Krug

25 studeni 2019

Nedjelja. Petar je ugasio radio. Otišao na spavanje nešto ranije. Oko pola jedanaest. Prije toga napunio je veš mašinu. Kresnuće ju sutra ujutro. Nadao se da neće. Da neće uhvatiti jeftiniju struju. Da će ju prespavati. Rado bi platio taj račun. Ali sada, plaćao je neke druge. Puno skuplje. Upalio je obje male lampe kraj uzglavlja. Postavio dva jastuka. Onako za čitanje. Cigarete. Upaljač. Pepeljara. Čaša crnog. Cvike. I knjiga s crnim koricama. I tužnim naslovom. Zbirka pjesama. Pa dobro. Prije svega, uzeo je mobitel. Vidio onu zelenu točkicu. Budna je. Nazvao je. Čekala je da dođe. Da prespava kod nje. Da ju zagrli. Da ju utješi. Od samog Petra. Petar je mislio da to nema smisla. Bar večeras. Malo joj je objašnjavao. Sam je sebi zvučao razumno. Čuo ju je kako plače. Samo je sebi zvučao razumno. Rekao je da će se spremiti i doći. Rekla je da sad ne dolazi. Često su se tako vrtjeli u krug. Dobro. Laku noć. Pusa. Naspavaj se. Onda je počeo čitati. I čitao je. Pušio. Pijuckao vino. Autor je jako lijepo pisao. Jako dobro. A sve o nečem drugom. O stvarima koje nisu ni približno takve. Ni lijepe ni dobre. Recimo. Tuga. Patnja. Usamljenost. Strah. Praznina. Izgubljenost. A i malo ljubavi. Petar se zaustavio na 91. stranici. Dosta za večeras. Razmišljao je o nekoliko stihova. O istini u njima. Pa kako god bolna bila. O krugu u kojem se autor vrtio. O krugu koji je Petar sam zavrtio. I onih nekoliko manjih. Nakon svih tih silnih godina. Gotovo se nije pomaknuo s mjesta. Čak pomalo i zemljopisno. Maknuo je jastuk za čitanje. Ugasio lampe. Legao. Plahta je bila samo na jednom madracu. Pokrio se golemim pokrivačem. Bez presvlake. Bio je veći od kreveta. Nema baš tolikih presvlaka. Snaći će se nekako. Petar se uvijek snalazio s tehničkim pitanjima. Bar nešto. Prekrivač je dobio nedavno. Zajedno sa srcem. Koje je dobio nešto ranije. Koje je bilo puno veće od pokrivača. I nije trebalo presvlaku. Kako sad stvari stoje, nije baš trebalo ni Petra. Ali kao da srce bira. Petar s sjećao onih koje je izabrao srcem. I onih koje je izabrao glavom. Potrebom. Utjehom. Kako god. Sve je završilo isto. Opet je bio nigdje. Kao i čarape za haltere koje su još bile ne krevetu. Tamo kod nogu. Vizualno rješenje. I rola papira s blagajne. Zasječena skalpelom. Tehničko rješenje. Teško bi objasnio zašto mu je trebalo. I jedno i drugo. Možda se trebao ranije pitati. Puno ranije. Možda se nije trebao ni pitati. Ta koje je nosila čarape. Ostale koje su legle s njim u taj krevet. I one koje nisu. Koje su ga zvale da mu čestitaju rođendan. Koje bi ga zagrlile kad bi se sreli. Stisnule se uz njega. Dale mu svoje srce i tijelo. Ili oboje. A i ona koje je nekad ležala tom krevetu. Onako pored njega. Ali ne sa njim. Čak se i ponosila s tim. I svi oni koji su bili u njenim mislima. Kad je tonula u san. Kad se budila. Pored Petra. Baš onako pored njega. Samo pored njega. Nje više nema. Petar se nada da je sada sretna. Ili barem zadovoljna. Da se našla. I da ne misli na njega. Kao što ga ne osjeća. Nikada i nije. On će još pomalo misliti na nju. Pomalo i osjećati. Ali onako. Dok mu ne ispari. Dok opet ne bude spreman dati srce. Svoje srce. Prije nego što je zaspao zahvalio se. Priznao da je zbunjen. Zatražio malo pomoći. Da konačno shvati. Da se konačno probudi. Da konačno samo bude. I to je bio jedan od njegovih krugova. Koliko ih još treba. Da konačno siđe. Bez tog silnog naslijeđa. Tereta. Krajnje nepotrebnog. Potpuno suvišnog. Bezvrijednog. Sve što je stvorio u životu. Sve što je postigao. Ništa nije bilo važno. Svijet zbog toga neće biti ništa bolji. Ni ljepši. A pogotovo pametniji. Ni sretniji. Uz možda dvije iznimke. Ali samo te dvije. Petru dovoljno. Dovoljno da zaspe. Nedovoljno da ga probudi alarm u sedam. Mrak. 15 do 5. Petar se probudio. Nije znao zbog čega. Znao je zbog koga. Ustao se i otišao do kupaonice. Kresnuo veš mašinu. Program od 90 stupnjeva. Bubanj se zavrtio. Možda sve bude oprano kako treba. Možda i ne.

Oznake: priče

Mala parafraza

19 studeni 2019

Mala parafraza:

...vidim da sam stvorio tako puno ljubavnika, a tako malo ljubavi.

Oznake: pria

Vrata

10 studeni 2019

I eto. Petar se do maloprije povlačio po stanu. Izležavao. Čak i obavio neki zaostali posao. Nije nešto zakasno s njim. Mogao je to obaviti i par dana prije. Ili tjedana. Ili mjeseci. Ali nije. Kako god, obavljeno. Sad je sjeo za pisaću mašinu. Baš da nešto zapiše. Baš da se nekako zakuca. Ostale su mu samo tri cigareta u kutiji. Jedna piva. I dovoljno neke opake žeste. Vjerojatno neće biti dovoljno. Ali svejedno. Nije mu više ništa ostalo. Ništa više nije imao. Prespavala je noćas kod njega. Ali ne onako kao inače. Da, bila je gola. Topla. Glatka. I Petar je spavao gol. Dok nije bilo nje, Petar nije ni znao kako nekom izgleda njegova golotinja. Njegova toplina. Koliko to nekome znači. I da li išta znači. Zaspali su onako zagrljeni. Kao i uvijek. Ali ne baš. Ovaj put. Nije bilo seksa. Ni onog kako su samo oni znali. Zbog kojeg bi ih mnogi drugi ubili. Ni ikakvog drugog. Ne zbog nje. Zbog Petra. I njegovih utvara. Nestalih prije dobrih godinu dana. U međuvremenu smiješnih. Potpuno nevažnih. Ali eto ih. Žilavi gadovi. Petar ih se više nije bojao. Ni najmanje. Ovaj put će bar otići zauvijek. Pitanje je samo ko će biti svjedok. I kad. Vjerojatno samo Petar. Otišla je ranu ujutro. Razočarana. Povrijeđena. Zamišljena. Intuicija joj nije dala mira. Ali joj je sad davala za pravo. Pravo, s ponekim krivim zaključcima. Petar je na vratima stajao kao popišan. Sigurno je tako i izgledao. Normalno. Tako se i osjećao. Ne može to tako. Ne s nekim ovakvim. Dala mu je svoje srce, tijelo, misli. Sve šta je imala. I svoje vrijeme. I svoju lovu. Baš sve šta je imala. A imala je puno. Pogotovo to srce. Petar to još nije vidio. A kamoli doživio. I tako jutros. Stajao je iza tih zatvorenih vrata. Iza tih drugi put zatvorenih vrata. Vratila se po cigarete. I onda otišla. Kako. I koliko. To je pitanje ostalo visjeti u Petru. Kao i neka druga. Prva su bila teška. Ova su bila još teža. Pogotovo ono jedno. Kako neko...ko toliko može voljeti… djelom… riječima… mislima… tijelom...srcem…ko je toliko ispunjen...može tako voljeti nekog...u kome nije ostalo ništa. Ili skoro ništa. Ili sve. Samo zamagljeno. Privremeno sakriveno. Privremeno iskrivljeno. Koliko će izdržati čekanje. Da li će izdržati. Treba li uopće izdržavati. Ta su pitanja sad vrištala. U njemu. U njoj. U kome više. Petar je sad sjedio u mraku. Onom na koji je navikao. S kojim se više nije ni borio. Previše je to puta prošao. Znao je kako završava. Jer znao je da završava. Uvijek. I zauvijek. Popio je to zadnje pivo. Nije si natočio još jedan otrov. Našao je još jednu cigaretu na podu.

Enter

07 studeni 2019

Petar je došao na posao. Malo je kasnio. Svi su već bili tu. Manje više. Lijepo su se ispozdravljali. Malo komentirali vrijeme. Kiša. Nekom paše, nekom ne. Sinoćnje utakmice. Neki su očekivali takve rezultate. Kao znali su. Moš mislit. Neki su baš bili iznenađeni. Petar nije bio ni jedni ni drugi. Gledao je jedno prvo poluvrijeme. Onako dosadno. Bez golova. Onda je zaspao. S bocom pive u ruci. Onda je palo pet golova. Petar nije vidio ni jedan. Piva mu nije pala. Dobro ju je postavio. Imao je dovoljno vremena. Vidio san kako dolazi. Volio je taj fenomen. Jako ga je rijetko tako doživljavao. Ono kad se san valja prema njemu. Nešto slično kao vjetar. Ali ne baš tako. Svejedno. Jasno ga vidi. Petar se ne opire. Samo se prepušta. Postavlja bocu u siguran položaj. Toliko još uspijeva. I uskoro ga nema. Divota. Bolje nego pet golova u jednom poluvremenu. Petar je skinuo sako. Stavio ga preko stolice. Otključao ladicu. Izvadio laptop. Ubacio ga u postolje. Ukucao lozinku. Jedna riječ. Sloboda. I par brojki. To je bio važan trenutak. To tipkanje. Ta riječ. Sloboda. Brojke nisu bile bitne. Riječ je bila podsjetnik. Ne na one generalne stavove o slobodi. Ono šta piše u izrekama. Sloboda življenja. Ponašanja. Izbora. Mišljenja. Od drugih ljudi. Stvari. Događaja. Prošlosti. Budućnosti. Ovog i onog. Svega oko nas. Nije njemu trebala takva sloboda. Trebala mu je samo jedna. Ona jedina. Prava. Sloboda od samoga sebe. Od svog ega. Od onog što je ostalo od njega.
Petar je znao kuda je krenuo. Nije mislio odustati. Ne u ovom životu. Spoznao je kako izgleda na kraju puta. Sasvim jasno. Još je bolje znao da to uopće nije kraj. Nego početak. Početak života. Početak svega. Jedno nije znao. Dokle je došao. Koliko još treba prijeći. Koliko se još treba osloboditi. Nije se to doduše ni pitao. Nije baš tolika budala. Ili je. Nije. Zato je ukucavao tu riječ. Manje u laptop. Više u sebe. Laptopu je trebao Enter. Ulaz. Nešto izvana. Da ga probudi. Da ga pokrene. Petru je za to trebao Exit. Da ta sloboda izađe. Više da ga preplavi. Da ga skroz preuzme. Onako iznutra. Nema odakle drugdje. A tu je. Par ju je puta jasno vidio. Osjetio. Onako punom snagom. Zastrašujuće iskustvo. Iskustvo spajanja. S Bogom. S univerzumom. S istinom. S postojanjem. Sa samim sobom. Ali ne s ovim koji je još zaostao u njemu. Koji se još povremeno budio u njemu. Kojeg je Petar sada samo promatrao. Onako kao stranca. Uljeza. Nepozvanog gosta. Koji je nekako usput preuzeo cijelu kuću. Raširio se. Razbahatio. Sam je sebe predstavljao kao domaćina. Vlasnika. Gazdu. I Petru i svima drugima. Baš se dobro ugnijezdio. Uljuljkao u svojoj samodopadnosti. Svojoj nedodirljivosti. Snazi. Moći. I onda je sam sebe sjebao. Urušio se. Smanjio. Nestao iz većine prostorija. Ali ne svih. Sad je stajao u predsoblju. Onako pred izlaznim vratima. Bio je isti kao prije. Samo puno manji. Petar ga je gledao takvog. Takvog sebe. Lažnog. Jadnog. Malog. Ali žilavog. Gad nikako da se uhvati kvake. Da otvori vrata. Da konačno izađe. Da se ne vrati. A obadvojica su znala da hoće. Kad-tad. Petar je stisnuo Enter.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.