...Unajmila je stan u Zagrebu. Tamo je trenutno radila, a doma su
ionako padale bombe. Petar je već bio u uniformi, nije baš imao
neku slobodu kretanja. Dogovorili su se da navrati jedno veče. I eto,
Navratio je. Dosta se nahodao od kolodvora do tog stana. Kraj siječnja,
već je bio mrak kad je pozvonio. Ušao je, poljubio ju i sjeo za stol.
Stvari između njih već neko vrijeme nisu bile u redu. Ako je i bilo
nečega da ne bude u redu. Skuhala mu je čaj. Šalica se pušila ispred
njega. Pričekati će malo da se ohladi. Nešto su pričali. Zazvonio je
telefon, javila se. Više je slušala nego što je govorila. Ipak: Ne, ne
mogu doći večeras… Čujemo se. Nije rekla da je Petar tu. Petar nije
mogao čuti glas na drugoj strani veze. Možda se mogao ustati od stola
i uzeti joj slušalicu iz ruke. Nije. Čemu. Frendica me zvala na tulum
kod nje… Da…

...I ona je sjela za stol. I ona je čekala da se čaj ohladi. Onda je Petar
postavio jedno pitanje. Mučila se da odgovori. Onda je postavio drugo.
Tu je već bila u neprilici. Postavio je i treće. Nije ni odgovorila, niz
obraze su joj krenule suze. Počela je govoriti sama od sebe. Koliko je tu
bilo istine, a koliko laži? I ovo je bilo dovoljno. Bar za Petra. Nije prestajala
plakati, Petar ju je vidio da plače već puno puta. Vjerojatno previše. Da,
malo se udaljio od nje. Da, nije joj posvećivao pažnju kao nekad. Da,
prihvatio ju je zdravo za gotovo. Da, nije joj se to sviđalo. Da, osjećala
se pomalo zapostavljeno, pomalo neželjeno. Da, bila je mlada i lijepa. Da,
pojavili su se neki drski laskavci. Da odgovarala im je njihova pažnja. Da,
jedan se kao zaljubio u nju. Da, svidjelo joj se da bude malo zločesta.
Da, svidjela joj se ta tajanstvenost. Taj nemir.

...I sad je tako ispunjena i potvrđena i kao osoba i kao žena, sjedila za
stolom preko puta Petra i plakala. Zbog čega? Zbog koga? Za kim? Za čim?
Petar je sjedio ćutljiv, pognute glave s obje ruke na stolu. Bile su prazne.
Svaki put kad ju je pogledao, plakala je sve jače. Svaki put kad ju je pogledao,
lice joj je bilo sve više izobličeno. Prestajalo je biti lijepo. Plač je prestajao biti
plač. Kao da se raspadala. Petar već možda bio raspadnut. Tresla se, gubila dah.
Kao bebe kad se zacene od plakanja. Može zvučato čudno, ali Petar ni do tada
ni poslije nije vidio da neko tako plače. Vidio je roditelje kako plaču nad mrtvom
djecom, vidio je djecu kako plaču nad mrtvim roditeljima, braćom, sestrama.
Nije to ni blizu ovome. Borila se za dah. Borila se za život.

...Ali ni to kao da nije bilo dosta. Nekako je uspjela istisnuti još par riječi. Toliko
si me volio… Toliko si bio ponosan na mene… A ja sam sve to iskoristila… samo
da te više… Nije dovršila. Nije ni trebala. Budisti ili hinduisti kažu da je duša
neuništiva zato što je tako sićušna. Ne može ju uništiti čak ni atomska bomba. Takvu
malu ništa ju ne može pogoditi. E pa dragi moji, vama za informaciju, ili niste
poznavali nju, ili niste poznavali Petra, ili ne poznajete ni duše tako dobro. Netko je
ovdje uspio pogoditi. Nije nastavila govoriti. Vjerojatno nije ni mogla. Prestala je,
a Petar je počeo. Ne govoriti. Niz obraze su mu krenule suze. Zbog čega? Zbog koga?
Za kim? Za čim? Padale su u taj mlaki, nepopijeni čaj i plastični stoljnjak oko njega.
Nos mu se začepio, disao je na usta. Ali je još uvijek disao.

...Mirno je izašao iz stana. Ne sjeća se da li ju je poljubio, da li ga je uopće
ispratila. Niz stepenice se spustio se u noć i hladnoću. Trebalo je dosta hodati
do željezničke. Nekoliko je puta rukavom obrisao šmrklje. Vjetar i ta zima,
valjda. Pitao se hoće li stići na zadnji večerašnji vlak. Nije, slijedeći je ujutro
u pet. Sjeo je u čekaonicu, na jednu od onih tvrdih drvenih klupa. Ni tu nije
bilo nešto toplo. Tako sjedećki nije uspio zaspati, stalno je neko ulazio-izlazio,
dovikivao se, brbljao. A možda i zbog položaja. Biti će da je zbog toga. Pito
se koliko će još biti takvih neprospavanih noći. Takvih razloga za njih. Još je
bio vrlo mlad, imao je dosta vremena za patnju. Možda jednom, upitao se šta
sad ona radi. Sjedi li još uvijek za onim stolom, ili je legla u krevet. Spava li?
Plače li? A možda je uzela telefon, uzvratila poziv na onaj broj, spremila se i ipak
otišla na tulum. Vlak je krenuo skoro točno na vrije. Kad dođe, stigne se
presvući i otići na položaj. Tamo će ga netko čekati. Ovi njegovi, a i oni s druge
strane svakako. Kao i uvijek. Kao i svuda.

Oznake: priče