...Te je večeri sve nešto bilo čudno. Mada je vrijeme bilo obično. Kišni oblaci su pripomogli da noć padne ranije. Ako je tog dana uopće svanulo kako treba. Kiša je lijevala po golim granama. Po ulicama. Ljudima. Autima. Krovovima. Psima. Lutalicama. Rijeka je bila brza i blatna. Puna granja i drveća. Kafići su bili prazni. Osoblje je tipkalo po smartfonima. Nisu imali kome skuhati kavu. Natočiti pivo. Ispeći picu. Čak ni Petru. Krenuo je nešto ranije. Bog zna zašto. Ubio je tih pola sata. Obišao mrak i kišu. I to malo što je ostalo od grada. Snimao lokale kroz prozore. Sad bi otprilike trebala završiti s poslom. Vratiti se u stan. Dočekati Petra. Ili se samo vratiti. Petar to nije mogao znati. Dogovor je bio malo klimav. Elastičan. Kako god. Parkirao je iza njene zgrade. Ugasio motor. Ostavio radio. Slušao glazbu. Paralelno i kišu. Zapalio jednu. Gledao u balkon od kuhinje. Mrak. Možda još nije došla. A možda je u kupaonici. A možda ko zna šta. Imao je vremena. Velika stvar. Kao da vrijeme itko može nemati. Nije gledao na sat. Nije imao zašto. A nije imao ni sat. Pustio je da pjesme odluče. Ajd još ova. Onda će upaliti auto. Odići kući. Usput možda do neke birtije. Da popije nešto. Da zasmeta konobara. Da se predomisli. Pa popije još jednu. Onako bez veze. U kuhinji se upalilo svjetlo. Na radiju je krenula nova stvar. Baš dobra. Pričekao je da završi. Onda je izašao na kišu. Bez kišobrana. Pregacao tih dvadesetak metara do ulaza u zgradu. Po vodi i blatu. Davno opalom lišću. Nisu još izmislili kišobran za cipele.
Post je objavljen 04.09.2019. u 21:13 sati.