Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/izabranazlodjela

Marketing

Moć

.. Utorak ili srijeda navečer. Već je mrak. Petar i frend sjedili su u birtiji, pijuckali pive i nešto razglabali. Tek tako, da se malo druže, da im prođe vrijeme. Osim njih unutra nije bilo nikoga. Kafić je u stvari bio preuređen stan u prizemlju neke kuće. Dvije prostorije sa stolovima, u jednoj od njih i šank. Sve skupa pomalo i otužno. Onda se ispred ulaza začuje ženski smijeh. Petru se učinio poznat. Jako poznat. Vrata se otvore i njih dvoje uđu unutra i dalje se smijući. Smijeh je dobio lice. I tijelo. I sve ostalo. Petrova odnedavno bivša. Prije toga dugogodišnja sadašnja. Umalo i vječna. Svog novog sadašnjeg držala je za ruku. Lijepo. Petar ga je poznavao. Bio je nešto mlađi od njega. Bio je nešto mlađi i od nje. Pozdravili su svi skupa s Bok, a onda su njih dvoje otišli u onu drugu prostoriju i sjeli za stol. Nije bilo nikakvih vrata ili pregrada između prostorija, svi su se dobro vidjeli. Frend ga je pogledao, mješavinom neizgovorenog lebdećeg pitanja i zabrinutosti. Nije bilo razloga za to. Petar je bio miran. Apsolutno miran. Nedodirnut.
...Nastavili su svoju priču, onih dvoje su se nastavili smijati za svojim stolom. U jednom trenutku su se počeli ljubiti, dugo i duboko. Znali su da ih Petar vidi. Ponovili su to još nekoliko puta. Da li je to bila prava ljubav ili djelomično i predstava za Petra, nije se moglo zaključiti. Možda neki miks. A možda i samo ljubav. Dvoje uobičajenih ljubavnika na druženju uz piće. Ono što možda nije bilo sasvim uobičajeno bio je Petar. Te sočne tople usne i meki jezik koji su sada obrađivale tog sretnika, dugo su godina bile Petrove. Nije na njemu bilo kvadratnog centimetra kojeg nisu poljubile i polizale. U tim nasmiješenim ustima završile su bačve svih mogućih Petrovih sokova, a ni on njoj nije ostajao dužan. Sad tog više nema, bar ne s njom. Ali šta je u Petru ostalo osim sjećanja? Šta je u njemu u ovom trenutku, u ovoj situaciji? Bijes? Osuda? Ljubomora? Poniženje? Tuga? Mrak? Gubitak? Samosažaljenje? Praznina? Strah? Bol? Patnja? Prije nekog vremena sve je on to dobro osjetio. A sada ništa. Baš ništa od toga. Pa ni ravnodušnost. U Petru je bio savršen mir. Čak i iskreni osjećaj radosti što je sretna. Ili bar izgleda sretna. I to je bilo nevažno. Iskreno, ali donekle i nebitno.
...Kako je to bilo moguće? Kako je to postigao? Kako je došao do toga? Tad nije znao odgovor, a nije ga ni zanimao. I to je bio dio njegovog mira. Možda da je tada razmislio, ali čemu. Univerzum je bio u savršenoj harmoniji, a Petar je bio jedno s Univerzumom. To tada nije znao. Znao je put, ili bar korake koji su ga doveli do ovdje, bio je siguran da će ga opet moći naći ako ikad zatreba. Nije to planirao, ali kao da te život pita za planove. I naravno, gomilu godinu kasnije, Petrov se dotadašnji život srušio do temelja. Bar je njemu to tako izgledalo. Sva sila užasa odjednom se sručila u njega, držeći ga prikovanog za ruševine koje su se još i klatile na rubu bezdana. Ali on je kao znao put. Prošao ga je onomad. Počeo ga se prisjećati, znao ga je napamet. Krenuo je istim putem ali nije došao nikuda. Kako sad to? Možda je negdje krivo skrenuo. Vraćao se na početak, pa krenuo ponovo. I opet ništa. Novi pokušaj – novo ništa. Pa opet. To beskonačno naprijed –natrag crpilo je iz njega zadnje atome energije, snage i nade. Pretvarao se u ruinu.
...Povremeno se morao malo odmoriti. Razmisliti. A to besano odmaranje i misli samo su ga gurali dalje od cilja. Besane noći redale su se u nedogled. Gledao je svoje lice u ogledalu. Svoje ili nekog stranca? Totalno se izgubio. Karma? Jedino što ga je držalo jest znanje da put postoji. No jedno je znanje, a drugo je spoznaja. I upravo ta spoznaja znala je odnekud izbiti na svjetlo dana. Držala ga je nekad par sekundi, nekad par sati. Kad god se ponadao da će ostati, da će ga preuzeti, otišla je kao što je i došla. Što je najgore, znao je i zašto. Spoznaja je pokazivala Istinu. Uvijek istu, jer druge naravno i nema. A istina je pokazivala Slobodu. A Sloboda, Sloboda je bila zastrašujuća! Sve Petrove vezanosti, ovisnosti, postignuća, pobjede, porazi, ljudi, stvari događaji, sve je postalo potpuno nevažno. Obična laž. Ništa od toga nije bio Petar. Nekako su i dalje bili dio njegovog svijeta, ali nisu bile on. On sam je bio onaj mir, harmonija, jasnoća. Kao onda u onom kafiću i godinama poslije. A nešto u Petru se toga panično bojalo. Od nekud je izvirao strah od te istine, te slobode. Činilo se da one sve ruše, da mu ne ostaje ništa. Ništa osim njega. Ništa osim svega.
...Naravno, pročitao je gomilu tekstova o tome, od Isusa i Budhe pa do newage gurua. I svi govore isto. I Petru je to jasno. Ispada kao da pronalazi toplu vodu. Koliko je uopće znao o hladnoj vodi? Ta dvojica u njemu, taj pravi i taj lažni. Ljubav i strah. Samo se prepusti, kažu svi odreda. Samo, tko je taj koji se prepušta? Kome? Kako će to završiti? Evo kako. Par mjeseci nakon onog susreta u kafiću, sreo je tu svoju bivšu u gradu, samu. Gdje ti je dečko? Nema ga više, srao je nešto o tebi, nisam mu to dozvolila. Vidi vraga. Slijedeće dvije noći je ilegalno prenoćila kod Petra. Sa sobom je donijela nešto njeno s primjesama Petra, od onog zadnjeg dana kad je još bili zajedno. Ako su. Držala je taj nježni predmet od par grama kao da nosi kamen od pet tona. Čim ga je vidio, Petar joj ga je uzeo iz ruku i ubacio u peć. Bez trunke razmišljanja spalio je taj dio njihove prošlosti Otišao je u dim kao da ga nikada nije ni bilo. Onda je izvukla Petrovu potkošulju u kojoj je kaže mjesecima spavala. Bila je sva odrpana, neoprana, htjela je kaže zadržati njegov miris. Potkošulju Petar nije bacio u peć.
...Legli su u krevet, malo se mazili i onda poševili. Oboje su znali da im je izvedba bila jadna, imali su oni hiljade boljih. Sutra su to ponovili, ovaj put kao nekad. I to je bilo to. Koliko god je to nekad izgledalo nemoguće i zastrašujuće, Petar je već dugo bio slobodan od njenih moći. A imala ih je svu silu. Sve što žena može imati da od muškarca napravi budalu. Da ga živog odere. A sada je evo gola i uspaljena jahala po njemu, pitajući ga sjećaš li se ovoga? A ovoga? Naravno da se sjećao. Ali sjećanja su Petru bila nevažna. Kao i njeni međuljubavnici i sve drugo što se ikad dogodilo za vrijeme njihove veze, i prije toga i poslije toga. Postojala je samo sadašnjost. Što je još bolje, Petru ni ona nije bila bitna. O budućnosti da se ne govori. Jednostavno je bio ovdje i sada. Više se nisu imali, sad su samo bili jedno s drugim. Sa ženom koju je nekada beskrajno volio, koja je godinama bila dio njega, koja je nestala iz njegovog života, sad je vodio ljubav. Nisu se samo jebali, baš su vodili ljubav. Ovaj put onu jedinu pravu – bezuvjetnu ljubav. Ništa drugo nije postojalo. Bar što se Petra tiče. Kundalini je prohujala njegovom kičmom razjapljenih usta. Odakle mu je došao takav poklon? Karma? Oboje su usput svašta posijali, a sad im se ipak vratilo ovako. Tko ili što je izbrisalo svu prošlost i ostavilo ih na miru, potpuno slobodne da se prepuste trenutku? Možda su to ipak nekako zaslužili. Da, griješili su jedno prema drugome, da zbrljali su toliko da su se razišli. Možda su mogli drugačije, možda i nisu. I svejedno, dobili su ono najviše o čemu govore sve one knjige, Isus, Budha, Lao-Tze i svi ostali. Nije to bio samo uvid. To je bila manifestacija u punom smislu. To nije bilo klatno koje je doseglo vrhunac, da bi se ubrzo počelo gibati na drugu stranu. Tu nije bilo strana. To je bilo samo to.
...I tako, u ovome trenutku Petrovog života kad mu se činilo da je klatno daleko na suprotnoj strani sreće, skoro se svakodnevno sjećao te zadnje noći. Ako više nije znao put, znao kako izgled kraj puta. Znao je da će opet do tamo stići, ali nije znao kad. Negdje usput, još mu je nešto palo na pamet. Možda ni taj put, ni taj kraj nije prošao i dosegao sam. Možda je imao vodiča kojega nije bio ni svjestan. Neko je vrijeme tražio tog vodiča svuda oko sebe – u knjigama, izrekama, mislima, ljudima, stvarima, radu, glazbi, sportu, filmovima, meditacijama, događajima, zemlji, zraku, vodi, Suncu. Uzalud. Čekao je da se sretnu, da se prepoznaju i onda opet zajedno krenu. Već je posumnjao da se ovaj put vodič skriva od njega. Vremenom je odnekud polako došla spoznaja da traži na krivom mjestu. Možda da pogleda u sebe. Vodič na djelu? Jedva primjetno usmjeravanje pogledom? Vanjski svijet se odjednom učinio kao zrno prašine u svemiru. Sav trenutni užas, pakao i strah nije se sručio u Petra. Nije imao otkuda. On ga je sam stvorio i sad je sve to kuljalo u njemu i iz njega. I o tome je dosta pročitao. Pa dobro. Bar je još uvijek živ. Prestao je tragati. I za sobom i za vodičem. Učitelj dolazi kad je učenik spreman. Petar smatra da je spreman. Vodič očito ne. Obojica znaju da Petar laže sam sebi. Obojica će istovremeno spoznati kad prestane.

Post je objavljen 24.10.2018. u 15:05 sati.