..Petar se probudio. Ili bar počeo buditi. Nije mu se žurilo. Subota prije Uskrsa. Proljeće ili zima. Drveće se pitalo to isto. Oblacima je bilo svejedno. Petru također. Pogledao je na drugu stranu kreveta. Prazna. Zgužvani prekrivač. Na onoj rupi izmađu madraca. Možda… Ali nije. Nije je bilo par dana. Bar ne ovdje. Ni njene odjeće. Onako bačene na pod. Nemarno. Slobodno. Bezbrižno. Nikad prije viđeno. Otišla je na selo. Svojima. Tamo su se povukli. Tako su odlučili. Petru se nije ustajalo. Uzeo je taj drugi prekrivač. Navukao ga preko glave. Nje nije bilo. Ali miris je bio tu. Skroz lagan. Molekularan. Atoman. Možda i neutrinski. Ali svakako prisutan. Petar je možda još malo zaspao. Onako kako je to mogao uz nju. Onako kako to već dugo nije mogao. Nije gledao na sat. Ponovo se probudio. Ustao se. Skuhao si nesicu. Zapalio jednu. I u kuhinji je mirisalo na nju. Kofein i nikotin nisu pomagali. Ili odmagali. Tu mu je ponekad spremala jelo. Ponekad i Petar njoj. Onako navečer. Kuhali su. Pekli. Pušili. Pili. Pričali. Malo se i ljubili. Mazili. Petar je volio njene sise. Male, žilave, mazne. Stvorene savršene. Držale su se tog dizajna. Ni godine ni gravitacija im nisu mogle ništa. Petar je popio tu kavu. Popušio jednu ili dvije. Onako sam. Sam s njenim sisama. Obukao se. Oprao zube. I četkica i pasta su mirisale po njoj. Koji moj. Da nije prehlađen. Moguće. Spavali su goli. Grijanje je bilo na minimumu. Kako god. Izašao je van. Neki sjeverac. Lagani. Vraćao je zimu proljeću. Ili samo podsjećao. Proljeće je bilo strpljivo. Vjetar je puhao po svom. A svo troje su mirisali isto. Jebote. A isto tako. Petrov stari auto. Razvaljeni sicevi. Opušteno platno na stropu. Oguljeni volan. Ko da ga je ona godinama vozila. A nije nikad. Imala je svoj. Petar se uspio dovesti do placa. Kupio rezerve za slijedeća dva dana. I opet. Svo to super rano povrće. Svakako domaće. Meso. Riba. Vino u rinfuzi. Ništa nije imalo svoj miris. Samo njen. Sad se već malo zabrinuo. Glavom mu je prošlo sve ono. Sve šta mu je pričala. Sve šta mu je radila. Verbalno. Tjelesno. Emocionalno. Tu i tamo rako joj je da kuži. Kuži to šta mu radi. Da zna. Da zna ga zapišava. Označava. Posvaja. Nije znala šta mu to znači. Kao nije znala. Rekao joj je da je kuja. I dalje kao nije shvaćala. Dobro je glumila kad je htjela. Žena. Ženka. S placa je otišao do centra. Puno ljudi po birtijama. Lako se utopio. Popio kavu. I pelinkovac. Možda i dva. Sutra ionako ništa neće raditi. Što ga je podsjetilo. Treba još do nekog trgovačkog centra. Po zalihe žešće logistike. I po cigarete. Tako je i napravio. Prihvaćao je svoje savjete. Bar takve. Vratio se u stan. Pojeo paštetu. Od tune. Bar tako piše. Zaspao na kauču. A i kauč… jebi ga. Detaljno je to odradila. Popodne je proveo uz televizor. Računalo. Prozor. I veče isto tako. Pao je mrak. Odgegao se u krevet. Zaboravio istuširati. Sutra će. Uspio je oprati zube. Koliko toliko. Krevet je sad tukao. Posteljina je vrištala. Ponoć je već debelo prošla. Nedjelja. Uskrs. Petar je napisao poruku. Samo jednu riječ. Kujo. Za par sekundi je zaspao.

Oznake: priče

...I sve je to moglo biti tako. Ali nije. A onako podsvjesno, Petar je i znao da neće. Jedno od onih beskorisnih znanja. Svjesnih ili podsvjesnih. Jer, Plamena je krenula. Nije izgledalo kao pucanje brane. Ovaj put nije. Na Petra se nije sručila gomila mutne, opake vode. Sručilo se nešto drugo. Ili prvo. Ili jedino. Puno veće. Puno jače. Neizmjerno veće. Neizmjerno jače. Nema te rijeke. Nema te brane. Nema tog Petra. Nema tog nikoga. Nije bilo šanse da popije još gutljaj pive. Još uvijek one prve. Da povuče dim. Ko zna koje cigarete. Da osjeti hladnoću na leđima. Da čuje radio. Čak ni kišu. To sitno, malo tijelo sjedilo je preko puta njega. Odvojeno stolom. Plastičnim podmetačima. Petar je jednog načeo čikom. Trenutak nepažnje. Odvojeno konzervama. Čašama. Pepeljarom. Dimom. Puno prepreka. Ali svakako je bilo tu. To lice. Taj glas. To tijelo. Dijelom ga je vidio. Nije bilo napadne odjeće. Sisa na izvolite. Pažljivo odabrane šminke. Pomno pripremljene frizure. Uvježbane gestakulacije. Svejedno. I bez svega toga. Sve je bilo tu. Imalo je sve šta treba. I puno višea. Detaljno ga je znao. A još nije znao ništa. Mišići koji su se mogli pretvoti u čelik. Zbunjujuće mekane tvrdoće. Upili su mu se u dlanove. Odnedavno. Ili odavno. Neizbrisivo. Kao neki topli kamen. Moguće radioaktivan. Sasvim vjerojatno. Mogao ga je i osjetiti. Da je sjedila malo bliže. Ili da nije toliko pušio. Ali nije ni morao. Imala je taj svoj parfem. Ili tako nešto. Uglavnom neki miris. Baš poseban miris. Zauvijek će ostati zavaren. Negdje duboko u Petru.

Oznake: priče

...I tako. Petar je hrabro sjedio na svom stolcu. Pio to pivo. Slušao radio. Onaj gore na polici. I kišu. Vani iza njega. Vrata balkona su bila napola otvorena. Valjda zbog tog besmislenog pušenja. Nije pitao. Mrak mu je plazio po leđima. Onako hladan i vlažan. Možda neće još dugo. Grijanje u autu mu je dobro radilo. Bar to. Ugrijati će se do svog stana. Dalje je ionako svejedno. Čekao je. Gledao ju. Nije ju poznavao takvu. Ako ju je uopće poznavao. Ako je ikad ikoga poznavao. A puno mu je pričala o sebi. Većinu je zapamtio. Čak i ono što je htjela da zaboravi. Jebi ga. Možda će mu opet tako nešto pričati. Možda će Petar morati sudjelovati. Komentirati. Objašnjavati. Odgovarati na pitanja. I podpitanja. Možda će njegovo biti samo da sluša. Čekao je. Čekao je trenutak. Trenutak da napetost u njoj dosegne onu kritičnu točku. Pa da pukne. Pa da bujica krene. Onako kako to obično biva. Da na njega krene sva ta mutna voda. Granje i drveće. Nakupine otpada. Kao na rijeci u gradu. Pa kud ga odnese. I dobro. To je ionako samo metafora. To je ionako samo život.

Oznake: priče

...Pozvonio je onako iz mraka. Malo je potrajalo. Vrata su se otvorila. Petar je dobio smješak. Plamena je dobila poljubac. Ko je tu bolje prošao. Svakako ne pod u njenom predsoblju. Malo vode i blata. Ni pod ni Plamena nisu pravili dramu od toga. Bar je mrak ostao vani. Petar je ušao u kuhinju. Sjeo. Dobio pivo. Tamni Kozel. Konzerva. Vjerojatno s benzinske. Možda je zato kasnila. Ili je zato došla kasnije. Svejedno. To baš nije bio vrijedno rasprave. Nešto je drugo visjelo u zraku. Očito. Kao ona kiša vani. Nije mu trebalo šesto čulo. Ni da to čuje. Ni da to osjeti. Samo još nije znao šta. Potegao je malo jači gutljaj. Plamena je upalila radio. Druga stanica od one njegove. I tu se moglo čuti ponešto dobro. Možda bude i večeras. Sjela je preko puta njega. Petar joj je otvorio pivo. Zapalio cigaretu. Gledala ga je. I Petar je gledao nju. Lice joj je možda bilo malo umorno. Pola deset navečer. Drugi posao tog dana. Već je dobro znao njena lica. Njene poglede. One natopljene brigom. Strahom. Osuđivanjem. Predbacivanjem. A i one druge. One opuštene. Natopljene svjetlom. Ti su ga držali na površini. Ili čak i iznad. Znao je i one između. Kompleksne neke kombinacije. Van njegove sposobnosti poimanja. Srećom, dobio bi objašnjenja. Pitao ili ne. Dovoljno je bilo pričekati. Onda bi doznao. Sve je to znao. Vidio. Doživio. Sve do sad. A sad opet nešto novo. Nešto poprilično novo. Petar nije ništa pitao. Nije znao ni šta da pita. Odlučio se da pričeka. Pretpostavio je da će ionako doznati. Pretpostavio je još ponešto. Da mu je ovo zadnje pivo ovdje. Možda predzadnje. Ako ga bzo popije. Ako stigne otvoriti drugo. Ako u frižideru postoji drugo.

Oznake: priče

...Te je večeri sve nešto bilo čudno. Mada je vrijeme bilo obično. Kišni oblaci su pripomogli da noć padne ranije. Ako je tog dana uopće svanulo kako treba. Kiša je lijevala po golim granama. Po ulicama. Ljudima. Autima. Krovovima. Psima. Lutalicama. Rijeka je bila brza i blatna. Puna granja i drveća. Kafići su bili prazni. Osoblje je tipkalo po smartfonima. Nisu imali kome skuhati kavu. Natočiti pivo. Ispeći picu. Čak ni Petru. Krenuo je nešto ranije. Bog zna zašto. Ubio je tih pola sata. Obišao mrak i kišu. I to malo što je ostalo od grada. Snimao lokale kroz prozore. Sad bi otprilike trebala završiti s poslom. Vratiti se u stan. Dočekati Petra. Ili se samo vratiti. Petar to nije mogao znati. Dogovor je bio malo klimav. Elastičan. Kako god. Parkirao je iza njene zgrade. Ugasio motor. Ostavio radio. Slušao glazbu. Paralelno i kišu. Zapalio jednu. Gledao u balkon od kuhinje. Mrak. Možda još nije došla. A možda je u kupaonici. A možda ko zna šta. Imao je vremena. Velika stvar. Kao da vrijeme itko može nemati. Nije gledao na sat. Nije imao zašto. A nije imao ni sat. Pustio je da pjesme odluče. Ajd još ova. Onda će upaliti auto. Odići kući. Usput možda do neke birtije. Da popije nešto. Da zasmeta konobara. Da se predomisli. Pa popije još jednu. Onako bez veze. U kuhinji se upalilo svjetlo. Na radiju je krenula nova stvar. Baš dobra. Pričekao je da završi. Onda je izašao na kišu. Bez kišobrana. Pregacao tih dvadesetak metara do ulaza u zgradu. Po vodi i blatu. Davno opalom lišću. Nisu još izmislili kišobran za cipele.

Oznake: priče