Petra su ovaj put baš fino naguzili. Put od četiri dana. I to preko bare. Sam. Dva dana na aerodromima. I u avionima. Dva dana sastanaka. I obilaska terena. Phipadelphija mora da je prekrasna. Pogotovo početkom prosinca. Spremio je stvari. Najtoplije koje je imao. Malo materijala za posao. I ostalo. Za takav put. Dan siv. Bez onih nijansi. Hladan. Pogled na Atlantik će biti spektakularan. Samo što ga neće biti. Osim ako slete u njega. Onako usput. Ušao je u avion. Nije bila neka gužva. Našao svoje sjedalo. Do prolaza. Naravno. Šta on ima gledati kroz prozor. Do prozora neka žena. Petar joj vidi potiljak. Plavuša. Sasvim lijepa figura. Lice će joj se pojaviti kasnije. Ima sedam sati vremena. Petar je ugurao aktovku tamo gore. Uvalio se u sjedalo. Plava se okrenula. I lice sasvim lijepo. I za te kasne četrdesete. I za sve ostale. Hello uz blagi smješak. Hello. Ko zna ko je od kuda. Petar je zakopčao pojas. Plava je vratila lice oblacima. Uzletili. I oni i avion. Probili se kroz oblake. Izašli malo na sunce. I plavo nebo. Petar ih nije vidio mjesec dana. Sad bi mu bilo bolje kraj prozora. Ali samo na kratko. Sunce je odlazilo svojim putem. Noć pada i iznad oblaka. Pustili su im neki film. Romantična komedija. Poznati glumci. Petar ga gledao par puta. Ništa zato. Ustaje se. Otvara pretinac. Spušta aktovku. Otvara ju. Vadi novine. Stavlja ih na sjedalo u sredini. Uzima tablet. Mogao bi nešto i nažvrljati. Ako ga krene. Ako se sjeti onih par rečenica. Još od neki dan. I sjetio se. I krenulo ga je. I žvrljao je. Dobio whiskey od stjuardese. Sad ga je još bolje išlo. Možda ponude još koji. I onda glas sa strane. Dobro veče. Opet smješak. Vidjela je novine. Dobro veče i Vama. Petar. Nina. Ko zna od čega je to Nina. Ko zna zašto bi to bilo bitno. Petar odlaže tablet. Malo priče. Ko kuda ide. I zašto. Petar poslovno. Nina privatno. Kod sestre. I dobro. Stiže večera. Možda će još i koji whiskey poslije.

I stvarno. Stiže još jedan. Čisto pristojan. Kao da je to Petru bitno. Sve dok je preko 40, u redu je. Nina još pijucka crno. Izgleda da joj paše. Mirno gleda prema ekranu. Petar opet vadi tablet. Nastavlja gdje je stao. Možda će sad malo skrenuti s pričom. To ionako nitko neće čitati. Uglavnom nitko i nije. I opet glas sa strane. Oprostite...smetam. - Ni najmanje. - To vi nešto poslovno… - Ma ne, onako, bez veze. - Kako mislite bez veze. -Tako, dođe mi pa pišem nešto. - Objavljujete negdje. - Ne baš. - Pa o čemu pišete. - Kako kad. - Petar je imao nekoliko foldera. Sa kao vrstama teksta. Tematikama. Čisto da se sam lakše snađe. - I nikome to ne pokazujete. - Ne baš. U stvari, jesam neko vrijeme. Na internetu. Pa ko naleti. - I? Odaziv? - Slab ili nikakav. - Istina samo takva. Ionako nebitna. U stvari. Imao je jednu čitateljicu. Prije nekoliko godina. Čak su se malo i dopisivali. Vrlo zanimljiva prepiska. Dobrim dijelom bez rukavica. Onda se nešto naljutila na Petra. Odjebala ga. Nije to sad spomenuo. Ništa od toga. Uglavnom, Nini je očito bilo dosadno. Ili joj je bilo zanimljivo. Šta to ovaj črčka. Možda neku jadnu amatersku poeziju. Ili priče za djecu. Očito je odlučila riskirati. Opet, iz dosade. Ili iz zanimanja. - Jel bih mogla ja nešto pročitati. Volim čitati. Dajte samo malo. - Petar je pristao. Prije nego što je pogledao u ekran. U imena foldera. A u kurac. Transformacija. To ok. Buđenje. I to ok. Onda još par ok. Ali onda. Pornjava. Sex. Žene. Zlodjela. U svakom folderu pripadajuće priče. Htio joj je otvoriti neki relativno benigan. Pa nek to čita. Možda joj dosadi. Pa se sjeti da bi malo odspavala. Pa ne otvori ostale. Pa Petar ispadne manje nenormalan. Dovoljno da ga ne prijavi posadi. Pa ga ne uhapse kad slete.

Kliknuo je jedan pristojan folder. Onako relativno. Vjerojatno je i tu nešto zalutalo. Pokoji tematski uljez. A jebi ga sad. Tražila je. I tako joj je Petar predao tablet. I svoje priče. Na milost i nemilost. Stavila je naočale. Počela čitati. Polako. Pažljivo. Redom. Prošlo je dobrih deset minuta. Nijednom nije digla oči s ekrana. Petar bi cijenio nekakvu reakciju. Komentar. Ništa. Prođe još pet minuta. Ništa. Petar se nagne prema njoj. Da sam nešto kaže. Nešto kao uputu. Objašnjenje. Pitanje. Uglavnom bezvezno. Nije stigao ništa reći. Nina je digla lijevu ruku u zrak. Dlan u znaku stop. Opa. Teta je preuzela kontrolu. Kulturno. Elegantno. Ali neupitno. Fizički Petar je nestao. Bar za nju. Ostao je samo onaj u tabletu. Bar se Petru tako činilo. Ovom fizičkom. Taj je bio manje stvaran od onog na zaslonu. Ili u njemu. Onih nula i jedinica. Osjećao se pomalo opljačkanim. I materijalno. I duhovno. Od ove napoznate gospođe. Ljubazne. Lijepe. Ali razbojnički raspoložene. I tako se to nastavljalo dalje. Ona je čitala. On ju je gledao. I polako je uviđao. Taj neki komentar. Mišljenje. Ocjenu. Šta već. Koji je očekivao kad završi čitanje. Davala mu ga je sad. Gledao ju je tako iz profila. Lice. Usne. Oči. Ruke. Grudi. Leđa. Disanje. Kako se se mijenjali od priče do priče. Od foldera do foldera. Nije ona čitala Petrove priče. Ona je njemu pričala svoju. I to dobrih dva sata. I to puno bolje od Petra. Puno bolje nego će on ikada moći. Samo. Nije to bila neka sretna priča. Puno promašaja. Krivih odluka. Razočarenja. Izgubljenog vremena. Gubljenja drugih. Gubljenja sebe. Nedokučene ljubavi. Neispunjene strasti. Propalih nada. Možda je ostalo još malo snage. Ljepote svakako da. Pokoje sjećanje. Više onih gorkih. Manje onih slatkih. Većinom pomiješanih.

Nina je konačno završila s čitanjem. Da li je završila s pričanjem. To nije. Bar kako je pogledala Petra kad mu je vraćala tablet. I onda ga je zakucala. - Mi kao da se znamo. - Petar je siguran da ju nikada prije nije vidio. Ni u živo. Ni na slici. Šta bi onda to trebalo značiti. Petar se nije usudio pitati. Ona mu nije mislila objašnjavati. Istina, nije bilo tako napeto. Bar ne kako možda zvuči. Onda ga je opet zakucala. Izrekla par komentara. Tri-četiri riječi. Pohvalne. U dlaku iste one koje je već jednom čuo. Koje je već jednom pročitao. Opaka slučajnost. Ili… Petar se zahvalio. - Drago mi je ako tako mislite. - Mislim. Ipak, ima nešto što nedostaje… - A eto ga. Uvijek ima neko ko bi to drugačije. Šta god da je u pitanju. Pa da vidimo šta je. Sasvim moguće. - Recite. U kojoj priči. - Svaka čast ako odgovori. - Ne mislim na priče. - Pa na šta onda misli, koji moj. - Pa gdje onda. Ne kužim baš. - A ko bi i skužio. - U organizaciji... - Petar i dalje nije kužio. O čemu li priča… - Mislim, imate taj glavni folder. - Da, imam.. - Nazvali ste ga Priče… - Stvarno se zvao Priče. Petar nije smatrao da tu treba biti nešto inventivan. Ili maštovit. - Pa znam...ali… - Nije mu dala da dovrši.- A ispod su podfolderi s imenima...temema ili grupama… - Zašto mu objašnjava ono što i sam zna. Pa to i jest on sam napravio tako. Posložio. Imenovao. Velika stvar. - E, tu vam nešto nedostaje...tj. Nije dobro imenovano. - Pa dobro. I to je sasvim moguće. Jako bitno. - Na koji to mislite. - Na glavni. - Priče? - Da. - Dobro. Kako bi se trebao zvati? - Nije ništa rekla. Samo je pružila ruku prema tabletu. - Mogu? - Nina je očito malo ganjala dramaturgiju. Pa neka joj. Očito se unijela u puno knjiga. Ili filmova. Petar joj je dao tablet. Neće valjda nešto sjebati. A i da sjebe. Ne bi to baš bila neka šteta. Ima Petar i kopiju na usb-u. Ukucala je nešto kratko. Tako da Petar ne vidi. Onda je ugasila tablet. Sklopila ga. Pružila Petru. - Pogledajte kad se raziđemo. Ili dođete u hotel. - Još malo drame. Mora da je išla i u kazalište. Mada, sve je to izvela glatko. Neusiljeno. Bez neke teatralnosti. Možda je i glumica. Petar ju nije pitao. Ona mu nije rekla.

Uskoro su sletjeli. U neko pusto nedoba. Razišli su se na terminalu. Jednostavno rukovanje. I sretno. Petar je otišao po prtljagu. Nina nije morala. Imala je vezu za dalje. U predvorju ga je čekao vozač. S kartonom. I Petrovim prezimenom. Malo krivo napisanim. E da ti je sad Nina tu...Razmišljao je kako mu se sad zove glavni folder. Nekako je pretpostavio da možda zna. U hotelu se bacio pod tuš. Onda u krevet. I naravno. Otvorio je tablet. Vidio naslov. Ispravno je pretpostavio. Odmah se sjetio onog: Mi kao da se znamo… Sad… to šta je pisalo umjesto Priče… Da li je to bilo ono što nedostaje pričama. Ili je to bilo pravo ime za njih. Sve njih. Bez obzira u kojem su folderu. Ili podfolderu. Ili… Ili je to ono što nedostaje Petru. Ili što nedostaje Nini. Ili što nedostaje svima. Bar u određenoj količini. Previše pitanja. Previše mogućnosti. A odgovor. Odgovor je letio negdje prema Arizoni.

Petar se zamisli. Ima i njegova bivša zanimljivu frendicu. Razvedena. Sama. Imaju i neki njeni obožavatelji zanimljive žene. Cure. Sestre. Sasvim dobar izbor. Dobar dio ih pozna. Možda će nešto probati. Sigurno će probati. Baš da vidi. Jel samo stvar do brace. Ili je to opća pojava. Dovršavaju četvrtu rundu. Suzi je već fino natopljena. Petar ih pozdravlja. Odlazi do šanka. Pruža svoje račune onoj trostrukoj. Onoj što uvijek pita. Ostavlja joj pristojnu napojnicu. Mala mu zahvaljuje. Smiješi se. Petar taman da ode. Do njega sjeda neki tip. Mlad. Zgodan. Bivši muž od Suzi. Isto tako prevaren. Ponižen. Još ne izgleda sasvim dobro. Ali drži se. Trostruka mu se smješka. Jebi ga. Suzi uopće nema prijateljica. Lako tako. Petar izlazi u frišku svibanjsku noć. Ima ideju gdje će. A ima i sreće. Jedna je tu. Pozdravlja. Uspijeva ju nasmijati. Tri tjedna kasnije. Terase pune ljudi. Petar ih dosta i poznaje. Pogotovo tri tipa za jednim stolom. Jedan oženjen. Drugi razveden. Treći ima super stariju seku. Opako zgodnu. Petar ih pozdravlja. Onako kao zajednički nazivnik. Oni o tome pojma nemaju. Sve njihove tri imaju. Ali trenutno nisu s njima. Petar odlazi do slijedeće terase. Njegova bivša s dvije najbolje frendice. Prilazi im. Pozdravlja ih. Jednu je nasmijao prije tjedan dana. Druga mu se također smješka. Ali ta mu baš i nije zanimljiva. Jedino je bivša ozbiljna. Petar nema seku. Ni brata. Koji bi sad stajao s njim. Koji bi bio kao Suzi. Petar odlazi dalje. Mobitel mu zapišti. Poruka. S ovog zadnjeg stola. Večaras kod mene. Petar stišće palac.

I evo ga. Pa eto, kad se konačno izvukao iz pidžame. Obrijao. Obukao. Obuo tenisice. Izišao na ulicu. Prvo na šišanje. Onda malo na špicu. Bitnih li detalja. Da, i. Tamo naleti na jednu od najboljih frendica njegove bivše. Pozdravi ju. Nasmije. Pojebe ju isto veče. Au, svaka čast. Onako iz osvete. ne. Ma jok. Ni blizu. Kaže da mu prije nije padalo na pamet. Ali ženska se baš zapalila. Ona navalila na njega. Zaljubila se do ušiju. A braco. Braco se nije baš zaljubio. Al mu je bio super s njom. Skužio da ništa nije izgubio. Dapače, jedna jebačina s njom bolja od deset godina karanja s bivšom. Pa, sasvim moguće. Ali ne samo to. Ova topla, umiljata. Nema gdje ga nije izljubila i oblizala. Kaže braco, skoro zaboravio da to tako treba biti. Deset godina spavao sa zmijom. A sad konačno sa ženom. I dobro, gdje mu ta nestala. Pa baš i nije...I dalje se povremeno pojebu. A ta zna za ovu. Zna. I ne samo za nju. Ali ova nezna za ostale. Sad Petar zastaje. Ima ih još. U tako malom gradu. Ima. I to druga najbolja frendica od bivše. I frendica od ove. I ta navalila na njega. Jebao ih je obje paralelno. Ne i zajedno. Tako bar kaže. I još se jebu. I ova strastvena. Maštovita. Luda. Znaju jedna za drugu. Ali nebitno, samo da budu s bracom. Koliko toliko. Petar malo zbunjen. Vjerojatno ni braci nije bilo sve jasno. Ali dobro. Lijepa priča. To svakako. A bivša? Nju niko nije vidio s nekim. Bar ne javno. Priča se da ima neke servisere. Ako ih i ima, ne pokazuje ih. Stalno je vani s ove dvije. I pazi foru. Braco i ja vani. Naletimo na njih tri za stolom. On pristojno pozdravi gospođu. Bivšu, jel. Pita kako je. Onda pozdravi i ove dvije. Ove se smješkaju I gledaju ga ko Boga. Meni dođe da plačem od smijeha. Ili radosti. Ili čega već. Možda sprdnje. Od nas pet, četvero znamo. Ono, ko tu koga jebe. I kako. Jedino bivša nezna. Ludilo.

Petar je ušao u kafić. Onako na sigurno. Ekipa je već bila tu. Sjeo za njihov stol. Njih sad trojica. I Suzi. Cura jednog od dvojice. Petar nekako ušao u rundu. Kraft pive. Po 20kn. Malo preskupo. Ali ajd. Bar za početak. Cigarete. Brbljarija. Muzika ok. Konobarice mlade. Lijepe. Nasmiješene. Pogotovo jedna. Sve to troje. Uvijek Petra pita kako ste. Petar je uvijek dobro. Pogotovo kad ga ona pita. Ili baš zato što ga pita. Kako god, Petru nije bio problem biti dobro. Bio je i drugačije. Nadao se da je i drugima tako. Dobro. Ne drugačije. Taman je bio u tim mislima. Kad. Otvore se vrata terase. Uđe tip s komadom. I to kakvim. Očito mu je bilo bolje nego Petru. Vidjelo mu se na licu. Tijelu. Držanju. Pogledu. Ništa neobično. Onda ga Petar prepozna. Brat od Suzi. Stariji. Ali i dalje mlad. Oženjen. Ali ne s ovom s kojom ulazi. Oboje dolaze do njihovog stola. Pozdravljaju se. Komad se isto nekako zove. Brat i seka se ljube i grle. Toplo. Lijepo. Onda dvoje odlaze dalje u kafić. Petar pogledava Suzi. Pretvorio se u upitnik. Suzi mota duhan. Lizne papir. Šta, ne znaš? Razveo se prije godinu i po. Ma daj. Pojma nemam. Pa šta bilo. He, gospođa mu se malo zaigrala na društvenim mrežama. Postala vrlo pristupačna. Malo po regionu, malo po gradu. Ideš… A je, da. Braco skužio. Pogledao joj mobitel. Krasna zbirka slikica. I poruka. U jebote. I šta onda. Suzi pali cigaretu. Onda malo pao u komu. Nije izlazio iz stana. Fakat. Petar ga dugo nije vidio. A gospođa. Gospođa ništa. Uvijek nasmijana, sređena. Uživala u silnoj pažji. Upadima. Kurcima. Poznatim i nepoznatim. I tome što mi sjebala bracu. Petar također pali cigaretu. Sad mi baš ne izgleda nešto sjeban. Dapače. Pa bogme i nije. Živi 200 na sat. Došao sebi. Nogirao gospođu. Razveo se. Vratio se u život. I to kako. Kako. Mislim, vidim… Ma i to. Ali sad se smirio. Ima tu jednu. I dobro mu je s njom. Ali prije toga...Sad se Suzi smješka. Onako sestrinski. Zadovoljno. Pušta Petra da malo čeka. Očito slijedi najbolji dio.

Uzela je tu čašu Petru iz ruke. Ja ću. Još se malo nagnula. Krivulje su opisivale svemir. Astofizičari gledaju u kriivom smijeru. Nije ta tajna tamo. Evo je tu. U Petrovoj kuhinji. Upravo pažljivo zalijeva cvijet. Eto. Tako. Zalijevaj je svaka tri dana. Odložila je čašu u sudoper. Otkinula par uginulih cvjetova. Baš se posvetila toj biljci. Petar je bio miljama daleko od cvijeta. Došao je do kraja dileme. Treba li li se posvetiti doznavanju. Doznao je sve o biljkama. Bar o toj u njegovom stanu. Odlučio je da da dozna još nešto. O Dadi. Krenu je rukom prema njenom struku. Pa šta bude. Pa šta dozna. Krhko je znanje. Da li je Dada znala šta se događa. Ili šta će se dogoditi. Ostao je jedan milimetar. Između Petrovog dlana. I njenog struka. I onda. Ono zaboravljeno štene. Tiho je zacvililo iza njihovih leđa. Možda iz dosade. Možda zbog brige za vlasnicu. Možda bez veze. Dada se brzo uspravila. Petar nije stigao maknuti ruku. Nije ni mislio. Okrenula se onako na njegovu stranu. Prošla je licem na par centimetara od njegovog. Gledala ga u oči. Oderala ga sisama po prsima. Pustila da joj Petrova ruka pređe preko stomaka. I otišla do svog šteneta. Malo ga je mazila. Onako čučeći. Okrenula se prema Petru. Moram ići. Moramo kod veterinara. Jako je voljela to štene. Petar ju je ispratio doizlaza iz zgrade. Oboje su pogledali okolo. Sileđije nije bilo na vidiku. Otišla je vodeći štene na uzici. Ništa njemu nije bilo. Petar ih je gledao kako odlaze. Čekao se da se osvrnu. Nije dočekao. Zamakli su iza ugla. Petar se vratio u stan. Ispraznio ostatke cole iz boce. Nasuo vodu iz slavine. Da odstoji. Kako je rekla. Pogledao je biljku. Već je nekako izgledala bolje.
A ono najgore. Što je kao prošlo. Upravo je došlo.

Oznake: priče

Petar odbojnu nudi piće. Doduše, sad je već imala i ime. Čašu vode, samo. Ajd dobro. A baš je imao dobar izbor pića. Za razliku od cvijeća. Imao je na prozoru tu jednu biljku. Nešto drvenasto. S roza cvjetovima. Zaboravio je kako se zove. Poklon. Odlično je izgledala kad ju je dobio. Sad baš i nije bila u nekoj formi. Možda je stvar u položaju. Sjeverna strana. Ona bez sunca. Ili u zalijevanju. Ili u vodi. Kako god. Nije izgledala sretno. Odbojna, koja se sad zvala Dada, zagleda se malo u cvijet. Hm, nešto krivo radiš. S tim cvjetom, jel. Sad je i biljka imala ime. Nešto na A. Mogu malo pogledati? Samo daj. Dada se ustala. Nagnula preko sudopera. To je bio prizor. Puno bolji od cvijeta. I onda kad je bio u formi. Haljina se malo povukla prema gore. Ne toliko da bude vizuelno kritično. Ali dovoljno da jest kritično. Stavila je prst u teglu. Opipala zemlju. Ziher je znala šta radi. Ne samo s cvijetom. Suha ti je zemlja. To na A traži puno vode. Petar ustane i natoči čašu vode. Stoji tik do odbojne. Dade. Čak se dodirnu i bokovima. Očito nikome ne smeta. Spašava se jedan cvijet. Ona okrene lice prema njemu. Sasvim su blizu. Gleda ga. Nemaš neku odstojalu. Nemam… A dobro onda. Natoči za poslije pa pusti da odstoji par dana. Očito je znala dosta o cvjećarstvu. Možda više nego o uzgoju pasa. Svakako više nego o Petru. Ili upravo obrnuto. Što i nije bilo bitno. Koliko što. I koliko puno je znala o sebi. Ili šta je o istoj htjela doznati. Ili se bojala doznati. Ali svejedno.

Oznake: priče

Par tjedan kasnije. Petar taman izlazi iz zgrade. Tup. Ravno na nju. I štene na uzici. Uska ljetna haljina. Do pola butina. Pa još na kopčanje. Neke espadrile s plutenim džonom. Povišenim. I uz sve to. Taj hod. To držanje. A i štene je bilo simpa. Možda malo previše. Odnekud se stvori neki đukac. Ima ogrlicu. I ubilački nagon. A nema gazde u blizini. Zubima zgrabi štene. Gadno ga stisne. Protrese ko vrećicu čipsa. Odbojna počne vikati u panici. Petar grabi nasilnika za ogrlicu. Nije baš bio neka mrcina. Srećom. I po štene. I po Petra vjerojatno. Sileđija pusti štene. Gazdarica ga diže na prsa. Petar I dalje drži đukca za ogrlicu. Ovaj se ni ne buni nešto previše. Petar govori odbojnoj da uđe u haustor. Posluša ga. Ulazi. Zatvara vrata. Petar Hrabri pušta ogrlicu. Peso ga ignorira. Mirno otrčkara svojim putem. Malo se zabavio. I šta sad. Petar ulazi u haustor. Ne zna se ko brže diše. Štene ili gazdarica. Ono malo cvili. Ona malo plače. Ima malo krvi na krznu. I na haljini. Ništa strašno. Petar ju poziva da uđu kod njega u stan. Da pogledaju štene malo bolje. Tu je odmah u prizemlju. I eto njih troje. Kod njega u kuhinji. Stavljaju mezimca na stol. Pregledavaju ga. Ništa ne izgleda slomljeno. Ni poderano. Jedna rupica od zuba. Malo krvi. Ništa strašno. Svakako za pregled kod veterinara. Ali malo kasnije. Petar se pretvara u šaptača psima. Djeluje kao da nešto zna o njima. Valjda. Predlaže da ga spuste na pod. Da se malo smiri. Prijedlog se prihvaća. Štene počne švrljati po stanu. Trauma fino prolazi. Dvoje odraslih sjedaju za stol. I gazdarica se smiruje. Najgore je prošlo. Ili će tek doći.

Oznake: priče

I onda opet. Za tjedan dana. Isto mjesto. Samo Petar dolazi kasnije. Ona je već tu. I štene. Malo je naraslo. Valjda. Tu je i muž. S dvojicom frendova. Njih četvoro za stolom. Štene u njenom krilu. Petar sjeda blizu njih. Kava mu stiže. Nije morao ni naručiti. Prednost malog grada. Jedna od njih. Kao i ova. Petar okrenut prema stolu. Dečki živo pričaju. Petar čuje priču. Nema pojma o čemu oni to. Gomila tehničkih izraza. Hvata moguću temu. 3D printanje. Tako nešto. Tehnike. Materijali. Marke. Divota. Odbojna sjedi ko drvena Marija. Isključena. Ne postoji. Osim za štene. I za Petra. Mirno gleda okolo. Oči joj vrište. Od dosade. Od nemoći. Od želje za bijegom. Petar joj opet hvata pogled. Ovaj put malo duže. Malo je drugačiji. Sad je čak i Petar zanimljiv. Ponekad i odbojnost može biti korisna. Ako je je ovaj put bilo. Nije bilo načina da to provjeri. Pridruži mu se par frendova. Sad i oni kreću s pričom. Ne baš tako stručnom. Ali bar nikog nisu davili.

Oznake: priče

Petar je otišao na podnevnu kavu u grad. Manje više redovnu. Dan sunčan. Ugodno topao. Neki lagani vjetrić. Vani gomila ljudi. Kao i uvijek u to doba. Asfalt još nije bio pregrijan. Tende na kafićima izvučene. Sasvim dovoljno hladovine. Petar je našao dobro mjesto. Tik do travnate površine. Naručio svoju kavu. Dugogodišnji ritual. Nekad ispunjen očekivanjima. Neko davno vrijeme. Odavno prošlo. Život ima svoje načine. Stvari sjednu na svoje mjesto. Pa tako i ona. Pojavila se u uskoj bijeloj majici. Sivim tankim tajicama. I nekim štenetom. Malo, smeđe stvorenje. Očito tek kupljeno. Ivan ju je snimio već prije dosta godina. Na neki čudan način. Kao da su si nekako bili odbojni. I to obostrano. Neka negativna kemija. Bar je tako njemu izgladalo. Petru je bilo sasvim jasno. Na njemu nema ništa što bi ju privuklo. Možda ni u njemu. To nije mogla znati. Ali obrnuto. Koji kurac je njemu smetao na njoj. Možda samo ta očita odbojnost. Jer, što se nje tiče. Imala je građu. Figuru. Petru krajnje jebezovnau. Nije bilo puno takvih. Možda još I manje. A možda nije bila stvar u građi. Nego u držanju. Stavu. Takvih je bilo još manje. Petar se mogao sjetiti dvije. Kad je sjedila na klupici ispred kafića. Prizor. Leđa uvijek bila izvijena onako prema naprijed. Guzica se razlijevala u punoj raskoši. A bilo je je. Tanak struk. Lijepo lice. Friz uvijek na kratko. Nije imao pjoma kako se zove. Znao je samo da ima muža. I dvoje djece. Odnedavno i gdje stanuje. I ništa više. I evo nje sad s tim štenetom. I nekom prijateljicom, nalaze mjesto u istom kafiću. Pička joj vrišti iz tih tajica. Sočna. Mesnata. Žemička. Ivan bulji u nju. Ona to svakako vidi. Ali joj ne pada na pamet da skupi noge. Kratak susret očima. Petar ispija kavu. Odlazi. Popode mu dolazi prijateljica. Ručak. Dremka. Seks. Poslije će ga pitati. Onako zadihana. Zadovoljna. Šta je to bilo danas. Ti si lud. Sasvim moguće.

Oznake: priče

Nakon dugo vremena, Petar se probudio nešto prije pet. S onim teškim osjećajem. S onom teškom spoznajom. Zajebao je. Opet je zajebao. Opet će platiti cijenu. Cijenu vlastite gluposti. Nepažnje. Ovisnosti. Kombinacije svega toga. Valjda će ovaj put nešto naučiti. No dobro. Nije bio obliven znojem. Nije bilo nesnosne boli u prsima. Težine beznađa. Ali je putokaz bio okrenut u tom smjeru. Šta sad. Do prije koji dan je lepršao. Zračio. Privlačio. Davao. Živio 200 na sat. Osjetio se sigurnim. Bez povratka. Bez osvrtanja. Baš onako kako treba. Uzeo je knjigu. Onu koju je pročitao bar 20 puta. Neke dijelove i više. Sad ju je ponovo čitao. Sad je razumio svaku riječ. Ne samo one podcrtane. Sve. Jasno kao dan. Gdje mu je do sada bila pamet. Odlučio je da proba ono šta piše. Zagledao se u svoj um. U njegove misli. Njegove misli. I konačno, vidio ga je s distance. Čiste, sasvim jasne distance. Nesumnjive. U jebote. Djelovalo je za par minuta. Ponovo je zaspao. Ubrzo se opet probudio, Još malo čitao. Ponovo promotrio svoj um. Ovaj put ga pokušao blokirati. Uspio bez problema. Ne na par sekundi. Na koliko je htio. Skoro. Opet je zaspao. Opet se probudio. Promotrio malo onu blagu bol u prsima. Vidio ju je. Samo ju je gledao. Nije ga zanimalo šta je u njoj. Znao je otkud tu. Ko ju hrani. I kako. Konačno je razumio kako to funkcionira. Ko je tu otprilike ko. Ponovo se zagledao u svoj um. U njegove misli. To si dakle ti. Običan alkoholičar. Notorni emocionalni alkoholičar. Više puta liječeni. Svaki put uspješno izliječeni. Ti si hranio onu bol u prsima. Bez tebe nije postojala. Ona velika crna mrlja, nakupina nečega. Bez hrane se sušila. Smanjivala. Nestajala. Umirala. I onda bi i Peter i njegov um ponovo počeli piti. Ponekad sami. Više s nekim s kim su voljeli piti. Prvo su pili uglavnom ljubav i strast. Trajalo bi tako neko vrijeme. Onda bi popili koju čašicu nezadovoljstva. Ljutnje. Bijesa. Emocije su raznolika pića. A baš nitko ne pije samo jednu vrstu. Pa opet ljubav. Manje ili više. Strast. Isto manje ili više. Pa opet nešto drugo. Onda bi se Petar baš znao napiti. Bilo čega. Onda bi tako pijan pao. Gadno se ugruvao. Potražio bi ruku svog kompanjona u napijanju. Da mu pomogne da ustane. Da se oporavi. Da se nekako izvuče. Ali nikada nije ugledao njegovu ruku. Bar ne pruženu da mu pomogne. Dapače. Ti koji su s njim toliko dugo pili. I toliko puno popili. Sad su ga samo gledali. Kao da su jedva dočekali. Dograbili bi sve šta im je pri ruci. Ali ne da mu pomognu. Dapače. Da to bace na njega. Drveće, kamenje. Neko odbačeno željezo. Sva moguća sranja. Pogotovo svoja. Pa zašto. Otkud to. Petar je ostajao u toj grabi. Na kiši i hladnoći. Na samoći. Dobro.