...Sutradan je kretala na put u inozemstvo. Petodnevno ili tako nešto. Turneja s KUD-om u kojemu je plesala i pjevala. Muško-ženski sastav. Dogovorili su se da će Petar tu noć prespavati kod nje. Ujutro će joj pomoći s koferima. Do tramvaja ili busa. Završila je s pakiranjem. Uvukli su se u krevet. Odradili jednu turu. Nije im se nešto spavalo. Pričala mu je o turneji. Gdje sve idu, gdje sve nastupaju. Onda malo o sastavu KUD-a. Koja ženska malo falša, koja baš i ne pleše nešto. Koji tip super pleše, koji tip super pjeva. Petar je inicirao drugu turu. I dalje im se nije spavalo. Opet mu je pričala. Malo o intrigama. Tko potajno koga. Koje su najveće radodajke. Koji su jebači najviše na glasu. Koji je najviše samouvjeren. Petar je inicirao i treću turu. Sad se njoj već malo i prispavalo. Treba izdržati dugo putovanje busom. Okrenula se golim leđima i guzom prema Petru i zaspala. Istuširati će se ujutro. Petar možda neće ni tada. Ležao je na leđima, budan. Razmišljao je o umjetnosti. Svjetlima pozornice. Zajedničkim svlačionicama. Znojnim tijelima. Tuševima. Prijemima poslije predstave. Zanimljivim domaćinima. Ljubaznim strancima. Jelima i pićima. Hotelskim sobama. Druženjima uz gitare i pjesmu. Uz vino i rakiju. Bio je malo u nedoumici. Da li da ju probudi i još jednom kresne, ili da zaspe. Nije napravio ni jedno ni drugo. Od prvog je odustao. Drugo je odustalo od njega.

...Posljednih pet-šest dana Petar je bio gotovo odbačen. Malo neobično, ali nju su stisli neki ispiti i rokovi. Zavukla se u sobu i rekla mu da nema vremena ni za šta i ni za koga. Pa ni za njega. Samo za knjigu i za štrebanje. Znao je da govori istinu, a znao je i da laže. Mogao je banuti kad god je htio. Ipak nije. Poštivao je dogovor i zov znanosti. Mogao je tako. Ali njegovi homoni nisu. Tu šestu ili sedmu večer bez seksa, pozvonio joj je na vrata. Bez ikakve najave. Otvorila ih je slijedeće sekunde. Ako je on bio napola lud, ona je bila potpuno luda. Uđi. Očito se nije danima šminkala. Kosa joj je bila zapuštena i neuredna. Raif je to nekako držao na okupu. Mora da joj je ispod noktiju bila hrpa kože s vlasišta. Nije provjerio. Lice iziritirano od istiskanja prištića, inače potpuno nepostojećih. Soba u kaosu. Gomila knjiga, skripti, bilježnica i papira. Po stolu, po podu, po zidovima. Izgrižene olovke, ljuske od šiljila. Svuda ostaci hrane. Ako se to moglo tako zvati. Dvije-tri prljave zdjele. Mlijeko, pahuljice i musli. U sobi je bilo zagušljivo i vruće. Na sebi je imala samo potkošulju na bretele i sive hlače od trenerke. Drvene papuče s crvenim pufom. Nije mu se ni nasmiješila. Svjedno ju je poljubio. Malo joj se čulo i iz usta. Situacija je bila više nego obećavajuća.
...Oslobodila mu je mjesto na krevetu. Pokupila je neke knjige i papire i skoro ih tresnula na stol. Također na neke knjige i papire. I kore od mandarine. Petar je sjeo. Trebalo ju je saslušati. Nije joj kao išlo po planu. Ništa nije pamtila, sve joj se pomiješalo, pasti će taj ispit samo tako. A jako joj je važan. Trebala joj je petica. I Petar ju je stvarno slušao. Donijela mu je sok. Čašu mlake mrkve s još nečim. Stajala je taj trenutak ispred njega. Guma na trenerci je izgleda popustila. Zdjelične kosti su mu besramno sijevale u lice. Možda je par milimetara falilo do prvih dlaka. Petar ju je osjetio. Nije ju više trebalo slušati. Trebalo ju je izjebati. Ali ne samo tako. Ne kao inače. Malo drugačije. Petar je znao gdje joj stoji palica za bejzbol. Njegov poklon. Neki bezvezan povod. Nije primio tu čašu sa sokom. Uhvatio joj je trenerku na koljenima i svukao do gležnjeva. Nije nosila gaćice. Vjerojatno je i spavala tako. Nije ju ni dotakao. Ona se nije ni pomakla. Otišao je po palicu. Uzeo joj je čašu iz ruke i stavio na prvo slobodno mjesto. Nije ga bilo lako pronaći. Zakrenula se da ga zagrli. Petar se odmaknuo. Nije joj bilo jasno. Petar joj nije mislio pojašnjavati. Uostalom, poznavala je njegova ludila.
...Petar je zavukao vrh palice pod potkošulju. Počeo ju vući pema gore. Podigla je ruke. Petar je podigao majicu i bacio ju na tepih Onda je tom toljagom stisnuo trenerku na podu. Izvukla je stopala. Ostala je bez ičega. Samo ona i njena nauka. Petar joj je palicom lagano prelazio preko usana, vrata, bradavica i stomaka. Onda joj je zašarafio između nogu. Sjajni lak je postao još sjajniji. Stao joj je s boka, primio palicu s obje ruke i trljao ju naprijed nazad. Nije štedio ni nju ni palicu. Skoro ju je odvojio od poda, ali nije htio da izgubi ravnotežu, da se dotaknu. Držala se na vrškovima prstiju. Znala ga je pratiti bez riječi. Petar je na trenutak ostavio bejzbol palicu i oslobodio svoju. Nisu bile za usporedbu. Pitanje na čiju štetu. Sad je koristio obje. Jednom ju je usmjeravao, drugom ju je uzimao. Malo je i kombinirao. Nije ju dotakao ničim drugim. Ni ona njega. NIje joj dozvolio. Nije bilo ni potrebno. Nakon par dana ga je nazvala. Položila je taj ispit. Čista petica. Petar je bio ponosan. Na nju.

...Hodali su desnom stranom Savske prema centru. Sjeverac sa Sljemena ih baš i nije milovao. Na licu joj su se pojavile one sitne, jedva vidljive bore od hladnoće. Petar nije vidio svoje lice. Njeno je i ovako bilo puno ljepše. Držala ga je ispod ruke. Srećom, imala je rukavice, crne kožne. Petar je ruke držao u dubokim džepovima zimske jakne. Kožne, također. Nikad nije nosio rukavice. Pričao joj je neke svoje fotografske ideje koje bi napravio s njom. Bilo je tu nekih seksi krpica i cipela. Poze joj nije objašnjavao. Već je naučio da to na jedan način izgleda u njegovoj glavi, a na manje ili više različit u glavi potencijalnog modela. Nema nekog smisla. Na kraju kad to realizira, najčešće ispadne na neki treći način. Stoga pogotovo nema smisla. Pitao ju je gdje bi se mogle nabaviti potrebne krpice i ostalo. Malo je naglas razmišljala. U to doba nije bilo jednostavno nabaviti takve stvari. Ispalo je da se može, ali da bi koštalo. Malo previše za dvoje studenata. Onda je počela malo filozofirati. A zašto ne bi umjesto ovoga... Petar je i dalje imao svoje ideje u glavi. I ne samo u glavi. Stao je i raskopčao jaknu, uzeo joj ruku i stavio sebi na prepone. Pored njih su prolazili pješaci, automobili, tramvaji. Možda i poneki poremećeni biciklist. Zadržao joj je ruku tako još neko vrijeme i gledao ju u oči. Neko vrijeme je izgledala malo zabezeknuto. Onda kao da je nešto prostrujalo kroz Petrove hlače, njenu rukavicu i došlo joj do glave. Samo se nasmiješila: Ok, ok... Petar se unormalio i nastavili su hodati prema centru. Malo se jače privila uz njega. Možda zbog vjetra.

..To su veče odlučili otići ne neki gala koncert. Nisu toliko
odlučili koliko su dobili besplatne ulaznice. Ozbiljna glazba,
fensy prostor, sve nešto haj-haj. Petar je obukao jedini sako koji
je imao. I taj mu je ona izabrala. Košulja isto tako. Imao je čak
i elegantne crne cipele, moguće još od maturalne večeri. Traperice
su još bile relativno nove, valjda će ih pustiti na ulazu. Tj. valjda
će pustiti Petra. Za nju vjerojatno nisu postojala zatvorena vrata.
Bar ne uovom svemiru. Pozvonio je, viknula je da je otključano. I
naravno, naravno, tek je maloprije izašla iz kupaonice. Bar se stigla
obrisati i osušiti kosu. Poljubac i ruka na goloj guzi. Petar je sjeo na
krevet i pogledao na sat. Ajd, valjda će stići na početak. Sjela je tako
bez ičega ispred psihe i počela se šminkati. Gomila teglica, kutijica,
ruževa, maskara, pudera, krema. Očito na šta je trošila lovu od gaži
na Velesajmu i sličnih angažmana. Počela je s nekim kremama, a onda
valjda s puderom. Prelazila je obraze mekom bež vaticom. Možda baš
onom koju joj je Petar jednom kupio, organsko porijeklo, zemljani
tonovi. Petar je volio ekologiju. Manje nego nju doduše. Volio ih je
kombinirati. Na razne načine.

...Brbljala je nešto tako šminkajući se, nagnuta prema ogledalu. Petar
ju je slušao, ali ne više nego što je gledao u njenu golu guzu i izvijena
leđa. Ona se pravila da se samo šminka, Petar se pravio da samo čeka.
Oboje su se pravili ludi. Petar je pogledao na sat. Možda će stići, a možda
i neće. Sad mu je nekako postalo svejedno. Izuo je cipele, skinuo hlače,
gaće i sako. Tako napola obučen, napola gol, došao je do nje. Vidjela ga
je u ogledalu, osjetila ga je na ramenu. Nije joj trebao ništa objašnjavati.
Ustala se, Petar je sjeo. Ona je sjela na njega. Malo se šminkala, malo baš
i nije. Sat je postao nevažan. Ruž je ostavila za kraj. Mora da je bio
kvalitetan. Skoro da nije ostavio nikakve tragove na Petru. Ipak ga je malo
obnovila. Na druženju poslije koncerta, pio se šampanjac, družilo se, pričalo.
Svi su gledali njen osmijeh, njene usne, njene zube, njeno tijelo. I Petar je to
gledao. I njene smeđe tople oči koje su gledale samo njega. Bili su gospodari
jedno drugog. Bili su robovi jedno drugog.

..Neki njen susjed ponudio joj je vikendicu na moru. Ne da tamo ode s njim, nego s Petrom. Ispalo je da je tip stari od komada s apsolutno najizraženijom guzicom u gradu. Petar ju je ponekad zamišljao. Ali to sad nema veze. Sjeli su na bus i otišli na moru. Vikendica je u stvari bila kućerina u izgradnji. Voda na dvorištu, struja unutra. Betonski pod, gomila građevinskog materijala i krevet. Sasvim dosta. Svaki su dan spavali i valjali se po tom krevetu najmanje do dva-tri popodne. Onda bi otišli na plažu. Stjenovita polugradska plaža. Nije baš bila divljina po Petrovom ukusu, ali besplatno je besplatno. Nigdje hlada. Njoj je pasalo, a ni Petru to još nije previše smetalo. Sunčala se u toplesu, gaća svrkanih u tange. Preplanula, nauljena, klizava i glatka. Domaći dečki masovno su prolazili čamcima tik do obale, buljeći u žene na plaži. Posebno one polugole i gole. A posebno u Petrovu. Jedanput su neka trojica usporili čamac ravno ispred njih. Petar je sjedio i čitao nešto, ona ležala na stomaku, guzom prema moru. Nogu malo razmaknutih da detaljnije potamni. Jedan od tipova vikne: Ej brada, brada! To se očito odnosilo na Petra. Nije baš imao posebnu bradu, samo se nije brijao par tjedana. Petar mu kimne glavom onako u stilu Šta je. A tip se iz sveg glasa izdere: Rasturiiiii juuuu! Tu se i Petrova okrenula da vidi šta se to događa. Dečki su dodali gas i galameći odjurili. Pravila se da ne zna da se upravo dogodila ona....
...Predvečer kad su došli ispred vikendicu, naletjeli na šljakere koji su povremeno radili na kući. Petar u majici i kupaćim gaćama, ona isto tako. Oboje bez grudnjaka. Popričali su malo s radnicima. Predradnik ju je gutao očima. Petar mu je jasno vidio misli. Možda mu je i pokupio par ideja. Razlaz. Oprali su se vodom iz debelog gumenog crijeva koje je ležalo na dvorištu. Sunce je preko dana vodu zagrijalo na vruće. Ona uvijek prva, ona uvijek gola. Samo japanke. Petar se tuširao u gaćama. Tako se i sapunao. Tako se i ispirao. Ušli su unutra, odradili jednu partiju. Nisu se ponovo tuširali. Onda se počela mazati nekim svojim kremama. Valjda onima koje vlaže i hrane kožu. Redoviti ritual. Petar ju je gledao kako joj dlanovi obrađuju svaki milimetar tijela. Sise, guzovi, vrat, stomak, bedra. Sve. Nije više trebao čekati da završi. Ipak je. Nek se potpuno namaže. Onda je navalio kao mladi vepar. Skupa krema je mazala plahte. Petar ju je mazao sa svih strana. Baš se nešto posebno raspomamio. Već ga je jako dobro poznavala takvog. Ovaj put je bila nekako posebno raspoložena. Nešto ju je dodatno motiviralo. Petar skoro pa se pitao šta bi to moglo biti. Ali nije morao. Usred najžešće akcije, kučka je glasno povikala: Rasturiiiii meeeeee!

Oznake: priče

...Našli su se na periferiji negdje malo prije sumraka. Prošetati će taj kilometar i nešto do Petrovog stana. Proljeće se taman razgalamilo. Sve je mirisalo po medu. Šljive, bagremi i ostalo. Malo i topole. Petar u to vrijeme nije pušio. Nije baš nešto posebno ni pio. Nos i mozak bili su mu u dosta dobroj formi. A i bio je još mlad. Prolazili su zemljanom stazom preko livade, onom divljom dijagonalom. Maslačci su se već zatvarali. Pčele su se povukle u košnice. Prošli su pored osnovne škole. Miris pišaline na toplom betonu. Miris djetinjstva, miris kvarta. Vjetar je donio i malo čokolade. Miris pruge. Čađ iz parnjače, vjerojatno zadnje koja se još kretala. Dizel autobus. Ni taj ne bi trebao još dugo. Ušli su u Petrovu sobu. Zatvorili vrata, otvorili prozor. Bili su dovoljno visoko. Ostavili su upaljeno svjetlo. Komarci su još hibernirali. Petar je stavio ploču na gramofon. Prastari lampaš. Miris vinila i prašine na vrućem staklu. Mazili su se. Mirisala je boženstveno. Na neki parfemćić i na život. Došao je njen red da okrene plejku. Uvijek se pritom malo sagnula, lagano naguzila. Malo je lošije vidjela, možda je pazila da igla ne promaši početak. Nije nosila naočale. Nije nosila ni išta drugo. Prije da je znala šta i zašto to radi. Petar je odlično vidio. Još su se jednom pomazili. Natrljao je jastuk među njenim nogama. Otpratio ju je na bus. Vratio se i legao spavati. Jastuk je mirisao po sreći. Jebeno je dobro mirisao.

Oznake: priče

.. Utorak ili srijeda navečer. Već je mrak. Petar i frend sjedili su u birtiji, pijuckali pive i nešto razglabali. Tek tako, da se malo druže, da im prođe vrijeme. Osim njih unutra nije bilo nikoga. Kafić je u stvari bio preuređen stan u prizemlju neke kuće. Dvije prostorije sa stolovima, u jednoj od njih i šank. Sve skupa pomalo i otužno. Onda se ispred ulaza začuje ženski smijeh. Petru se učinio poznat. Jako poznat. Vrata se otvore i njih dvoje uđu unutra i dalje se smijući. Smijeh je dobio lice. I tijelo. I sve ostalo. Petrova odnedavno bivša. Prije toga dugogodišnja sadašnja. Umalo i vječna. Svog novog sadašnjeg držala je za ruku. Lijepo. Petar ga je poznavao. Bio je nešto mlađi od njega. Bio je nešto mlađi i od nje. Pozdravili su svi skupa s Bok, a onda su njih dvoje otišli u onu drugu prostoriju i sjeli za stol. Nije bilo nikakvih vrata ili pregrada između prostorija, svi su se dobro vidjeli. Frend ga je pogledao, mješavinom neizgovorenog lebdećeg pitanja i zabrinutosti. Nije bilo razloga za to. Petar je bio miran. Apsolutno miran. Nedodirnut.
...Nastavili su svoju priču, onih dvoje su se nastavili smijati za svojim stolom. U jednom trenutku su se počeli ljubiti, dugo i duboko. Znali su da ih Petar vidi. Ponovili su to još nekoliko puta. Da li je to bila prava ljubav ili djelomično i predstava za Petra, nije se moglo zaključiti. Možda neki miks. A možda i samo ljubav. Dvoje uobičajenih ljubavnika na druženju uz piće. Ono što možda nije bilo sasvim uobičajeno bio je Petar. Te sočne tople usne i meki jezik koji su sada obrađivale tog sretnika, dugo su godina bile Petrove. Nije na njemu bilo kvadratnog centimetra kojeg nisu poljubile i polizale. U tim nasmiješenim ustima završile su bačve svih mogućih Petrovih sokova, a ni on njoj nije ostajao dužan. Sad tog više nema, bar ne s njom. Ali šta je u Petru ostalo osim sjećanja? Šta je u njemu u ovom trenutku, u ovoj situaciji? Bijes? Osuda? Ljubomora? Poniženje? Tuga? Mrak? Gubitak? Samosažaljenje? Praznina? Strah? Bol? Patnja? Prije nekog vremena sve je on to dobro osjetio. A sada ništa. Baš ništa od toga. Pa ni ravnodušnost. U Petru je bio savršen mir. Čak i iskreni osjećaj radosti što je sretna. Ili bar izgleda sretna. I to je bilo nevažno. Iskreno, ali donekle i nebitno.
...Kako je to bilo moguće? Kako je to postigao? Kako je došao do toga? Tad nije znao odgovor, a nije ga ni zanimao. I to je bio dio njegovog mira. Možda da je tada razmislio, ali čemu. Univerzum je bio u savršenoj harmoniji, a Petar je bio jedno s Univerzumom. To tada nije znao. Znao je put, ili bar korake koji su ga doveli do ovdje, bio je siguran da će ga opet moći naći ako ikad zatreba. Nije to planirao, ali kao da te život pita za planove. I naravno, gomilu godinu kasnije, Petrov se dotadašnji život srušio do temelja. Bar je njemu to tako izgledalo. Sva sila užasa odjednom se sručila u njega, držeći ga prikovanog za ruševine koje su se još i klatile na rubu bezdana. Ali on je kao znao put. Prošao ga je onomad. Počeo ga se prisjećati, znao ga je napamet. Krenuo je istim putem ali nije došao nikuda. Kako sad to? Možda je negdje krivo skrenuo. Vraćao se na početak, pa krenuo ponovo. I opet ništa. Novi pokušaj – novo ništa. Pa opet. To beskonačno naprijed –natrag crpilo je iz njega zadnje atome energije, snage i nade. Pretvarao se u ruinu.
...Povremeno se morao malo odmoriti. Razmisliti. A to besano odmaranje i misli samo su ga gurali dalje od cilja. Besane noći redale su se u nedogled. Gledao je svoje lice u ogledalu. Svoje ili nekog stranca? Totalno se izgubio. Karma? Jedino što ga je držalo jest znanje da put postoji. No jedno je znanje, a drugo je spoznaja. I upravo ta spoznaja znala je odnekud izbiti na svjetlo dana. Držala ga je nekad par sekundi, nekad par sati. Kad god se ponadao da će ostati, da će ga preuzeti, otišla je kao što je i došla. Što je najgore, znao je i zašto. Spoznaja je pokazivala Istinu. Uvijek istu, jer druge naravno i nema. A istina je pokazivala Slobodu. A Sloboda, Sloboda je bila zastrašujuća! Sve Petrove vezanosti, ovisnosti, postignuća, pobjede, porazi, ljudi, stvari događaji, sve je postalo potpuno nevažno. Obična laž. Ništa od toga nije bio Petar. Nekako su i dalje bili dio njegovog svijeta, ali nisu bile on. On sam je bio onaj mir, harmonija, jasnoća. Kao onda u onom kafiću i godinama poslije. A nešto u Petru se toga panično bojalo. Od nekud je izvirao strah od te istine, te slobode. Činilo se da one sve ruše, da mu ne ostaje ništa. Ništa osim njega. Ništa osim svega.
...Naravno, pročitao je gomilu tekstova o tome, od Isusa i Budhe pa do newage gurua. I svi govore isto. I Petru je to jasno. Ispada kao da pronalazi toplu vodu. Koliko je uopće znao o hladnoj vodi? Ta dvojica u njemu, taj pravi i taj lažni. Ljubav i strah. Samo se prepusti, kažu svi odreda. Samo, tko je taj koji se prepušta? Kome? Kako će to završiti? Evo kako. Par mjeseci nakon onog susreta u kafiću, sreo je tu svoju bivšu u gradu, samu. Gdje ti je dečko? Nema ga više, srao je nešto o tebi, nisam mu to dozvolila. Vidi vraga. Slijedeće dvije noći je ilegalno prenoćila kod Petra. Sa sobom je donijela nešto njeno s primjesama Petra, od onog zadnjeg dana kad je još bili zajedno. Ako su. Držala je taj nježni predmet od par grama kao da nosi kamen od pet tona. Čim ga je vidio, Petar joj ga je uzeo iz ruku i ubacio u peć. Bez trunke razmišljanja spalio je taj dio njihove prošlosti Otišao je u dim kao da ga nikada nije ni bilo. Onda je izvukla Petrovu potkošulju u kojoj je kaže mjesecima spavala. Bila je sva odrpana, neoprana, htjela je kaže zadržati njegov miris. Potkošulju Petar nije bacio u peć.
...Legli su u krevet, malo se mazili i onda poševili. Oboje su znali da im je izvedba bila jadna, imali su oni hiljade boljih. Sutra su to ponovili, ovaj put kao nekad. I to je bilo to. Koliko god je to nekad izgledalo nemoguće i zastrašujuće, Petar je već dugo bio slobodan od njenih moći. A imala ih je svu silu. Sve što žena može imati da od muškarca napravi budalu. Da ga živog odere. A sada je evo gola i uspaljena jahala po njemu, pitajući ga sjećaš li se ovoga? A ovoga? Naravno da se sjećao. Ali sjećanja su Petru bila nevažna. Kao i njeni međuljubavnici i sve drugo što se ikad dogodilo za vrijeme njihove veze, i prije toga i poslije toga. Postojala je samo sadašnjost. Što je još bolje, Petru ni ona nije bila bitna. O budućnosti da se ne govori. Jednostavno je bio ovdje i sada. Više se nisu imali, sad su samo bili jedno s drugim. Sa ženom koju je nekada beskrajno volio, koja je godinama bila dio njega, koja je nestala iz njegovog života, sad je vodio ljubav. Nisu se samo jebali, baš su vodili ljubav. Ovaj put onu jedinu pravu – bezuvjetnu ljubav. Ništa drugo nije postojalo. Bar što se Petra tiče. Kundalini je prohujala njegovom kičmom razjapljenih usta. Odakle mu je došao takav poklon? Karma? Oboje su usput svašta posijali, a sad im se ipak vratilo ovako. Tko ili što je izbrisalo svu prošlost i ostavilo ih na miru, potpuno slobodne da se prepuste trenutku? Možda su to ipak nekako zaslužili. Da, griješili su jedno prema drugome, da zbrljali su toliko da su se razišli. Možda su mogli drugačije, možda i nisu. I svejedno, dobili su ono najviše o čemu govore sve one knjige, Isus, Budha, Lao-Tze i svi ostali. Nije to bio samo uvid. To je bila manifestacija u punom smislu. To nije bilo klatno koje je doseglo vrhunac, da bi se ubrzo počelo gibati na drugu stranu. Tu nije bilo strana. To je bilo samo to.
...I tako, u ovome trenutku Petrovog života kad mu se činilo da je klatno daleko na suprotnoj strani sreće, skoro se svakodnevno sjećao te zadnje noći. Ako više nije znao put, znao kako izgled kraj puta. Znao je da će opet do tamo stići, ali nije znao kad. Negdje usput, još mu je nešto palo na pamet. Možda ni taj put, ni taj kraj nije prošao i dosegao sam. Možda je imao vodiča kojega nije bio ni svjestan. Neko je vrijeme tražio tog vodiča svuda oko sebe – u knjigama, izrekama, mislima, ljudima, stvarima, radu, glazbi, sportu, filmovima, meditacijama, događajima, zemlji, zraku, vodi, Suncu. Uzalud. Čekao je da se sretnu, da se prepoznaju i onda opet zajedno krenu. Već je posumnjao da se ovaj put vodič skriva od njega. Vremenom je odnekud polako došla spoznaja da traži na krivom mjestu. Možda da pogleda u sebe. Vodič na djelu? Jedva primjetno usmjeravanje pogledom? Vanjski svijet se odjednom učinio kao zrno prašine u svemiru. Sav trenutni užas, pakao i strah nije se sručio u Petra. Nije imao otkuda. On ga je sam stvorio i sad je sve to kuljalo u njemu i iz njega. I o tome je dosta pročitao. Pa dobro. Bar je još uvijek živ. Prestao je tragati. I za sobom i za vodičem. Učitelj dolazi kad je učenik spreman. Petar smatra da je spreman. Vodič očito ne. Obojica znaju da Petar laže sam sebi. Obojica će istovremeno spoznati kad prestane.

Oznake: priče

...Petar je osam dana bio na putu u inozemstvu. Za to se vrijeme nisu ni vidjeli
ni čuli. Nije tada bilo mobitela. Stigao je kući negdje oko podne. Odmah ju
nazvao. Došla je navečer oko sedam. Smiješak i sočan poljubac. Izgledala mu
je malo drugačije. Nije odmah skužio zašto. Možda zato što ju nije vidio osam
dana. Zvučala je isto. A nije ju ni čuo osam dana. Nikad dosad nisu bili tako
dugo razdvojeni. Izgleda da nikad nisu bili ni toliko uspaljeni. Čim su ušli u
Petrovu sobu i zatvorili vrata, navalili su se skidati. Petar je sjeo na kauč,
ona je gola stajala na dva metra od njega. Aha. To je. Malo sam se udebljala
dok te nije bilo. I stvarno jest. Dobila je možda kilogram-dva. Svaki gram je
sjeo na pravo mjesto. Izgledala je kao boginja. Petar joj je rekao da izgleda
kao kurvetina. Dobro je to shvatila. Nasmiješila se i krenula prema njemu.
Petar je bio u pravu. I kretala se tako. I ponašala se tako. I govorila je tako.
Vjerojatno se i osjećala tako. Možda je to i bila. Ubijali su se te večeri.

Oznake: priče

¸...Ljeto. Starci i mlađa sestra su joj to jutro otišli na more na nekih desetak dana. Petar se uselio isto popodne. Ona je već počela raditi, Petar je taman završavao faks. Ostalo mu je još par ispita za jesen i onda diplomski. Zajedno su se budili, ona je odlazila raditi od 7 do 3, a Petar je navalio na učenje. Prijepodne mu je dosta dobro išlo. Stan je bio u zgradi s ravnim krovom, skroz ispod deke. Nije bilo klime. Popodne je unutra već bilo tako vruće da štrebanje nije imalo svrhe. Petar je oduvijek lako nalazio razloge da odustane od učenja. Uostalom, ona se vraćala malo poslije tri... Treći ili četvrti dan je baš bilo pakleno. Petar je oko podne skoknuo do trgovine da kupi pripravke za ručak. Vratio se sav mokar. Još je malo studirao, onda mu je dopizdilo. Kuhao se. Uspio je malo odrijemati. Oko pola tri se istuširao. Poslije je obukao samo neku podulju laganu košulju i ništa više. Nije ju ni zakopčao. U tri je otključao ulazna vrata. Petnaestak minuta poslije evo nje. Unezvijerena, nervozna, skuhana, bijesna. Petar ju je onako opušten i relaksiran dočekao na hodniku. Samo ga je prešla pogledom i kao da je postala još ljuća. Nije se ni izula, samo je odložila torbu i počela pričati o pizdarijama koje su joj se dogodile na poslu. Petar ju je malo slušao, ali više gledao. Kao uvijek uostalom. Bijela bluza slijepljena od znoja, uska plava suknja i plave štikle. Mahala je rukama, psovala kučke koje su je raspizdile na poslu, onda bus koji je kasnio, pa došao pretrpan i užaren. Sva sam mokra, ljepljiva, smrdljiva, luda, idem odmah pod tuš. Onda je ušutjela. Pogledala je Petra koji je i dalje stajao u hodniku, friško opran, nasmiješen i relaksiran. Ali ne više opušten. Prošao je tik uz nju, i usput zakačio za kuk tako da se napola okrenula. Zaključao je vrata. Počeo ju je ljubiti i skidati. Stvarno je sva bila ljepljiva i mokra. Vrućina i sve ostalo ostavili su svoje tragove na njoj. Prljava sam, daj da se istuširam... Nije joj dao. Završila je skroz gola leđima na tepihu u dnevnoj sobi. Ni tepih nije bio neki uzor čistoće. Sad je Imala još par razloga da ode pod tuš. I jest. Bar više nije bila nervozna. Petar je gledao u tepih. Možda da ga pređe usisivačem dok čeka ručak. Onda je primijetio da je djelomično vlažan. Treba pričekati da se osuši. Petar je lako nalazio razloge da odgodi neki posao. Upalio je televizor i izvalio se na kauč. Sad je već bio i pomalo gladan. Nije bila neka kuharica. Ali dobro.

Oznake: priče

...Redali su se oni mjeseci s tužnim imenima. Listopad je prošao. Studeni je bio tu. Prosinac i Siječanj tek slijede. Petru je bilo svejedno koji je mjesec i kako se zove. Možda se ipak malo radovao kraćim danima i duljim noćima. Radovao se mraku. Ili je bar od njega nešto očekivao. Nekako se bolje snalazio. Kao da su se slagali. Bolje nego Petar i svjetlo. Bar u zadnje vrijeme. Petar se pokušao sjetiti da li se ikad tako osjećao. Da li je ikad tako gledao na stvari. Vidio tu razliku. Nije uspio. Nekad mu je to bilo svejedno. Vidio je ljepotu i u jednom i u drugom. I to samo ljepotu. Ovo mu je prvi put. Novo iskustvo. Hoće li mu pomoći za dalje. Hoće li nešto naučiti iz njega. Svašta mu je padalo na pamet. Čitao je i slušao o tome. Uglavnom je sve bilo na isti kalup. Može biti samo bolje. Samo strpljenja. Kiša i sunce. Ponori i vrhunci. Mrak i svjetlo.Tuga i radost. Ljubav i...? Itd. Bilo je i oprečnih stavova. Usmjeravanje misli i postojanje bez misli. Djelovanje i nedjelovanje. Borba i predaja. Jebiga. Odlučite se ljudi.
...Petar je probao i jedno i drugo. I zaista, stvari kao su malo krenule na bolje. Ponadao se da je našao način. Ili je način našao njega. Palo mu je na pamet i nešto originalno. Možda samo njegovo. Fizikalne sile, magnetizam i polovi. Suprotni se privlače, isti se odbijaju. I udaljenost igra ulogu. I te kakvu. Dijelom se tu uklapao, dijelom uopće nije. Ali recimo ovako – ako skupi dovoljno mraka, ako pojača taj pol do maksimuma koji može izdržati, šta će se dogoditi. Šta može očekivati. Po fizici bi morao sve jače privlačiti svjetlo. Sve jače i jače i tako sve dok svjetlost ne krene prema njemu. Dok se ne spoji s njegovim mrakom. I šta onda. Pat pozicija ili Big Bang. Odlučio je da proba tako. A možda se pretvori u crnu rupu. I ona upija svjetlo, ali ga usput i iskrivi. Kao i prostor, kao i vrijeme. Hrani se time. Putuje okolo i guta sve na šta naiđe. Ta mu se mogućnost baš i nije sviđala. Zaboravio je šta je pročitao kako crne rupe završavaju. Moguće i one grunu i pretvore se u svjetlo. Kad-tad. Petar je došao s posla, i sjeo na kauču u dnevnoj sobi. Nije upalio svjetlo, nije uključio TV. Pijuckao je neki jeftini brendi. Valjda za hrabrost. Upravo se smrkavalo. Do pet će već biti mrak.

Oznake: priče

..Spavalica Petar se sam od sebe probudio u cik zore. Nije znao zašto. Ništa posebno nije sanjao. Tek tako. Nije bio sam. Stisnuta leđima uz njega, gola i topla mirno je spavala njegova cura. Čim joj je pogledao vrat i rame bio je spreman. I krenuo je. Onako bez uvoda i pripreme. Znao je da se ona neće buniti. Ni zato što ju je probudio, ni zato što je tako krenuo. Znao je da to voli. Zbacio je pokrivač da ju bolje vidi. Volio je gledati kako prati njegove pokrete. I ovaj put je to savršeno radila, kao i bezbroj puta prije toga. Sve je moglo i proći kao bezbroj puta prije toga. Ali nije. Petar je poznavao svaki detalj tog tijela, svaki milimetar njene kože, svaku dlaku, svaku vlas, svaki miris, svaki okus. Ne bi tu trebalo biti ništa iznenađujuće. Prekrasno i poznato. No ovaj je put sve nabrojano izgledalo drugačije. Svaka krivulja i oblik više nisu bili samo savršeni. Toplina nije bila samo toplina. Miris nije bio samo miris, okus više nije bio samo okus. Sve skupa pretvorilo se u nešto što je Petra gonilo ka ludilu. Samo tako, ničim izazvano. Iz sekunde u sekundu, iz poznatih oblika izbijalo je nešto apsolutno neobjašnjivo. Petar je bio na rubu. Nije imao pojma čega. Više nije znao ni šta gleda, ni šta radi. Iako okrenuta leđima ona je znala da se nešto posebno događa. Nije bila stvar fizičkog intenziteta, iako ni toga nije falilo. Ne okrećući glavu, zbunjeno je upitala šta mu je. U tom trenutku, Petar ju je doslovno želio ubiti. Golim rukama rastrgati na komadiće. Bila je jednostavno previše za njega. Vjerojatno i za svakog drugog. Možda i za Boga. Zašto ju je onda takvu stvorio? Ruke su mu htjele krenuti prema njenom vratu, da ga slomi, prije nego što se on sam slomi. Umjesto toga stavio je dlanove na njeno dupe i rame, izašao iz nje i nimalo pažljivo gurnuo od sebe. Oboje ih je ponovo pokrio, legao na leđa i buljio u plafon. Šta ti je?-ponovo ga je pitala. Rekao joj je jedino što je mogao: Ubiti ću te. Sasvim ozbiljno. Kučka se nije ni okrenula. Samo se malo promeškoljila, popravila glavu na jastuku i mazno prošaputala: Možeš.

Oznake: priče

...Unajmila je stan u Zagrebu. Tamo je trenutno radila, a doma su
ionako padale bombe. Petar je već bio u uniformi, nije baš imao
neku slobodu kretanja. Dogovorili su se da navrati jedno veče. I eto,
Navratio je. Dosta se nahodao od kolodvora do tog stana. Kraj siječnja,
već je bio mrak kad je pozvonio. Ušao je, poljubio ju i sjeo za stol.
Stvari između njih već neko vrijeme nisu bile u redu. Ako je i bilo
nečega da ne bude u redu. Skuhala mu je čaj. Šalica se pušila ispred
njega. Pričekati će malo da se ohladi. Nešto su pričali. Zazvonio je
telefon, javila se. Više je slušala nego što je govorila. Ipak: Ne, ne
mogu doći večeras… Čujemo se. Nije rekla da je Petar tu. Petar nije
mogao čuti glas na drugoj strani veze. Možda se mogao ustati od stola
i uzeti joj slušalicu iz ruke. Nije. Čemu. Frendica me zvala na tulum
kod nje… Da…

...I ona je sjela za stol. I ona je čekala da se čaj ohladi. Onda je Petar
postavio jedno pitanje. Mučila se da odgovori. Onda je postavio drugo.
Tu je već bila u neprilici. Postavio je i treće. Nije ni odgovorila, niz
obraze su joj krenule suze. Počela je govoriti sama od sebe. Koliko je tu
bilo istine, a koliko laži? I ovo je bilo dovoljno. Bar za Petra. Nije prestajala
plakati, Petar ju je vidio da plače već puno puta. Vjerojatno previše. Da,
malo se udaljio od nje. Da, nije joj posvećivao pažnju kao nekad. Da,
prihvatio ju je zdravo za gotovo. Da, nije joj se to sviđalo. Da, osjećala
se pomalo zapostavljeno, pomalo neželjeno. Da, bila je mlada i lijepa. Da,
pojavili su se neki drski laskavci. Da odgovarala im je njihova pažnja. Da,
jedan se kao zaljubio u nju. Da, svidjelo joj se da bude malo zločesta.
Da, svidjela joj se ta tajanstvenost. Taj nemir.

...I sad je tako ispunjena i potvrđena i kao osoba i kao žena, sjedila za
stolom preko puta Petra i plakala. Zbog čega? Zbog koga? Za kim? Za čim?
Petar je sjedio ćutljiv, pognute glave s obje ruke na stolu. Bile su prazne.
Svaki put kad ju je pogledao, plakala je sve jače. Svaki put kad ju je pogledao,
lice joj je bilo sve više izobličeno. Prestajalo je biti lijepo. Plač je prestajao biti
plač. Kao da se raspadala. Petar već možda bio raspadnut. Tresla se, gubila dah.
Kao bebe kad se zacene od plakanja. Može zvučato čudno, ali Petar ni do tada
ni poslije nije vidio da neko tako plače. Vidio je roditelje kako plaču nad mrtvom
djecom, vidio je djecu kako plaču nad mrtvim roditeljima, braćom, sestrama.
Nije to ni blizu ovome. Borila se za dah. Borila se za život.

...Ali ni to kao da nije bilo dosta. Nekako je uspjela istisnuti još par riječi. Toliko
si me volio… Toliko si bio ponosan na mene… A ja sam sve to iskoristila… samo
da te više… Nije dovršila. Nije ni trebala. Budisti ili hinduisti kažu da je duša
neuništiva zato što je tako sićušna. Ne može ju uništiti čak ni atomska bomba. Takvu
malu ništa ju ne može pogoditi. E pa dragi moji, vama za informaciju, ili niste
poznavali nju, ili niste poznavali Petra, ili ne poznajete ni duše tako dobro. Netko je
ovdje uspio pogoditi. Nije nastavila govoriti. Vjerojatno nije ni mogla. Prestala je,
a Petar je počeo. Ne govoriti. Niz obraze su mu krenule suze. Zbog čega? Zbog koga?
Za kim? Za čim? Padale su u taj mlaki, nepopijeni čaj i plastični stoljnjak oko njega.
Nos mu se začepio, disao je na usta. Ali je još uvijek disao.

...Mirno je izašao iz stana. Ne sjeća se da li ju je poljubio, da li ga je uopće
ispratila. Niz stepenice se spustio se u noć i hladnoću. Trebalo je dosta hodati
do željezničke. Nekoliko je puta rukavom obrisao šmrklje. Vjetar i ta zima,
valjda. Pitao se hoće li stići na zadnji večerašnji vlak. Nije, slijedeći je ujutro
u pet. Sjeo je u čekaonicu, na jednu od onih tvrdih drvenih klupa. Ni tu nije
bilo nešto toplo. Tako sjedećki nije uspio zaspati, stalno je neko ulazio-izlazio,
dovikivao se, brbljao. A možda i zbog položaja. Biti će da je zbog toga. Pito
se koliko će još biti takvih neprospavanih noći. Takvih razloga za njih. Još je
bio vrlo mlad, imao je dosta vremena za patnju. Možda jednom, upitao se šta
sad ona radi. Sjedi li još uvijek za onim stolom, ili je legla u krevet. Spava li?
Plače li? A možda je uzela telefon, uzvratila poziv na onaj broj, spremila se i ipak
otišla na tulum. Vlak je krenuo skoro točno na vrije. Kad dođe, stigne se
presvući i otići na položaj. Tamo će ga netko čekati. Ovi njegovi, a i oni s druge
strane svakako. Kao i uvijek. Kao i svuda.

Oznake: priče

...Koju godinu kasnije, bili su dvoje ljudi načeti ožiljcima. Uglavnom međusobno nanesenim. Nakupi se toga u osam godina. Bilo je tu još ljubavi, bilo je i nježnosti. Puno. No, oboje su jedno drugo navikli na više. Puno više. Ljestvica je ostala visoko, ali njih dvoje više nisu skakali kao nekad. U usporedbi s drugima, možda su još bili Bubke i Vigneroni, ali motke se postajale teške, a zalet nedovoljno brz. Trenutak odraza nije više bio bez straha od padanja. Vrijeme rekorda je prošlo. Ostala su samo sjećanja na medalje. I njih je polako pekrivala patina. Pomalo su se pitali šta dalje. Malo su previše puta izazvali sreću. Više su time izgubili nego dobili. Da su si to htjeli priznati, možda bi se zaustavili. Ali nisu. Nastavili su. Nezaustavljivo. Petar je napravio previše krivih koraka. Nije mu ostajala dužna, nije bila taj tip. Dapače. Petar je jasno osjetio trenutak kad su prešli granicu. Zaustavio se. Možda prekasno, ali on se zaustavio. Čak je prihvatio traženu žrtvu. Neke svoje snove je objesio o klin. Nije baš ni da ih je nešto puno ostvario. Uvjeti su možda bili vrhunski, ali Petar nije.
...Za nju je i to bilo previše. Nije da Petar toga nije bio svjestan. Rekla mu je više nego jednom. Bila je i bijesna i plakala je. Njenim ekstremnim izdanjima, pozitivnim i negativnim, nije bio dorastao. Odavde gledajući, uopće joj nije bio dorastao. Može li muškarac uopće biti dorastao ženi. Uglavnom, stao je. Počeo ju promatrati. Nije kod nje vidio ni tračak spoznaje o tome. Nije ništa govorio, samo je promatrao. Umjesto nemira, u njemu je nastupio mir. Znao je kuda idu. Bio je spreman. I miran. Nije se bojao praznine. Otkinutih dijelova. Već je to prošao. Par puta. Isplatilo se. I što je on bio mirniji, ona je jače dodavala gas. Krivo je to protumačila. Možda i nije. Shvatila je to kao izazov. Bila ga je više nego voljna prihvatiti. Predaja nije bila njen način. Borba jest. Bjesomučno je šibala svog konja sileći ga na pobjedu. Nije primijetila da je trka gotova. Nije bilo pobjednika. Svi su izgubili. Konje su mogli poslati u klaonicu.