pet brojeva prevelike. Predsoblje je lagano mirisalo po češnjaku. Kuhinja već malo više. Večera je bila skoro gotova. Ovaj put je došao na vrijeme. Ovaj put neće ostati gladan. Jednom je zakasnio pola sata. Kuhinja je mirisala po janjetini. Janjetina je bila u košu za smeće. U Plamenoj je bilo puno vatre. Petar nije znao čega je još bilo u njemu. Te večeri nije bilo ni janjetine. Osim mirisa.

Oznake: priče