Petar je otišao na podnevnu kavu u grad. Manje više redovnu. Dan sunčan. Ugodno topao. Neki lagani vjetrić. Vani gomila ljudi. Kao i uvijek u to doba. Asfalt još nije bio pregrijan. Tende na kafićima izvučene. Sasvim dovoljno hladovine. Petar je našao dobro mjesto. Tik do travnate površine. Naručio svoju kavu. Dugogodišnji ritual. Nekad ispunjen očekivanjima. Neko davno vrijeme. Odavno prošlo. Život ima svoje načine. Stvari sjednu na svoje mjesto. Pa tako i ona. Pojavila se u uskoj bijeloj majici. Sivim tankim tajicama. I nekim štenetom. Malo, smeđe stvorenje. Očito tek kupljeno. Ivan ju je snimio već prije dosta godina. Na neki čudan način. Kao da su si nekako bili odbojni. I to obostrano. Neka negativna kemija. Bar je tako njemu izgladalo. Petru je bilo sasvim jasno. Na njemu nema ništa što bi ju privuklo. Možda ni u njemu. To nije mogla znati. Ali obrnuto. Koji kurac je njemu smetao na njoj. Možda samo ta očita odbojnost. Jer, što se nje tiče. Imala je građu. Figuru. Petru krajnje jebezovnau. Nije bilo puno takvih. Možda još I manje. A možda nije bila stvar u građi. Nego u držanju. Stavu. Takvih je bilo još manje. Petar se mogao sjetiti dvije. Kad je sjedila na klupici ispred kafića. Prizor. Leđa uvijek bila izvijena onako prema naprijed. Guzica se razlijevala u punoj raskoši. A bilo je je. Tanak struk. Lijepo lice. Friz uvijek na kratko. Nije imao pjoma kako se zove. Znao je samo da ima muža. I dvoje djece. Odnedavno i gdje stanuje. I ništa više. I evo nje sad s tim štenetom. I nekom prijateljicom, nalaze mjesto u istom kafiću. Pička joj vrišti iz tih tajica. Sočna. Mesnata. Žemička. Ivan bulji u nju. Ona to svakako vidi. Ali joj ne pada na pamet da skupi noge. Kratak susret očima. Petar ispija kavu. Odlazi. Popode mu dolazi prijateljica. Ručak. Dremka. Seks. Poslije će ga pitati. Onako zadihana. Zadovoljna. Šta je to bilo danas. Ti si lud. Sasvim moguće.

Oznake: priče