Mala parafraza

19 studeni 2019

Mala parafraza:

...vidim da sam stvorio tako puno ljubavnika, a tako malo ljubavi.

Oznake: pria

Vrata

10 studeni 2019

I eto. Petar se do maloprije povlačio po stanu. Izležavao. Čak i obavio neki zaostali posao. Nije nešto zakasno s njim. Mogao je to obaviti i par dana prije. Ili tjedana. Ili mjeseci. Ali nije. Kako god, obavljeno. Sad je sjeo za pisaću mašinu. Baš da nešto zapiše. Baš da se nekako zakuca. Ostale su mu samo tri cigareta u kutiji. Jedna piva. I dovoljno neke opake žeste. Vjerojatno neće biti dovoljno. Ali svejedno. Nije mu više ništa ostalo. Ništa više nije imao. Prespavala je noćas kod njega. Ali ne onako kao inače. Da, bila je gola. Topla. Glatka. I Petar je spavao gol. Dok nije bilo nje, Petar nije ni znao kako nekom izgleda njegova golotinja. Njegova toplina. Koliko to nekome znači. I da li išta znači. Zaspali su onako zagrljeni. Kao i uvijek. Ali ne baš. Ovaj put. Nije bilo seksa. Ni onog kako su samo oni znali. Zbog kojeg bi ih mnogi drugi ubili. Ni ikakvog drugog. Ne zbog nje. Zbog Petra. I njegovih utvara. Nestalih prije dobrih godinu dana. U međuvremenu smiješnih. Potpuno nevažnih. Ali eto ih. Žilavi gadovi. Petar ih se više nije bojao. Ni najmanje. Ovaj put će bar otići zauvijek. Pitanje je samo ko će biti svjedok. I kad. Vjerojatno samo Petar. Otišla je ranu ujutro. Razočarana. Povrijeđena. Zamišljena. Intuicija joj nije dala mira. Ali joj je sad davala za pravo. Pravo, s ponekim krivim zaključcima. Petar je na vratima stajao kao popišan. Sigurno je tako i izgledao. Normalno. Tako se i osjećao. Ne može to tako. Ne s nekim ovakvim. Dala mu je svoje srce, tijelo, misli. Sve šta je imala. I svoje vrijeme. I svoju lovu. Baš sve šta je imala. A imala je puno. Pogotovo to srce. Petar to još nije vidio. A kamoli doživio. I tako jutros. Stajao je iza tih zatvorenih vrata. Iza tih drugi put zatvorenih vrata. Vratila se po cigarete. I onda otišla. Kako. I koliko. To je pitanje ostalo visjeti u Petru. Kao i neka druga. Prva su bila teška. Ova su bila još teža. Pogotovo ono jedno. Kako neko...ko toliko može voljeti… djelom… riječima… mislima… tijelom...srcem…ko je toliko ispunjen...može tako voljeti nekog...u kome nije ostalo ništa. Ili skoro ništa. Ili sve. Samo zamagljeno. Privremeno sakriveno. Privremeno iskrivljeno. Koliko će izdržati čekanje. Da li će izdržati. Treba li uopće izdržavati. Ta su pitanja sad vrištala. U njemu. U njoj. U kome više. Petar je sad sjedio u mraku. Onom na koji je navikao. S kojim se više nije ni borio. Previše je to puta prošao. Znao je kako završava. Jer znao je da završava. Uvijek. I zauvijek. Popio je to zadnje pivo. Nije si natočio još jedan otrov. Našao je još jednu cigaretu na podu.

Vrata

I eto. Petar se do maloprije povlačio po stanu. Izležavao. Čak i obavio neki zaostali posao. Nije nešto zakasno s njim. Mogao je to obaviti i par dana prije. Ili tjedana. Ili mjeseci. Ali nije. Kako god, obavljeno. Sad je sjeo za pisaću mašinu. Baš da nešto zapiše. Baš da se nekako zakuca. Ostale su mu samo tri cigareta u kutiji. Jedna piva. I dovoljno neke opake žeste. Vjerojatno neće biti dovoljno. Ali svejedno. Nije mu više ništa ostalo. Ništa više nije imao. Prespavala je noćas kod njega. Ali ne onako kao inače. Da, bila je gola. Topla. Glatka. I Petar je spavao gol. Dok nije bilo nje, Petar nije ni znao kako nekom izgleda njegova golotinja. Njegova toplina. Koliko to nekome znači. I da li išta znači. Zaspali su onako zagrljeni. Kao i uvijek. Ali ne baš. Ovaj put. Nije bilo seksa. Ni onog kako su samo oni znali. Zbog kojeg bi ih mnogi drugi ubili. Ni ikakvog drugog. Ne zbog nje. Zbog Petra. I njegovih utvara. Nestalih prije dobrih godinu dana. U međuvremenu smiješnih. Potpuno nevažnih. Ali eto ih. Žilavi gadovi. Petar ih se više nije bojao. Ni najmanje. Ovaj put će bar otići zauvijek. Pitanje je samo ko će biti svjedok. I kad. Vjerojatno samo Petar. Otišla je ranu ujutro. Razočarana. Povrijeđena. Zamišljena. Intuicija joj nije dala mira. Ali joj je sad davala za pravo. Pravo, s ponekim krivim zaključcima. Petar je na vratima stajao kao popišan. Sigurno je tako i izgledao. Normalno. Tako se i osjećao. Ne može to tako. Ne s nekim ovakvim. Dala mu je svoje srce, tijelo, misli. Sve šta je imala. I svoje vrijeme. I svoju lovu. Baš sve šta je imala. A imala je puno. Pogotovo to srce. Petar to još nije vidio. A kamoli doživio. I tako jutros. Stajao je iza tih zatvorenih vrata. Iza tih drugi put zatvorenih vrata. Vratila se po cigarete. I onda otišla. Kako. I koliko. To je pitanje ostalo visjeti u Petru. Kao i neka druga. Prva su bila teška. Ova su bila još teža. Pogotovo ono jedno. Kako neko...ko toliko može voljeti… djelom… riječima… mislima… tijelom...srcem…ko je toliko ispunjen...može tako voljeti nekog...u kome nije ostalo ništa. Ili skoro ništa. Ili sve. Samo zamagljeno. Privremeno sakriveno. Privremeno iskrivljeno. Koliko će izdržati čekanje. Da li će izdržati. Treba li uopće izdržavati. Ta su pitanja sad vrištala. U njemu. U njoj. U kome više. Petar je sad sjedio u mraku. Onom na koji je navikao. S kojim se više nije ni borio. Previše je to puta prošao. Znao je kako završava. Jer znao je da završava. Uvijek. I zauvijek. Popio je to zadnje pivo. Nije si natočio još jedan otrov. Našao je još jednu cigaretu na podu.

Enter

07 studeni 2019

Petar je došao na posao. Malo je kasnio. Svi su već bili tu. Manje više. Lijepo su se ispozdravljali. Malo komentirali vrijeme. Kiša. Nekom paše, nekom ne. Sinoćnje utakmice. Neki su očekivali takve rezultate. Kao znali su. Moš mislit. Neki su baš bili iznenađeni. Petar nije bio ni jedni ni drugi. Gledao je jedno prvo poluvrijeme. Onako dosadno. Bez golova. Onda je zaspao. S bocom pive u ruci. Onda je palo pet golova. Petar nije vidio ni jedan. Piva mu nije pala. Dobro ju je postavio. Imao je dovoljno vremena. Vidio san kako dolazi. Volio je taj fenomen. Jako ga je rijetko tako doživljavao. Ono kad se san valja prema njemu. Nešto slično kao vjetar. Ali ne baš tako. Svejedno. Jasno ga vidi. Petar se ne opire. Samo se prepušta. Postavlja bocu u siguran položaj. Toliko još uspijeva. I uskoro ga nema. Divota. Bolje nego pet golova u jednom poluvremenu. Petar je skinuo sako. Stavio ga preko stolice. Otključao ladicu. Izvadio laptop. Ubacio ga u postolje. Ukucao lozinku. Jedna riječ. Sloboda. I par brojki. To je bio važan trenutak. To tipkanje. Ta riječ. Sloboda. Brojke nisu bile bitne. Riječ je bila podsjetnik. Ne na one generalne stavove o slobodi. Ono šta piše u izrekama. Sloboda življenja. Ponašanja. Izbora. Mišljenja. Od drugih ljudi. Stvari. Događaja. Prošlosti. Budućnosti. Ovog i onog. Svega oko nas. Nije njemu trebala takva sloboda. Trebala mu je samo jedna. Ona jedina. Prava. Sloboda od samoga sebe. Od svog ega. Od onog što je ostalo od njega.
Petar je znao kuda je krenuo. Nije mislio odustati. Ne u ovom životu. Spoznao je kako izgleda na kraju puta. Sasvim jasno. Još je bolje znao da to uopće nije kraj. Nego početak. Početak života. Početak svega. Jedno nije znao. Dokle je došao. Koliko još treba prijeći. Koliko se još treba osloboditi. Nije se to doduše ni pitao. Nije baš tolika budala. Ili je. Nije. Zato je ukucavao tu riječ. Manje u laptop. Više u sebe. Laptopu je trebao Enter. Ulaz. Nešto izvana. Da ga probudi. Da ga pokrene. Petru je za to trebao Exit. Da ta sloboda izađe. Više da ga preplavi. Da ga skroz preuzme. Onako iznutra. Nema odakle drugdje. A tu je. Par ju je puta jasno vidio. Osjetio. Onako punom snagom. Zastrašujuće iskustvo. Iskustvo spajanja. S Bogom. S univerzumom. S istinom. S postojanjem. Sa samim sobom. Ali ne s ovim koji je još zaostao u njemu. Koji se još povremeno budio u njemu. Kojeg je Petar sada samo promatrao. Onako kao stranca. Uljeza. Nepozvanog gosta. Koji je nekako usput preuzeo cijelu kuću. Raširio se. Razbahatio. Sam je sebe predstavljao kao domaćina. Vlasnika. Gazdu. I Petru i svima drugima. Baš se dobro ugnijezdio. Uljuljkao u svojoj samodopadnosti. Svojoj nedodirljivosti. Snazi. Moći. I onda je sam sebe sjebao. Urušio se. Smanjio. Nestao iz većine prostorija. Ali ne svih. Sad je stajao u predsoblju. Onako pred izlaznim vratima. Bio je isti kao prije. Samo puno manji. Petar ga je gledao takvog. Takvog sebe. Lažnog. Jadnog. Malog. Ali žilavog. Gad nikako da se uhvati kvake. Da otvori vrata. Da konačno izađe. Da se ne vrati. A obadvojica su znala da hoće. Kad-tad. Petar je stisnuo Enter.

Sretan Uskrs

24 rujan 2019

..Petar se probudio. Ili bar počeo buditi. Nije mu se žurilo. Subota prije Uskrsa. Proljeće ili zima. Drveće se pitalo to isto. Oblacima je bilo svejedno. Petru također. Pogledao je na drugu stranu kreveta. Prazna. Zgužvani prekrivač. Na onoj rupi izmađu madraca. Možda… Ali nije. Nije je bilo par dana. Bar ne ovdje. Ni njene odjeće. Onako bačene na pod. Nemarno. Slobodno. Bezbrižno. Nikad prije viđeno. Otišla je na selo. Svojima. Tamo su se povukli. Tako su odlučili. Petru se nije ustajalo. Uzeo je taj drugi prekrivač. Navukao ga preko glave. Nje nije bilo. Ali miris je bio tu. Skroz lagan. Molekularan. Atoman. Možda i neutrinski. Ali svakako prisutan. Petar je možda još malo zaspao. Onako kako je to mogao uz nju. Onako kako to već dugo nije mogao. Nije gledao na sat. Ponovo se probudio. Ustao se. Skuhao si nesicu. Zapalio jednu. I u kuhinji je mirisalo na nju. Kofein i nikotin nisu pomagali. Ili odmagali. Tu mu je ponekad spremala jelo. Ponekad i Petar njoj. Onako navečer. Kuhali su. Pekli. Pušili. Pili. Pričali. Malo se i ljubili. Mazili. Petar je volio njene sise. Male, žilave, mazne. Stvorene savršene. Držale su se tog dizajna. Ni godine ni gravitacija im nisu mogle ništa. Petar je popio tu kavu. Popušio jednu ili dvije. Onako sam. Sam s njenim sisama. Obukao se. Oprao zube. I četkica i pasta su mirisale po njoj. Koji moj. Da nije prehlađen. Moguće. Spavali su goli. Grijanje je bilo na minimumu. Kako god. Izašao je van. Neki sjeverac. Lagani. Vraćao je zimu proljeću. Ili samo podsjećao. Proljeće je bilo strpljivo. Vjetar je puhao po svom. A svo troje su mirisali isto. Jebote. A isto tako. Petrov stari auto. Razvaljeni sicevi. Opušteno platno na stropu. Oguljeni volan. Ko da ga je ona godinama vozila. A nije nikad. Imala je svoj. Petar se uspio dovesti do placa. Kupio rezerve za slijedeća dva dana. I opet. Svo to super rano povrće. Svakako domaće. Meso. Riba. Vino u rinfuzi. Ništa nije imalo svoj miris. Samo njen. Sad se već malo zabrinuo. Glavom mu je prošlo sve ono. Sve šta mu je pričala. Sve šta mu je radila. Verbalno. Tjelesno. Emocionalno. Tu i tamo rako joj je da kuži. Kuži to šta mu radi. Da zna. Da zna ga zapišava. Označava. Posvaja. Nije znala šta mu to znači. Kao nije znala. Rekao joj je da je kuja. I dalje kao nije shvaćala. Dobro je glumila kad je htjela. Žena. Ženka. S placa je otišao do centra. Puno ljudi po birtijama. Lako se utopio. Popio kavu. I pelinkovac. Možda i dva. Sutra ionako ništa neće raditi. Što ga je podsjetilo. Treba još do nekog trgovačkog centra. Po zalihe žešće logistike. I po cigarete. Tako je i napravio. Prihvaćao je svoje savjete. Bar takve. Vratio se u stan. Pojeo paštetu. Od tune. Bar tako piše. Zaspao na kauču. A i kauč… jebi ga. Detaljno je to odradila. Popodne je proveo uz televizor. Računalo. Prozor. I veče isto tako. Pao je mrak. Odgegao se u krevet. Zaboravio istuširati. Sutra će. Uspio je oprati zube. Koliko toliko. Krevet je sad tukao. Posteljina je vrištala. Ponoć je već debelo prošla. Nedjelja. Uskrs. Petar je napisao poruku. Samo jednu riječ. Kujo. Za par sekundi je zaspao.

Oznake: priče

Plamena18

16 rujan 2019

...I sve je to moglo biti tako. Ali nije. A onako podsvjesno, Petar je i znao da neće. Jedno od onih beskorisnih znanja. Svjesnih ili podsvjesnih. Jer, Plamena je krenula. Nije izgledalo kao pucanje brane. Ovaj put nije. Na Petra se nije sručila gomila mutne, opake vode. Sručilo se nešto drugo. Ili prvo. Ili jedino. Puno veće. Puno jače. Neizmjerno veće. Neizmjerno jače. Nema te rijeke. Nema te brane. Nema tog Petra. Nema tog nikoga. Nije bilo šanse da popije još gutljaj pive. Još uvijek one prve. Da povuče dim. Ko zna koje cigarete. Da osjeti hladnoću na leđima. Da čuje radio. Čak ni kišu. To sitno, malo tijelo sjedilo je preko puta njega. Odvojeno stolom. Plastičnim podmetačima. Petar je jednog načeo čikom. Trenutak nepažnje. Odvojeno konzervama. Čašama. Pepeljarom. Dimom. Puno prepreka. Ali svakako je bilo tu. To lice. Taj glas. To tijelo. Dijelom ga je vidio. Nije bilo napadne odjeće. Sisa na izvolite. Pažljivo odabrane šminke. Pomno pripremljene frizure. Uvježbane gestakulacije. Svejedno. I bez svega toga. Sve je bilo tu. Imalo je sve šta treba. I puno višea. Detaljno ga je znao. A još nije znao ništa. Mišići koji su se mogli pretvoti u čelik. Zbunjujuće mekane tvrdoće. Upili su mu se u dlanove. Odnedavno. Ili odavno. Neizbrisivo. Kao neki topli kamen. Moguće radioaktivan. Sasvim vjerojatno. Mogao ga je i osjetiti. Da je sjedila malo bliže. Ili da nije toliko pušio. Ali nije ni morao. Imala je taj svoj parfem. Ili tako nešto. Uglavnom neki miris. Baš poseban miris. Zauvijek će ostati zavaren. Negdje duboko u Petru.

Oznake: priče

Plamena17

11 rujan 2019

...I tako. Petar je hrabro sjedio na svom stolcu. Pio to pivo. Slušao radio. Onaj gore na polici. I kišu. Vani iza njega. Vrata balkona su bila napola otvorena. Valjda zbog tog besmislenog pušenja. Nije pitao. Mrak mu je plazio po leđima. Onako hladan i vlažan. Možda neće još dugo. Grijanje u autu mu je dobro radilo. Bar to. Ugrijati će se do svog stana. Dalje je ionako svejedno. Čekao je. Gledao ju. Nije ju poznavao takvu. Ako ju je uopće poznavao. Ako je ikad ikoga poznavao. A puno mu je pričala o sebi. Većinu je zapamtio. Čak i ono što je htjela da zaboravi. Jebi ga. Možda će mu opet tako nešto pričati. Možda će Petar morati sudjelovati. Komentirati. Objašnjavati. Odgovarati na pitanja. I podpitanja. Možda će njegovo biti samo da sluša. Čekao je. Čekao je trenutak. Trenutak da napetost u njoj dosegne onu kritičnu točku. Pa da pukne. Pa da bujica krene. Onako kako to obično biva. Da na njega krene sva ta mutna voda. Granje i drveće. Nakupine otpada. Kao na rijeci u gradu. Pa kud ga odnese. I dobro. To je ionako samo metafora. To je ionako samo život.

Oznake: priče

Plamena16

08 rujan 2019

...Pozvonio je onako iz mraka. Malo je potrajalo. Vrata su se otvorila. Petar je dobio smješak. Plamena je dobila poljubac. Ko je tu bolje prošao. Svakako ne pod u njenom predsoblju. Malo vode i blata. Ni pod ni Plamena nisu pravili dramu od toga. Bar je mrak ostao vani. Petar je ušao u kuhinju. Sjeo. Dobio pivo. Tamni Kozel. Konzerva. Vjerojatno s benzinske. Možda je zato kasnila. Ili je zato došla kasnije. Svejedno. To baš nije bio vrijedno rasprave. Nešto je drugo visjelo u zraku. Očito. Kao ona kiša vani. Nije mu trebalo šesto čulo. Ni da to čuje. Ni da to osjeti. Samo još nije znao šta. Potegao je malo jači gutljaj. Plamena je upalila radio. Druga stanica od one njegove. I tu se moglo čuti ponešto dobro. Možda bude i večeras. Sjela je preko puta njega. Petar joj je otvorio pivo. Zapalio cigaretu. Gledala ga je. I Petar je gledao nju. Lice joj je možda bilo malo umorno. Pola deset navečer. Drugi posao tog dana. Već je dobro znao njena lica. Njene poglede. One natopljene brigom. Strahom. Osuđivanjem. Predbacivanjem. A i one druge. One opuštene. Natopljene svjetlom. Ti su ga držali na površini. Ili čak i iznad. Znao je i one između. Kompleksne neke kombinacije. Van njegove sposobnosti poimanja. Srećom, dobio bi objašnjenja. Pitao ili ne. Dovoljno je bilo pričekati. Onda bi doznao. Sve je to znao. Vidio. Doživio. Sve do sad. A sad opet nešto novo. Nešto poprilično novo. Petar nije ništa pitao. Nije znao ni šta da pita. Odlučio se da pričeka. Pretpostavio je da će ionako doznati. Pretpostavio je još ponešto. Da mu je ovo zadnje pivo ovdje. Možda predzadnje. Ako ga bzo popije. Ako stigne otvoriti drugo. Ako u frižideru postoji drugo.

Oznake: priče

Plamena 15

04 rujan 2019

...Te je večeri sve nešto bilo čudno. Mada je vrijeme bilo obično. Kišni oblaci su pripomogli da noć padne ranije. Ako je tog dana uopće svanulo kako treba. Kiša je lijevala po golim granama. Po ulicama. Ljudima. Autima. Krovovima. Psima. Lutalicama. Rijeka je bila brza i blatna. Puna granja i drveća. Kafići su bili prazni. Osoblje je tipkalo po smartfonima. Nisu imali kome skuhati kavu. Natočiti pivo. Ispeći picu. Čak ni Petru. Krenuo je nešto ranije. Bog zna zašto. Ubio je tih pola sata. Obišao mrak i kišu. I to malo što je ostalo od grada. Snimao lokale kroz prozore. Sad bi otprilike trebala završiti s poslom. Vratiti se u stan. Dočekati Petra. Ili se samo vratiti. Petar to nije mogao znati. Dogovor je bio malo klimav. Elastičan. Kako god. Parkirao je iza njene zgrade. Ugasio motor. Ostavio radio. Slušao glazbu. Paralelno i kišu. Zapalio jednu. Gledao u balkon od kuhinje. Mrak. Možda još nije došla. A možda je u kupaonici. A možda ko zna šta. Imao je vremena. Velika stvar. Kao da vrijeme itko može nemati. Nije gledao na sat. Nije imao zašto. A nije imao ni sat. Pustio je da pjesme odluče. Ajd još ova. Onda će upaliti auto. Odići kući. Usput možda do neke birtije. Da popije nešto. Da zasmeta konobara. Da se predomisli. Pa popije još jednu. Onako bez veze. U kuhinji se upalilo svjetlo. Na radiju je krenula nova stvar. Baš dobra. Pričekao je da završi. Onda je izašao na kišu. Bez kišobrana. Pregacao tih dvadesetak metara do ulaza u zgradu. Po vodi i blatu. Davno opalom lišću. Nisu još izmislili kišobran za cipele.

Oznake: priče

Plamena11

20 kolovoz 2019

I tako. Ostalo je da se vidi koliko će ti apsurdi potrajati. Više ili manje od njih dvoje. Kad će neko pući. Petar je znao da on neće. Koliko je znanju za vjerovati. Mada više nije bila stvar u znanju. Više u vjerovanju. Ili vjeri. Ima i tu neke razlike. Nije ni bitno. Nije bio sam u toj priči. Pogotovo u mraku pećine. Ispod pokrivača. S jednim jastukom. S dva tijela. Stisnutim u jedno. U još jedan apsurd. Apsurd nad apsurdima. Ili možda paradoks. Svejedno. Samo šta u ovom nije bilo konflikta. Mada za Plamenu povremeno i je. Kako god. Malo ljubljenja i grljenja. Malo predigre. Više zbog Petra. Manje zbog Plamene. I onda se Plamena penje na Petra. Oboje znaju što slijedi. Isprobano. Dokazano. Već poprilično puta. Petru ne vrijedi što zna. I dalje se čudi. Taj prekaljeni veteran maratonskog seksanja. Nekad uspješnog. Nekada ne. Nije znao omjer. Smatrao je da dama ima prednost. Pa šta košta da košta. Koliko traje da traje. Kako ispadne da ispadne. Nije više ni znao drugačije. Nije ni očekivao. Nije znao ni da to postoji. A očito postoji. I te kako postoji. Ta eventualno malo mršava. Nezadovoljna usporebnom sa sisatim i guzatim. Gotovo nesretna. Moguće i zavidna. Ljubomorna. Sve slično tome. Zbunjeni Petar ju gleda. Onako u mraku. Gladi rukama. Sise. Bedra. Ruke. Lice. Vrat. Stomak. Struk. Ako bi uopće stigao sve obići. Poneki put prije je brojao. Ubode. Čisto iz radoznalosti. Zbunjenosti nedoživljenim. Sad nije morao ni brojati. Znao je da ne bi došao do dvadeset. Da neće doći do dvadeset. U stvari, Plamena ne bi došla. Svršila bi. Brzo. Jako. Eksplozivno. Silovito. A onda...

Oznake: priče

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.