Nedjelja. Petar je ugasio radio. Otišao na spavanje nešto ranije. Oko pola jedanaest. Prije toga napunio je veš mašinu. Kresnuće ju sutra ujutro. Nadao se da neće. Da neće uhvatiti jeftiniju struju. Da će ju prespavati. Rado bi platio taj račun. Ali sada, plaćao je neke druge. Puno skuplje. Upalio je obje male lampe kraj uzglavlja. Postavio dva jastuka. Onako za čitanje. Cigarete. Upaljač. Pepeljara. Čaša crnog. Cvike. I knjiga s crnim koricama. I tužnim naslovom. Zbirka pjesama. Pa dobro. Prije svega, uzeo je mobitel. Vidio onu zelenu točkicu. Budna je. Nazvao je. Čekala je da dođe. Da prespava kod nje. Da ju zagrli. Da ju utješi. Od samog Petra. Petar je mislio da to nema smisla. Bar večeras. Malo joj je objašnjavao. Sam je sebi zvučao razumno. Čuo ju je kako plače. Samo je sebi zvučao razumno. Rekao je da će se spremiti i doći. Rekla je da sad ne dolazi. Često su se tako vrtjeli u krug. Dobro. Laku noć. Pusa. Naspavaj se. Onda je počeo čitati. I čitao je. Pušio. Pijuckao vino. Autor je jako lijepo pisao. Jako dobro. A sve o nečem drugom. O stvarima koje nisu ni približno takve. Ni lijepe ni dobre. Recimo. Tuga. Patnja. Usamljenost. Strah. Praznina. Izgubljenost. A i malo ljubavi. Petar se zaustavio na 91. stranici. Dosta za večeras. Razmišljao je o nekoliko stihova. O istini u njima. Pa kako god bolna bila. O krugu u kojem se autor vrtio. O krugu koji je Petar sam zavrtio. I onih nekoliko manjih. Nakon svih tih silnih godina. Gotovo se nije pomaknuo s mjesta. Čak pomalo i zemljopisno. Maknuo je jastuk za čitanje. Ugasio lampe. Legao. Plahta je bila samo na jednom madracu. Pokrio se golemim pokrivačem. Bez presvlake. Bio je veći od kreveta. Nema baš tolikih presvlaka. Snaći će se nekako. Petar se uvijek snalazio s tehničkim pitanjima. Bar nešto. Prekrivač je dobio nedavno. Zajedno sa srcem. Koje je dobio nešto ranije. Koje je bilo puno veće od pokrivača. I nije trebalo presvlaku. Kako sad stvari stoje, nije baš trebalo ni Petra. Ali kao da srce bira. Petar s sjećao onih koje je izabrao srcem. I onih koje je izabrao glavom. Potrebom. Utjehom. Kako god. Sve je završilo isto. Opet je bio nigdje. Kao i čarape za haltere koje su još bile ne krevetu. Tamo kod nogu. Vizualno rješenje. I rola papira s blagajne. Zasječena skalpelom. Tehničko rješenje. Teško bi objasnio zašto mu je trebalo. I jedno i drugo. Možda se trebao ranije pitati. Puno ranije. Možda se nije trebao ni pitati. Ta koje je nosila čarape. Ostale koje su legle s njim u taj krevet. I one koje nisu. Koje su ga zvale da mu čestitaju rođendan. Koje bi ga zagrlile kad bi se sreli. Stisnule se uz njega. Dale mu svoje srce i tijelo. Ili oboje. A i ona koje je nekad ležala tom krevetu. Onako pored njega. Ali ne sa njim. Čak se i ponosila s tim. I svi oni koji su bili u njenim mislima. Kad je tonula u san. Kad se budila. Pored Petra. Baš onako pored njega. Samo pored njega. Nje više nema. Petar se nada da je sada sretna. Ili barem zadovoljna. Da se našla. I da ne misli na njega. Kao što ga ne osjeća. Nikada i nije. On će još pomalo misliti na nju. Pomalo i osjećati. Ali onako. Dok mu ne ispari. Dok opet ne bude spreman dati srce. Svoje srce. Prije nego što je zaspao zahvalio se. Priznao da je zbunjen. Zatražio malo pomoći. Da konačno shvati. Da se konačno probudi. Da konačno samo bude. I to je bio jedan od njegovih krugova. Koliko ih još treba. Da konačno siđe. Bez tog silnog naslijeđa. Tereta. Krajnje nepotrebnog. Potpuno suvišnog. Bezvrijednog. Sve što je stvorio u životu. Sve što je postigao. Ništa nije bilo važno. Svijet zbog toga neće biti ništa bolji. Ni ljepši. A pogotovo pametniji. Ni sretniji. Uz možda dvije iznimke. Ali samo te dvije. Petru dovoljno. Dovoljno da zaspe. Nedovoljno da ga probudi alarm u sedam. Mrak. 15 do 5. Petar se probudio. Nije znao zbog čega. Znao je zbog koga. Ustao se i otišao do kupaonice. Kresnuo veš mašinu. Program od 90 stupnjeva. Bubanj se zavrtio. Možda sve bude oprano kako treba. Možda i ne.
Post je objavljen 25.11.2019. u 12:06 sati.