Nakon dugo vremena, Petar se probudio nešto prije pet. S onim teškim osjećajem. S onom teškom spoznajom. Zajebao je. Opet je zajebao. Opet će platiti cijenu. Cijenu vlastite gluposti. Nepažnje. Ovisnosti. Kombinacije svega toga. Valjda će ovaj put nešto naučiti. No dobro. Nije bio obliven znojem. Nije bilo nesnosne boli u prsima. Težine beznađa. Ali je putokaz bio okrenut u tom smjeru. Šta sad. Do prije koji dan je lepršao. Zračio. Privlačio. Davao. Živio 200 na sat. Osjetio se sigurnim. Bez povratka. Bez osvrtanja. Baš onako kako treba. Uzeo je knjigu. Onu koju je pročitao bar 20 puta. Neke dijelove i više. Sad ju je ponovo čitao. Sad je razumio svaku riječ. Ne samo one podcrtane. Sve. Jasno kao dan. Gdje mu je do sada bila pamet. Odlučio je da proba ono šta piše. Zagledao se u svoj um. U njegove misli. Njegove misli. I konačno, vidio ga je s distance. Čiste, sasvim jasne distance. Nesumnjive. U jebote. Djelovalo je za par minuta. Ponovo je zaspao. Ubrzo se opet probudio, Još malo čitao. Ponovo promotrio svoj um. Ovaj put ga pokušao blokirati. Uspio bez problema. Ne na par sekundi. Na koliko je htio. Skoro. Opet je zaspao. Opet se probudio. Promotrio malo onu blagu bol u prsima. Vidio ju je. Samo ju je gledao. Nije ga zanimalo šta je u njoj. Znao je otkud tu. Ko ju hrani. I kako. Konačno je razumio kako to funkcionira. Ko je tu otprilike ko. Ponovo se zagledao u svoj um. U njegove misli. To si dakle ti. Običan alkoholičar. Notorni emocionalni alkoholičar. Više puta liječeni. Svaki put uspješno izliječeni. Ti si hranio onu bol u prsima. Bez tebe nije postojala. Ona velika crna mrlja, nakupina nečega. Bez hrane se sušila. Smanjivala. Nestajala. Umirala. I onda bi i Peter i njegov um ponovo počeli piti. Ponekad sami. Više s nekim s kim su voljeli piti. Prvo su pili uglavnom ljubav i strast. Trajalo bi tako neko vrijeme. Onda bi popili koju čašicu nezadovoljstva. Ljutnje. Bijesa. Emocije su raznolika pića. A baš nitko ne pije samo jednu vrstu. Pa opet ljubav. Manje ili više. Strast. Isto manje ili više. Pa opet nešto drugo. Onda bi se Petar baš znao napiti. Bilo čega. Onda bi tako pijan pao. Gadno se ugruvao. Potražio bi ruku svog kompanjona u napijanju. Da mu pomogne da ustane. Da se oporavi. Da se nekako izvuče. Ali nikada nije ugledao njegovu ruku. Bar ne pruženu da mu pomogne. Dapače. Ti koji su s njim toliko dugo pili. I toliko puno popili. Sad su ga samo gledali. Kao da su jedva dočekali. Dograbili bi sve šta im je pri ruci. Ali ne da mu pomognu. Dapače. Da to bace na njega. Drveće, kamenje. Neko odbačeno željezo. Sva moguća sranja. Pogotovo svoja. Pa zašto. Otkud to. Petar je ostajao u toj grabi. Na kiši i hladnoći. Na samoći. Dobro.
