Alkoholičar

15 veljača 2020

Nakon dugo vremena, Petar se probudio nešto prije pet. S onim teškim osjećajem. S onom teškom spoznajom. Zajebao je. Opet je zajebao. Opet će platiti cijenu. Cijenu vlastite gluposti. Nepažnje. Ovisnosti. Kombinacije svega toga. Valjda će ovaj put nešto naučiti. No dobro. Nije bio obliven znojem. Nije bilo nesnosne boli u prsima. Težine beznađa. Ali je putokaz bio okrenut u tom smjeru. Šta sad. Do prije koji dan je lepršao. Zračio. Privlačio. Davao. Živio 200 na sat. Osjetio se sigurnim. Bez povratka. Bez osvrtanja. Baš onako kako treba. Uzeo je knjigu. Onu koju je pročitao bar 20 puta. Neke dijelove i više. Sad ju je ponovo čitao. Sad je razumio svaku riječ. Ne samo one podcrtane. Sve. Jasno kao dan. Gdje mu je do sada bila pamet. Odlučio je da proba ono šta piše. Zagledao se u svoj um. U njegove misli. Njegove misli. I konačno, vidio ga je s distance. Čiste, sasvim jasne distance. Nesumnjive. U jebote. Djelovalo je za par minuta. Ponovo je zaspao. Ubrzo se opet probudio, Još malo čitao. Ponovo promotrio svoj um. Ovaj put ga pokušao blokirati. Uspio bez problema. Ne na par sekundi. Na koliko je htio. Skoro. Opet je zaspao. Opet se probudio. Promotrio malo onu blagu bol u prsima. Vidio ju je. Samo ju je gledao. Nije ga zanimalo šta je u njoj. Znao je otkud tu. Ko ju hrani. I kako. Konačno je razumio kako to funkcionira. Ko je tu otprilike ko. Ponovo se zagledao u svoj um. U njegove misli. To si dakle ti. Običan alkoholičar. Notorni emocionalni alkoholičar. Više puta liječeni. Svaki put uspješno izliječeni. Ti si hranio onu bol u prsima. Bez tebe nije postojala. Ona velika crna mrlja, nakupina nečega. Bez hrane se sušila. Smanjivala. Nestajala. Umirala. I onda bi i Peter i njegov um ponovo počeli piti. Ponekad sami. Više s nekim s kim su voljeli piti. Prvo su pili uglavnom ljubav i strast. Trajalo bi tako neko vrijeme. Onda bi popili koju čašicu nezadovoljstva. Ljutnje. Bijesa. Emocije su raznolika pića. A baš nitko ne pije samo jednu vrstu. Pa opet ljubav. Manje ili više. Strast. Isto manje ili više. Pa opet nešto drugo. Onda bi se Petar baš znao napiti. Bilo čega. Onda bi tako pijan pao. Gadno se ugruvao. Potražio bi ruku svog kompanjona u napijanju. Da mu pomogne da ustane. Da se oporavi. Da se nekako izvuče. Ali nikada nije ugledao njegovu ruku. Bar ne pruženu da mu pomogne. Dapače. Ti koji su s njim toliko dugo pili. I toliko puno popili. Sad su ga samo gledali. Kao da su jedva dočekali. Dograbili bi sve šta im je pri ruci. Ali ne da mu pomognu. Dapače. Da to bace na njega. Drveće, kamenje. Neko odbačeno željezo. Sva moguća sranja. Pogotovo svoja. Pa zašto. Otkud to. Petar je ostajao u toj grabi. Na kiši i hladnoći. Na samoći. Dobro.

Zanimljivo

Zanimljivo,
tako sam skupo koštao,
a tako sam jeftino prodan

Sloboda-4

27 siječanj 2020

I tako. Dorađena je i dalje pričala. O sebi. O svom životu. Filozofiji života. Svojoj snazi. Snazi svog osmijeha. I u najtežim vremenima. O pronađenom smislu. O smjelosti. Odlukama. Čak i o ljubavi. Slušanju svog srca. Svjetlu koje širi oko sebe. Divota. Petar nije znao šta da kaže. Kako da joj kaže. Da li da joj išta kaže. U čaši pive koja je sad bila ispred njega. Nije vidio više ništa. Nikoga. Ruka njegove prijateljice. Na njegovoj. Ispod stola. Topla. Nevidljiva. Ali jasna. Osjetila je njegovu oluju. Znala je i za ostale. Zbog čega su. Zbog koga su. Svejedno. Ostajala je uz njega. Onako prirodna. Istinski vođena srcem. Strpljiva. Imuna na slobodu. Petar joj je zavidio. Kako je samo mogla. Uz njegove sjene na srcu. Uz tu protraćenu slobodu. Uz sav njegov teret. Uz sav njen teret. Njene oluje. Petar je iskapio to pivo. Onom slobodnom rukom. Dame su se odlučile razići. Srdačno su se pozdravili. Moraju to ponoviti. Svi su znali da neće. Petar je parkirao. Na mračnom parkiralištu pored stadiona. Pojebali su se. Kao da su u dvadesetim. Neko je možda vodio i ljubav. Rastali su se ispred njene zgrade. Petar se odvezao kući. I dalje s onim njegovim sjenama. Ona se popela do svog stana. Također s njegovim sjenama. Ali i sa svojim srcem. Onim slobodnim. Istinski slobodnim.

Auto

08 siječanj 2020

...Petar je kao i uvijek bio u zaostatku s ispitima. Trenutno mu je bila poprilična frka, učio je po cijele dane. Jeo, spavao i učio. Tu i tamo trebalo mu je još nešto. Nešto što mu je inače trebalo stalno, ali ovaj je tjedan dao prednost faksu. U subotu predvečer već je bio lud. Nije bilo teorije da ode u grad, a ni da ona dođe njemu. Ipak ju je nazvao. Trebam te na pola sata. Dolazim za petnaest minuta. Ok. Klik. Kad je parkirao ispred njene zgrade, upravo je istrčavala niz stepenice. Uvijek im treba više vremena da se spreme. Uletjela je na suvozačko sjedalo, u nekom krem baloneru i ostalom. Petar ju je pogledao, smješkala se. Znala je zašto je tu. Lijepo je kad ti se žene zbog toga smješkaju. Čuj, nemam puno vremena, ajd se skidaj. Tu u autu, sad odmah? Da. Počela je to raditi onako stručno kako to žene znaju, bez da je skinula baloner. Petar je polako vozio kroz grad. Da ih ne ćopi policija, ali ne samo zato. Prije nego što su došli do drugog raskršća, na sebi više nije imala ništa osim mantila i cipela. Sve ostalo je bilo na zadnjem sjedištu. Zagrnula se i smješkala se još više. Valjda joj se svidjelo sve to skupa.
...Petar je i dalje polako vozio i potpuno joj razgrnuo mantil. Nije ga ni pokušala vratiti. Skrenuli su prema samom centru, bilo je još puno dnevnog svjetla. Sad je Petar vozio još laganije, skroz u skladu s ograničenjem. 40. Prolazili su pored šetača, drugih automobila, autobusa. Bilo tko ko bi pogledao u auto jasno bi ju vidio. Možda neko i je. Pogotovo oni iz busa. Djelovala je pomalo kao na iglama, ali se nije zagrnula niti spustila niže u sjedalo. Zvjerala je okolo tim krupnim smeđim očima. Očekujući šta? Prošli su kroz centar i ubrzo stigli do pustog mjesta u šumarku. Već su koristili to jebalište više puta. Petar je izašao da se premjesti na zadnje sjedalo, ona je prošla između sjedala. Sad već i bez mantila i bez cipela. Navalila je na njega kao da je ona u krizi. Lako moguće da je i bila, pogotovo sad. Njih su dvoje bili lagani, a auto težak. Svejedno, gadno su ga njihali nekih desetak minuta. Par puta je opalila glavom o krov. Čim su završili, Petar ga je još napetog nekako strpao u gaće. Prije toga ona ga je detaljno oblizala pokupivši sve sokove, njegove i njene. Vjerojatno iz gušta, a možda i da Petar ne zafleka gaće. Petar je znao da je gotovo za večeras, ali njegov kurac nije. Zbunila ga je.
...Kad je Petar stavio ključ u bravu, ona je već klečala na prednjem sjedalu i pripremala gaćice. Pazila je da ne ostavi sokove na sicu. Petar je okrenuo ključ. Drndrndnr...Ništa. Auto vergla, ali nikako da upali. Još par puta i ništa. Nije imao pojma o autima. Pretpostavio je da su onim njihanjem zalili karburator, da treba neko vrijeme gorivo ispari. Petnaestak minuta, kaže Petar. Ona prestaje navlačiti najlonke i pogleda ga. Možda ovaj put malo laganije... Petar odbija, već je potrošio vremena više od planiranog. Knjige ga čekaju doma. Ne čeka petnaest minuta, pokušava za nekih deset. Dvaput, opet ništa. Šta ako ne upali, kako da dođu do neke pomoći? Čekaju još desetak minuta, gledaju se. Petar grimasom opet kaže ne. Okrene ključ, auto kresne iz prve. Ostavlja ju ispred ulaza, juri kući. Sad mu se jebe i za policiju i za prolaznike. Parkira auto u garažu, ulazi u kuću i sjeda za stol. Osjeća da je nervozniji nego kad je krenuo. Odustaje od učenja za taj dan.

Sloboda-3

27 prosinac 2019

Malo je razmišljo o sebi. O svom životu. Ponašanju. Primamljivom zovu slobode. Njenom slatko okusu. Njenoj nužnosti. Bez kompromisa. Bez posljedica. Da. I ne. Istina, volio je slobodu. Uzimao ju je. No, postavio je neke obrasce. Onako sam sebi. Moja sloboda za tvoje povjerenje. Fer pogodba. Ali to nije bila pogodba. Ni blizu. To je bio njegov stav. Držao ga se bez problema. Vjerovao je u njega. Vjerovao je u sebe. I da, vjerovao je u druge. I tako je dugo živio. A tako je i umro. Smetnuo je s uma jednu bitnu stvar. Ima raznih viđenja slobode. Raznih manifestacija. Kao ovih o kojima je sad slušao. I u koje više nije vjerovao. A o kojima je ponešto i znao. Postoji i ona sloboda. Da volimo sami sebe. Da volimo naše nagone. Instinkte. Potrebe. Svjesne. Nesvjesne. Potisnute. Neispunjene. Nikad ostvarene. Da ih konačno pustimo s lanca. I onda. Ono što si se pogodio s drugima. Vratiš im istom mjerom. Izvoli. Slobodno se oslobodi. Mada, dođu do toga i oni sami. Ne treba im više tvoje dopuštenje. A još manje povjerenje. A još manje ti. Sve konačno izbije na površinu. I osjete se slobodni. Bez kompromisa. Bez ograda. Konačno živi. Konačno slobodni. Konačno potvrđeni. I sam Petar je spoznao takvu slobodu. Uživao u njoj. Prepun života. Punim plućima. Široko raširenih krila. Zračiš oko sebe. Sve ti pada pred noge. Sve, ili većinu i uzimaš. Nema granica. Sve dok. Sad je u čaši gledao svoj odraz. Našao ga je na staklu. Slabašan, jedva vidljiv. Ali istinit. Okrutno istinit. Nije on nikada bio istinski slobodan. Kao i ova preko puta njega. On je bio samo rob. Rob svoje slobode. Rob laži o slobodi.

Sloboda-2

Došla je i ta druga runda. Iste stvari. Onda je Petrova prijateljica udijelila kompliment. Ne Petru. Onoj transformiranoj. Super izgledaš. Očito si sretna. Očito je prijateljstvo bilo recipročno. Kompliment je bio okidač. Ko za atomsku bombu. Krenula je o sebi. Pa da čujemo. Kao da je bilo drugog izbora. Nedavno se razvela. Nikad to i nije bilo nešto. Kao oduvijek je to znala. Ostao joj je jedan od stanova. Namjestila ga je po svom izboru. Puno svijetla i cvijeća. Sin na prvoj godini faksa. Dobar posao u privatnoj firmi. Sloboda. Konačno sloboda. Da konačno radi ono što želi. Da živi kako je oduvijek htjela. Pronašla je sebe. Svoju vrijednost. Potvrdu svoje vrijednosti. Iznenadila se gomilom udvarača. Zainteresiranih tipova. I onih na mrežama. I onih u živo. Čak i puno mlađih. Uz njih se osjeća tako željeno. Tako seksi. Tako ispunjeno. Konačno je slobodna. I živa. Fakat je tako i djelovala. Pogotovo kad je pogledom šarala po lokalu. Ko ju gleda. Kako ju gleda. A bilo ih je. I Petar je bio jedan od njih. Ali ju nije gledao kao oni. Čak i nije gledao direktno u nju. Nekako je uhvatio njen odraz u svojoj čaši. Skroz tanani. Na tamnoj površini pića. Između kockica leda. Ton je nestao sam od sebe. Misli su preuzele stvar. Misli o slobodi. Njenoj. Njegovoj. Navrle su mu neke izreke o tome. Uglavnom one s fejsa i instagrama. S gomilom lajkova. S gomilom komentara. S gomilom oslobođenih. Prosvijetljenih. Iskapio je njen odraz u čaši. Naručio novu rundu. Bez pitanja.

Sloboda-1

Petar se tog petka navečer našao u kafiću. Nekom pomalo fensi. Nijednom od onih njegovih. Ni izbor nije bio njegov. Petrova prijeteljica. I dvije njene prijateljice. Pa ajd. Dugo se nisu vidjele. Da se malo ispričaju. Znao je obje. Čak i po imenima. Srednje i kasne četrdesete. Jednu očito ni on nije dugo vidio. Malo se trnsformirala. I tako. Sjednu za stol. Cure su skinule i odložile kapute. Poradile su na sebi za taj izlazak. Vjerojatno i za svaki sličan. Umjetni nokti. Izazovne haljine. Prikladne torbice. Štikle. Frizure. Šminka. Široki osmjesi. Glasan smijeh. Život je pucao iz njih. Divota. Ova transformirana je dodala još nešto. Fileri u usnama. Možda i u jagodicama. Možda čak i malo botoksa. Za sise Petar nije bio sasvim siguran. Ko će ga znati s tim današnjim grudnjacima. Ali moguće. Možda je izgledala kao milion dolara. Pogotovo kad se gledala u ogledalu. Ili stavljala selfije ne mreže. Iznos je možda bio precijenjen. Ali dobar dio je svakako bio krivotvoren. Priča je krenula čim su sjeli. Dođe konobar. Izgleda da je bio polunevidljiv. Načekao se za narudžbu. Gin tonici za dame. Pelinkovac za Petra. Kucnuli su se. Dorađena je nazdravila. Za novi život. I slobodu. Petar se nakratko u sebi pitao. Zašto ne. To nam ponekad zatreba. Ni on nije bio izuzetak. Valjda. I onda ona lavina. Pa kako si. Šta ima novo kod tebe. Ispalo je da je Petar jedan od noviteta. Onih od njegove prijateljice. Pogladila ga je po licu. S puno ljubavi i nježnosti. Kao nešto vrijedno. Petar je vidio osmjehe na licima njenih prijateljica. Nimalo joj nisu zavidjele. Pa dobro. Nije prvi put. Lavina se nastavila valjati. Petar je manje više ćutio. Tu i tamo je nešto ubacio. Ko i da nije. Pijuckao svoj pelinkovac. Puštao da ga led nadopuni. Možda potraje do druge runde.

Pukotine-1

22 prosinac 2019

Petar je ležao budan. S glavom žene na svom ramenu. Ili prsima. Tu negdje. Možda je bila na rubu sna. Možda je već spavala. Njena ruka na njegovim golim mudima. Sad je bila mirna. Ali je i dalje bila tu. Dali su si poljubac za laku noć. Sad su oboje bili mirni. Bar što se nekih stvari tiče. Bar što se nekog od njih tiče. Ili bar oboje. Petar je znao da će i njega uhvatiti san. Uskoro. Duboko. Jako. Dotle, malo je rezimirao. Gdje je sad u stvari. S kim je sad u stvari. S kim je bio prije toga. S kim je ta žena pored njega. S kim su bile one prije nje. S kim će biti one poslije nje. Ako ih bude. A kako stvari stoje... Kako god, ispadalo je na isto. I ono što je bilo isto. I ono što nije. Pukotine. Načinjene drugima. Načinjene sobom. Neke je on popunio. Neke su ih neke popunile njemu. Ali. Kad je to bilo paralelno. Istodobno. Nikad. Ili gotovo nikad. Nije bilo pravila. Sjećao se slučajnih susreta. Nenadanih. Spontanih. Tada. Nisu mu trebale riječi. Nisu mu trebala djela. Nije mu trebalo ništa. Ništa iza čega će se skrivati. Ništa oko čega se trebao truditi. Sve je dobio samo tako. Srca, tijela, misli. Ljubav. Ničim zasluženu. Više ničim forsiranu. Samo tako. Pamtio je te zagrljaje. U kojima su se topile. U kojima se on topio. Pogleda. Žena koja leži pred njim. Potpuno predana. Ispunjena. Kako su ga gledale. Šta je izbijalo iz tih pogleda. Tada to nije znao. Samo je osjećao. Jako je osjećao. Ali nije znao. Možda je sada saznao. Možda i nije. Da li su vidjele njega. Ili su vidjele sebe. Sebe, kao bića koja vole punim srcem. Koja su se predala. Ne njemu. Nego sebi. Onome od čega su stvorene. Onoga od čega smo svi stvoreni. Možda je Petar bio samo katalizator. Onaj koji je popunio pukotine. Ili ih isprao. Bar djelomično. Koliko je duboko otišao. Ili, koliko su duboko one otišle. Sa svojim pukotinama. S njegovim pukotinama. Krhke li granice.

Pa eto ti-2

03 prosinac 2019

I tako, Petar je ipak odlučio. Bar probati. Gurnuo je dva prsta u svoj um. U nesvjesno. A za to stvarno trebaju muda. Bar si je tako utvarao. Nek proba ko se usudi. Ko misli drugačije. Možda je trebao potražiti savjet stručnjaka. Nekog ko zna. Ili misli da zna. Bolje da ti zub vadi zubar. Bolje da ti slijepo crijevo vadi kirurg. I tako dalje. Ali ko ti treba za uzburkani želudac. A tek um. Odgovor je ostao nepoznat. Prijateljica je tu večer navratila do njega. Ona s privilegijama. Ona koja je čitala njegovo lice. I puno više od toga. Koja je patila s njim. A i zbog njega. Popili su par piva. Ispušili nešto više cigareta. Malo se zavukli u krevet. Jako i žestoko dovršili jedno drugo. Prispavalo im se. Ali morala je ići. Onda je otišla. Možda sutra opet. Petar je ostao sam. Oprao malo suđa. Otišao u krevet. Zapalio onu mirisnu svijeću. Ponio cigarete. I čašu s magnezijem. Za kemijsku ravnotežu. Malo je čitao. Onu knjigu s crnim koricama. Za ko zna koju svrhu. Naletio na par dobrih pjesama. I onda ugasio svjetlo. Svijeća je i dalje gorjela. Može kažu 4 sata. Ili čak 6. Neka je. Spustio glavu na jastuk. Nije mu se više spavalo. Uperio je ta dva prsta u um. Izdao nekoliko jasnih uputa. I onda zaspao. Nije znao da li će krtice izaći. Može li ih mrak ubiti. To malo svijetla svijeće. Ili samo sunce. I uha, evo je. Bio je kao u nekom azijskom selu. U kolibi. Vijetnam, ili tako nešto. Otprilike. Nije bio tamo pa da zna. Svejedno. Čula se neka buka izvana. Neko ga je zvao da dođe. Da ponese mačetu. Vani, na nekom mostiću ili stazi od bambusa. Stajala je ogromna crnokosa žena. Ne debela, nego baš velika. Veća od Tkačenka i sličnih. Lijepa. Nešto između boginje i ratnice. Ozbiljna. Oko nje je bila omotana golema, debela zmija. A ta je zmija ispod njenih nogu omotala nekog dječaka. Onako bosog. Polugolog. Krhkog. Gadno ga je stiskala. Mogla ga je zdrobiti. Ali nije. Još nije. Petar je dotrčao mašući mačetom. Gađao je tijelo zmije na tijelu žene. Žena ga je samo gledala. I šutjela. Nije se baš nešto izmicala. Ali opet, Petar nikako da zahvati zmiju. Ili nije dobro gađao. Što je manje vjerojatno. Prije da je izbjegavao da ju sasječe. Nije bilo jasno zašto. On je tako mahao, žena ga je samo gledala. Zmija je dobila možda par plitkih posjekotina. Ako nije prepoznao ženu, prepoznao je pogled. Vidio ga je. Znao je čiji je. Dječak je i dalje bio živ. Ali s malim izgledima da se izvuče. Pat pozicija je trajala dok se Petar nije probudio. Ne onako u panici. Skoro pa sasvim mirno. Uspravio se u krevetu. Zapalio jednu. Malo je prevrtio radnju iz sna. Ostao mu je svaki detalj. Al ta podsvijest ima maštu. Ili su podsvijest i mašta jedno te isto. Večeras je i pročitao nešto kao: taj-i taj nije nikada patio, nije imao dovoljno mašte za to. Eto. I autor je nekako došao do toga. Petar je imao bujnu maštu. I imao samo jednu dilemu. Da li je to jedna žena. Ili više njih. Pomalo je bilo i svejedno. Ostalo je bilo jasno. Jako je dobro znao ko i šta je ta zmijurina. Ko je taj dječak kojeg je davila i drobila. A pogotovo ko je taj koji ju svejedno nije mogao sasjeći. Ili nije htio. Ugasio je cigaretu. Ponovo spustio glavu na jastuk. Svijeća je i dalje gorjela. Možda sepojavi slijedeća krtica.

Pa evo ti-1

Petar se u zadnje vrijeme opet malo zanjihao. Znao je i zašto. Pa dobro. Možda je sad vrijeme. Neke neprobavljene emocije. Potisnute. Evo ih opet. Malo opet provire. Pa se povuku. Ali sad je bar znao. Nisu nikuda otišle. Tu su. Čuče i čekaju triger. A trigera bar ne fali. Možda je sad vrijeme. Pokušao ih je pustiti da izađu. Pa šta bude. I jesu izišle. I to razne. Bijes. Osuda. Povrijeđenost. Zavist. Ljubomora. Samoosuda. Sve bolja od bolje. Nije više znao koja je prava. I da li su sve prave. Ali bar su izronile. Nesvjesno je postalo svjesno. Iz mraka su izašle na svjetlo. Kao krtice. Pod zemljom su opake zvijeri. Na suncu brzo umiru. Pokušao ih je samo promatrati. Dosta mu je dobro išlo. Jasno ih je vidio. Možda baš one prave. Možda i pokoja lažna. Ako ništa drugo, Petar je jako dobro znao kako izgleda istina. I da ju nešto koči. Šta ju koči. Taj čep u prsima. Zaustavljena energija. Ali njegova energija. Istina i laž su joj samo mijenjali predznak. Znao je šta je šta. Istina je bila lakoća i protok. Laž je bila čep i bol. Zašto su se onda tako izmjenjivale. I dokle misle. Tu nije bilo odgovora. Tu odluka ne pomaže. Mada neki tako kažu. Možda tako i ispijevaju. Ili misle da uspijevaju. Nek im je sa srećom.
Petar je izabrao drugi način. To s puštanjem da emocije izađu. Ok. I to je neka odluka. Riskantna. Neugodna. Naređivao je podsvjesnom. I nesvjesnom. Koje god da je koje. Da puste da sve ispliva. Pa šta košta da košta. Kao s pokvarenim stomakom. Ili onim natopljenim alkoholom. Ništa dok se ne izrigaš. Nadaš se da nećeš morati. Pa odgađaš. Piješ ovo i ono. Dišeš. Misliš na nešto drugo. Ili stoto. Svašta nešto. Ali ne stavljaš dva prsta u grlo. Nemaš muda za to. A samo odgađaš. I znaš da je tako. Znaš šta je rješenje. Znaš šta te čeka. Na kraju klečiš nad školjkom. Ispuštaš dušu. U grčevima. Gledaš šta sve izlazi iz tebe. Osjetiš gadan okus želučane kiseline. Peče te grlo od nje. Nije ti jasno čime se taj želudac drži unutra. Čime je usidren. Svejedno, ipak ti postaje lakše. I na kraju ono najbolje. Kad u želucu nema više ništa. A on se i dalje grči. I dalje nešto izbacuje. Pet, šest, deset puta. A ništa ne izlazi. Pitaš se koji mu je kurac. A pitaš nekog pametnijeg od sebe. On zna ono što tvoj um ne zna. I ne zanima ga što on misli. Ne zanima ga što je odlučio. Ili nije. On će svoj problem riješiti. Onako kako se problemi rješavaju. Do kraja. Pravog kraja. Bez ikakvih ostataka. I onda ti kaže da je gotovo. Možeš ustati. Isprati usta. Umiti se. Pogledati u ogledalo. Oprati zube. Napraviti si sendvič. Ili trgnuti koju. Na tebi je. Opet.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.