...I tako. Petar je hrabro sjedio na svom stolcu. Pio to pivo. Slušao radio. Onaj gore na polici. I kišu. Vani iza njega. Vrata balkona su bila napola otvorena. Valjda zbog tog besmislenog pušenja. Nije pitao. Mrak mu je plazio po leđima. Onako hladan i vlažan. Možda neće još dugo. Grijanje u autu mu je dobro radilo. Bar to. Ugrijati će se do svog stana. Dalje je ionako svejedno. Čekao je. Gledao ju. Nije ju poznavao takvu. Ako ju je uopće poznavao. Ako je ikad ikoga poznavao. A puno mu je pričala o sebi. Većinu je zapamtio. Čak i ono što je htjela da zaboravi. Jebi ga. Možda će mu opet tako nešto pričati. Možda će Petar morati sudjelovati. Komentirati. Objašnjavati. Odgovarati na pitanja. I podpitanja. Možda će njegovo biti samo da sluša. Čekao je. Čekao je trenutak. Trenutak da napetost u njoj dosegne onu kritičnu točku. Pa da pukne. Pa da bujica krene. Onako kako to obično biva. Da na njega krene sva ta mutna voda. Granje i drveće. Nakupine otpada. Kao na rijeci u gradu. Pa kud ga odnese. I dobro. To je ionako samo metafora. To je ionako samo život.

Oznake: priče