...I sve je to moglo biti tako. Ali nije. A onako podsvjesno, Petar je i znao da neće. Jedno od onih beskorisnih znanja. Svjesnih ili podsvjesnih. Jer, Plamena je krenula. Nije izgledalo kao pucanje brane. Ovaj put nije. Na Petra se nije sručila gomila mutne, opake vode. Sručilo se nešto drugo. Ili prvo. Ili jedino. Puno veće. Puno jače. Neizmjerno veće. Neizmjerno jače. Nema te rijeke. Nema te brane. Nema tog Petra. Nema tog nikoga. Nije bilo šanse da popije još gutljaj pive. Još uvijek one prve. Da povuče dim. Ko zna koje cigarete. Da osjeti hladnoću na leđima. Da čuje radio. Čak ni kišu. To sitno, malo tijelo sjedilo je preko puta njega. Odvojeno stolom. Plastičnim podmetačima. Petar je jednog načeo čikom. Trenutak nepažnje. Odvojeno konzervama. Čašama. Pepeljarom. Dimom. Puno prepreka. Ali svakako je bilo tu. To lice. Taj glas. To tijelo. Dijelom ga je vidio. Nije bilo napadne odjeće. Sisa na izvolite. Pažljivo odabrane šminke. Pomno pripremljene frizure. Uvježbane gestakulacije. Svejedno. I bez svega toga. Sve je bilo tu. Imalo je sve šta treba. I puno višea. Detaljno ga je znao. A još nije znao ništa. Mišići koji su se mogli pretvoti u čelik. Zbunjujuće mekane tvrdoće. Upili su mu se u dlanove. Odnedavno. Ili odavno. Neizbrisivo. Kao neki topli kamen. Moguće radioaktivan. Sasvim vjerojatno. Mogao ga je i osjetiti. Da je sjedila malo bliže. Ili da nije toliko pušio. Ali nije ni morao. Imala je taj svoj parfem. Ili tako nešto. Uglavnom neki miris. Baš poseban miris. Zauvijek će ostati zavaren. Negdje duboko u Petru.
Post je objavljen 16.09.2019. u 00:42 sati.